Dobro reče jedan stari čiča s šajkačom na glavi u nedavnoj TV emisiji Milomira Marića kojoj je tema bila srpski ratovi – ‘Srbin se smiriti ne može’.


Pupovac i Jović znaju točno što rade i imajuju mapu puta (Memorandum II) po kojoj to rade. Njihova politička uloga i strategija je jasna: Svoju visoku pozicioniranost na hrvatskoj političkoj i društvenoj sceni koristiti da novim sadržajima i metodama, prilagođenim današnjem vremenu, pripremaju teren za buduće strateške ciljeve Beograda. Oni su tu da po već uhodanoj i izvježbanoj matrici unose razdor i podjele u hrvatskom društvu, slabe domoljublje i djeluju kao opozicija svakom napretku Hrvatske koji izlazi izvan okvira ‘Regiona’ i nije na neki način vezan za Srbiju. Iz njihovih ‘ranih radova’ jasno se vidi da ni jedan ni drugi  nisu željeli hrvatsku slobodu i državu, već su ju na sve moguće načine sabotirali.  Sjetite se kako su se u pred pristupnim pregovorima  žestoko protivili samostalnom ulasku Hrvatske u EU.

Autor: Željko Dogan

Ne postoji neka apstraktna misterija zašto su Milorad Pupovac i Dejan Jović svoju kampanju za EU parlament započeli preplavivši Hrvatsku provokativnim jumbo plakatima s latinično-ćiriličnim pitanjem – Znate li kako je biti Srbin u Hrvatskoj? dehan Ković

Cilj je vrlo jednostavan. S jedne strane izazvati što žešće verbalne pa čak i fizičke napade frustriranih Hrvata kako bi u javnosti ispali žrtve i time dali još jedan, u ovom trenutku vrlo značajan dokaz, notornoj velikosrpskoj kampanji o ‘ugroženosti Srba’ u Hrvatskoj. Nažalost, u Hrvatskoj ne nedostaje korisnih budala koji na tako izviješene crvene krpe reagiraju kao ‘som na dundabak’ ali ni onih koji iz sjene čekaju da odrade zadatak, ukoliko očekivana reakcija ‘hrvatskih fašista’ izostane. Znači, svaki put kada im to zatreba, Pupovac i Jović će  bez problema dobiti potvrdu svoje ‘ugroženosti’. I pogonsko gorivo za nove napade i optužbe.

S druge strane, igrajući se s emocijama velikosrba izbijeglih u Srbiju i BiH, ovim plakatom želi ih se motivirati i mobilizirali da iziđu na izbore kako bi uz pomoć njihovih glasova Pupovac i Jović zauzeli poslaničko mijesto u EU parlamentu, koje će im definitvno služiti jedino kao poligon za ocrnjivanje Hrvata i promociju politike i interesa Srbije.

Nisu oni dakle tim plakatima uradili ništa drugo do ono čime se svakodnevno bave – grozničavim privlačenjem pozornosti na navodnu ugroženost Srba.  Ista se stvar, u različitom ruhu, ponavlja u zadnjih 150 godina. Sotoniziranje Hrvata kao netolerantnih srbomrzaca i prikazivanje sebe kao nevine žrtve samo je dio dugotrajne tradicije velikosrpskog izokretanja pile naopako. To je potpuno uhodana shema koja Pupovcu i Joviću i danas služi kao trojanski konj kako bi prikrili očitu činjenicu da su njih dvojica trenutno  perjanice ‘bivše’ velikosrpske politike u Hrvatskoj.

Fascinantno je koliko su ti ljudi opsjednuti time da stalno, iz dana u dan, današnju Hrvatsku za nešto optužuju, ocrnjuju i napadaju. Iz čega je sasvim razvidno čiju ideologiju i politiku nastavljaju voditi.

Pupovac i Jović znaju točno što rade i imajuju mapu puta (Memorandum II) po kojoj to rade. Njihova politička uloga i strategija je jasna: Svoju visoku pozicioniranost na hrvatskoj političkoj i društvenoj sceni koristiti da novim sadržajima i metodama, prilagođenim današnjem vremenu, pripremaju teren za buduće strateške ciljeve Beograda. Oni su tu da po već uhodanoj i izvježbanoj matrici unose razdor i podjele u hrvatskom društvu, slabe domoljublje i djeluju kao opozicija svakom napretku Hrvatske koji izlazi izvan okvira ‘Regiona’ i nije na neki način vezan za Srbiju.

Iz njihovih ‘ranih radova’ jasno se vidi da ni jedan ni drugi  nisu željeli hrvatsku slobodu i državu, već su ju na sve moguće načine sabotirali.  Sjetite se kako su se u pred pristupnim pregovorima  žestoko protivili samostalnom ulasku Hrvatske u EU. I pogledajte s koliko žara i danas, preko svojih pisama, Biltena, knjiga i  društvenih mreža zatrpavaju ‘dokazima’ utjecajne EU institucije, centre moći, strane diplomate i dužnosnike kako bi ih uvjerili da je današnja Hrvatska rasistička, srbomrzačka, fašistička.. . Treba li uz to još posebice naglašavati koliko se na domaćem terenu u svojim političko-medijskim nastupima, kroz Novosti i predavanjima trude da bi je što više ocrnili, sabotirali i regionalno integrirali. Želeći od nje ponovo napraviti bivše poslušnu, savitljivu i Beogradu podvrgnutu članicu ‘Naše Regije’.

Dobra strana njihovog posla je što kod sve većeg broja ljudi to izaziva prijezir i suprotan učinak od onog kojeg žele postići.

Tko je dakle bar malo pratio ono što su Pupovac i Jović pričali i pisali morao je primjetiti da oni već duže vremena, uvijeno a ponekad čak i sasvim otvoreno, zastupaju velikosrpska stajališta.

Inzistirajući na tome da se u Hrvatskoj vodio ‘građanski rat’ u kojem su se Srbi ‘samo branili’ njih dvojica, skupa s Miloševićevim ratnim huškačima Šešeljem, Vučićem i Dačićem, svim silama se trude da  tu ‘istinu’ osim srpske manjine u Hrvatskoj prihvate i mnogi drugi.

Ako se dopusti da se notorno velikosrpsko ludilo ponovno počne širiti među ‘ugroženim’ Srbima u Hrvatskoj i zemljama ‘Naše Regije’ onda smo svi skupa osuđeni na ponavljanje krvavih povjesnih lekcija. Onda je samo pitanje vremena kada će ‘ugroženi’, napadajući ‘hrvatske fašiste’ koji im neće dopustiti da ponovo budu okupirani i pljačkani, uz malu pomoć Beograda ponovo početi ‘samoorganizirati’ svoju zaštitu već viđenu u balvan revoluciji. Pupovčevo i Jovićevo ignoriranje štete i posljedica koje su velikosrpska politika i agresija nanijeli Hrvatskoj obara s nogu.

Naime, u svojim pisanim i verbalnim raspravama o Domovinskom ratu, njih dvojica, kao i svi drugi velikosrbi, namjerno izbjegavaju bilo kakvo spominjanje činjenice (velike kao kninski balvani i tenkovi iz Beograda posipani cvijećem) da je Hrvatska bila napadnuta iznutra i izvana a njen prosto bio okupiran, brutalno etnički očišćen, opljačkan i razoren.

Argumenti i premise kojima npr. profesor Jović opravdava Miloševićevu agresiju na Hrvatsku i obezvrijeđuje Domovinski rat, nazivajući ga mitom, toliko su apsurdni da odmah postaje jasno kako on svoje uistinu spretno pero i izvrsno kićenu retoriku koristi za ušminkano ponavljanje otrcanih velikosrpskih laži.

No, na to se s hrvatske strane uglavnom ne odgovara, iako je zbog takvih stavova i zbog tvrdokornog  negriranja genocida u Srebrenici taj, ‘uvaženi’ profesor zagrebačkog sveučilišta, postao predmet podsmijeha u međunarodnoj akademskoj zajednici.

Hrvatski političari, intelektuaci i novinari moraju se boriti protiv takvih malignih velikosrpskih ‘istina’ i širiti svijetom poruku kakve se već viđene zle namijere i opasnosti iza toga kriju. Suludo bi bilo zatvarati oči pred očitom činjenicom da se u Srbiji, pod novim voždom, odvija tužna replika 90-tih godina. Drugim riječima da Vučićeva, Dačićeva, Dodikova, Pupovčeva i Jovićeva politika ponovo mobilizira i pumpa Srbe u Srbiji, i ‘Našoj Regiji’ po istoj uhodanoj i uvježbanoj matrici ‘ugroženosti’ po kojoj su to prije njih radili Milošević, Šešelj, Rašković, Babić, Karadžić, Mladić.

Nitko ne želi novi rat sa Srbima ali svatko s malo zdravog mozga u glavi zna kuda to vodi.

Ako se dopusti da se notorno velikosrpsko ludilo ponovno počne širiti među ‘ugroženim’ Srbima u Hrvatskoj i zemljama ‘Naše Regije’ onda smo svi skupa osuđeni na ponavljanje krvavih povjesnih lekcija. Onda je samo pitanje vremena kada će ‘ugroženi’, napadajući ‘hrvatske fašiste’ koji im neće dopustiti da ponovo budu okupirani i pljačkani, uz malu pomoć Beograda ponovo početi ‘samoorganizirati’ svoju zaštitu već viđenu u balvan revoluciji. Izgleda da grabežljivom velikosrpstvu nema kraja.

Dobro reče jedan stari čiča s šajkačom na glavi u nedavnoj TV emisiji Milomira Marića kojoj je tema bila srpski ratovi – ‘Srbin se smiriti ne može’.

Mogu ‘ustašoidni’ Hrvati na sebe preuzeti i obvezu plaćanja njihovih računa, dati im posao, stan za smiještaj, posuditi auto, ženu, vikendicu za odmor…, ali kod njih to još uvijek neće smanjiti osjećaj vječite ‘ugroženosti’ i straha od ‘buđenja fašizma’.

Mogu dakle Hrvati vratiti i abolirati sve izbjegle (veliko)Srbe koje su oduševljeno sudjelovali u agresiji na Hrvatsku. Mogu im oprostiti svo ubijanje i protjerivanje Hrvata s okupiranih hrvatskih teritorija. Svu pljačku i uništavanje osobne i  društvene imovine. Mogu obnoviti sve što su u Hrvatskoj porušili ili su krivi da je porušeno. Dati da im glas na izborima u Hrvatskoj vrijedi dvostruko više od glasa običnih Hrvata. Dopustiti da njihov predstavnik bude podpredsjednik Hrvatskog državnog sabora, šef Odbora za nacionalnu sigurnost i međunarodnu politiku, da trenutno drži u šaci sudbinu hrvatske vlade. Može se dogoditi da u takvoj ‘fašističkoj Hrvatskoj’ Milorad Pupovac, Dejan Jović, Aca Stanković, Danko Končar, Rade Šerbedžija, Oliver Frljić, Mile Kekin, …, uspiju tako kako su uspijeli. Ali jedno je sigurno – Hrvati nikada neće uspijeti postići da se (veliko)Srbi u Hrvatskoj ne osjećaju ugroženo.

Mogu dakle ‘ustašoidni’ Hrvati na sebe preuzeti i obvezu plaćanja njihovih računa, dati im posao, stan za smiještaj, posuditi auto, ženu, vikendicu za odmor…, ali kod njih to još uvijek neće smanjiti osjećaj vječite ‘ugroženosti’ i straha od ‘buđenja fašizma’.

Ne treba ulaziti u raspravu koliko je taj osjećaj stvaran, koliko umišljen a koliko nametnut sustavnom kampanjom iz Beograda, ali ima nešto što se nikako ne može poreći. U današnjoj Hrvatskoj definitvno nema tolike ugroženosti Srba niti buđenja fašizma da bi se pokretala takva hajka, skakalo do plafona i dizala tolika buka, kao što to rade Pupovac i njegovi suborci. Odgovor zašto je to još uvijek tako treba tražiti u tome što se nakon propasti Jugoslavije i velikosrpske agresije na Hrvatsku, hrvatski narod i dalje nastoji zadržati taocem Beograda.

Zapravo je to samo sredstvo kojim se hrvatski političko-društveni život i srpska zajednica drže pod kontrolom i usmjeravaju u željenom pravcu.

Za Pupovca i Jovića može se dakle reći da vode paternalističku politiku prema pripadnicima srpske manjine u Hrvatskoj. To je ona vrsta politike čiji nositelji izvlače korist od straha i nevolje ljudi koje tobože predstavljaju. Stalno im govoreći kako su ugroženi i žrtva. I da zbog toga trebaju njihovu pomoć, ako žele poboljšati svoj vlastiti život i položaj. Ali to se nikada ne događa. A ne događa se jer povlaštena Pupovčeva i Jovićeva aktivistička bratija, okupljena oko SSDS i SNV-a, konzumira gotovo svu financijsku pomoć hrvatske vlade namijenjenu srpskoj manjini. Nju kasnije koristi za promičbu blaćenja i destabilizacije Hrvatske.

Cijela Hrvatska bi se trebala stidjeti zbog toga. Zar nije apsurd da hrvatska vlada, novcima hrvatskih poreznih obveznika obilato financira Pupovčevu i Jovićevu beskrajnu antihrvatsku kampanju, umjesto da tu pomoć preusmjeri izravno na teren, tamo gdje je najpotrebnija?

Istovremeno, velikosrpstvom neopterećeni predstavnici hrvatskih Srba, gospodin Nenad Vlahović i Predrag Mišić, koji pošteno rade na istinskom zbližavanju i suživotu srpske manjine i hrvatske većine, potpuno su zanemareni od vladajućih hrvatskih političara i vodećih medija. Vjerovatno ih smeta to što  imaju dovoljno hrabrosti javno govoriti da su hrvatski domoljubi i branitelji, pa se boje zamijeriti Vučiću, Dačiću ili Božidaru Spasiću u Beogradu.

Skromni i neiskvareni, Vlahović i Mišić, možda i nisu za neku neku visoku i dvoličnu politiku kakvu Pupovac i Jović profesionalno vode, ali bi pripadnici srpske manjine (poučeni bivšim iskustvom) morali znati da će ih takva ‘viša’ politika, dirigirana iz Beograda, iseljavati iz Hrvatske puno brže nego bilo kakvo ‘ponovno buđenje hrvatskog fašizma’.

U svakom slučaju gospodin Vlahović i Mišić navijestitelji su nove ere u odnosima srpske manjine i hrvatske većine. Radi se o dolasku na političku scenu ljudi koji se iskreno zalažu za bolju budućnost kako svoje etničke zajednice tako i svoje  Domovine.

Dakle, upravo obrnuto od onog što radi Pupovčeva i Jovićeva kasta, izvana i iznutra dobro sponzoriranih protuhrvatskih manipulatora, koji neprestanom proizvodnjom ‘ugroženosti’ nastavljaju uništavati mogućnost mirnog suživota i čine sve kako bi srpsku manjinu u Hrvatskoj istitucionalno getoizirali i vratili je bivšem velikosrpskom tribalizmu.

Na prilično isti način na koji to rade Vučić u Beogradu i Dodik u BiH.

Naivni ljudi jednostavno ne razumiju kako ih vješto i zavodljivo Pupovac i Jović manipuliraju, zbog toga što su vodeći ‘hrvatski’ mediji stvorili o njima u javnosti simpatičnu sliku tolerantnih i dobronamijernih političara bez ikakve zle namijere i utjecaja sa strane. No, ljudi s zdravim mozgom i očima ne vide razliku između njihove politike i ponašanja u odnosu na Hrvatsku i politike i ponašanja ‘bivših’ velikosrba iz Beograda,.

Ako djela govore više od riječi onda je razumljivo zašto je hrvatski narod zabrinut prijetvornom politikom Pupovca i Jovića i mogućnošću da dobiju mjesto u EU parlamentu. Jer ne želi da takvi dvolični ljudi na daljinski upravljač koji imaju skrivene namijere, ponovo zamiješaju i potpale lonac u kojem se Hrvatska i ‘Naša Regija’ kuvala u Miloševićevo vrijeme.

Kako god bilo, srpska manjina u Hrvatskoj izborom Pupovca i Jovića za svoje lidere žeti će ono što sama posije, jer je to njen legalan i legitiman izbor. Koliku će joj štetu njihova ‘nova’ kampanja ugroženosti i getoizacije donijeti, to ćemo još vidijeti.

Koliko nas je jedne i druge skupo koštala u prošlosti to znamo.

Prethodni članak(VIDEO) Podcast Velebit – Tribina:
Velika laž – Razotkrivanje nacističkih korijena ljevice
Sljedeći članakSvježe vijesti iz zemlje koja je
svijetu podarila Hitlera