Ova Afera je dokazala svoje kapacitete i performanse (u tom pogledu nije nimalo razočarala, dapače), te je nama koji moramo gledati stvarnost kroz velove opsjena i simulkruma i raznih drugih maskirnih sredstava, pokazala stvarnost današnje (i buduće) Hrvatske u svoj svojoj ružnoj golotinji. Ona je također izvrstan (zapravo dosad najbolji) alat za pojekcije budućih procesa i događaja.
Hrvatske je zla mater svojoj djeci koja je (još uvijek) beznadno vole i divna maćeha nahočadi koja je iskreno mrze.
Čitajući ponovno svoj članak posvećen majci svih afera “aferi Zambija”, sa zadovoljstvom mogu konstatirati da više manje sve potpisujem i nadalje. Ono što sada uviđam je da sam izostavio jedno važno objašnjenje koje najplastičnije opisuje razliku između dva pravna (procesna/sudska) sustava, onog anglosaksonskog (common law) i kontinentalnog.
To sam dužan i radi činjenice da se ta razlika najbolje konkretizirala u recentnoj presudi suda u Zambiji, tj najbolje objašnjava narav te presude.
Common law sustav je tzv akuzatorski pravni sustav nasuprot kontinentalnom koji je pretežno tzv inkvizitorski. Akuzatorski dolazi od latinizma koji znači optuživati, a inkvizitorski od latinizma koji znači istraživati. Razlika je u poziciji aktera sudovanja: optužbe (tužiteljstva, Državnog odvjetništva), suda i odbrane.
U akuzatorskom (dakle common law sustavu), jedino tužiteljstvu pripada procesna inicijativa i obveza dokazivanja svojih tvrdni. Pozicija suda je tu apsolutno neutralna, on nema nikakvu ulogu u dokaznom postupku. On samo presuđuje jednostavnu činjenicu: da li je tužitelj dokazao svoju tvrdnju ili nije. I ne samo u pogledu dokazivanja: sud je također vezan i za pravnu kvalifikaciju (ne)djela, koju doduše tužitelj može prekvalificirati tijekom postupka. Ta pozicija suda i tužitelja pojednostavlja i poziciju odbrane, koja jedino mora upirati na nedostatak ili diskvalifikaciju dokaza tužitelja, u kontekstu pravne kvalifikacije optužnice. Što je pravna kvalifikacija viša, zahtjevnija, to je posao tužiteljstva teži, a pozicija odbrane lakša. Pozicija suda ostaje ista.
U kontinentalnom procesnom pravu koji je pretežno inkvizitorski (akuzatorski su postupci po privatnoj tužbi i supstidijarnoj tužbi), sud aktivno “traži istinu” i sam aktivno učestvuje u dokaznom postupku. Pozicija tužiteljstva tu je bitno lakša, on se na sudu ne mora niti oznojiti, pogotovo ako je prethodno sakupio dovoljno dokaza. Optužnica je tu više kao inicijalna kapisla u traženju istine. To također mijenja i poziciju odbrane.
Dakle optužnica tužiteljstva u N’Doli nije bila ilegalno posvajanje, već trgovina djecom s ciljem (namjerom) iskorištavanja. Ovako postavljena optužnica sa očito skromnim tužiteljskim resursima, jednostavno nije imala šanse.
Napominjem da npr. američki uredi Državnog Odvjetnika imaju astronomske budžete za prikupljanje dokaza uz svu potpur policije. DO u N’Doli očito ga nema, a uz to stvar je dodatno komplicirala činjenica da su se skoro svi dokazi nalazili na teritoriju druge države i to DR Konga. Neki su dokazi što vidimo i iz svjedočenja onog policajca netragom nestali.
Sud je nakon kratkog dokaznog postupka jednostavno konstatirao očiglednu činjenicu da tužiteljstvo nije dokazalo svoju optužnicu da se tu radi o trgovini djecom s namjerom iskorištavanja.
Kao kod svih presuda zbog nedostatka dokaza, ostaje visjeti u zraku pitanje što se stvarno dogodilo, i da li odgovornost aktera ipak postoji. Činjenica je samo jedna da ovakva presuda ipak ne znači (teoretski) i kraj mogućnosti dokazivanja u ovoj pravnoj stvari barem dok ne protekne zastarni rok.
Jesam li iznenađen ishodom? Apsolutno ne, nakon što sam vidio vijest da je Vlada za tumača (je li uopće uopće bio potreban?) poslala ni manje ni više nego hrvatskog veleposlanika u Egiptu. Raya Donovana MVPEI-a. To je sigurno nezabilježeni presedan u povijesti pravosuđenja! Što biste rekli o svom domaćinu koji vas je pozvao na privatnu večeru u svoj dom, a večeru vam sprema i služi, ni manje ni više, Jammie Oliver glavom i bradom? Inače hrvatsko veleposlanstvo u Egiptu nije se proslavilo u spašavanju nesretnog Salopeka.
Ja sam osobno zadovoljan jer je ova Afera dokazala svoje kapacitete i performanse (u tom pogledu nije nimalo razočarala, dapače), te je nama koji moramo gledati stvarnost kroz velove opsjena i simulkruma i raznih drugih maskirnih sredstava, pokazala stvarnost današnje (i buduće) Hrvatske u svoj svojoj ružnoj golotinji.
Ona je također izvrstan (zapravo dosad najbolji) alat za pojekcije budućih procesa i događaja.
Osobno mi je drago zbog ovih osmoro osoba, jer uvijek imam sućuti za grješnika. Ali za grijeh nikad nemam.
Stoga mi je osobno krivo, jer ova presuda jest ujedno i trijumf korumpiranog hrvatskog pravosuđa koje je teško bolesno od trostruke korupcije: korupcije političkim i inim utjecajem, korupcije ideologijom i tek na kraju klasične korupcije novcem i dobrima.
Treba reći da je ova treća korupcija iako teško i ultimativno zlo, paradoksalno ujedno i najmanje zlo u komparaciji sa prve dvije vrste. Jer kad i ako uhvate na djelu aktere treće korupcije, ona je problem tih aktera i njima slijedi teška kazna i retorzija. Druge dvije korupcije problem su svih nas, a sucima umjesto kazne redovito slijedi nagrada.
Jer ova presuda jest i trijumf bolesnog i lažljivog medijskog carstva u Hrvata. Doduše ja sa njim nemam više nikakvih veza pa me baš briga. Za sebe ne će reći da sada “divljaju”.
Ova presuda je također i trijumf one države koja ne služi svome narodu već dosada sakrivanom hrvatskom Monte Carlu, “novokomponovanim kneževima i kneginjama” u Hrvatskoj pretvorenoj u jednu veliku Knežiju.
One Hrvatske koja je zla mater svojoj djeci koja je (još uvijek) beznadno vole i divna maćeha nahočadi koja je iskreno mrze.