Podcast Velebit – Domagoj Pintarić: Preplavila me jeza kad sam pročitao knjigu ‘Hrvatska na mučilištu’

0
3336

Gost u Podcastu Velebit je stand-up komičar i podcaster Domagoj Pintarić.


ALEKSANDRA PRIJOVIĆ

Srpska zvijezda Aleksandra Prijović netko je za koga mnogi nikada nisu čuli. No, njen četvrti koncert zaredom u zagrebačkoj Areni rasprodan je doslovce u jednom danu.


PORTAL IN4S

“Recimo svima tko smo i što smo, jer mi stvarno znamo tko smo! Srbi smo. Mi smo vjernici Srpske pravoslavne crkve. Govorimo srpski”, navode na portalu “In4s”, naglašavajući da su “Bilboradi osvanuli u srpskoj Boki”. Na njima se, među ostalima, glasoviti Hrvati Ruđer Bošković, Baltazar Bogišić, Medo Pucić i admiral Andrija Zmajević, otac Crnomorske flote kojega je u ruski car odlikovao. Na plakatima se nalaze i Hrvati Bokelji: matematičar, pomorac i pedagog Marko Martinović, admiral Marko Ivanović Vojnović, slikar Marko Murat, te Mitrofan Ban, mitropolit i poglavar Crnogorske pravoslavne Crkve i Korčulanin Antun Fabris.


ISJEČCI IZ KNJIGE HRVATSKA NA MUČILIŠTU

Hrvati su u Jugoslaviji činili trećinu svega žiteljstva. Jednako je hrvatski narod morao jugoslavenskoj vojsci podavati trećinu svih vojnika. Trebalo bi dakle, da Hrvati čine trećinu kod časnika u toj vojsci. Ipak nije bilo tako, jer je Hrvatima 1938. pripadalo jedva 10 postotaka svih časnika. Hrvatskim se đacima već od g. 1920. raznim trikovima oteščavao primitak u beogradsku vojnu akademiju. Zato je u vojnoj akademiji bilo tri do četiri puta više srpskih nego li hrvatskih pitomaca. Tako se godimice postepeno smanjivao brojčani omjer hrvatskih časnika prema srpskim časnicima. Uz to su hrvatski časnici bili u jugoslavenskoj vojsci veoma zapostavljani. Nikada nije u toj vojsci bilo hrvatskih časnika u višim položajima. Premda je vojska g. 1938. imala 165 aktivnih generala, ipak su u njoj bila samo 2 Hrvata i 2 Slovenca. Svi su ostali generali bili sami Srbi, kojima je pripadalo još i nekoliko stotina umirovljenih generala. Može se uopće reći, da je cijela jugoslavenska vojska stajala pod srpskim vodstvom. Kako je naime uvijek bio ministar vojske Srbijanac, nije htio nijednoga Hrvata predložiti kralju na imenovanje za koji viši položaj u vojsci. Zato su svi armijski »komandanti« i njihovi pomoćnici bili sami Srbijanci. Od svih zapovjednika divizija nijedan nije bio Hrvat, kao da hrvatski časnici nemaju dovoljno sposobnosti za takvu službu. Tako se cijela vojna uprava nalazila isključivo u rukama samih Srbijanaca. Zapostavljani su dapače i prečanski Srbi!

Kad je koncem g. 1918. stvorena država Srba, Hrvata i Slovenaca, ostavljeno je Narodnoj banci pravo, da i nadalje izdaje novčanice, koje će vrijediti u cijeloj državi, premda je bila oproštena, da ove novčanice iskupi zlatom, ako to stranka zatraži. Kako je Narodnu banku svojedobno osnovala beogradska Čaršija, nalazila se banka stvarno u vlasti nekolicine beogradskih obitelji, koje su njezinu povlasticu iskorišćivale u svoje privatne interese. One su nerado dopuštale, da dionice Narodne banke dođu u hrvatske ruke. Prema službenom izvještaju od g. 1929. dođoše na skupštinu Narodne banke 443 dioničara, od kojih su 254 bila iz Srbije, 61 iz Vojvodine, 37 iz Hrvatske i Slavonije, 28 iz Bosne i Hercegovine, 26 iz Slovenije, 9 iz Dalmacije, a 6 iz Crne Gore. Od 35.145 prijavljenih dionica Narodne banke zastupali su 28.944 dioničari iz Srbije, 4.103 iz Hrvatske i Slavonije, 971 iz Slovenije, 766 iz Vojvodine, 215 iz Bosne i Hercegovine, 80 iz Dalmacije, a 30 iz Crne Gore. Skupština je morala zaključivati ono, što je htjelo 9 dioničara beogradske Čaršije, koji su imali 15.762 dionice, dakle apsolutnu većinu svih zastupanih dionica Narodne banke. Preko dvije trećine članova uprave Narodne banke bijahu uvijek iz Beograda. Ovi su nastojali što veći kredit pribaviti onim poduzećima, u kojima su interesirani bilo sami bilo njihovi rođaci, kumovi i prijatelji. To su činili zato, što je kamatnjak Narodne banke bio za polovicu niži od kamatnjaka drugih banaka. Tako su beogradski trgovci i poduzetnici za posuđeni novac plaćali Narodnoj banci mnogo manje, nego li zagrebački trgovci i poduzetnici, koji su morali novce posuđivati od privatnih banaka. Time je Beogradu bilo olakoćeno pobijanje konkurencije iz Zagreba.

Jasno se to vidi iz službenih podataka Narodne banke za godinu 1930. Tada je naime Narodna banka u obliku mjeničnih kredita privatnicima i reeskompta povjerenih joj mjenica privatnih banaka posudila HRVATSKA NA MUČILIŠTU 305 1433,6 milijuna dinara. Od tog je iznosa dobila Srbija 774,3 milijuna, Hrvatska i Slavonija 125,3, Slovenija 125,1, Vojvodina 121,8, Macedonija (sa Sandžakom) 77,7, Bosna i Hercegovina 49,1, a Crna Gora 26,3 milijuna dinara. Prema tomu je Narodna banka od svih zajmova svojih uložila u Srbiji 54 postotka (dakle natpolovičnu većinu), u Hrvatskoj i Slavoniji 18,1 postotka, u Sloveniji 8,7 postotaka, u Vojvodini 8,5 postotaka, u Macedoniji 5,5 postotaka, u Bosni i Hercegovini 3,4 postotka, a u Crnoj Gori 1,8 postotka.

U Topuskom 1921. godine žandari su tukli ljude, svukli ih gole i pod bajunetama gonili, da ljube Pašićevu sliku.

Senjske žrtve naziv je za pokolj koji se dogodio 9. svibnja 1937. u Senju. Tog su dana jugoslavenski žandari bez razloga otvorili vatru iz oružja na gospićke djevojke i mladiće samo zato jer su došli s hrvatskom zastavom u Senj. Ubili su šest mladića i jednu djevojku.

Zato me je naročito bolno dirnuo događaj, koji se zbio dne 19. svibnja 1935. u mojoj župi Kravarsko. Tamo su žandari poslije crkvene svečanosti otvorili vatru na pučanstvo, te su ubili seljaka Đuru Vireka i seljakinju Antoniju Jambriš, a teško su ranili Franju Kanceljaka iz Novoga Čića, Stjepana Cekovića i Franju Vireka (sina ubijenog), koji se nalaze u bolnici, dok su lakše ranili velik broj seljaka. Kako me vjerodostojni svjedoci uvjeravaju, uslijedila je upotreba ubojitog oružja bez opravdanog razloga, jer niti je narod bio oboružan niti je integritet državnih organa bio u opasnosti.

Žandari su u istom Đurđevcu istukli mladiće od 14 godina po rukama tako, da su bili nesposobni za svaki posao. Stanovit se broj ljudi razbježao po okolnim šumama, pa od straha pred žandarima ne dolazi u svoje kuće. Čitavo se mjesto Đurđevac nalazi u plaču i jauku

Mrcvarenja i kundačenja sa strane žandarmerijskih organa vrše se općenito. Tako mi iz Male Erpenje nedaleko Krapinskih Toplica (u pregradskom kotaru) javljaju, da je od žandara isprebijan trgovac Viktor Šoštarić, kojemu je cijelo tijelo u povojima. Nadalje su u tome kotaru isprebijani: Šoštarić Otokar, Juranić Mirko, Juranić Makso, Stjepan August, Juranić Juraj, Kordej Andro, Svećnjak Makso, Svećnjak Stjepan, Golubić Makso, Golubić Rudolf i Golubić Slavko. Nadalje su isprebijani: Mihel Josip 70 godina star, Mihel Janko 20 g., Mihel Vilim 40 g., Belin Florijan 60 g., Rušek Franjo 35 g., Kos Fržtnjo 50 g. i Štengl Vjekoslav 25 g.

U Zaboku (krapinski kotar) je isprebijana sva sila seljaka. Kao primjer navodim seljaka Šepeca, koji je orao na svojoj livadi, gdje ga je mlatilo pet žandara. Isto tako su žandari isprebijali Ivana Borovčaka i Mirka Bivola. – U Vojnom Križu (čazmanski kotar) vrše teror nad mirnim narodom žandari, koji su isprebijali Danijela Magdića, Franju Ciglenečkoga i Franju Krivačića. U Sesvetama kod Ludbrega su žandari ispremlatili 14 seljaka. U Bizovcu (u valpovačkom kotaru) je žandarski narednik Vasilije Dinić uapsio Stjepana Kiša, kojega je u seoskoj stražarnici ispremlatio na mrtvo ime. Isti je narednik izmlatio Andriju Peroševića, kojega je nogama udarao u želudac i u rebra tako, da je isti po odredbi liječnika morao poći u bolnicu na liječenje. Čemu to mrcvarenje? Čemu zatvaranje i tuča u masama? Ako je tko kriv, lako ga vlast može i bez zlostavljanja pritegnuti na odgovornost.

Najteži se slučaj dogodio u ličkom kotaru Gospiću. Ljudi iz sela Žitnika i Klanca (u kotaru perušićkom) pošli su k okružnom sudu u Gospić, da podnesu prijavu poradi krađe glasačkih spisa. Neposredno pred Gospićem – oko 200 metara pred općinskom zgradom – susreli su ovi ljudi (njih oko dvije stotine) 2 policajca, koji su im rekli, da ne smiju u samo mjesto Gospić poći u grupi, već da sebi izaberu tri delegata:. Ljudi su izabrali trojicu, koji su s redarima pošli k okružnom sudu. No tek što su ovi odmakli 10 metara od ostale grupe ljudi, pali su prvi hitci iza živice od žandara, koji su tamo bili sakriveni. Jedan od tih redara izjavljuje, da su žandari bez razloga napali na te ljude pucajući. Svjedokinja Anka Stilinović iz Gospića izjavljuje, da je pokojni Božo Marković (star 76 godina) – već ranjen iz vojničke puške kroz desnu vilicu u zatiljak – zaklinjao žandara, da ga ne ubije; ali žandar Petrović mu je opsovao hrvatsku majku, te je ležećemu Boži Markoviću zabio bajunetu u desnu stranu šije. Uz Markovića je tom prigodom poginuo 38 godišnji Martin Starčević, koji je pogođen iz vojničke puške iza lijevog uha, našto mu je žandar kundakom razmrskao lubanju. Kritično je stanje 58 godišnjega Joze Lulića, koji je iz vojničke puške ranjen kroz pluća u sredinu desne lopatice. Nikoli Milinkoviću, koji ima 28 godina, smrskana je desna nadlaktica otraga iz vojničke puške. Ivanu Šnjariću, kojemu je 40 godina, prostrijeljene su iz vojničke puške obje ruke, i to desna u laktu, a lijeva u nadlaktici. Iz vojničke je puške otraga u desnu nogu ranjen Ivan Župan, koji ima 30 godina. Jednako je 36 godišnji Stipe Marković iz vojničke puške dobio 4 metka u leđa. Stanje svih spomenutih ranjenika veoma je kritično. Osim navedenih seljaka ranjeno je jošte 28 ljudi, koji od straha pred žandarima pobjegoše u šume, gdje se skrivaju, te odakle potajno i pojedinačno dolaze u bolnicu na liječenje. Slična mi nedjela javljaju također iz drugih biskupija. Tako mi izvješćuju, da su iz Adolfovca kod Osijeka uapšeni radnici Luka Vuković, Antun Gurdel i Milan Grgić. Njih su žandari odveli u seosku stražarnicu, gdje su ih bacili na zemlju i tukli do besvijesti. Sutradan su ih žandari odveli u oružničku vojarnu u Osijek, gdje ih je narednik Popović udarao šakom u trbuh i po obrazima, psujući im razne pogrdne riječi, a zatim ih je dao jednoga po jednoga odvesti u podrum, gdje ih je zlostavljao. Tom su prigodom Luki Vukoviću izbijeni zubi, a Milanu Grgiću je prebijena kost na prsima. S posla se kući vraćao Ivan Krelo iz Kravica (u kotaru osječkom). Putem je od žandara uapšen i bezrazložno odveden u oružničku vojarnu, gdje su ga isprebijali. Tom je prigodom Krelo tako udaran po glavi i po lijevom uhu, da sada ne čuje. Nadalje su izmlaćeni Ilija Kelemen i Josip Gorzan, seljaci iz Laslova u kotaru osječkom, te Janko Šimatić iz Adolfovca (općine Retfala). U Korođu je ispremlaćeno oko 20 seljaka, a među njima najteže: Danijel Požar, Mihalj Miškolci, Janoš Sošaj i Mihalj Mako. Da je to pravi sistem mrcvarenja, vidi se iz događaja u Dalmaciji. Žandari su u selu Dobranju (općine Metković) navalili na ljude, koji su išli kući pjevajući, te je žandar Pavić ubio Ivana Deviju, a da mu ovaj nije dao nikakova povoda za to.

Uz to su hrvatski časnici morali trpjeti i narodne boli. Oni nisu smjeli sudjelovati kod bilo kakve hrvatske narodne svečanosti. Naprotiv su morali gledati, kako vojska svojom prisutnošću uveličava srpske narodne, vjerske i prosvjetne manifestacije, n. pr. Đurđevdan, Badnjak, Vidovdan, Bogojavljenje i svetosavsku proslavu. Službeno je doduše bilo proglašeno, da časnici ne smiju biti članovi takvih društava, koja nose »plemenske« nazive. Ipak su srpski časnici slobodno posjećivali priredbe srpskih društava, n. pr. Srpske majke i Kola srpskih sestara. Časnicima se često dapače i preporučivao polazak takvih zabava; za priredbe »četnika« i »Narodne odbrane« bili su određivani i službeni predstavnici vojske. No zato nijedan hrvatski časnik nije smio doći na zabavu, koju je priredilo hrvatsko pjevačko ili bilo kakvo drugo (n. pr. planinarsko, književno i športsko) društvo. Ako je ipak došao, onda je morao očekivati progon sa strane pretpostavljenih časnika.

U svibnju g. 1937. vodila se u novinama zanimiva polemika između Većeslava Wildera i dra Grge Anđelinovića. Oni se prepirahu o tome, tko li je od njih dvojice, dok su bili na vlasti, nanio više nesreće hrvatskom narodu. Wilder je Anđelinoviću predbacio krvoproliće na Jelačićevom trgu 5. prosinca 1918. Nato je Anđelinović spomenuo Wilderu krvavu provedbu Obznane početkom g. 1925. i njegovo »lizanje hrvatske krvi«. Hrvatski su rodoljubi odgovarali Wilderu i Anđelinoviću poslovicom: »Rugala se sova sjenici, da ima debelu glavu«.

Zagrebačko je redarstvo 22. travnja 1930. ubilo hrvatskoga seljaka Miju Matijaka. Jednako su na zagrebačkim ulicama g. 1930. ubijeni Ivan Orešković i Josip Brezinčak. U Vrpolju je pak neki srpski oružnik 19. travnja 1930. ubio hrvatskog radnika Ivana Štefanića. Na željezničkoj pruzi je srpski četnik 28. veljače 1930. ubio 72-godišnjega hrvatskoga seljaka Josipa Kolarića.

Jednako je neki srpski četnik u selu Opancima kod Imotskoga ubio seljaka Jozu Olujića. Drugi je srpski četnik ubio Ivana Domitrovića u njegovoj kući. U Bosanskom je Brodu prigodom zadušnica za »lipanjske žrtve« 20. lipnja ubijen Stjepan Matković. Istoga su dana u Bosanskom Brodu ubijeni jedan seljak i jedna seljakinja. To je skrivio »sreski načelnik«, koji je srpskim oružnicima naložio: »Udri, pucaj, sijeci!« radi toga, što su hrvatski seljaci poslije zadušnica klicali: »Slava mučenicima!« i »Živila Hrvatska!« Oružnici su u mjesecu kolovozu ubili dva hrvatska seljaka u Donjoj Stubici. U zatvoru je mjeseca studenoga ubijen hrvatski seljak Luka Devčić. U prosincu su oružnici tako zlostavljali gostioničara Mišuru iz Benkovca, da je i umro za vrijeme toga mučenja. Jednako su oružnici u zatvoru mjeseca prosinca ubili Šimu Grgića, seljaka iz Nina. Oružnici su pod konac g. 1932. poubijali petoricu Hrvata na granici prema Italiji i Madžarskoj.

KRVOPROLIĆE U KERESTINCU 16. TRAVNJA 1936. 

Hrvatski je narod silno zamrzio t. zv. četnike, koji su potajno napadali i ubijali hrvatske rodoljube. Umorstva u Imotskom, Novoj Gradiški i Požegi, osobito pak umorstvo Karla Brkljačića, koje se 9. travnja 1936. desilo u Trnovcu kod Gospića, napunila su mnoge Hrvate bijesom protiv četnika. Takvomu su bijesu 16. travnja 1936. dali izraza i hrvatski seljaci u samoborskom kotaru. Samoborskim je vlakom iz Zagreba u Podsused doputovala skupina ljudi, koja je pošla cestom preko sela Rakitja. Ovi su ljudi uz put raznim povicima izazivali seljake, koji su radili na poljima. Seljaci su među njima prepoznali neke ljude, koje su već otprije poznavali kao četnike. Zato su odmah posumnjali, da su svi ovi ljudi sami četnici, koji možda idu u Kupinec, da ondje ubiju dra Vlatka Mačeka na njegovom imanju. Seljaci su pošli za došljacima, da vide, kuda li će poći. Kada su spomenuti ljudi opazili, da ih slijede sve veći broj seljaka, skrenuše u Kerestinec, gdje se nalazi dvor bivšega hrvatskoga bana Antuna pl. Mihalovića. Kada su i seljaci došli pred Mihalovićev dvor, zatražiše od bivšega bana, neka iz dvora izađu došljaci, da se uzmognu legitimirati; ako nisu četnici, ništa im se ne će dogoditi. Iza poduljeg oklijevanja i ponovnih poziva konačno je iz dvora izašao neki Čipera. On je u ruci držao nekakav papir, te je pozvao seljake, neka pristupe k njemu, da se iz ove legitimacije uvjere, kako on nije četnik. Isprvice se nitko nije usudio prići. Kad je ipak pristupio jedan seljak, Čipera je ispalio pištolju, te je seljak pao ranjen. To je razbjesnilo seljake, koji su složno nahrupili na Čiperu. Opet se čuo hitac i Čipera se srušio ranjen. On se doduše ipak pridigao, ali je odmah odjeknuo i drugi hitac, koji ga je ubio. Nato seljaci provališe u dvor, da potraže Čiperine drugove. Uz put se oboružaše Mihalovićevim oružjem, koje su našli u dvoru. Tako su došli do sobe, u kojoj se zatvoriše drugovi Čiperini. Seljaci su razbili vrata i prodrli u sobu, premda se na njih pucalo. U toj sobi se razvila strašna borba, u kojoj su seljaci ubili petoricu došljaka, dok se šesti ranjen spasio. Tom je prigodom bio ozlijeđen i stari Mihalović. Na povratku iz dvora udariše seljaci na kuću, koja je imala ploču »Četničko udruženje« – Samobor. Iz ove je kuće bivši redar Jovo Buta pucao na seljake, pa je jedan seljak pao mrtav. To je seljake tako uzrujalo, da su prodrli u kuću, koju su zapalili, a poubijali Jovu Butu, te njegovu ženu i kćerku. Iste je večeri nastalo obračunavanje između seljaka i četnika također u nedalekoj Plješivici, gdje je Ivan Hercog ubijen, a Tomo Bubilić ranjen.

Cijela je kraljevina SHS. birala 419 zastupnika. Od toga su sjevernu Srbiju zapala 103 zastupnika, Hrvatsku 93, Bosnu 63, južnu Srbiju 55, Vojvodinu 44, Sloveniju 40, Dalmaciju 11, a Crnu Goru 10 zastupnika. Sjeverna je Srbija imala manje stanovnika, HRVATSKA NA MUČILIŠTU 79 nego li Hrvatska (sa Slavonijom i Međimurjem), a ipak je dobila 10 zastupnika više od Hrvatske.

Neposredno iza toga doniješe beogradske novine prve vijesti o novom izbornom zakonu za Narodnu skupštinu. Predviđeno je, da svaki narodni zastupnik predstavlja 40.000 žitelja. Uslijed toga će se birati samo 312 zastupnika, a ne 419, kako se biralo godine 1920. – Da se umjetno poveća broj mandata za Srbijance, vlada je odredila, da se broj mandata za svaku pokrajinu izračuna po rezultatima popisa žiteljstva od godine 1910., a ne od 31. siječnja 1921. Prema tomu će biti oštećeni naročito hrvatski krajevi, gdje se prigodom popisa od g. 1921. nabrojilo daleko više žitelja, nego li ih je bilo g. 1910., dok je u Srbiji bilo baš obratno. Pa ipak je zagrebački dnevnik »Riječ« (organ Pribićevićeve skupine demokratske stranke) uzeo u obranu ovu nepravednu odredbu, jer da tobože »još nije sređen popis od g. 1921.«, premda su njegovi rezultati bili već odavna priopćeni u svima novinama. »Riječ« je u svojoj sofisteriji napisala, da treba »uzeti u obzir goleme žrtve u krvi, koje je narod u Srbiji doprinesao za narodno oslobođenje i ujedinjenje.«

Protiv takvog izbornog reda ustade Radić, te je Hrvatska republikanska seljačka stranka 18. kolovoza 1922. izdala proglas, kojim »prosvjeduje proti novom izbornom zakonu, jer podjeljuje mandate i za 600.000 poginulih Srba;

Predstavnici opozicijonih lista sprečavani su na dan izbora prijetnjama i silom. Čuvari kutija opozicijonoga bloka ili nisu bili pušteni na biralište ili su u toku biranja izbačeni i najureni, da ne bi mogli prisustvovati prebrojavanju kuglica. Oni, koji se nisu htjeli sili pokoriti, prosto su premlaćeni, a neki i ubijeni. Birači u masama nisu pušteni na biralište. Mnogi su sa birališta rastjerani napadajem naročito pripremljenih razbojničkih četa organiziranih vladinih plaćenika. U južnim su krajevima (t. j. u Macedoniji) birači prisiljavani, da javno glasaju za vladine kandidate naređenjem, da — pošto ruku izvuku iz radikalske kutije, koja je bila prva, — moraju otvoriti šaku, da bi pokazali, da je prazna.


KAKO NARUČITI KNJIGU
“HRVATSKA NA MUČILIŠTU”

Za narudžbu četvrte knjige iz naše Edicije Velebit “Hrvatska na mučilištu“ autora Rudolfa Horvata, tvrdo ukoričene i otisnute na 400 strana, potrebno je poslati poruku na email: edicijavelebit@gmail.com, ili sms poruku na 091 463 7220 s podacima: ime, prezime, ulica, kućni broj, poštanski broj i grad gdje knjigu treba isporučiti. Također u poruci ostavite vaš broj telefona kako bi vas poštar mogao obavijestiti o prispijeću pošiljke.

Cijena knjige za Hrvatsku s uračunatim troškovima poštarine iznosi 44 eura. Knjigu šaljemo pouzećem (plaćate poštaru kod preuzimanja) ili ako želite moguća je i avansna uplata.

Cijena knjige za inozemstvo ovisi o državi u koju se šalje. Podatke ćete dobiti nakon što se javite na email: edicijavelebit@gmail.com


Dobar indikator vrijednosti knjiga u izdanju Edicije Velebit jest informacija da su dosad izdane knjige Edicije Velebit uvrštene u Kongesnu knjižnicu u Washingtonu.


KAKO NARUČITI KNJIGU
“RAĐANJE NACIJE”

500 godina hrvatskoga nacionalizma
Marko Marulić i njegovo vrijeme

Za narudžbu treće knjige iz Edicije Velebit “Rađanje nacije – 500 godina hrvatskoga nacionalizma” autora Slobodana Prosperova Novaka i Viktorije Franić Tomić, tvrdo ukoričene i otisnute na 352 stranice, potrebno je poslati poruku na email: edicijavelebit@gmail.com, ili sms poruku na 091 463 7220 s podacima: ime, prezime, ulica, kućni broj, poštanski broj i grad gdje knjigu treba isporučiti. Također u poruci ostavite vaš broj telefona kako bi vas poštar mogao obavijestiti o prispijeću pošiljke.

Cijena knjige za Hrvatsku s uračunatim troškovima poštarine iznosi 41 euro. Knjigu šaljemo pouzećem (plaćate poštaru kod preuzimanja) ili ako želite moguća je i avansna uplata.

Cijena knjige za inozemstvo ovisi o državi u koju se šalje. Podatke ćete dobiti nakon što se javite na email: edicijavelebit@gmail.com


Dragi prijatelji, ako želite poduprijeti naš projekt:

 IBAN: HR6024840081135014505
SWIFT: RZBHHR2X, RBA
Raiffeisenbank Hrvatska

na: www.patreon.com/Projekt_Velebit

 ili preko PayPal – podcastvelebit@gmail.com

Ako želite pratiti Podcast Velebit i biti besplatno obaviješteni o svakoj novoj emisiji, kliknite “Pretplati me” (Subscribe) na YouTube kanalu.


 

Prethodni članakPlatit ćete Zagrepčani, nismo vas samo granatirali smećem, idemo dalje
Sljedeći članakPodcast Velebit – Pavle Kalinić: Počinje li treći svjetski rat?