Riječ je o Hrvatskoj, o hrvatskoj kulturi, politici i bližoj općoj povijesti, o pojavama, osobama i prilikama koje ni same nisu konzistentne i uređene, o zemlji i državi vječno neurednoj i neuređenoj, gdje se dobro zamišljene stvari i dobri ljudi žrtvuju na oltaru nepromišljenosti i zavisti, lijenosti ili gluposti koja otvara prostor zlim duhovima protuhrvatskim, a onda iste te žrtve ulažu ogromnu energiju da bi opet zaživjela donekle hrvatska vlast, koja prvo što učini – eliminira one što su u razdobljima rasapa čvrsto ostali na mjestu.

Knjiga “Pogled unatrag” je dramaturški zanimljivo koncipirana kao niz fragmenata čija kronologija nije dosljedna ili se čak autorica ne može dosjetiti kada su i gdje neki napisi objavljeni, ali nakon što se sve pozorno pročita, odjednom cijela ta građa dobiva smisao i cjelovitost. Jer riječ je o Hrvatskoj, o hrvatskoj kulturi, politici i bližoj općoj povijesti, o pojavama, osobama i prilikama koje ni same nisu konzistentne i uređene, o zemlji i državi vječno neurednoj i neuređenoj, gdje se dobro zamišljene stvari i dobri ljudi žrtvuju na oltaru nepromišljenosti i zavisti, lijenosti ili gluposti koja otvara prostor zlim duhovima protuhrvatskim, a onda iste te žrtve ulažu ogromnu energiju da bi opet zaživjela donekle hrvatska vlast, koja prvo što učini – eliminira one što su u razdobljima rasapa čvrsto ostali na mjestu.

U ovim riječima mogu se prepoznati mnogi Hrvati, a među njima posebno, ne samo za ovu priliku, Marija Peakić Mikuljan koja je prošla sito i rešeto u godinama prije hrvatske samostalnosti, što je i pojmljivo, ali još više u godinama nezavisne, demokratske Republike Hrvatske, što je manje pojmljivo.

Prva i vjerojatno posljednja predsjednica Društva hrvatskih književnika bila je na toj dužnosti u čupavim vremenima zadnjega jugoslavenskog, dotično velikosrpskog udara na hrvatsku kulturu i hrvatski jezik osobito, u razdoblju kada stranaka osim Komunističke partije službeno nije bilo, ali je jedna neslužbeno postojala i odlučno djelovala, a zvala se Društvo književnika Hrvatske u skladu s tadašnjim genitivom u kojemu je živio i cijeli hrvatski narod.

Zahvaljujući energiji i odvažnosti Marije Peakić, prostorije na tadanjem Trgu Republike, bivšem i budućem Trgu bana Jelačića, postale su užaren kotao u kojemu je pripremljen put dramatičnim promjenama, s finalom na izvanrednom plenumu Društva, o čemu je riječ i u ovoj knjizi. Samo u takvoj atmosferi za koju je prije svega zaslužna Marija Peakić, mogla se u prostoru DHK početkom 1989. odigrati inicijativa za pokretanje Hrvatske demokratske zajednice, to jest prekinuti hrvatska šutnja. Marija tada više nije bila predsjednica, vršitelj dužnosti bio je pjesnik Slavko Mihalić, koji je njezin posao dostojno nastavio. Pisma i izlaganja Slavka Mihalića u kojima se spominju drastični napadi na Mariju Peakić, čak tri stotine iz pera samo jednoga izroda, dio su “Pogleda unatrag”.


“Kidanje lanaca”

Iscrpljena od bitaka, Marija Peakić je našla utočište kao urednica u Nakladnom zavodu Matice hratske, ali i tu ju je dostignuo Franjo Tuđman s rukopisom knjige “Bespuća hrvatske zbiljnosti”, što je naravno značilo nove neprilike o čemu je riječ u fragmentu “Kidanje lanaca”, jednom od vrhunaca knjige koju predstavljamo, detaljno opisanog telefonskog razgovara urednice s moćnim glasom iz Centralnog komiteta koji je obećavao pakao ako se knjiga pojavi, a tada je slušalicu preuzeo Tuđman koji je u tom trenutku sjedio pokraj Marije i odrještio dao sugovorniku do znanja da ni glas na telefonu ni Partija u cjelini više ni o čemu ne odlučuju. Knjiga je objavljena, a već godinu dana poslije u novim okolnostima i sabrana djela Franje Tuđmana. Nekako usporedo s rečenim telefonom, Marija Peakić se već nalazi i u Americi kao gošća hrvatskih iseljenika, u većoj ekspediciji koja izaziva šok među Hrvatima, a Bogdan Radica se, kako svjedoči njegovo pismo i autorično sjećanje, upravo zaljubio u britku intelektualku iz domovine.

U početcima hrvatske samostalnosti i ratnih zbivanja Marija Peakić nalazi se na raznim dužnostima u državi i stranci, a potom na Hrvatskoj radioteleviziji, koja nije bila tada niti je sada ugodno mjesto za kreativne ljude. Poznavajući medij i njegovu povijest, autorica knjige je činila što je mogla, posebno zainteresirana za dramski program koji je, umjesto da raste i proizvodi serije i drame posebice s temam, a ali i autorima iz hrvatske baštine i suvremenosti, nailazio na ravnodušnost, odbijanje i odgode. A kada je Marija, – o tome je riječ u sjajnom poglavlju naslovljenom Temeljna pitanja promišljanja i programiranja Hrvatske televizije – ustvrdila da se na početku svake rasprave oko HTV-a treba zaustaviti na početnom slovu H, to jest Hrvatska, taj je njezin tekst skriven od hrvatske javnosti, kao i točna rečenica da je “tragična i uznemirujuća činjenica da je Zagrebačka televizija šezdesetih godina bila započela projektom baziranim na hrvatskim kulturološkim dometima i hrvatskoj drami.”

Od tih izrečenih istina Marije Peakić prošlo je mnogo godina, a stanje se nije popravilo nego pogoršalo, pa smo došli i do dna s kojega HTV poručuje svojoj publici “Tko te šiša”. Nije zato neobično da se nakon 3. siječnja 2000. autorica nije izvukla živa iz pokolja u bartolomejskoj noći kada su kriptokomunisti u trijumfalnom povratku na vlast, posjekli desetke i desetke sjajnih urednika i voditelja, koje autorica nabraja u ovoj knjizi, a koje su potom zamijenili razni šprajcevi i ace stankovići, od koji mnogi i danas žive i privatiziraju nacionalnu, hrvatsku televiziju.

Riječ je u ovoj knjizi i o događajima kojih s rijetko tko sjeća, kao što je izbacivanje dvadeset i šest hrvatskih književnika iz PEN-a još u vrijeme Domovinskog rata, u čemu su sudjelovali kao likvidatori ljudi koji su ne tako davno opet okrenuli kaput pa se vratili nama koji nismo imali što okrenuti. Riječ je i o bijedi takozvanog hrvatskoga novinarstva, gdje autorica citira Ferdinanda Lassallea koji o novinarstvu i novinstvu u zemlji svojedobno reče da “ako ova žurnalistička kuga potraje još pedeset godina, duh našega naroda bit će pokvaren i uništen do dna”, s tim da mi u Hrvatskoj – dodajem ja kao predstavljač knjige – pedeset godina ne ćemo ni dočekati ako se nastavi bijela kuga.


Vremena se miješaju i ponavljaju

Još dva vrhunca ima ova knjiga – izlaganje autorice u Saboru 2009. o hrvatskom jeziku s naglasom na rečenici: “Ako imate nekoliko pravopisa, ne možete očekivati ništa drugo nego da se nitko ne drži ni jednoga”, s tim, dodajem, da se u međuvremenu pojavio i pravopis Jovanović-Goldstein-Jozić, nametnut nevinim đacima, a isukani su nedavno i bodeži nepostojećega zajedničkoj jezika naroda i narodnosti bivše naddržave, na isti način kao svršetkom osamdesetih kada su se hrvatski književnici svih fela pod palicom Marije Peakić dignuli na noge i zbacili šuvare i babiće, to jest gorane babiće. I zato kažem – vraćam se na početak – da nikakva klasična kronologija nije moguća jer se vremena miješaju i ponavljaju.

“Pogled unatrag” je i pogled na uzvodne knjige koje je autorica tako precizno nazvala, knjige o kojima je pisala a bile su izvan struje, počam od moje Lijepe moje 1992., do romana o Gotovini, apela Vesne Bosanac, djela Bobetkovih, Domazetovih i Hebrangovih, do Vremena krivokletnika Miroslava Tuđmana i Rijeke suza Željke Jurić, one lijepe, zaplakane djevojčice iz strašne vukovarske kolone, koja je – nota bene – naglo odrasla u zagrebačkoj baraci ispod dalekovoda i visokog napona. Posebno mjesto i velike količine teksta posvećene su Nevenki Nekić, vrsnoj i izvrsnoj spisateljici koju ona žurnalistička kuga nikada ne spominje, kao da je nema.

I na kraju, dvije poslastice koje nisu iz pera Marije Peakić Mikuljan, ali su toliko zanimljive da ih je autorica s pravom uvrstila: prva je Šeksovo pismo Šuvaru iz 1987. gdje Vladimir daje obećanje Šuvaru da će ga šutnuti u guzicu čim ga vidi, to jest da će se provesti kao Khuen Hedervary, a druga pripada profesorici Korneliji Pejčinović koja je zabilježila detalje i osobe umiješane u veliku pljačku Nacionalne i sveučilišne knjižnice, događaj mlađima nepoznat, a zaslužuje televizijsku seriju ili barem jednosatnu dramu, to jest tragediju jer ni danas ne znamo koliko nam je knjižnoga blaga pokradeno.

Eto, ovaj sam tekst skladao tako da ima što manje općih mjesta, a što više informacija o knjizi “Pogled unatrag” koju su knjižari stavili u odjel za medicinu. Marija se srdi, ali nema pravo: svijet koji opisuje jest bolestan svijet i nama je u njemu živjeti i preživjeti barem donekle dostojanstveno.

Prethodni članakHoće li Savudrijska vala putem Boke kotorske
Sljedeći članakMarija Peakić Mikuljan: Izlazim iz članstva HDZ-a
zbog sramotne kulturne politike