Vojnik ne vodi ni politiku ni diplomaciju, ne započinje ratove, ne odlučuje za čije interese i protiv koga će se boriti, niti na kojem bojištu će kosti ostavljati. Oko onih koji vode politiku i donose odluke možete se počupati dokle vam povijest seže, a žrtvu vojnika žalite, komemorirajte i na njega čuvajte uspomenu, ako želite u budućnosti imati generaciju Hrvata koji će se odazvati kada domovina ponovo bude ugrožena.

Autor: Dinko Dedić

Danas je u Australiji ANZAC Day, dan sjećanja na Australce poginule u svim ratovima. Predstavlja to najveći sekularni praznik u državi. U Melbourneu su se jutros u 5:30 desetine tisuća ljudi okupile oko Vječnog plamena pored Svetišta sjećanja (Shrine of Rememberance) na Misu u zoru, koja se održava svake godine. Ovakve svečanosti se danas održavaju po svim gradovima Austalije uključujući i Galipolje u Turskoj, gdje su se 1915. australske i novozelandske trupe iskrcale i u godinu dana masovno izginule po britanskoj odluci, kako bi na sebe privukli tursku vojsku i omogućili savezničkoj floti da prođe kroz Dardanele s ciljem zauzimanja Konstantinopola (danas Istanbul).

Svake godine na taj dan sjetim se svih Hrvata poginulih u svim ratovima, njih na stotine tisuća. Danas, osim žrtava Domovinskog rata, Hrvati ne komemoriraju svoje žrtve niti jednog drugog rata, a godinama nas se odgajalo da se mnogih od njih i stidimo.

Australci su pod britanskom dominacijom također ginuli u tuđim ratovima kao i Hrvati kroz stoljeća, pa ih to ne spriječava komemorirati sve žrtve, a mi smo svoje kosti ostavljali na bojištima od Francuske, preko Galicije do danas ratom zahvaćene Odese na Crnom moru. Sasvim je nevažno tko je rat pokrenuo, u čijem interesu je poveden i je li bio pravedan. Hrvat, vojnik, koji se odazavao na poziv svoje domovine ne snosi nikakve odgovornosti već isključivo zaslugu i zahvalu za žrtvu koju je položio.

Ovo je za Australce šezdeseta obljetnica odlaska prvih australskih trupa u Vijetnam, tuđi rat, na tuđem teritoriju, za tuđe interese, ali to ne ostavlja mrlju na savjesti vojnika koji se odazvao na poziv svoje domovine. Tako bi se i Hrvatska trebala odnositi prema svojim žrtvama, jer vojnik ne vodi ni politiku ni diplomaciju, ne započinje ratove, ne odlučuje za čije interese i protiv koga će se boriti, niti na kojem bojištu će kosti ostavljati. Oko onih koji vode politiku i donose odluke možete se počupati dokle vam povijest seže, a žrtvu vojnika žalite, komemorirajte i na njega čuvajte uspomenu, ako želite u budućnosti imati generaciju Hrvata koji će se odazvati kada domovina ponovo bude ugrožena.

“Oni neće ostariti, kao što će mo ostariti mi koji smo ostali:
Starost ih neće umoriti niti godine osuditi.
Na zalasku sunca i u zoru
Mi će mo ih se sjetiti.”
Stihovi Roberta Laurencea Binyona (1914.)
koji se izgovaraju na kraju svake zadušnice za poginule Australce.

Slava Australcima koji su poginuli za svoju domovinu, Slava Ukrajini i Slava svim Hrvatima koji su se odazvali na poziv svoje domovine i život izgubili u svim ratovima i na svim bojištima, kroz cijelu našu krvavu povijest!

Foto: Melbourne 25. travnja 2022. u 5:30h, Shrine of Rememberance

Prethodni članakPodcast Velebit – Marcel Holjevac: Je li lakše pomiriti ustaše i partizane nego Plenkovića i Milanovića?
Sljedeći članakNe vjerujem da će predsjednik Milanović potpisati ovo udbaški izmanipuirano pomilovanje
Hrvatski državotvorni i suverenistički djelatnik 1971-2021. Urednik emigrantskog "Hrvatskog tjednika" 1980-1990. Pročelnik za promičbu HDP-a od osnutka do 1991. Suosnivač Projekta Velebit 2016. i urednik njegova portala projektvelebit.com.

OSTAVI KOMENTAR

Please enter your comment!
Please enter your name here