Promocija prve dvije od ukupno četiri knjige prof. Kazimira Katalinića pod naslovom “Od poraza do pobjede”, kako smo ju najavili, održana je u Zagrebu, u dvorani koja se pokazala nedovoljno velikom, što znači, barem u odnosu na odaziv, da je posjeta nadišla očekivanja.
Značaj ovog sveobuhvatnog djela koje pokriva skoro polovinu 20. stoljeća, za Hrvatsku je ogroman, uz posebnu poteškoću koja se sastoji u saznanju da velika većina Hrvata nije svjesna koliki je i u čemu se sastoji taj značaj. Nešto od toga dade se naslutiti iz izlaganja Tomislava Jonjića, Zlatka Hasanbegovića i Šime Letine.
Hrvatska službena historiografija trenutno putuje jednosmjernim uskotračnim kolosijekom sa tri željezničke postaje, a te su 1943., 1945. i 1995., odnosno ZAVNOH, Titova obnova Jugoslavije i Domovinski rat, gdje Domovinski rat izgleda izgleda kao željeznička postaja koja ne pripada na taj kolosijek. Dok su ZAVNOH i Titova ratna pobjeda vezani uz uspostavu Jugoslavije, Domovinski rat prestavlja antitezu svemu tome, predstavlja čin njena rušenja, odnosno, vlak koje je po trenutno službenoj historiografiji krenuo 1943. i nastavio preko 1945., na 1991. je trebao iskočiti iz tračnica i iskočio je, ali nas vladajuća politička klasa sa svim svojim instrumentima uvjerava da nije.
Domovinski rat po svom sadržaju, po osnovnim karakteristikama, po svemu što ga je karakteriziralo, uključujući i svu simboliku koja je popratila njegove borce, imena jedinica, pjesme koje su pjevali, zastave i druge simbole koje su isticali, sve što se u tom ratu događalo, sve što je motiviralo narod i borce, nikako nije usklađeno ni sa ZAVNOH-om, niti sa Titom i biografijom njegove države i njegove partije.
Jedna alternativa tom neskladu danas u Hrvatskoj, pruža se u formi teze kako se Republika Hrvatska zasniva isključivo na Domovinskom ratu, odnosno da u toj željezničkoj metafori, 91. predstavlja prvu i posljednju postaju.
Dakako, sve se to radi da se izbjegne spominjati period 1941.-1945., kao tabu tema koje se ni danas u Hrvatskoj nitko ne uzudi dotaknuti, jer ako se dotakne, onda odjednom 30. svibnja 1991. počne izgledati kao 10. travnja 1941., pa onda početak rata s balvan revolucijom počne jako ličiti na ono što je prethodilo uspostavi NDH, i tako redom, počne se čistom logikom i usporedbom događaja nametati zaključak da se u kontinuitetu hrvatskog nastojanja ostvariti samostalnost, niti taj, niti bilo koji drugi period ne može izbrisati.
Hrvatskoj je odmah po uspostavi prvi zadatk bio očistiti povijest i predstaviti ju onakvom kakava je bila, na istini, a ne zabiti glavu u pijesak pred baražom velikosrpske drugosvjetskoratne propagande.
Hrvatska međutim za to nije imala hrabrosti i nema je ni danas.
Domovinski rat nikako ne može biti samo jedan čin reakcije na razvoj srpske politike Slobodana Miloševića, jer niti je Slobodan Milošević iz ništa pokrenuo tu politiku, niti je Hrvatska samostalnost odjednom postala temom koja ranije nije postojala.
Naime, izbjegavajući temu NDH, potrebno je bilo izbjeći i sve ono što se na državotvornom planu događalo nakon njena pada, a to je borba za obnovu hrvatske samostalnosti, započeta na zgarištu ratne hrvatske države 1945. i završena na zagarištu Jugoslavije 1995. Nije dakle riječ samo o periodu II. svjetskog rata, nego je riječ o svim godinama nakon drugog svjetskog rata, kroz koje su Hrvati domovine i emigracije, vodili borbu na svim poljima i svim sredstvima, za obnovu državne samostalnosti, bez prestanka i kontinuirano, a da se iz tog vremena ne može prepoznati niti jedan mjesec potpune pasivnosti, a kamo li da izostavimo 50 godina vlastite povijesti.
Ono što se dogodilo 1991. bila je samo kulminacija te brobe, vrijeme kada su se svjetskim i loklanim razvojem situacije, poklopili uvjeti za njeno ostvarenje.
Ako stvari ostanu kakvima se prikazuju, ne samo da se Domovinski rat ne može uklopiti u povijesni jugoslavenski slijed od 1943. do 1991., nego i ova današnja Republika Hrvatska počinje izgledati kao država koja nema nikakvih dodirnih točaka s tim ratom koji joj je donio samostalnost.
Tu na scenu dolazi prof. Kazimir Katalinić sa svojim djelom “Od poraza do pobjede”, koje pokriva period od 1945. do 1991., kao materijal koji će ispuniti nametnuti vacuum. Čitatelju će odmah kompletan period tog dijela naše prošlosti, pa i Domovinski rat, pasti na svoje mjesto, u kontinuitet hrvatske borbe za samostalnost.
Međutim, Hrvatska se ni danas, četvrt stoljeća kasnije, nije uspjela osloboditi nametnutog joj mentalnog jarma i nije spremna suočiti se s istinom.
Dakle, što je neodrživo i kontradiktorno i na prvi i na svaki pogled? “Hrvatska država je stvorena na tekovinama ZAVNOH-a, partizanskog rata i komunističke revolucije”, a borci za tu državu su se borili u vojnim jedinicama koje nose imena poput Brune Bušića i niti jednog, ama baš niti jednog heroja Titovog partizanskog rata, komunističke partije i poslijeratne države.
Ako stvari ostanu kakvima se prikazuju, ne samo da se Domovinski rat ne može uklopiti u povijesni jugoslavenski slijed od 1943. do 1991., nego i ova današnja Republika Hrvatska počinje izgledati kao država koja nema nikakvih dodirnih točaka s tim ratom koji joj je donio samostalnost.
Tu na scenu dolazi prof. Kazimir Katalinić sa svojim djelom “Od poraza do pobjede”, koje pokriva period od 1945. do 1991., kao materijal koji će ispuniti nametnuti vacuum. Čitatelju će odmah kompletan period tog dijela naše prošlosti, pa i Domovinski rat, pasti na svoje mjesto, u kontinuitet hrvatske borbe za samostalnost.
Međutim, Hrvatska ni danas, četvrt stoljeća kasnije, nije uspjela osloboditi se nametnutog joj mentalnog jarma i nije spremna suočiti s istinom.
To se ne vidi po onima koji su bili prisutni na promociji Katalinićeve knjige, nego po onima koji nisu došli, a inače odlaze na sve manifestacije, na promocije knjiga i filmova, na predavanja, svečanosti, sprovode i komemoracije i nikada ne izostanu. Ima tu povijesničara, bivših političara, istaknutih suverenista i prominentnih domoljuba.
Nema potrebe postavljati im pitanje zašto su ignorirali ovaj događaj, jer odgovor je u naprijed poznat: “Nije još došlo vrijeme.”
Od uspostave samostalnosti i tadašnje delikatnosti uključiti taj period u političku jednadžbu, prošlo je četvrt stoljeća. Prof. Kazimir Katalinić je u dubokoj starosti i svi suvremenici poslijeratnog vremena, pa čak i njegovih kasnih faza nakon 1972., rapidno padaju u godine.
Ima li netko nekakavu ideju kada će doći vrijeme priznati da postoji ta velika crna rupa, da ju nije moguće ignorirati i da ju je potrebno zatrpati istinom?
Jer dok god to ne učinimo i ne oslobodimo se iznutra, dok u svijesti ne postanemo samostalni, nećemo imati slobode, ili kao je to Tomislav Jonjić u svom izlaganju na promociji knjige lijepo rekao:
Oslobođenje je pretpostavka slobode ali nije sloboda.