U subotu popodne vidim najavu da će mi se obratiti Milanović u izvanrednom obraćanju, u središnjem Dnevniku. Trčim u garažu, gdje mi je jedina preostala uspomena iz rata, prašna maskirna odjeća, navlačim ju, zatim vadim sjekiru i vile. Vraćam se točno na početak Dnevnika, tresem se od straha, pijem normabele. Kadli predsjednik države o kandidatu za državnog advokata, da ne može to tako, da se družio s Mamićem. Kao da nismo znali. O Perkoviću i Mustaču ni riječi. Pa ni o izvanrednom stanju.
Prvih dana veljače nešto toplije, ali meni hladno oko srca. Smrznuo sam se. U subotu popodne vidim najavu da će mi se (nam se) obratiti Milanović u izvanrednom obraćanju, u središnjem Dnevniku. Znači, velim ja Maku i Toru, frka je do neba, najava valjda izvanrednoga stanja. Trčim u garažu, gdje mi je jedina preostala uspomena iz rata, prašna maskirna odjeća, navlačim ju, zatim vadim sjekiru i vile. A što nama, pitaju životinje. Vi imate zube i pandže, evo napisat ću ukaz, proglasiti vas zamjenicima.
Trčim nadalje u dućan, kupujem konzerve i kiselo zelje. Zalihe. Vraćam se točno na početak Dnevnika, tresem se od straha, pijem normabele. Kadli predsjednik države o kandidatu za državnog advokata, da ne može to tako, da se družio s Mamićem. Kao da nismo znali. O Perkoviću i Mustaču ni riječi. Pa ni o izvanrednom stanju. Mak i Tor uvlače pandže, ja skidam vojni kostim i kažem im Voljno, a oni se bezvoljno vraćaju normalnom životu, zahtijevaju da sjekirom otvorim konzerve, što i radim, bolje to nego da pojedu mene jer su načuli priče o sličnim slučajevima.
Rat još nije došao do nas i ne dao Bog da dođe, kažem im. Ali budite spremni, sve se u ovom svijetu vama nepoznatom tako gadno uskomešalo da ne možemo biti mirni. O Putinu, Rusiji i Ukrajini ne ću vam ni pričati, jer i inače imate noćne more, ni o omanjem genocidu u Gazi, o Netan-yahuu kojemu su se zamjerili svi podržavatelji humanitarnih koridora, neka gladuju prestrašena i ranjena djeca palestinska, tko im je kriv što već nisu mrtva kao mnogi njihovi vršnjaci. A sada se okomio ni manje ni više nego na UNICEF, samo čekam da ga proglasi barem političkim krilom Hamasa. I nije daleko do trenutka kada će tražiti da odstupi glavni tajnik UN Guterres, kojemu se smučilo od ubijanja civila u Gazi, osobito djece. Gazimestan u realizaciji. I ubijanje ranjenika u bolnicama. Na što nas to podsjeća? Aha. I na Ženevske konvencije? Ma dajte, one su valjda anakronizam.
Nije puno bolje ni u Ukrajini, hladno je i strašno. A nitko ne zna točno koliko je ljudi u ruskoj agresiji poginulo i ranjeno, na obje strane. Europa se bila malo pokolebala, ali se zadnjih tjedana ili dana trgnula glede pomoći Ukrajincima, pa je čak i onaj remetilački faktor i ucjenjivač Orban dopustio da se Zelenskom šalje sve što se poslati može, a koliko je izmuzao za svoj pristanak saznat ćemo za pedeset godina. Orbanu je velika prepreka činjenica da Putin ne pobjeđuje kako je on pretpostavio da će biti, pa mora i dalje sjediti na dva stolca, po uzoru na dobroga susjeda Vučića. A što je Orbanu bilo (i jest) u glavi i zašto napola javno navija za Putinov uspjeh, otkrilo se na slučaju zvanom Zakarpatje. Ako, naime, Ukrajina izgubi rat i bude raskomadana ili se uopće ne održi kao država, Ugrin traži za sebe onaj njezin dio koji se zove Zakarpatje. Pa što nas to briga? Nas Hrvate? Pa eto, ondje su u šestom stoljeću živjeli Hrvati, vjerovali ili ne, a za kog su vraga morali otići dalje na sjever, na zapad i na jug, totalno dezorijentirani, stvar je zbunjujuća. Mogli su ondje ostati (podosta je njih i ostalo), a ne nakon potucanja doći sve do Jadrana i sada se baviti turizmom i apartmanizacijom.
Elem, na Ruse računaju i Vučić i Orban, svak na svoj način, a ta su nam dva lika bliska. To jest zemljopisno. Susjedi. Mejaši. Oba imaju zemljovide, jedan velike Srbije, koja uključuje velik dio Hrvatske, drugi velike Mađarske koja pokriva barem Međimurje i Baranju, uz Zakarpatje i Transilvaniju (za potonjom trianonska Ugarska donekle s pravom pati). Ona historicistička formula da u Europi više nikada ne će biti promjena granica, kakve bile da bile, bačena je u koš ruskom agresijom na Ukrajinu. Hrvatske su granice druga priča, povučene turskim osvajanjima i jugoslavenskim priznanjima tih osvajanja, te još nekim originalnim jugokomunističkim odgrizanjem hrvatskih teritorija, te smo na takve neprirodne granice naučili kao magare na batine i ne pokazujemo pretenzije za promjenama, sretni valjda što smo ostali barem u avnojskim međama.
Ima, međutim, i drugih načina kako susjedi i komšije, ali ne samo oni, mogu polako uplaziti u Hrvatsku. Ne mora se baš ratovati. Zadnji slučaj: na Belje, Vupik i vinkovački PIK pikiraju Srbijanci, to jest veliki mogul Mišković, koji se obogatio u vrijeme Slobodana Miloševića. Ta je vijest malo uzdrmala Hrvate, pa je Vlast vrlo brzo morala reagirati, priopćivši da je i Podravka zainteresirana, ali bez detalja. Pa su Hrvati i dalje malo uznemireni, čekajući rasplet, hoće li Podravka postati Podunavka ili ne će, ili dolazi Kragujevčanka. Imaju žalosna iskustva, s Inom recimo, koju se razne vlasti malo pomalo prodavale Mađarima, pomalo da se Vlasi ne dosjete, i na kraju smo iz dura posve prešli u mol, pa sada možemo samo svirati po tuđim notama. A glede hrvatskih oranica, livada, njiva – pa one su tako blaženo jeftine da ne privlače samo susjede i komšije nego i šire, a koliko je njih već i prije slučaja Mišković prodano? Eh, to ne znamo. I prije „liberalizacije“ nove prodaje i rasprodaje hrvatskoga tla bilo je prikrivenih kupnja za račun stranaca, pod krinkom domaćih agencija i slično, a sada se radi otvoreno, prijateljski. Kako na panonskom sjeveru, tako i na mediteranskom jugu, a sve više valjda i između ta dva pojma. Na jugu stranci kupuju kao da je badave, kupuju apartmane ili ih grade, pa iznajmljuju svojima, ali i našima iz žabarskih krajeva, željnih malo mora, barem deset dana. Trpe sve više i domaći južnjaci koji se s njima jedva ili nikako mogu takmiti, a osjećaju i da im život svagdanji odlazi k vragu, sve više žale za pastoralom ponešto siromaškom, ali ugodnom, domaćom, s briškulama u konobama i tako to, s dalmatinskim klapama, a ne jezivom paraglazbom iz zvučnika, koja plaši ptice i ribe, a ljudima razara živce.
Znači, može se osvojiti jedna zemlja i bez rata, samo treba pronaći pravu zemlju. I našli su ju. A glede rata, ona ionako nije spremna, barem u ovom trenutku, pa i to ne treba zanemariti. Novinar Davor Ivanković slikovito je opisao stanje Hrvatske vojske, to jest da bi se cijela (borbeni sektor) mogla smjestiti u Opus areni, nazdravlje. A podatci su točni, na žalost. Kako je i kada došlo do toga da je sada kako jest, svi znamo i ne treba nam tumačiti. Termiti i idioti nagrizali su Hrvatsku vojsku od početka stoljeća, a tko je sve imenom i prezimenom u tomu sudjelovao velik je popis i ne ću o tome, dosta mi je sudskih hodnika, ali njih će povijesni sud pravde osuditi za vječna vremena. U stvari rečeni (neizrečeni, ali znani) nisu učinili ništa drugo nego onaj Buda uoči srpske agresije, ali ne odjednom, uočljivo, nego pomalo. Kao i s Inom. A sadanji njihovi trabanti pa i iz medijskih redova, pokušavaju od nas napraviti zaboravne imbecile – čitam u subotu ili nedjelju friziranu biografiju jednoga od protagonista zbivanja s Hrvatskom vojskom, svojedobnoga pučista u prvoj polovici devedesetih, koji je za puč početkom novoga stoljeća, nepostojeći u tom slučaju puč, okrivio hrvatske generale i umirovio ih, otvarajući im tako put prema Haagu, a da te blasfemije nije bilo ni Hrvatska se vojska ne bi tako lako moglo oljuštiti. U spomenutom opširnom napisu o liku i djelu opisanoga – ni riječi o toj „aferi“.
Haag, odnosno ad hoc formiran politički sud „za bivšu Jugoslaviju“, sada pretvoren u „Mehanizam“, još je jednom – u svezi s Hrvatima, naravno – mehanički našao mjesto na stranicama tiska, s istom onom zlobnom nehrvatskom pomamom koja je prevladavala u doba suđenja hrvatskim zapovjednicima iz Hrvatske i Herceg Bosne. Nađe se, znači, i danas malih novinarskih carla del ponte i muških karla, što je razvidno iz napisa o hrvatskim „ratnim zločincima“, kako ih se naziva premda je poznato kakve su burgije izvodili tipovi u haaškom tužiteljstvu gdje je srozano međunarodno kazneno pravo (o čemu u nizu zbornika u nakladi Hrvatskoga kulturnog vijeća). A male carle i karli valjda dobro znaju da su i Gotovina i Markač na prvostupanjskom sudu osuđeni kao ratni zločinci, a zatim na kraju proglašeni nevinima – na žalost malih carla, koje bi , da je bilo što nije bilo, i danas sladostrasno nazivale rečene hrvatske zapovjednike – zločincima. Pa kako ipak ne mogu, prebacili se na osuđene vojne i civilne zapovjednike iz Herceg Bosne, koji su m o r a l i biti osuđeni , bez stvarnih dokaza, ali za osvetu što su tužiteljstvu izmaknuli oni koje su najviše željeli prokazati. Da su suvremene novinske carle bile (samo to) u konvoju nazvanom Bijeli put, koji se probio do odasvud okružene hrvatske enklave u Bosni, drugo i drukčije bi pričale, ali eto, to ih ne zanima. Jedina im je želja zgražati se nad „ratnim zločincima“, pa i onima koji su žrtvovani, odgulili kazne i vratili se normalnom životu, s istim pravima kao i svi ostali građani. Ali ne, i dalje su guma za žvakanje raznih carla i karla. O tome svjedoči i upravo bljutavo zgražanje nad promocijom knjige Valentina Ćorića In vino libertas u izdanju Naklade Pavičić. Nije, veli naša carla (ili karlo) toliko sporan sadržaj knjige, premda je autor „ratni zločinac“, knjiga je benigna, ustvrđuje, ali nije benigno (znači da je maligno) to što je predstavljanje obavljeno u Društvu hrvatskih književnika, ha, kao i da su predstavljači, znači, nimalo benigni Dražen Budiša i još dva poznata autora iz svijeta književnosti, vrsni prozaist Cvetnić i Prosperov Novak. Ma molim vas, skandalozno. Još samo nedostaje poziv na zabranu DHK, a Budišu u Haag ili barem u Lepoglavu. Tako naša štampa gori gre. Pa ako se sada novinari, donekle s pravom, bune protiv novosti u kaznenom zakonu, mogli bi malo pomesti i pred svojim vratima. I malo proučiti bližu povijest, ne biti lijeni, proučiti što ugledni svjetski stručnjaci za kazneno pravo misle o „Haagu“. I zašto se Hrvatima nije sudilo, kad se već trebalo suditi, na Međunarodnom sudu pravde, nego na političkoj smišljotini.
Cijela politika i apolitika, pozicija i opozicija, vrte se isključivo oko afera s državnom tužibabom, tračeva i poluistina s obje strane, dok ni jedni ni drugi nemaju prava rješenja za tzv. demografsko pitanje, odnosno opstanak hrvatskoga naroda. Ma tko će pitati za razne turudiće u bliskoj budućnosti, tko će uostalom za bilo što pitati ako kao narod nestanemo iz povijesti…
Vraćam se posve u sadašnjost, koja je – sada iz drugih, ali ne posve, razloga tragična. Cijela politika i apolitika, pozicija i opozicija, vrte se isključivo oko afera s državnom tužibabom, tračeva i poluistina s obje strane, dok ni jedni ni drugi nemaju prava rješenja za tzv. demografsko pitanje, odnosno opstanak hrvatskoga naroda. Ma tko će pitati za razne turudiće u bliskoj budućnosti, tko će uostalom za bilo što pitati ako kao narod nestanemo iz povijesti u kojoj smo se u mnogo lošijim vremenima nego što su ova uspjeli čudesnim načinima održati, a sada, eto, klizimo prema katastrofi, u samostalnoj državi. Zalud demografi kazuju kako je i zašto i gdje politika zakazala, zašto strategiji – ako je i ima – nedostaje životna snaga realizacije, konkretna rješenja. Dijagnozu svi znamo: mladi natrpani u roditeljskom domovima (ili neki u popravnim), bez nade da bi mogli do vlastitoga stana, odgađanje brakova, odgađanje rađanja sve dok postane nemogući plus pobačaji izazvani rečenim stanjem više no odlukom žena da „raspolažu svojim tijelom“, niske plaće a visoke cijene, mladim (i starim) parovima nedostupne, težnje za boljim životom u bogatijim i uređenijim zemljama, nepostojanje odvažnih rješenja koja bi privukla staro i novo iseljeništvo, štoviše svojevrstan strah od iseljenika (izbačenih uglavnom i iz Hrvatskoga sabora). I tako dalje. A stvari stoje loše da lošije ne mogu – prazne škole, prazna sela, posustali gradovi. Ono što se odavno dogodilo sa Žumberkom recimo, događa se posvuda. Kako oživjeti prazna sela? Netko je nedavno u razgovoru spomenuo Argentinu, i ne samo nju, Južnu Ameriku. Nisu svi Hrvati imućni ni u Sjevernoj, ali u Južnoj svakako ima velik, vrlo velik broj siromašnih, koji uz to žive u nesigurnim zemljama, i vrlo bi rado u više-manje sigurnu (za sada) Hrvatsku. Pa neka za njih budu prazna sela i njive i livade oko njih, i pomoć države u početcima, to više što su možda u istim tim selima živjeli njihovi pradjedovi, a ako i nisu, ako su nasljednici kuća u pustim selima živi, a u njima ne žive, neka ih država obešteti. Sve se može ako postoji politička volja i stanovito jedinstvo raznih političkih struja, koje bi barem u ovom, kardinalnom hrvatskom problemu, trebale plivati zajedno. Ali ne, idemo se radije baviti tračevima pod okriljem noći, tko je što i kada i komu rekao. Ili „hrvatskim ratnim zločincima“ u vrijeme kada ljudi iz Podunavlja moraju nakon tolikih godina osnivati udruge poput one „dr. Šreter“ da bi otkrili prave, srpske i srbijanske zločince iz doba srpske agresije. Jerbo država to ne zna ili ne će, a ni koalicijskim partnerima nije zgodno.
Oprostite, malo sam se rasrdio. Ja to više zbog Maka i Tora koji su još vrlo mladi i ne znaju te stvari.
Jezik naš ozakonjeni
Nisam intelektualac, nego osoba s intelektualnim teškoćama, zato imam toliko problema sa suvremenim stanjem nacije. Imam i jednu kroničnu bolest – pišem Hrvatske kronike. Nisam znanstvenik. Nisam jezikoslovac. Potonje govorim zbog ozakonidbe hrvatskoga jezika i to čak u Hrvatskoj. Kazalište polazim, što bi rekli naši stari, ako i ne uvijek jer me ne zovu, barem sam donekle informiran. Eto u jednom hrvatskom kazalištu premijera drame pod naslovom Deca. Nije, znači gostovanje. Autorica ili autor Srbijanci. I što je tu sporno? Ništa osim naslova, na prvi pogled. Ako, recimo, hrvatsko kazalište daje Shakespeareovu Ukroćenu goropadnicu, onda će tako stajati i na plakatu, a ne The Taming of the Shrew, je li tako? Znači, prevodimo naslov. Srbijansku dramu Deca, po istom načelu, nazivamo Djecom. Bez obzira na razumljivost, ali imamo Zakon o hrvatskom jeziku i treba ga se držati. Osim toga već i tim činom dajemo publici do znanja da se ne radi o ekavizmu hrvatskoga kajkavskog dijalekta, nego inom, stranom jeziku. Jest da možda tjeram mak na konac, ali sam u pravu. Tak je to, deco moja. Očekujem uznemirenost fukare. A onda u ponedjeljak kupim novine i vidim recenziju predstave. Inicijalima potpisan napis pokazuje totalnu zbunjenost ili nešto drugo. Kaže se da „hrvatska adaptacija počinje hibridnom formom frenetičnog recitiranja teksta, i to na ekavici, što je dobrodošlo osvježenje u moru nepotrebnih lokalizacija regionalnih tekstova.“ Drugim riječima, postoji jedan zajednički jezik, zvan valjda regionalnim, koji neki nepotrebno „lokaliziraju“, pa ni srpsku varijantu toga zajedničkog jezika ne treba prevoditi na hrvatski. Na lokalni. Idemo onda promijeniti tek doneseni Zakon o hrvatskom jeziku i nazvati ga Zakon o lokalnom jeziku na lokaciji zvanoj Hrvatska.