Boljševička politička opcija napuštena je i od svoje sestrinske menjševičke bratije, koja ju je održavala na životu isključivo kao sredstvo zastrašivanja biračkog tijela za slučaj potrebe dokazivanja da i od njihove vlasti postoji neka druga, lošija. Danas svog protivnika menjševici nalaze u “ekstremnoj desnici” jer im ona bitno nagriza biračko tijelo.
Pred nama su lokalni izbori koji će u velikoj mjeri odrediti oblik našeg neposrednog životnog okružja. Lokalnim izborima prvenstveno se određuje način potrošnje prikupljenih društvenih sredstava od poreznih obveznika sadržanih u proračunima od Grada Zagreba pa do općine Civljana u Šibensko-kninskoj županiji u kojoj prebiva 137 stanovnika ili do općine Dekanovec u Međimurskoj županiji koja se proteže na površini od 6,1 km2. A ta sredstva u svome zbiru nisu mala. Ujedno, na lokalnim izborima se određenim ljudima ili strankama daje povjerenje za provođenje aktivnosti kojima se uklanjaju problemi koji nas tište, a u blizini su našeg kućnog praga.
U trku za osvajanje zastupničkih mjesta te mjesta u izvršnoj vlasti na predstojećim lokalnim izborima upustit će se prvenstveno etablirane političke stranke, uz znatniji broj političkih novaka te navodno nezavisnih lista i kandidata. Stoga, nije na odmet promotriti što nam se na globalnom političkom tržištu trenutno od političkih opcija nudi.
Boljševici i menjševici
Znatan dio komunističke sljedbe je u trenutnom vođi opcije na vlasti, prepoznao osobu koja im može imponirati, ali koja im je i po svom životnom svjetonazoru bliska. U svojoj dezintegraciji, određeni pak dio boljševičke sljedbe odlučio je podržati novokomponirane nositelje navodno naprednih ideja okupljenih oko anarhista i socijalista te neokomunista različitih fela, okupljenih u frontama.
Ako pogledamo situaciju vezanu uz boljševičko krilo bivše partije i njezinih trabanata, danas umotane u globalističko-multilateralne celofane, trendovi su očekivano negativni. Frakcija koja se samoproglašeno smatra socijaldemokratskom opcijom, u svom prezentnom stanju i obliku je već odavno izgubila svaki smisao. Objektivno, danas više nikoga ne zanima izgradnja socijalizma s ljudskim likom, niti egalitarna zaštita prava radnika, seljaka i poštene inteligencije u zastarjelom neokomunističkom sadržaju kojeg nam se opetovano nudi kao spasonosno rješenje. Iskustveno možemo zaključiti da su se socijalna i druga prava radno ovisnog stanovništva i potrebitih najviše smanjivala u Republici Hrvatskoj upravo u vrijeme vlasti socijaldemokrata i liberala.
Ujedno, ova politička opcija napuštena je i od svoje sestrinske menjševičke bratije, koja ju je održavala na životu isključivo kao sredstvo zastrašivanja biračkog tijela za slučaj potrebe dokazivanja da i od njihove vlasti postoji neka druga, lošija. Danas svog protivnika menjševici nalaze u “ekstremnoj desnici” jer im ona bitno nagriza biračko tijelo. Nadalje, svaka neokomunistička sljedba za svoje vezivno tkivo mora imati velikog vođu, zvao se on Lenjin, Staljin, Mao, Castro, Tito ili Račan. Moralni lik i djelo nepogrešivog vođe služi kao tepih pod koji se gura i prikriva uspostava jednoumlja te svi društveni promašaji i devijacije koje totalitaristička društva i tiranije komunističkog tipa neminovno proizvode. Račanovi nasljednici, empirijski dokazano, nisu bili karizmatski materijal iz kojega se mogao stvoriti mit o nepokolebljivom pregaocu koji do kasne sate radi u svom uredu za dobrobit svoga naroda. Stoga je znatan dio komunističke sljedbe prepoznao u trenutnom vođi opcije na vlasti osobu koja im može imponirati, ali koja im je i po svom životnom svjetonazoru bliska. U svojoj dezintegraciji, određeni pak dio boljševičke sljedbe odlučio je podržati novokomponirane nositelje navodno naprednih ideja okupljenih oko anarhista i socijalista te neokomunista različitih fela, okupljenih u frontama, ili oko onih koji mogu, koji znaju ili onih koji jednostavno imaju svoje ime i prezime. Neovisno o činjenici što im političke vizije počinju i završavaju na sotonizaciji jednog netom preminulog gradonačelnika, ili na žalopojkama o bliskoj nam prošlosti i vraćanju u fokus zbivanja trostrukog nam narodnog heroja i jedine neprežaljene ljubičice bijele.
Realno, jedini smisao postojanja ovog konglomerata političkih djelatnika jest da u komparaciji sa njima i trenutna pozicija izgleda suverenistički. Uz to oni su objektivno brana razvoja bilo kakve izvorne i stvarne socijaldemokratske političke opcije u Lijepoj našoj, za koju bi na našem političkom nebu bilo mjesta. Iako se za budućnost može opravdano zaključiti kako će stvarna snaga boljševika protekom vremena nestati, na predstojećim lokalnim izborima zadnji bastioni komunizma će si vjerojatno produžiti društvenu relevantnost uslijed činjenice posjedovanja stranačkih struktura koje su još uvijek radno ili imovinski zavisne o ranije uspostavljenoj raspodjeli političke, pa time i ekonomske, moći.
Retorika centrista će biti efektna ali isprazna jer političke opcije koje se nalaze u političkom centru ne moraju imati jasan i sadržajno određen politički program niti biračko tijelo sa određenim preferencama, jer one zadovoljavaju interese nečega što se eufemistički naziva najširim slojem društva. Stranke političkog centra jesu politički gledano neodgovorne svom biračkom tijelu u cijelosti, jer njihova pozicija zahtijeva zadovoljavanje interesa i nekih drugih.
S druge strane, centristi okupljeni oko državotvornih i stožernih opcija, ma što god to značilo, nastavit će sa svojim dosadašnjim političkim djelovanjem usmjerenim ka nužnosti održavanja stabilnosti vlasti. Retorika će im biti efektna ali isprazna jer političke opcije koje se nalaze u političkom centru ne moraju imati jasan i sadržajno određen politički program niti biračko tijelo sa određenim preferencama, jer one zadovoljavaju interese nečega što se eufemistički naziva najširim slojem društva. Stranke političkog centra jesu politički gledano neodgovorne svom biračkom tijelu u cijelosti, jer njihova pozicija zahtijeva zadovoljavanje interesa i nekih drugih. One su okružje za asimilaciju nositelja grijehova svih prijašnjih i sadašnjih struktura. Privilegija pozicioniranja u političkom centru jest oslobođenje nositelja političke igre od nužde iskazivanja moralnosti i vjerodostojnosti u zalaganju za ostvarivanje nekim planom određenih programskih ciljeva. Političke opcije u centru svoju opstojnost i dugovječnost više ne vezuju uz volju birača već uz birokratski i klijentelistički odnos ekonomske zavisnosti svojih pristaša zaduženih politički motiviranim uhljebljivanjem na svim razinama. Bit ovih politika nije izvršavanje javnih funkcija radi ostvarivanja doprinosa općem dobru. Njihova bit je borba protiv onih koji su zagovaratelji promjena radi uspostave stvarne demokratske vlasti u kojoj nisu zastupljeni samo univerzalni interesi, već i stvarni interesi svakog segmenta društva.
Stoga centri političke moći svaku ideju koja se zalaže za ponovno davanje važnosti u političkom životu narodu kao nositelju suvereniteta označavaju ekstremizmom. A borba protiv ekstremizma se provodi kroz demonizaciju nacionalizma.
Sve one koji su se drznuli misliti nacionalno treba u ime političke korektnosti satrti u korijenu. No, pri tome se zaboravlja da politička korektnost nije ništa drugo nego jednoumlje kojem je izvorište iz državne propagande izmaknuto na globalnu razinu gdje obrasce ponašanja propisuju igrači bez demokratskog legitimiteta. Politička korektnost je zapravo prikriveni totalitarizam pri čemu su mjere kontrole misli i mišljenja s razine državnog represivnog aparata premještene u domenu autocenzure.
Međutim, nacionalizam nije ništa drugo nego temelj suverenizma, shvaćenog kao model izgradnje društvenih odnosa unutar kojih državljani ostvaruju svoja prava prema načelima jednakosti i slobode. U Republici Hrvatskoj nacionalizam i nacionalna samosvijest su uslijed stoljeća istrebljivanja Hrvata i gušenja hrvatstva od strane srpskog imperijalizma, te njemu predhodnih inih, postale tabu teme i sadržaj uvijek pogodan za etiketiranja najgore vrste. Sve one koji su se drznuli misliti nacionalno treba u ime političke korektnosti satrti u korijenu. No, pri tome se zaboravlja da politička korektnost nije ništa drugo nego jednoumlje kojem je izvorište iz državne propagande izmaknuto na globalnu razinu gdje obrasce ponašanja propisuju igrači bez demokratskog legitimiteta. Politička korektnost je zapravo prikriveni totalitarizam pri čemu su mjere kontrole misli i mišljenja s razine državnog represivnog aparata premještene u domenu autocenzure koja nastaje uslijed bojazni pojedinca od medijske harange i društvenog odstrjela, a čemu nepoćudni umnici obvezatno bivaju izvrgnuti. Djelovanjem protiv navodnih ekstremizama, uvjeravajući nas pri tome kako je ono utemeljeno na europskim navadama, nositelji političke moći zapravo nas vode u jednoumlje u kojem je osobnost pristaša režima ograničena internim pravilima političkih elita, dok je sloboda svih drugih praktično dokinuta jer oni tako različiti nisu režimski ljudi i kao takvi su isključeni iz društvenog života. U nas svaka do sada vladajuća politička opcija u želji za zadržavanjem društvene pozicije i povećane mogućnosti ničim opravdane participacije u raspodjeli društvenih bogatstava, izvršava vlast na način kojem krajnji cilj nije dobrobit svih, već to postaje stvaranje kolektiviteta koji zbog ostvarivanja svojih interesa, ako je to potrebno, žrtvuje svoje dijelove radi probitaka užih grupa.
Skupine, kao što su branitelji, dijaspora, vjernici, štovatelji tradicionalnih vrednota ili drugi nacionalno osviješteni pojedinci, gube pravni status i postaju građani drugog reda, što je samo početak njihove društvene eutanazije.
Deklarirana inkluzivnost automatizmom se povlači pred potrebom političkog ekskludiranja neistomišljenika. Vlast se brani i zadržava relativizacijom dometa zakona prema povlaštenima, te na taj način društvo pretvara u etičku pustinju realnog bezakonja. Određene društvene skupine, kao što su primjerice branitelji, dijaspora, vjernici, štovatelji tradicionalnih vrednota ili drugi nacionalno osviješteni pojedinci, koje iskustveno gledano u Hrvatskoj više manje sve vlasti pokušavaju marginalizirati, prvo unutar pravnog poretka gube pravni status i postaju građani drugog reda, što je samo početak njihove društvene eutanazije. Pri tome je razvidna intencija neprestanog povećavanja broja ljudi kojima pravni sustav ne pruža zaštitu predviđenu za podobne.
Suverenističke opcije
Suverenisti i Most u svom sadašnjem obliku ne mogu biti nosioci promjena u društvu jer su dizajnirani za vječan život u oporbi i za lagodnost koju ova pozicija ima. Oni objektivno ne žele preuzeti odgovornost za ovu zemlju niti sudjelovati u vlasti, osim u slučaju manjinskog privjeska većim vladajućim koalicijama.
Upravo zbog nemogućnosti artikuliranja volje birača kroz opstojnost centrističkih stranaka, danas je u rastu popularnost suverenističkih političkih opcija. Međutim, posljednji izbori za saborske zastupnike ukazuju na određene paradokse u političkoj nam zbilji. Iako se svi dionici suverenističkih ideja zaklinju u činjenicu kako jedinstvo nema alternative, osobni egoizam ipak predstavlja ozbiljnu prepreku sastavljanju respektabilnog političkog bloka u ovoj domeni. Za primijetiti je i da oni koji na političkoj sceni najviše doprinose postizanju kompromisa, nerijetko i na vlastitu štetu, bivaju kasnije stigmatizirani od onih čija politička relevantnost ne bi postojala da nisu parazitirali na tuđim političkim platformama.
A da je tome doista tako najbolje se može vidjeti analizirajući opciju koju predstavljaju hrvatski suverenisti. Ova u početku hvale vrijedna inicijativa koja je nastala na sinergiji članstva braniteljskih udruga i udruga stradalnika od srpske i srbijanske agresije tijekom Domovinskog rata te na djelovanju većeg broja uglednih intelektualaca, izrodila se u sredstvo za ostvarivanje političkih ambicija dviju stranaka, Hrasta i HKS, koje na političkom tržištu imaju utjecaj koji se mjeri u promilima. Međutim, čelnici tih stranaka su dobro naučili način na koji trebaju postizati svoje ciljeve, doslovce parazitirajući nekad na platformi Karamarkovog HDZ-a, a netom na platformi Domovinskog pokreta. O rasapu između utemeljitelja suverenista i stranačkih čelnika internet već duže vremena bruji. Ovdje bih samo podsjetio na izjavu R. Bartolić: “Sve je laž i prevara. HRAST i HKS nisu Suverenisti. Nas nigdje nema.”
Objektivno, Hrvatski suverenisti predstavljaju ljušturu bez sadržaja i bez ljudskog, intelektualnog te organizacijskog kapitala koji bi predstavljao osnovu za bilo koje suvislo političko djelovanje. Osim za medijsko uočljivu paradu pojedinaca izazvanu polarizacijom društva na temama koje nigdje na svijetu nisu jednoznačno prihvaćene i koje predstavljaju objekte nepodobne za rješavanje ekstremnim sredstvima. Kako nas globalisti, radi skretanja pozornosti sa crne nam zbilje, mrcvare pljuvanjem po Domovinskom ratu i njegovim sudionicima ili nesuvislim raspravama o insignijama HOS-a, tako članovi naznačene i realno nepostojeće političke organizacije ustraju na temama poput pobačaja. Iako iz njihovih medijskih nastupa jest potpuno razvidno da nemaju potrebnih spoznaja o tome što je začeće, a što pravna sposobnost, koliko je limitiran doseg ustavnog prava na život i što su posljedice nepostojanja prava na brak, obitelj ili potomstvo, odnosno nepostojanja obveze biti roditelj. Uz to, za primijetiti je kako kod svojih političkih akcija ne daju rješenja o kojima bi se mogla provesti rasprava, nego se sve svodi na propagiranje apsolutnosti vlastitog stava bez imalo samokritičnosti.
Ništa nije bolja situacija niti u Mostu. Stranka koja ipak već dulje vrijeme djeluje u društvu i Saboru kroz dva saziva, uspjela je kroz to razdoblje okupiti petstotinjak članova, a prepoznatljiva je kroz djelovanje trojice saborskih mušketira koji o mnogo čemu nemaju podudarna stajališta. Organizacijske strukture nemaju, odnosno ona postoji samo parcijalno u određenim dijelovima Lijepe naše, dok se povjerenici na razini ogranaka nalaze u izvanstranačkim osobama. Malobrojnost članstva obrazlaže se željom za elitizmom. Politički elitizam ili aristokracija podrazumijeva bavljenjem politikom samo najboljih među nama. Međutim, još od Platona i Aristotela, pa do G. Washingtona, J. Adamsa, i T. Jeffersona, baza za utvrđivanje izvrsnosti jest cijelo društvo, a ne minorno članstvo. Poglavito u situacijama kada brzina i nepromišljenost u davanju izjava stranačkih čelnika jedino sustiže brzina demantija koji se poslije toga cijene nužnima. Što se pak programa tiče, on je opis funkcioniranja svakog normalnog društva, bez izrazite razlike od programa svih centrističkih stranaka, čiji smisao je već u ovom tekstu opisan.
Suverenisti i Most u svom sadašnjem obliku ne mogu biti nosioci promjena u društvu jer su dizajnirani za vječan život u oporbi i za lagodnost koju ova pozicija ima. Oni objektivno ne žele preuzeti odgovornost za ovu zemlju niti sudjelovati u vlasti, osim u slučaju manjinskog privjeska većim vladajućim koalicijama. Političke opcije bez članstva ali sa biračkom bazom formiranom iz redova nezadovoljnika sadašnjim duopolom vlasti boljševika i menjševika, osiguravaju stranačkoj vrhušci navedenih mnogobrojna mjesta za bivstvovanje u politici zasnovanoj na besplodnoj kritici vladajućih. A vladajući se u nas upravo trude biti produktivni u induciranju afera koje dežurnim oporbenim kritičarima stvaraju privid političke relevantnosti i permanentne borbe za ostvarenje društvene pravednosti. Međutim, opisano djelanje sasvim sigurno nije podloga za promicanje ideja i programa koji mogu dovesti do boljitka na bilo kojoj razini hrvatskog društva.
Domovinski pokret
Ova politička opcija je u nepunu godinu postojanja postala treća politička snaga u zemlji, koja je osnovala podružnice u svim županijama i preko 200 ogranaka u jedinicama lokalne samouprave. Uz to, u prkos silnom medijskom sotoniziranju, okupila je članstvo koje broji više od 10.000, i koje je u stalnom porastu.
U suverenističkom spektru djeluje i Domovinski pokret, koji je netom svoje ime prispodobio geslu Ante Starčevića da se u politici ne trebaju slijediti ljudi već ideje, a ideja trećeg puta jest zamisao koja sigurno zaslužuje pozornost. Ova politička opcija je u nepunu godinu postojanja postala treća politička snaga u zemlji, koja je osnovala podružnice u svim županijama i preko 200 ogranaka u jedinicama lokalne samouprave. Uz to, u prkos silnom medijskom sotoniziranju, okupila je članstvo koje broji više od 10.000, i koje je u stalnom porastu. Da se radi o solidnoj organizacijskoj strukturi, ova stranka dokazala je u vrijeme nedavnih prirodnih katastrofa izazvanih nizom potresa na Banovini, kada se je odmah uključila u sanaciju štetnih posljedica i dostavu humanitarne pomoći, djelujući pri tome brže i od tijela države koja su po svojoj funkciji dužna intervenirati u takvim situacijama. Da se radi o zapravo jedinoj relevantnoj političkoj snazi sa suverenističkog spektra svjedoči i nervoza te neprijateljstvo vladajućih koje se neprikriveno manifestira u svakom njihovom medijskom nastupu.
Uz sve početničke probleme, na suverenističkom političkom spektru, Domovinski pokret predstavlja jedinu nadu za sve one željne života u Republici Hrvatskoj definiranoj kao jedinstvenoj i nedjeljivoj demokratskoj i socijalnoj državi u kojoj vlast proizlazi iz naroda i pripada narodu kao zajednici slobodnih i ravnopravnih državljana, pri čemu narod ostvaruje vlast izborom svojih predstavnika i neposrednim odlučivanjem.
Njihova najava društvenih promjena kroz prvenstvenu prilagodbu ustavnog okvira za realizaciju poželjnih društvenih odnosa, po prvi puta kod nas ukazuje na stvarnu želju nekog političkog aktera za mijenjanje svega onoga što realno predstavlja prepreku društvenom progresu. Dojam je da su čelnici Domovinskog pokreta stvarno odlučili održati svoje obećanje te dizajnirati i na životu održati jednu političku opciju koja ima perspektivu ne samo boraviti u oporbi, već realno preuzeti vlast i učinkovito je provoditi.
Uz sve početničke probleme, na suverenističkom političkom spektru, Domovinski pokret predstavlja jedinu nadu za sve one željne života u Republici Hrvatskoj definiranoj kao jedinstvenoj i nedjeljivoj demokratskoj i socijalnoj državi u kojoj vlast proizlazi iz naroda i pripada narodu kao zajednici slobodnih i ravnopravnih državljana, pri čemu narod ostvaruje vlast izborom svojih predstavnika i neposrednim odlučivanjem. Kao i za sve one koji žele dokinuti devijantnu društvenu praksu alijenacije vlasti od naroda kao stvarnog nositelja suvereniteta, odnosno za one koji ne žele da njihov društveni i ekonomski status ovisi o mitu, korupciji, klijentelizmu ili nepotizmu kao opće prihvaćenom modusu operandi onih na vlasti i onih s tom vlašću povezanih.
Da bi očuvali svoju vlast na lokalnoj razini, boljševici i menjševici će pokušati na sve načine smanjiti izlaznost na predstojeće izbore ispod 50% biračkog tijela. Obavimo svoje biračko pravo i dužnost u svibnju svjesni da oni koji žele promijeniti ovo društvo na bolje, bez naše podrške to ne mogu učiniti. Izrazimo svoje političke preference na izborima jer svaka promjena bit će bolja od onoga što sada imamo.
Do društvenih promjena dolazi se aktivitetom a ne apstinencijom. Novim političkim opcijama treba dati šansu izbornom podrškom. Svi bi trebali shvatiti da svoje političke preference izražavamo podrškom onoj političkoj opciji koja je najbliža našem osobnom svjetonazoru. Podrška drugačijima početak je katarze kroz koje hrvatsko društvo tek treba proći ako ikada želi postati prosperitetno. Okoštalost vladajućih struktura, sama po sebi, izvorište je devijantnih društvenih ponašanja uslijed stvaranja osjećaja nedodirljivosti. Promjene na personalnom planu, već su uvod u promjene vladajuće društvene paradigme koja nam trenutno ne donosi puno toga dobroga.
Da bi očuvali svoju vlast na lokalnoj razini, boljševici i menjševici će pokušati na sve načine smanjiti izlaznost na predstojeće izbore ispod 50% biračkog tijela. Mala izlaznost na izbore omogućava imovinski i poslovno ovisnoj biračkoj mašineriji osigurati ciljeve zbog kojih već tri desetljeća kao partijska vojska uredno participiraju u svim praznicima demokracije. Iznenadimo ih i izađimo na izbore u tolikom broju koji će volju partijskih vojnika činiti minornom. Obavimo svoje biračko pravo i dužnost u svibnju svjesni da oni koji žele promijeniti ovo društvo na bolje, bez naše podrške to ne mogu učiniti. Izrazimo svoje političke preference na izborima jer svaka promjena bit će bolja od onoga što sada imamo.