Za tujca vojeval i krv je proleval,
za falu su rekli mu: da je bedak!

Svojim novim balkanskim ambicijama, Turska stvara, povijesno gledajući, pardoksalno prijateljstvo sa Srbijom i gradeći autoput Beograd-Sarajevo povezuje ju s njezinom “povijesnom prijateljicom” Bosnom. Dok Erdogan u Beogradu uživa slušajući Dačića kako mu pjeva sevdalinke, kroz Srbiju i Bosnu, tisuće izbjeglica nesmetano mile prema hrvatskoj granici i tamo se gomilaju, a da nitko ne pita kako ih se i zašto propušta baš do same granice. Još ih tamo izgladnjuju, nebi li ih motivirali da što žustrije udare na granicu.

Autor: Dinko Dedić

Hrvatska je već ranije u svojoj povijesti, jednim dugim periodom imala ulogu braniti Europu od najezda iz Turske. Da bi pojačali granicu tog vojnog pojasa, a ujedno i spriječili ostvarenje hrvatskih aspiracija k samostalnosti, od XVI stoljeća na dalje, trpali su tzv. Krajinu izbjeglicama iz Srbije, nakon toga i sve do današnjih dana korištenih kao potrošnu robu za ostvarenje velikosrpskih ekspanzionističkih ciljeva. Osim papinske zahvale poznate kao “Antemurale christianitatis”, Zapad se svesrdno, sve do 1991. kada se vlastitim snagama uspjela osloboditi, zalagao da Hrvatska i dalje ostane podjarmljena u jugoslavenskoj tvorevini pod srpskm dominacijom.

Pod prilikama beogradskog terora i brutalnog obračuna na svaki svaki znak otpora u domovini nakon ’45., hrvatski izbjeglice su s vanjske strane jugoslavenske granice organizirali antijugoslavensku aktivnost, a u borbu protiv njih udruženim snagama nastupile su jugoslavenska i zapadne obavještajne službe. Iako nisu direktno sudjelovali u fizičkim likvidacijama, nesumnjivo su im pomagali davanjem informacija o kretanju antijugoslavenskih aktivista, a u najmanju ruku, kada su ti borci ubijani po pločnicima zapadnih gradova, okretali su glavu na drugu stranu, a istrage o ubojstvima po brzom postupku zatvarali neriješenima.

Tek kada je sa zemljom sravnjen Vukovar i bombardiran Dubrovnik, a svakom živom postalo jasno da se Jugoslaviju ne može spastiti, pomirili su se s neželjenim raspadom i priznali hrvatsku samostalnost.

Iz Turske su prema Europi ponovo krenule kolone, ovaj put stotine tisuća bliskoistočnih izbjeglica, uz Erdoganovu prijetnju da će ako treba, krenuti milijuni, upregnuti u interesna kola novog turskog sultanata, očiju ponovo uperenih prema Balkanu.

Hrvatska, prepolovljena po liniji te Vojne krajine, ostvarila je formalnu nezavisnost bez praktičnog sadržaja. Iz Hrvatskoga sabora su davno, raspadom Austrougarske monarhije, nestali austrofili i mađaroni, a pod utjecajem poraženih pa onda rehabilitiranih snaga, i opet uz “pomoć” zapada, Hrvatski je sabor u osamostaljenoj državi natrpan novim sluganskim naraštajem, ovaj puta srbo, jugo i briselofila.

Iz Turske su prema Europi ponovo krenule kolone, ovaj put stotine tisuća bliskoistočnih izbjeglica, uz Erdoganovu prijetnju da će ako treba, krenuti milijuni, upregnuti u interesna kola novog turskog sultanata, očiju ponovo uperenih prema Balkanu.

Svojim novim balkanskim ambicijama, Turska stvara, povijesno gledajući, pardoksalno prijateljstvo sa Srbijom i gradeći autoput Beograd-Sarajevo povezuje ju s njezinom “povijesnom prijateljicom” Bosnom. Dok Erdogan u Beogradu uživa slušajući Dačića kako mu pjeva sevdalinke, kroz Srbiju i Bosnu, tisuće izbjeglica nesmetano mile prema hrvatskoj granici i tamo se gomilaju, a da nitko ne pita kako ih se i zašto propušta baš do same granice. Još ih tamo izgladnjuju, nebi li ih motivirali da što žustrije udare na granicu.

Hrvatska, koja očito uopće nama svoje vanjske politike, nego ju je apsolutno prepustila Buxelleseu, niti ima instrumenata za propitivanje uzroka, posljedično trenira 6 tisuća “ljutih Krajišnika”, za obranu Europe na prostoru poznatom kao Vojna krajina. Tako je Hrvatska, nakon što je kroz sva ta stoljeća, Europu i kršćanstvo branila od najezda osmalijskih hordi, a sama bila raskomadana po linijama vjerskih i stateških podjela, ponovo dobila ulogu braniti Europu.

Hrvatska bi mogla postati najbolji primjer za udžbenike povijesti diljem svijeta, na temu kako se povijest ponavlja onima koji iz nje nisu ništa naučili.

Prethodni članakKlasićev “rođo” od šustera do “državnika”
Sljedeći članakŠto treba učiniti da bude onako kako su očevi nacije zamislili, a fačuki izigrali
Hrvatski državotvorni i suverenistički djelatnik od 1971. godine Urednik emigrantskog "Hrvatskog tjednika" 1980-1990. Pročelnik za promičbu HDP-a od osnutka do 1991. Inicijator Projekta Velebit 2016. i urednik portala projektvelebit.com.