Zadnji (Pupovčev) ispad nije baš bio po volji njemu sklonoj hrvatskoj strani koja je preko volje morala reagirati, doslovce moleći Pupovca da malo ublaži izjavu, što je on malo i učinio, ali se ispričao nije, niti hoće, niti je to važno. Važno je što hrvatski premijer i nadalje drži štangu ne samo Pupovcu nego i blistavoj ideji da manjine moraju biti u vlasti, pa i kada njihovi predstavnici tako izravno i besramno vrijeđaju Hrvatsku. I nije riječ o svim manjinama, naravno, nego tek o dvije, srpskoj i donekle talijanskoj.

Autor: Hrvoje Hitrec

Topli dani, prohladne noći. Desno od lijevonagnutoga desnoga centra stvara se još neprozirni desnonagnuti desni centar kojemu pretežito desni hrvatski narod i prirodna desnica uopće – nisu trn u oku ni u peti.

Prema aktualnoj vlasti treba biti, štono riječ, selektivan, budući da su u njoj i ljudi koji zaslužuju poštovanje ali su zapali u klasičnu hrvatsku šutnju koja ne će dugo trajati, i oni drugi koji su iz tko zna kojih interesa odani velikom vođi i učitelju naroda, predvoditelju i prevoditelju, to jest sadašnjem premijeru. Ti drugi predstavnici su režima koji sve više dolazi u diskrepanciju s hrvatskim političkim narodom i ne čeka ih lijepa budućnost, a za sobom bi mogli povući i stranku koja je nastala iz pokreta za hrvatsku samostalnost, ako rečena stranka ne smogne snage da sa svoga tijela otrese one koji s njezinim izvorima nemaju ništa zajedničko, a nameću svoja stajališta načinima viđenim u povijesti.

U prošlom je tjednu održana sjednica Vlade, vrlo ilustrativna: šutke sjede ministri, a Plenković drži govor kao da je konvencija a ne sjednica. Očito je zadovoljan sobom, lav na europskom planu pršti od tek ponešto prigušene samohvale, sredio je Europu, čija je sudbina ovisila o njemu. Prisjetio sam se lekcije iz srednjovjekovne povijesti u srednjoj školi koja je (u našoj fakinskoj verziji) glasila: “Sudbina Europe visila je o tankoj niti, a ta je nit bio Karlo Debeli”). Elem, europski kingmaker postavio je ne kinga nego kraljicu Ursulu, koja mu je beskrajno zahvalna i to ne skriva, pa je, da se oduži, uzela dubrovačku Dubravku u svoju europsku vladu, ako se tomu pribroji i ona siva hrvatska bivša ministrica vanjskih poslova kojoj je pripalo Europsko vijeće, eto Hrvatske koja drma Unijom, birokratiziranom dozlaboga, sada kadrovski ojačanom južnim činovnicima.

Komično je, u stvari, i licemjerno da je hrvatskoj Šuici pripao resor demografije u EK, jer je očito da nam velike sile Unije kradu djecu kao u tursko doba, s tim da sada odvode cijele mlade obitelji, što će vrlo brzo popraviti (barem ponešto) demografsku situaciju u tim državama, a do kraja pokvariti u Hrvatskoj koja se, po zadnjim statistikama, srozala na nešto više od četiri milijuna stanovnika, s tendencijom da ih uskoro bude kao u vrijeme ostataka ostataka u 16. stoljeću. Javljaju se demografski glasovi koji drže da bi velike sile za janjičarstvo trebale dati neku odštetu malima i pametnima koje su usisale, barem toliko značajnu da možemo i dalje u našem visokom školstvu proizvoditi nove inženjere, liječnike, informatičare itd., sve do trenutka kada ni to ne ćemo biti u stanju, jer će budućih janjičara biti premalo za izvoz.

Vraćam se Plenkoviću (ne ja, zaboga). Nakon velikoga i dugog govora popraćenog uzbuđenom gestikulacijom, europski se lav našao u hrvatskoj zbilji. Odmah treba reći: Plenković ima kvalitete, bio bi dobar ministar vanjskih poslova, ali pod nadzorom predsjednika Vlade koji razumije duh naroda i ne nameće mu svoja, u stvari privatna stajališta, ne koalira s mutnim likovima poput Pupovca, ne prevodi javnosti pupovački govor –još jednom je u tom “prevođenju” neizravno poručio da je javnost priglupa i nije razumjela, te joj on mora objasniti što je autor “hteo da kaže”. Priprosti branitelji, valjda, nikako ne mogu razumjeti retorske bravure vođe (?) srpske manjine, pišem s upitnikom jer za Pupovca i SDSS ne glasuje osamdeset posto Srba. Priprosti ljude uopće, kao ja recimo, teško mogu shvatiti, i ne žele se dovijati kako u hrvatskoj vlasti može biti netko tko je u srpskoj agresiji imao posve jasnu ulogu da bude “civil” a ne četnik, da bude kao promatrač “na hrvatskoj strani” sve do previđenog hrvatskog poraza, kada bi svoju braću oduševljeno dočekao u Zagrebu. U tom promatranju iznutra načinio je doduše neke gafove koji su mu, da je bilo pameti, mogli zauvijek zapriječiti ma i skromno pojavljivanje na političkoj sceni poslije hrvatske pobjede.

Nabrojimo samo ono što nam je poznato: slučaj dr. Šretera (svjedok Degoricija), gadnu laž o prekrštavanju više od deset tisuća pravoslavne djece, ohrabrivanje pobunjenih Srba u zapadnoj Slavoniji (svjedok Đakula), sve to u vrijeme rata kada se šetao okupiranim i neokupiranim dijelovima Hrvatske s rukama u džepovima, a kada su stvari “krivo” krenule, vidjevši uz to da mu se ništa nije dogodilo, pa ni koja godina tamnice, nastavio je isprva ulagivanjem Tuđmanu, a kada se ohrabrio pričama o etničkom čišćenju u Oluji, u uskoj vezi s Beogradom. No kako je ta pripovijest bila na klimavim nogama zbog Martićeve neopreznosti i dostupnih dokumenata, bacio se na zahvalnu temu Drugoga svjetskog rata i NDH, razumjevši točno da će tu pronaći puno više hrvatskih istomišljenika, što se i dogodilo. Potomci zločinačkih komunista prilježno su reagirali jer je tema Jasenovca i (navodno) Jadovna mogla prekriti i prikriti Bleiburg, a to što su tragovi Križnih putova izbili na površinu nasuprot nedokazanim dimenzijama zločina u Jasenovcu, nije važno. Tako je Pupovac dobio krila, vratio se unatrag (prije Tuđmana) i manje-više opet uspostavio jugoslavenske teze o zločinačkom karakteru bilo koje i bilo kakve hrvatske države, te je sada, usporedbom moderne Hrvatske i Nezavisne Države Hrvatske samo poantirao. Taj zadnji ispad nije baš bio po volji njemu sklonoj hrvatskoj strani koja je preko volje morala reagirati, doslovce moleći Pupovca da malo ublaži izjavu, što je on malo i učinio, ali se ispričao nije, niti hoće, niti je to važno. Važno je što hrvatski premijer i nadalje drži štangu ne samo Pupovcu nego i blistavoj ideji da manjine moraju biti u vlasti, pa i kada njihovi predstavnici tako izravno i besramno vrijeđaju Hrvatsku. I nije riječ o svim manjinama, naravno, nego tek o dvije, srpskoj i donekle talijanskoj. Ostale manjine su kolateralne žrtve rečenih dviju, drže se ustavne odredbe koja im jamči slobodu izražavanja nacionalne pripadnosti, imaju svoje kulturne ustanove i glasila, ne pada im na pamet da izdaju nekakve svoje “Novosti” niti da izmišljaju ono čega u Hrvatskoj nema, niti žele značajnije participirati u vlasti. Plenkoviću nisu zanimljive, osim možda prigodno.

Manjine kao ustavni pojam ne postoje u državama Europske unije, poglavito u “velikima”, u parlamentima su im zajamčena mjesta samo u tri države, koliko znam, a treća je Hrvatska koja im daje mjesta šakom i kapom.

U starim zapadnim demokracijama dovoljno je što su svi građani (državljani) jednaki, i basta. Tako bi i u Hrvatskoj trebalo ostaviti u Ustavu samo sadašnji članak koji govori da svatko u RH ima prava i slobode, neovisno o njegovoj rasi, boji kože, spolu, jeziku, vjeri, političkom ili drugom uvjerenju, nacionalnom ili socijalnom podrijetlu, imovini, naobrazbi, društvenom položaju ili drugim osobinama. I to je sve. Sve je u tomu sadržano, a ostale duge i žalosne odredbe, posebni zakoni, ustavni i neustavni a namijenjeni manjinama – nisu drugo do ostatci Jugoslavije, prošvercani u Ustav RH isprva (božićni) diktatom trenutka, a zatim bespotrebno zadržani, valjda zauvijek, kao sjetni podsjetnik na narode i narodnosti koji su sretno živjeli u komunističkoj naddržavi, a posebno na Srbe koji su tako dugo vladali Hrvatskom da im se nekako treba ispričati što sada ne vladaju, te ih se mora tetošiti i brisati im suze, a po mogućnosti ih uvesti u vlast u većim količinama, da ne budu nesretni. To što je velik broj njih u međuvremenu ubijao Hrvate u srpskoj agresiji, treba zaboraviti. Ubijali jesu, ali u naumu nisu uspjeli, što i opet izaziva žaljenje hrvatske klateži i humani poriv da im nekako olakšaju poraz.

Mi živimo u Hrvatskoj, a Hrvatska je najtolerantnija zemlja u svijetu, da ne kažem nenormalno, priglupo tolerantna. Država koja zaboravlja da se demokracija brani svim sredstvima, ako ne onda je krpa za brisanje. Kao što je, reče neki lik iz oporbe, ljubav između Plenkovića i Pupovca neobjašnjiva. A nije, nije to eshatološko pitanje, objašnjenja postoje, ništa nije slučajno, tek su pravi lutkari izvan Hrvatske, ali i izvan Srbije koja se uvija i dovija, pa joj nije teško ići na noge papi Franji, koji je ionako već odabrao stranu i sklon je prodati Stepinca za posjet Beogradu, a preko Beograda Moskvi.

U svemu, sadašnji SDSS ne treba zabraniti, treba ga samo brisati iz registra političkih stranaka. Pupovca skinuti s političke pozornice, jer šteti Hrvatima, ali i svojima. Ako Plenković ne da, a ne da, neka i on ode.

Tako bi na dobar način završilo aktualno kazalište lutaka, njemački rečeno Puppentheater. Ljudi me pitaju kako bi to bilo da je poslije Drugoga rata u Parizu djelovala njemačka nacistička stranka (no dobro, još nekako, pa lijepo su preko volje surađivali), ili da danas u Washingtonu postoji komunistička sjevernokorejska stranka koja SAD prokazuje kao fašističku državu, a američka administracija ju tetoši i preklinje da to ne radi. Jest, odgovaram ja, ali mi živimo u Hrvatskoj, a Hrvatska je najtolerantnija zemlja u svijetu, da ne kažem nenormalno, priglupo tolerantna. Država koja zaboravlja da se demokracija brani svim sredstvima, ako ne onda je krpa za brisanje. Kao što je, reče neki lik iz oporbe, ljubav između Plenkovića i Pupovca neobjašnjiva. A nije, nije to eshatološko pitanje, objašnjenja postoje, ništa nije slučajno, tek su pravi lutkari izvan Hrvatske, ali i izvan Srbije koja se uvija i dovija, pa joj nije teško ići na noge papi Franji, koji je ionako već odabrao stranu i sklon je prodati Stepinca za posjet Beogradu, a preko Beograda Moskvi. Nekako u isto vrijeme pada Vučićev posjet Drvaru koji je zabunom (misle Srbija i RS) ostao u Federaciji BiH, pa treba poručiti da će zabuna biti ispravljena, valjda u sljedećem ratu. A kako je to Drvar dobio srpsku većinu nasuprot hrvatskoj i muslimanskoj? Pa tako što su oni “ustanici” iz Srba i šire okolice 1941. poubijali Hrvate i muslimane koji su se tada još smatrali Hrvatima islamske vjeroispovijesti. Što nas opet dovodi do Pupovca koji uz pomoć (sve manju) hrvatske klateži svake godine slavi pokolj nad Hrvatima, a nacionalna televizija “proslavu” najavljuje (emisija Prizma ili tako nešto), a zatim promovira u Dnevniku.

Izravni napad na Hrvatsku, neuvjerljivi demanti tako podmuklo sročen da u stvari i nije nego prijepis već rečenoga, naoko lukava Pupovčeva zamka u koju je vladajući režim upao, sav razblažen – to je ono što se dogodilo, a i nastavlja se reakcijom na pismo (pisma) predsjednice države koja u zamku ipak nije upala: u emisiji Hrvatskoga radija (eto HRT-a u cjelini, ljubitelja lika bez kojega na ekranima, valjda, Hrvatska ne može živjeti) Pupovac bizantinski servira svoj dojam, da naime Kolinda kao vrhovna zapovjednica vojske prijeti njemu jadnom manjincu kopnenim, morskim i zračnim snagama. Užasno.

Kako se ne bi stalno vraćali u prošlost? Treba se vraćati i dalje i dublje sve dok istina ne ispliva, pa je, usput rečeno, i gradnja crkve sv. Našašća u Zrinu “revidiranje” povijesti, dotično jugoslavenske i srpske verzije svedene na šutnju i progone ako se tko usudi pitati tko je poubijao tri stotine Hrvata u Zrinu i sravnio ga sa zemljom. Partizani, vele sada, 1943. Ma jest, jesu partizani, ali je za njima nastupalo marodersko mnoštvo iz okolnih srpskih sela.

Sada više nisu u igri limuni i ostatci hrane na Dolcu, sve je puno mračnije i strašnije, iz centra za obuku vođa u Udbini idu na maloga snažni momci i dobro naoružani… i tako dalje, kaže bajka. U prijevodu (da i ja malo prevodim) samozvani vođa svih Srba koji žive u Hrvatskoj (u stvari vođa dvadeset posto njih), ugrožen je, gadno, da. Karta je ista kao i do sada, od najave stvaranja hrvatske države, karta o ugroženosti na koju se igra u svim vremenima. Očito dobitna karta. A da je dobitna svjedoči ovo: nakon nepotrebnog incidenta u Uzdolju u izvedbi mladih navijača, hrvatska policija na zahtjev Pupovca provodi racije neviđene u novijoj povijesti – racije, javljaju dopisnici, u zaleđu Zadra. Upadaju u hrvatske kuće, pretresuju, odvode mladiće, da, slabo plaćeni mladi hrvatski policajci natjerani su da uhićuju svoje vršnjake, vjerojatno. A kakvo je to zadarsko zaleđe? Ono koje je postalo žrtvom srpske agresije, Hrvati prognani ili lišeni života, a u zadnjih dvadesetak godina slušamo da “nitko nije odgovarao”. Nije bilo racija. Eto, sada smo ih napokon dočekali, doduše… Pa kako se ne bi stalno vraćali u prošlost? Treba se vraćati i dalje i dublje sve dok istina ne ispliva, pa je, usput rečeno, i gradnja crkve sv. Našašća u Zrinu “revidiranje” povijesti, dotično jugoslavenske i srpske verzije svedene na šutnju i progone ako se tko usudi pitati tko je poubijao tri stotine Hrvata u Zrinu i sravnio ga sa zemljom. Partizani, vele sada, 1943. Ma jest, jesu partizani, ali je za njima nastupalo marodersko mnoštvo iz okolnih srpskih sela.

Hrvatski branitelji nisu nasjeli “prevođenju” sa spomenute sjednice Vlade, imaju iskustva i točno su čuli što je tko rekao, pa i pravilno zaključili da postoji članak kaznenoga zakona po kojemu Pupovca treba tužiti, što su i učinili, za sada tek Petrinjci, ali i HVIDRA ide sličnim smjerom, ljudi koji su stradali od srpske ugroženosti, invalidi iz Domovinskoga rata. Nasuprot Plenkoviću. Vrlo je jednostavno: između branitelja i Pupovca, Plenković je odabrao Pupovca i to je početak svršetka njegove političke karijere u Hrvatskoj. Umjesto uključivosti kojom se diči, izazvao je nove podjele među Hrvatima: na one kojima je potreban prevoditelj i na one koji misle svojom glavom. A ima i onih mlađih političkih cirkusanata koji cijeli ovaj slučaj relativiziraju (Pernar) ili zato što iskustva nemaju, ili nemaju i inače ništa. I onih starijih orjunaša koji u svemu uživaju.

Kajkavijana


Idemo na kulturu. Uz balkanski rujanfest u Zagrebu gdje bučno pjevaju i oni koji bi trebali zauvijek šutjeti, održan je i tradicionalni krapinski festival nasuprot vukovcima. Zlosretni hrvatski kajkavski, zagorski, prigorski, zagrebački, podravski, goranski, koji je trebao biti podlogom suvremenog hrvatskoga književnog jezika u susretu s drugim narječjima i s njima prepleten kao u dobro zamišljenoj ozaljskoj školi u vrijeme Petra Zrinskog koji je i u književnosti pokazao kako se to radi, te je zato njegova i uopće zrinsko-frankopanska tragedija imala baš strašne posljedice ne samo za opću hrvatsku povijest nego i za jezičnu.

Do kakvih se visina vinuo kajkavski, trajući kao književni jezik u sjevernoj Hrvatskoj u 18. stoljeću, kazuje nam pisac (isusovac) Juraj Mulih, duhovit čovjek koji se nije ograničio na duhovne teme nego u Držanju vu Tovaruštvu drugih objašnjavao kako se u društvu treba ponašati. Od njega bi i danas trebalo učiti tzv. bon-ton: “Hodeč, z rukami ne pristoji se sejati, niti sedeč z nogami zvoniti ali s perstim bubnjati, niti zubima škripati, niti cviliti, niti zehavajuć, kakti vuk zavijati, niti se kakti mužina ze vsem životom raztezati. Ako hočeš kašljati ali kehnuti, pošteno je vusta na stran obernuti i z rubcem zakriti, ter za kihanjem Bože pomozi! Ako je potrebno hraknuti ali se seknuti, tak z rubcem na stran oberni ter sekajuč ne trubentaj z nosom. A hraček ne pred druge, nego na stran izhiti i pogazi, ali vu rubec primi.” I dalje: “Kada drugomu govoriš ali ga poslušaš, ne pristoji se od njega obernuti, niti drugom ogledati, niti na drugog naslanjati, niti drugoga da posluhne, z laktom drukajuč ali njega za halju natezajuč, opominjati. Gusto krat i jako se rozgotom smejati, ne lepo ni spametno, prez zroka opak smejati se je norsko.” Kada danas vidim, vrlo često, ponašanje ljudi u “kafićima” i na ulici, zaključujem da je Mulih uzalud opominjao. (Napomena: hrvatski kajkavski poznaje samo “tvrdo” slovo “č”. Da je tako ostalo, ona sindikalistica i učiteljica ne bi imala problema.)

Put sv. Stepinca


Camino, to jest put sv. Jakova, postaje sve popularniji posebno među mladima, što nije čudno jer treba pješačiti gotovo tisuću kilometara, a za to treba imati kondicije (uz volju i vjeru).

Slušam, vozeći se u autu, emisiju HR-a, u kojoj učeni gospodin Kušen govori o viziji hodočasničkoga puta u Hrvatskoj, puta između mjesta koja se povezuju sa Stepincem – Krašića, Zagreba, Marije Bistrice, Lepoglave. Sve je još u začetku, hodočasnički put koji bi, prirodom stvari, trebao voditi kroz prirodu, poljskim putevima i šumama, dobro markiran i s usputnim postajama za odmor – još je u začetku. Tzv. vjerski turizam (podosta uvrjedljiva riječ ili riječi) mogao bi na kontinentu i te kako procvasti da se ozbiljno krene u projekt, ali se ozbiljno ne kreće. Spomenut je u emisiji posebno Krašić, te obzirno rečeno da je postojao veliki projekt koji bi u Krašić dovodio i 50.000 ljudi, ali je zaustavljen jer “društvo” nakon 2000. godine nije imalo sluha. Naravno da nije, ali ne “društvo” nego crvena politika. Pa je Krašić – a ondje sam barem deset puta u godini – tek nešto umiven, a zadnje što je nedavno učinjeno jest veliko, asfaltirano parkiralište. Pred crkvom je kip bl. Stepinca, uređena rodna kuća u Brezariću, i to je uglavnom sve. Nema hotela, nema restorana, ima nešto malih kavana. Da nije bilo pape Ivana Pavla, bilo bi i gore, a papa Franjo od Irineja nije mogao saznati gdje je Stepinac rođen, niti mu je Vučić znao objasniti.

Tršćanska farsa


O patuljastom talijanskom solidnom pjesniku i erotomanu, izumitelju dvadesetostoljetnog fašizma, bilo je dosta riječi u medijima, pa dannucijevsku farsu u Trstu ne trebam još i ja komentirati. Umjesto zgražanja i podsjećanja na vjekovnu talijansku opsesiju istočnojadranskom obalom i otocima, treba podsjetiti (što već jesam) da je Hrvatska, odustajući zauvijek (?) od svoga gospodarskog pojasa na Jadranu, dopustila novo zaposjedanje, barem morskoga pojasa. Kao i podsjetiti (što već jesam, ali neka se nađe) da je Tuđman posve točno 1995. u “poslanici” pobunjenim Srbima spomenuo i njihove veze s talijanskim neofašistima, a i to je bio samo nastavak plodnije suradnje iz Drugoga svjetskog rata.

Prethodni članakBiskup Košić žali za ubijenih 300 zrinskih “ustaša”, umjesto da s Ikačom slavi “herojske oslobodioce”
Sljedeći članakPodcast Velebit – Suđenje Marijanu Živkoviću pokazuje da život hrvatskog branitelja vrijedi manje od ćirilične ploče