Zamislite sve te pupovce, josipoviće, štromare, miletiće, beljake, bernardiće i ostale ljevičarske, liberalne ili kakve već tzv. antifašističke klanove koji svoje plemenske grbove oblikuju prema bojama zastave osvajača, kako bi zadržali zauzete pozicije. Koliko bi im trebalo da u nekim drugačijim državno-pravnim okolnostima postanu pendrekaši hrvatskoga naroda? Ili možda čak i nešto gore.
Najveća politička podvala moderne Hrvatske jest uvjeravanje Hrvata kako su se zahvaljujući antifašistima našli na pobjedničkoj strani na kraju Drugog svjetskog rata. Ta laž ima nevjerojatnu snagu i dubinski iz temelja određuje stvarnost i sudbinu hrvatske države. Dakle, najprije činjenično na pobjedničkoj strani su bili Jugoslaveni, a ne hrvatski narod. Svi oni Hrvati koji su bili u partizanskim jedinicama nisu se borili za Hrvatsku, nego za Jugoslaviju. Nakon Drugog svjetskog rata hrvatska država i narod su formalno, ali i pravno imali status poraženoga u Jugoslaviji. Nepobitne činjenice to jasno argumentiraju. Hrvatska je ostala bez više od polovine svojega teritorija, hrvatski je narod brutalno desetkovan, opljačkan i kasnije desetljećima sveden na razinu drugorazrednog političkog subjekta. Dakle gola činjenica jest da su Hrvati bili na strani poraženih, da su poraženi, odnosno da su se predali, a ono što je slijedilo je bila klasična okupacija Hrvatske.
Amnestiranje partizanskog pokreta je bio preduvjet za njegovo kasnije uzdizanje na povlaštenu poziciju istu onakvu kakvu je imao prije osamostaljenja Hrvatske. Zbog toga je osmišljena interpretaciji prema kojoj Hrvati moraju biti zahvalni partizanskom pokretu tj. antifašistima jer su ih oni zadržali na strani pobjednika. Na taj način, prema toj prevari, Hrvati trebaju partizanski pokret i moraju mu biti neizmjerno zahvalni. Ali koja je korist od toga? Kakve danas koristi Hrvati ili Hrvatska imaju od toga? Nikakve. Baš nikakve. Od toga jedine koristi imaju poražene snage iz vremena Domovinskoga rata, dakle ljudi bivšega jugoslavenskoga i komunističkoga sustava. Dio te varke jest i ustavna preambula u dijelu gdje se poziva na ZAVNOH.
Strateški cilj ove političke podvale nije borba za prošlost, nego za sadašnjost, odnosno budućnost. To amnestiranje partizanskog pokreta započelo je još u razdoblju Domovinskoga rata kada je njegov pravni slijednik – JNA napala Hrvatsku. To amnestiranje je bio preduvjet za njegovo kasnije uzdizanje na povlaštenu poziciju istu onakvu kakvu je imao prije osamostaljenja Hrvatske. Zbog toga je osmišljena interpretaciji prema kojoj Hrvati moraju biti zahvalni partizanskom pokretu tj. antifašistima jer su ih oni zadržali na strani pobjednika. Na taj način, prema toj prevari, Hrvati trebaju partizanski pokret i moraju mu biti neizmjerno zahvalni. Ali koja je korist od toga? Kakve danas koristi Hrvati ili Hrvatska imaju od toga? Nikakve. Baš nikakve. Od toga jedine koristi imaju poražene snage iz vremena Domovinskoga rata, dakle ljudi bivšega jugoslavenskoga i komunističkoga sustava. Dio te varke jest i ustavna preambula u dijelu gdje se poziva na ZAVNOH.
Stoga ono što je prijeko potrebno jest pogledati istinu u oči i početi živjeti po istini. To znači istrgnuti se iz ‘velikodušnog’ zagrljaja antifašističkih pobjednika iz Drugog sv. rata i tog njihovog jamstva pripadnosti pobjedničkoj strani jer to jamstvo, taj status, taj zagrljaj guši i davi hrvatski narod i državu. Te njihove nazovi civilizacijske tekovine koje Hrvatima jamče tobožnje statuse pobjednika stvaraju sve ove postojeće nacionalne podjele i razdore. Nemaju od toga Hrvati nikakve koristi i kada bi se toga jednostavno odrekli ništa se ne bi dogodilo ili promijenilo na međunarodnomu planu. Nitko zbog toga ne bi Hrvatsku napao ili okupirao. Ali bi se zato puno toga dogodilo na unutarnjem planu. Dogodila bi se prijeko potrebna katarza i odbacivanje svih političkih ideja koje su suštinski vrlo neprijateljski nastrojene prema hrvatskomu narodu i državi i koje suštinski ne mogu ni na koji način opstati dok postoji hrvatska država, ali i obrnuto.
Takvo ‘velikodušno’ nuđenje partizanske ideje, pokreta i partizanske povijesti hrvatskom narodu ima višestruku uporabnu vrijednost. Dakle, osim što spašava boračke mirovine, otete stanove i stečene društvene pozicije pripadnicima partizanskog pokreta i njihovim nasljednicima, ono ima i presudnu ulogu u procesu stvaranja inverzije pobjednika u Domovinskom ratu, a što je dio borbe za vlast u sadašnjosti i budućnosti.
Naime, nepobitna je činjenica da je pravni slijednik partizanskog pokreta, odnosno pobjednika iz Drugog sv. rata Jugoslavenska narodna armija. Nepobitna je činjenica da je ta JNA pod partizanskim simbolima, dakle, jugoslavenske zastave i zvijezde petokrake oružano napala Hrvatsku i okupirala trećinu teritorija. Nepobitna je činjenica da su se na jednoj onoj okupatorskoj strani borbenih linija razdvajanja od Dubrovnika pa do Vukovara nalazili ti pravni slijednici partizanskog pokreta tj. JNA, a na drugoj hrvatski vojnici. Nepobitna je činjenica da na hrvatskoj strani nije postojao ni jedan jedini odred antifašista s pratećom ornamentikom zvijezde petokrake, zastavama ili imenom njihovih tzv. narodnih heroja. Isto je tako nepobitna činjenica da je na hrvatskoj strani bilo odreda koji su nosili nazive i dio simbolike poput ove ‘Za dom spremni’, a što je pripadalo poraženoj strani Drugog svjetskog rata. Stoga je antifašistima u Hrvatskoj od presudne političke važnosti napraviti tu inverziju i poništiti to sjećanje, tu nacionalnu i povijesnu memoriju Domovinskog rata. I to se postepeno događa zadnjih godina. Najprije relativizacijom odgovornosti, a u nastavku će taj proces ići i dalje prema potpunom izokretanju istine.
Dio tog procesa je i aktualna rasprava o HOS-ovoj ploči. Potrebno je iz nacionalnog pamćenja izgurati pobjednike Domovinskog rat, a onda u to pamćenje smjestiti antifašiste, te tako današnjim antifašistima, odnosno pravnim slijednicima partizanskog pokreta zajamčiti povlaštene pozicije, dominaciju, a zapravo vlast nad Hrvatskom u svim budućim vremenima.
“Za dom spremni” kao izraz, kao misao, kao maksima, postaje zapravo sublimirana poruka koja se tome suprotstavlja. Ta poruka kod onoga tko je izgovara upucava jasnu šifru spremnosti za dom, odnosno domovinu. Kada se to preformulira u politički vidokrug dolazi se do snažnog goriva za patriotizam, domoljublje, a u konačnici i zdravi suverenistički nacionalizam koji se temelji na istini, a koja je još uvijek vrlo živa u nacionalnoj memoriji. Svatko tko ima neki plan kako Hrvatsku pretvoriti u svoju koloniju, feud, ili skup dionica i obveznica, njemu ti produkti sadržaja pozdrava ‘Za dom spremni’ nikako ne odgovaraju. Ne uklapaju mu se u cjelinu, sliku, plan, jer sadržaj te proskribirane misli je kompatibilan jedino s hrvatskom suverenošću. Nažalost i sve manje s onim što se trenutno događa s Hrvatskom. Stoga svaki oblik brisanja te misli iz nacionalnog pamćenja iz svakodnevnog govora, upotrebe i razmišljanja jest zapravo priprema, opaka predigra za novo integriranje Hrvata. Nekadašnji Jugoslaveni su promijenili ime i danas se zovu antifašisti. U njihove unitarističke planove novog državnog integriranja nema mjesta za misao po kojoj Hrvati izjavljuju i izgrađuju spremnost svojoj domovini. Neka nova zamišljena “Antifašistoslavija” se temelji na progresiji tog procesa. A taj proces će imati jednake protu naravne sadržaje kao i ideje komunizma. Ne treba biti pretjerano lucidan pa zaključiti kako će i metoda biti jednako nasilna.
Zamislite sve te pupovce, josipoviće, štromare, miletiće, beljake, bernardiće i ostale ljevičarske, liberalne ili kakve već tzv. antifašističke klanove koji svoje plemenske grbove oblikuju prema bojama zastave osvajača, kako bi zadržali zauzete pozicije. Koliko bi im trebalo da u nekim drugačijim državno-pravnim okolnostima postanu pendrekaši hrvatskoga naroda? Ili možda čak i nešto gore. Brana uspostavi takvog državno-pravnog sustava je upravo ideja i spremnost hrvatskoga naroda za svoj dom ili domovinu. Unatoč kolopletu svih trvenja i razočaranja posljednjih godina, ta spremnost još uvijek postoji i zato im je potrebno raditi na njenom razbijanu. Upravo je ovaj zloćudni master plan koji se ostvaruje, koji će po svemu sudeći i to famozno ‘Vijeće za suočavanje s posljedicama vladavine nedemokratskih režima’ legitimirati, nešto što bi trebalo biti početak dezintegracije te nacionalne spremnosti. Temeljna dvojba tog Vijeća, a po svemu sudeći i svrha, jest kako iskazati vrijednosno političko razlikovanje između ustaškog i komunističkog totalitarizma. A upravo je to razlikovanje, odnosno pozitivnija ocjena komunizma od ustaštva, nužna za nastavak procesa dezintegracije hrvatske države.
Veliki problem je i u aktualnim čelnicima hrvatske države i u onima koji slove kao nacionalna opcija. To su ljudi okupani antifašističkim miomirisima trenutnih dominantnih svjetskih procesa. Kod njih je ta hrvatska “za dom spremnost” vrlo oslabila. Zaslijepljenost floskularnim okretanjima budućnosti, tim suludim kompromisima pristajanja na male laži i nepravde, koje vremenom postanu velike kao planina, kvari njihove sposobnosti prosudbe i postepeno ih pretvara u zagovaratelje i nositelje ove kampanje političke inverzije, odnosno nove prevare hrvatskog naroda.
Foto: Križni put – Partizani prevode Hrvate na pobjedničku stranu