Slučaj Janaf izazvao je polemike na visokoj razini između predsjednika države Jasveznam i premijera Ništaneznam jer mi zakon ne dopušta da nešto znam. U središtu zbivanja našla se treća poluga vlasti (četvrta je Sabor) čije je sjedište donedavno bilo u stanovitom Klubu usred potresenog Zagreba, uz to napadnutog zarazom, sjajno mjesto za druženje bez nepodnošljivih maska od kojih se ne da disati. Ja to mogu razumjeti, ne može se jesti s maskom, a hrane je bilo u izobilju, uz pića i đevojke. U čemu vidim problem? Milanović reče da je bio ondje jer su ga nazvali i rekli da je ostalo dosta hrane i da to netko mora pojesti, pa se sjurio s Pantovčaka. Glad je glad.
Svršetkom prošloga tjedna zahladnjelo je posebno na Zavižanu, i na području između Pantovčaka i Griča. Tvrdokohabitacijski, niskopojasni udarci lete na sve strane i vrhovi politike pretvaraju se u kukavičja gnijezda, uzajamna priopćenja i izjave za javnost u humoristično glasilo. Sve to djeluje u stvari otužno. U jednom radijskom intervjuu rekoh nedavno da živimo u nepovijesno vrijeme, a doista tako i mislim, u vrijeme nevažno, beznačajno, o kojemu neki budući povjesničari neće imati bogznašto reći, kao ni o protagonistima političke scene, osim što će neki feljtonist izvući mudre misli sadašnjih “državnika” pod naslovom Doba žabokrečine i kreketanja. Ipak, mi koji sada (još) živimo, moramo ostaviti zapise da bi se sljedeći, dajbože pametniji naraštaji imali čemu čuditi i usput se zabavljati, a tomu služe i ove Hrvatske kronike.
Slučaj Janaf izazvao je polemike na visokoj razini između predsjednika države (oh, kako je to nekada davno dobro zvučalo) i predsjednika Vlade koji po mišljenju prvoga ima ministre magarce, to jest između Milanovića Jasveznam i premijera Ništaneznam jer mi zakon ne dopušta da nešto znam. U središtu zbivanja našla se treća poluga vlasti (četvrta je Sabor) čije je sjedište donedavno bilo u stanovitom Klubu usred potresenog Zagreba, uz to napadnutog zarazom, sjajno mjesto za druženje bez nepodnošljivih maska od kojih se ne da disati. Ja to mogu razumjeti, ne može se jesti s maskom, a hrane je bilo u izobilju, uz pića i đevojke. U čemu vidim problem? Milanović reče da je bio ondje jer su ga nazvali i rekli da je ostalo dosta hrane i da to netko mora pojesti, pa se sjurio s Pantovčaka. Glad je glad.
A problem koji vidim jest samo u tomu da je jednostavno neprihvatljivo držati predsjednika države na dijeti, znači kuhinja u Uredu predsjednika ne radi, a čovjek treba jesti. Zato imam razumijevanja za Klub, hrana se ne smije bacati, a kako Klub u Slovenskoj nije pučka kuhinja, eto se ostatci ostavljaju za elitu. Zabrinjava me i to što je na hranu pozvan i Hranj, po Milanovićevim tvrdnjama samo zbog konzultacija, jer ne će se valjda o ozbiljnim stvarima razgovarati u nekom dosadnom uredu. Recimo, o stanju hrvatskoga zrakoplovstva i mornarice. Uz njih dvojicu Dragan Kovačević poziva i ostale s vrha hranidbenog lanca u Hrvatskoj pa se tu nalaze i (neki) predstavnici izvršne vlasti, jer i među njima ima gladnih i žednih. Tako se, eto, hrvatska politika u nepovijesno, ali zabavno doba zavukla u mračnu špelunku turobnoga dijela Zagreba, u nelegalni kupleraj s automatom za brojenje novčanica. Uz legalni (potvrdio Ustavni sud) stožer protiv korone, skriveni stožer koji se ne boji zaraze i radi danju i noću poslije 24 sata. Opaki mediji nakon sloma Kluba prebrojavaju nekretnine (brojač nekretnina), policija i DORH otkrivaju automobil pun novaca u Samoboru, tako dobro skriven u garaži da ga ni Beljak ne može pronaći. Poruka janafovcima: živim u blizini Samobora i imam garažu koju ne koristim jer je pretrpana svakojakim smećem, ali ću ju rado očistiti i pripremiti za prihvat sličnih dobro popunjenih automobila.
Kad sam već spomenuo Beljaka ili Beljka, dok ovo pišem nije jasno je li izbačen iz HSS-a ili nije, ali da su zadnji izbori u HSS-u bili neobično slični Lukašenkovim, to vjerojatno stoji. Nadam se samo da sadašnji vođa HSS-a (pomozi Bože) ne će pozvati u pomoć Ruse, jer smo onda zbilja u banani. Budući da ne znam ishod, vraćam se Janafu (ostavljajući za sada Jamogu i Jasveznam) kako bih rekao da je izbor novoga šefa Janafa, poštenjačine Stjepana Adanića, vrlo dobar potez. Poznajem ga iz čupavih, povijesnih vremena kada se još na Pantovčaku pristojno hranilo usred rata, a Tuđman je i te kako cijenio što su Adanić i njegovi dečki uspjeli isprašiti JNA iz Varaždina i priskrbiti nam tenkove u doba kada smo još imali samo praćke i kamenje. U mirnije doba Adanić je šakom i kapom dijelio odličja, uz šefovo dopuštenje. Znači, od sada Janaf više ne bi smio biti problem, prostorije čuvenoga kluba mogle bi se dati Zagrepčanima koji su ostali bez krova nad glavom u potresu, preostala hrana podijeliti siromahima, a prostitutke potrebitima.
Što bi bilo da bi bilo da je Franjo bio papa u vrijeme Domovinskoga rata, što bi bilo s priznanjem samostalne Hrvatske i tako dalje. I kakvi bi bili odnosi Franje i Franje, Bože veliki, ne mogu ni zamisliti. Sreća je velika i prst Božji da je tada živio Ivan Pavao Drugi, ali prvi kojega sam vidio izbliza. I koji je sve znao o patnji silnih naroda istočne i jugoistočne ali i srednje Europe pod komunizmom, Poljak jedan solidaran s njima. Papa Franjo o tome ne zna ništa, valjda postoji neki novi vatikanski zakon koji veli da ne smije ništa znati, pa se od najvjernijih katolika u Europi (uz Poljake) prebacio na srcu mu bliže pravoslavlje i kompića Irineja.
Budimo pošteni, slične se stvari događaju i u drugim demokratskim državama, pa i u Vatikanu gdje je papa najurio kardinala poradi novčanih pustolovina, i ne bi to bila velika vijest da dotični nije bio zadužen za kanonizacije uopće, a za Stepinca posebno, ali se od silnih financijskih briga nije dospio pozabaviti svecima. Nije ni moćni državni tajnik Parlin, i koji je nedavno boravio u Hrvatskoj, a od pitanja o kanonizaciji Stepinca bježao kao vrag od tamjana, pa je Bešker brutalno ali točno zaključio da od toga ništa ne bu bilo dok je ovaj papa živ. Postoji, doduše, još jedan živi papa, ali on se ne bi štel miješati.
Papa Franjo koji može namirisati Hrvate (Silvije Tomašević bi se trebao zaliti parfemom da ga zavara), čvrsto ostaje pri svome, usput imenuje biskupe koji nisu klerofašisti, valjda, a pomažu mu i lijevojugoskrojene novine u Hrvatskoj, orjunaški komentatori koji Crkvu u Hrvata nazivaju ustaškom. Pitanje je moje: što bi bilo da bi bilo da je Franjo bio papa u vrijeme Domovinskoga rata, što bi bilo s priznanjem samostalne Hrvatske i tako dalje. I kakvi bi bili odnosi Franje i Franje, Bože veliki, ne mogu ni zamisliti. Sreća je velika i prst Božji da je tada živio Ivan Pavao Drugi, ali prvi kojega sam vidio izbliza. I koji je sve znao o patnji silnih naroda istočne i jugoistočne ali i srednje Europe pod komunizmom, Poljak jedan solidaran s njima. Papa Franjo o tome ne zna ništa, valjda postoji neki novi vatikanski zakon koji veli da ne smije ništa znati, pa se od najvjernijih katolika u Europi (uz Poljake) prebacio na srcu mu bliže pravoslavlje i kompića Irineja.
Ako ikada dođe u mrsku mu Hrvatsku posjetit će samo manastir Krku i ondje skovati plan kako prevladati davni raskol, što se može pretvoriti u roman o Raskoljnikovu. Zašto ne, politika se vodi u manastirima, vidite kako je Amfilohije u Crnoj Gori i bez vidljive prisutnosti Irineja, okupio prosrpsku opciju, to jest velikosprsku. A ta se družba ispod radara, štono riječ, tiho i pod tetošnom rukom gore opisane gladne hrvatske vlasti ( u kojoj se dobro osjeća) okuplja i u Hrvatskoj . Za sada naizgled komemorativno, traži gdje bi se moglo što prišiti hrvatskim braniteljima, pa je zamislila (SNV) uz srdačnu potporu (SPC) i parastos na Koranskom mostu, gdje se međutim pojavio general i saborski zastupnik Sačić, pa je sve odgođeno do nove prilike, poslije korone. Vratila je ta ujdurma SNV-a sjećanje na silnoga Hrastova koji je na Koranskom mostu zaustavio napredovanje neprijatelja prema Karlovcu, a za nagradu su ga hrvatski sudovi (prepuni i nadalje ljubitelja Jugoslavije) maltretirali desetak godina. Što me podsjeća isto tako da ponovim: najveći problem Hrvatske je pravosuđe. Sve ostalo još možemo kako-tako otrpjeti. Ne dugo.
SKH i DHK
Nije slučajno da su SDP i DHK imali izbore istoga dana. Stvar je u kolektivnoj memoriji, koja kaže da su SKH i DHK u drugoj polovici osamdesetih prošloga stoljeća bili (bile) jedine stranke u Hrvatskoj, pa se sada valjda te povijesti prisjećaju. Doduše na dijametralno različitima pozicijama u onim vremenima (nadam se i u ovim) ali eto, nostalgija radi.
U subotu prošloga tjedna istodobno su održani izbori za novo vodstvo posrnule Socijaldemokratske partije i stabilnog Društva hrvatskih književnika. Prvima nisam bio nazočan, nisam platio članarinu (bazinga, što bi rekao Sheldon), drugima tu i tamo, jer sam pušio na stubištu grdno razvaljene zgrade u potresu, djelomično sanirane, a prostorije Društva lijepo u bijelo obojene da mogu primiti stotinjak književnika pod maskama uz četiristotinjak odsutnih i plašljivijih.
Nije slučajno da su SDP i DHK imali izbore istoga dana. Stvar je u kolektivnoj memoriji, koja kaže da su SKH i DHK u drugoj polovici osamdesetih prošloga stoljeća bili (bile) jedine stranke u Hrvatskoj, pa se sada valjda te povijesti prisjećaju. Doduše na dijametralno različitima pozicijama u onim vremenima (nadam se i u ovim) ali eto, nostalgija radi. U subotu je bilo još nekih podudaranja: izabrani su visoki predstavnici SKH i DHK, to jest Peđa Grbin (zanemarimo drugi krug) i Zlatko Krilić, koji se po svemu razlikuju osim upravo po – visini. I jedan i drugi imaju više od dva metra.
Ostala dva kandidata za predsjednika Društva hrvatskih književnika dobila su lijep broj glasova. Prvi, Mate Maras, čarobnjak hrvatskoga jezika, velikan koji je preveo cijeloga Shakespearea, ali i Rabelaisa i još mnoge klasike, te pokazao, recimo, da ako engleski za neki pojam ima pet riječi, hrvatski ima – deset. Treći je kandidat bio Tomislav M. Bilosnić, vezan uz Zadar, pjesnik i prozaik, pisac (između ostaloga) knjige “Listopad”, o mjesecu kada je Zadar bio pod najtežom neprijateljskom paljbom (ali nije ni izbliza tako stradao kao u “prijateljskom” savezničkom bombardiranju svršetkom Drugoga svjetskog rata).
Tenžera
Negdje usred tjedna bijaše premijera dokumentarnoga filma autorice Branke Kamenski o fenomenu zvanom Tenžera. U gledalištu Histriona gotovo svi svjedoci vremena koji se pojavljuju i u dokumentarcu. Recimo odmah: vrlo dobar, čak odličan film o životu i sudbini Veselka Tenžere, blistavog novinskoga pisca čija je rečenica bila visoko literarna a misao duboka. Jedina zamjerka: iz nepoznatih je razloga preskočeno Veselkovo studentsko doba na komparativnoj književnosti Filozofskog fakulteta u Zagrebu, o čemu bismo nas nekoliko živih imali što reći.