Onaj tko kontrolira prošlost – kontrolira budućnost.
Onaj tko kontrolira sadašnjost – kontrolira prošlost.
George Orwell
“Ne možeš otvoriti knjigu a ne naučiti ništa” – rekao je veliki kineski filozof i socijalni reformator Konfucije. Mogli bismo nastaviti dalje na istu temu, pa pokušati dokazati kako ne postoji knjiga iz koje se ne može naučiti ništa. Doista, teško da bilo koja knjiga može biti posve beskorisna ili štetna, jer čak i iz onih koje smo spremni bez ostatka svrstati u trash, šund ili trivijalnu literaturu, pa ih u nekim slučajevima (možda) nazvati i “opasnima” ili “štetnim” (ima i toga), u najgorem slučaju možemo izvući pouku o pravim vrijednostima i na sadržajima koji se kose s našim uvjerenjima i pogledima na svijet ili s nekim općeprihvaćenim humanističkim načelima još jednom uvjeriti sami sebe kako su autor i oni koji promišljaju slično njemu potpuno u krivu.
Da ne postoji zlo, kako bismo znali što je dobro?
Dakako, možemo tako nastaviti u nedogled, pa se sjetiti Einsteina i njegovih promišljanja o dobru i zlu, Bogu, vjeri, Svemiru, i brojnih drugih znameniti ljudi koji su pokušavali dati odgovore na pitanja važna za ljudski bitak i identitet, ali nije mi namjera upuštati se u takve rasprave ovom prigodom.
Htio sam reći nešto drugo.
Iz svake se knjige zasigurno može nešto naučiti, ali pod uvjetom da je čitamo s razumijevanjem i nakon što sklopimo korice razmislimo o tomu što smo pročitali. Promišljanje je temelj svega i ako toga nema, čitanje se svodi na banalnu tehnologiju mehaničkog reproduciranja slova, slogova i rečenica bez svrhe i smisla. Ako literaturu (bilo publicistiku, klasičnu književnost, memoaristiku, poeziju, sasvim svejedno), čitamo površno, bez promišljanja, reda radi ili iz dosade, teško da od toga možemo imati ikakve koristi – osim možda prikraćivanja vremena u trenucima dokolice ili samozavaravanja, kako smo eto, ipak izašli iz kruga onih koji po statistici knjigu zaobilaze u širokom luku.
Pitate čemu ovaj uvod i što je cilj “filozofiranja” kojega sam se prihvatio?
Pokušat ću odgovoriti na to. Na svoj način.
Mislim da nije tajna kako živimo u društvu obilježenom potrošnjom, odnosno, konzumerizmom; u jednom materijalističkom svijetu i ozračju u kojemu je bitno i važno samo ono što je vidljivo, opipljivo, iskoristivo, ono što ima upotrebnu vrijednost, može se kupiti ili prodati i prije svega poslužiti udovoljavanju konkretnih (tjelesnih) potreba i njegovanju i održavanju modela hedonističkog načina života. Sve drugo nije bitno.
Probate li danas komu spomenuti potrebu duhovne nadgradnje ili njegovanja moralnih i etičkih normi u društvu, bit ćete ismijani ili će vas većina nazočnih ignorirati i promatrati kao “daveža” – možda čak čudaka koji je tu pao tko zna otkuda i bavi se ispraznim naklapanjima oduzimajući vrijeme njima koji su zauzeti “važnim” ovozemaljskim stvarima (kad, gdje i po kojoj cijeni nešto kupiti, kud otići na ljetovanje, koja je marka odjeće u trendu, koliki je tječaj eura, kako se kreće stanje burze, je li izašao najnoviji iPhone – generacija ta i ta itd., itd.).
Naš potrošački, konzumeristički nagon, po logici podrazumijeva površnost, budući da je sam po sebi izraz skučenosti i ograničenosti duha (pa i razuma) i čovjeka u suštini svodi na materijalističko biće koje gomilanjem stvari ili novca teži dosegnuti sreću, zadovoljstvo i postići smislenost vlastitog postojanja.
Uzaludno je to nastojanje i sva njegova apsurdnost očituje se u prostoj istini da se ono što je najvažnije za čovjeka i njegov bitak ne može kupiti novcem (zdravlje, sreća, ljubav, poštovanje, znanje, obitelj, prijatelji, vrijeme, nadarenost, unutarnji mir i zadovoljstvo…), dok se gomilanje želja i prohtjeva i težnja za stalnim stjecanjem materijalnog pretvara u utrku bez kraja i konca i prije ili poslije završava u frustracijama i nezadovoljstvu.
Ispraznost i površnost naših života svagdanjih odlika je današnjeg “suvremenog” i “progresivnog” svijeta kojega mi nazivamo “naprednim”.
Prije svega, nikad “nemamo vremena” – tu smo kronično deficitarni, unatoč svim suvremenim pomagalima kojima smo se okružili. Pretvorili smo se u sluge tehnologije, umjesto da ona služi nama. Naravno, to je usko vezano za količinu novca koju moramo osigurati (po načelu “biti ili ne biti”) kako bi održali način života koji prakticiramo. Kad nismo na poslu, u šopingu smo, na društvenim mrežama, u kladionicama, kafićima…i na kraju dana, tko će se još baviti čitanjem i promišljanjem o ljudskom bitku, smislu i besmislu života (i onoga što činimo ili ne činimo a trebali bi). I tko će još voditi brigu o djeci!? Najlakše i najbolje je ne imati ih. Uvalimo se u fotelju, kliknemo na neku sapunicu, Big brother ili kakav sličan sadržaj i milina…Opuštamo se (uz bocu kakvog pića) i usputno dogovaranje posla za sljedeći dan (putem mobitela ili e-maila), s laptopom na koljenima. Prije spavanja, eventualno tableta za smirenje i konačno malo sna…
Ujutro strka (kako se ne bi zakasnilo na posao), kava na brzinu, usput se na kiosku u kvartu kupi nešto od dnevnog tiska i baci pogled na naslove (u sjećanju ostane poneka zgodna stražnjica kakve starlete ili njeno bujno poprsje, vrtoglava cifra transfera nogometne zvijezde – baš jučer je potpisao ugovor s Realom, blago njemu – poneki masovni ubojica koji je opet “koknuo” nekoliko u SAD-u, možda faca kojeg političara na kojega smo iz stotinu razloga kivni i to je uglavnom to). Šljakamo do večeri i opet sve u krug. Kao u onom filmu “Beskrajan dan” (sjećate li ga se?).
Idila od života, zar ne?
Nemamo vremena ni za što – odnosno, čak ni za to da malo zastanemo i zdravo razmislimo. O sebi i svijetu u kojemu živimo.
Za to vrijeme, Internet i mediji nameću nam paralelnu stvarnost – imaginarnu, virtualnu, nepostojeću sliku svijeta koju mi prihvaćamo kao jedino moguću i realnu (jer informacije gutamo poput hot doga, na brzinu i usput – tko još ima vremena tragati za istinom!?). Kreiraju nam živote. Određuju nam stav i mišljenje prema bitnim, suštinskim pitanjima egzistencije, nameću model življenja, odijevanja, stanovanja i “društveno prihvatljivog” ponašanja, promoviraju “idealne” profile osobnosti i tjelesnog izgleda, upućuju nas na dijete, pedikure, manikure, jogu, meditacije i na kraju priče (obično) psiholozima i psihijatrima. Sve se više ponašamo poput onih sitnih i simpatičnih hrčaka koji u svojim kavezima žustro i iz petnih žila gone kolut, a uvijek ostaju na istom mjestu. U kavezu.
I povrh svega toga, mislimo i tvrdimo da smo SLOBODNI, uvjereni kako smo jedino i samo mi “gospodari svoje sudbine” i kako nam upravo taj i takav život omogućava slobodan i svestran razvoj u svakom pogledu!? Ne shvaćamo da smo svoju žudnju za slobodom pretvorili u ropstvo, a stvarni svijet zamijenili njegovim surogatom – naličjem u kojemu vladaju stereotipi i nametnuta matrica lažnih vrijednosti.
Sve je to, dakako, u suštini upereno protiv čovjeka i njegovih interesa, što je vrlo lako dokazivo. Pogledajmo oko sebe i pokušajmo odgonetnuti koliko je sretan i zadovoljan čovjek koji se upušta u bezglavu, danonoćnu utrku za novcem i materijalnim stvarima. I dobit ćemo odgovor.
No, postoji još jedna ne tako bezazlena dimenzija te naše stvarnosti koja je u biti ključ svega.
Mi čini se (u većini) ne shvaćamo kako sve više postajemo objektom manipulacije, pa nametnute stavove prihvaćamo kao vlastite!
I tu je vrijeme da se vratimo genijalnom Orwellu.
U svome poznatom antiutopijskom romanu “1984.” (preveden je na 62 svjetska jezika) iz 1949. godine, ovaj lucidni Englez, donosi sjajnu, mada u isto vrijeme i sumornu sliku budućnosti ljudske civilizacije koja se sastoji od jedinki bez slobodne volje. Podanike danonoćno nadzire Veliki brat, a sustav kojim rukovode on i njegova elita upravlja mislima, postupcima i ponašanjem građana koji su uvjereni da je to jedini stvarni i mogući svijet izvan kojega ne postoji ništa drugo. Pokušaj pobune glavnog junaka Winstona Smitha završava njegovim slomom i povratkom u “zagrljaj” Velikog brata.
Orwell nije napisao svoj roman zato da bi “osudio komunizam” ili “Staljina” – kako se to ponekad tumači od strane onih koji ne razumiju ili ne žele razumjeti njegovu poruku. On je oslikao moguću viziju svijeta u kojemu vlada totalitarizam – nasilje manjine nad većinom, svijeta koji ljudsko biće pretvara u poslušnu, dresiranu životinju bez razuma, slobodne volje i sposobnosti razmišljanja o sebi i onomu što ga okružuje.
Jesmo li na pragu takvoga scenarija koji se odvija u vremenu sadašnjem, pred našim očima? Jesmo li svjesni da nas “dresiraju” i pripremaju na takvu budućnost?
Nije li Orwellova vizija totalitarizma danas mnogo realnija nego je to bila u prvim godinama nakon Drugoga svjetskog rata?
Ne nudi li nam se pod krinkom “ljudske slobode” i “ljudskih prava” kultura smrti i bezizlaza umjesto budućnosti?
Nisu li danas izložena bezočnim atacima sva nastojanja da se dokaže kako ljudska vrsta ne može opstati bez uređenog društva u kojemu po naravi stvari moraju vladati prirodni zakoni – uvjetovani temeljnim postulatima koji podrazumijevaju slobodan život i razvoj ljudske osobe?
U takvom se svijetu biološkim roditeljima odriče pravo da se nazivaju očevima i majkama!? U takvom svijetu vode se polemike o tomu imaju li roditelji pravo na odgoj vlastite djece!? U takvom svijetu zanemaruje se prirodno pravo nerođenog djeteta na postojanje i rođenje – u ime pozivanja na “pravo žene raspolagati svojim tijelom”!? Može li žena jednako raspolagati svojim tijelom i nakon što se u njoj začne život drugoga bića koje po Božjim i ljudskim zakonima ima svoja neotuđiva prava? Na koncu, ima li u svemu tomu ikakva prava i osoba s kojom je žena začela dijete? Je li to i dalje samo “njezino tijelo” i s kojim pravom ona može isključivo po svojoj volji i nahođenju odlučivati o pobačaju – odnosno prekidu života bića kojega nosi?
Imamo li pravo stavljati se u ulogu gospodara života i smrti?
I nisu to jedine dileme vezano za “novi poredak” i “sustav vrijednosti” što nam se nameće.
Slušamo priče o tomu kako je važna samo sadašnjost i budućnost i kako se “smislena” i “svrhovita” ljudska egzistencija mora odvijati u skladu s “progresom”. A taj “progres” se svodi na život koji se odvija između kreveta, stola, automobila i novčanika. Sve se može kupiti i potrošiti – sad, odmah i ovdje.
Je li to cilj i svrha ljudskog postojanja? Može li čovjek u takvome svijetu biti sretan i zadovoljan?
Ubijanje nerođene djece, trend “naručivanja” djece (kao da su roba), pri čemu žene za novac “iznajmljuju” svoje maternice, pokušaji kloniranja ljudi, genetski inženjering miješanja ljudskih i životinjskih gena, nastojanja da se od muškaraca naprave “rodilje”, relativizacija spolova, rodova, poništavanje naravnih zakona i svih vrednota na kojima počiva civilizacija…
Je li to ta obećana “progresivna” budućnost?
Kuda takav “napredak” vodi!?
Je li naša sudbina povratak u čopor koji smo napustili prije tko zna koliko tisuća godina upravo zato što je u njemu čovjek kao biće bio egzistencijalno ugrožen i sveden na razinu zvijeri?
Jedna od temeljnih namjera kreatora novog sustava “vrijednosti”, tog “evanđelja tame” jeste da nas liše identiteta, a lišiti nas identiteta mogu samo ako nam izbrišu prošlost! Brisanjem prošlosti oni u našu svijest (kao na list praznog papira) potom upisuju poželjne obrasce shvaćanja, razmišljanja i ponašanja i na kraju od nas stvaraju slijepe poslušnike, dresirane “hrčke”, ljušture bez vlastite volje, misli, razuma, identiteta.
Ne vjerujete?
Osvrnite se oko sebe, pogledajte i promislite.
Ako ne prije, ovoga ljeta u vrijeme godišnjeg odmora pročitajte svakako Orwella, ako do sada niste i podsjetite se njegove vizije svijeta – ma koliko sumorna i depresivna bila. Imate li malo dulji odmor, odvojite nekoliko sati i za roman “Mi”, Jevgenija Zamjatina (objavljen 1924. godine, dakle, četvrt stoljeća prije Orwellove 1984.). Njegov glavni junak D-503 ima sasvim sličnu sudbinu kao i Winston Smith.
Pročitajte i nećete zažaliti. Neće to biti izgubljeno vrijeme.
I ne zaboravite: Onaj tko kontrolira prošlost, kontrolira sadašnjost i budućnost. Tako je, ma što vam mediji i političari govorili o tomu.
Bilo to nama jasno ili ne, slagali se s time ili ne, tako je.
I nemojte posustati. Ne mora svaki otpor završiti kao onaj koji su pokušali pružiti D-503 i Winston Smith.