Ispod tanke kore tolerancije, teče većinska suverenistička lava nezadovoljstva koju se osjeti svakodnevno. Dok god ne izbije na površinu, nju se može slobodno ignorirati a kada izbije, onda se u upotrebu stave određeni mehanizmi čiji cilj je da se lava razlije u što više različitih smjerova i ne izazove ono što bi vladajući vidjeli kao ugrozu svoje antinarodne politike.
U više navrata se pokazalo da je moguće okupiti značajne mase i izvesti ih na ulicu. Dobri primjeri su prosvjedi protiv ratifikacije Istanbulske konvencije u Zagrebu i Splitu i vukovarski skup protiv neprocesuiranja ratnih zločnaca. Ne mislim da je i jedan od tih skupova zabrinuo vladajuće, jer oni nas, usudim se reći, poznaju bolje nego što mi poznajemo sebe.

Kolokvijalna i naizgled ne toliko značajna izreka iz naslova, mogla bi predstavljati centralnu misao oko koje će se splesti hrvatska dugoročna sudbina na razini opstanka. Usudim se reći dugoročna, misleći na budućnost, jer se već pokazala dugoročnom, gledajući u prošlost, ne onu austrougarsku ili jugoslavensku, nego ovu našu, hrvatsku, kroz posljednjih 20 godina.

Naime, gledajući što se događa kroz dvadesetak prošlih godina na relaciji vlast-narod, postaje jasno da se u primjeni, kao pravilo a ne kao iznimka, primjenjuje jedna sustavno uspješna taktika kontrole građanskog nezadovoljstva odlukama vladajućih, koristeći metodu ignoriranja raznih stupnjeva hrvatskoga ogorčenja odlukama vlasti.

Postoji u tom procesu pored onoga vladinoga, jedan značajan “nevladin” dodatni faktor, a to su dominirajuće, prividno nezavisne, mainstream medije, kao zaglušujući faktor.

Hrvati su isplivali iz broja uzastopnih država pod tuđinskom dominacijom, sa Jugoslavijama u posljednja dva slučaja, gdje je sredstvo za kontrolu nezadovoljstva bila batina. Nije trebalo pred ured Vijeća za elektroničke medije dovesti 10 tisuća ljudi, niti je trebalo sakupljati peticije. Nije do toga ni moglo doći. Dovoljan je bio jedan glas nezadovoljstva i na nesretnika bi se sručila sva represivna sila jugoslavenskog aprata.

Onda je došla “samostalnost” i na vlast nova, mnogo pametnija garnitura. Zašto prebijati i ubijati ljude kada moderni socijalni psiholozi znadu da isti učinak mogu postići bez fizičkog nasilja.

Ispod tanke kore tolerancije, teče većinska suverenistička lava nezadovoljstva koju se osjeti svakodnevno. Dok god ne izbije na površinu, nju se može slobodno ignorirati a kada izbije, onda se u upotrebu stave određeni mehanizmi čiji cilj je da se lava razlije u što više različitih smjerova i ne izazove ono što bi vladajući vidjeli kao ugrozu svoje antinarodne politike.

U više navrata se pokazalo da je moguće okupiti značajne mase i izvesti ih na ulicu. Dobri primjeri su prosvjedi protiv ratifikacije Istanbulske konvencije u Zagrebu i Splitu i vukovarski skup protiv neprocesuiranja ratnih zločnaca. Ne mislim da je i jedan od tih skupova zabrinuo vladajuće, jer oni nas, usudim se reći, poznaju bolje nego što mi poznajemo sebe.

Zašto nema karizmatskog vođe?


Kada već nema jednog nacionalnog i suverenističkog pokreta koji bi se nametnuo kao najjači magnet, onda bi na suverenističkoj strani hrvatske politike morala postojati koordinacija svih suverenističkih struktura, stranaka, udruga i medija, u formi jednog nacionalnog međudruštvenog odbora, što je tema za sebe, a kojoj ću posvetiti zaseban tekst, jer je prosto za nevjerovati da jedna zasebna skupina pokrene napr. inicijativu protiv Istanbulske konvencije, a onda jedna druga opet zasebna skupina pokrene drugu iniciativu za promjenu izbornoga zakona, a da ti pothvati nacionalnih dimezija nisu predstavljeni svima još u fazi zamisli, i što je najgore, bilo zato što jedni za druge nisu znali, ili su znali ali su naumili jedni druge namjerno zaskočiti, dvije inicijative se sudare, pa onda da ne ispadne na opću sramotu, brže bolje i navrat-nanos idu koordinirati rad i jedva se provući s potrebnim brojem potpisa koje će ovi na vlasti jednim zahvatom metle tako i tako odbaciti. To se tako ne radi. Tako se samo ide iz poraza u poraz.

Metoda se zove “Pusti ih da se izgalame, pa će se smiriti” i baš tako to uspješno funkcionira već 20 godina, a kada bi ti skupovi i dostigli kritičnu masu i zaprijetili da se pretvore u bujicu ili tsunami nezadovoljnog naroda, oni znadu da će ga ugušiti partikularizam koji vlada među pripadnicima hrvatske suverenističke većine.

Mnogi su toga svjesni, pa se načešće spominje nedostatak karizmatskog vođe koji bi sve okupio i stotinu malih potoka lavine koja se tako brzo ohladi i skori, svrnuo u bujicu velikog dometa, ali to je iluzija, jer karizmatski lideri se ne rađaju u vakuumu ili u naprijed, nego se pojavljuju kao dio aktivnog procesa, kao nusprodukt postojeće dinamike.

Kada već nema jednog nacionalnog i suverenističkog pokreta koji bi se nametnuo kao najjači magnet, onda bi na suverenističkoj strani hrvatske politike morala postojati koordinacija svih suverenističkih struktura, stranaka, udruga i medija, u formi jednog nacionalnog međudruštvenog odbora, što je tema za sebe, a kojoj ću posvetiti zaseban tekst, jer je prosto za nevjerovati da jedna zasebna skupina pokrene napr. inicijativu protiv Istanbulske konvencije, a onda jedna druga opet zasebna skupina pokrene drugu iniciativu za promjenu izbornoga zakona, a da ti pothvati nacionalnih dimezija nisu predstavljeni svima još u fazi zamisli, i što je najgore, bilo zato što jedni za druge nisu znali, ili su znali ali su naumili jedni druge namjerno zaskočiti, dvije inicijative se sudare, pa onda da ne ispadne na opću sramotu, brže bolje i navrat-nanos idu koordinirati rad i jedva se provući s potrebnim brojem potpisa koje će ovi na vlasti jednim zahvatom metle tako i tako odbaciti. To se tako ne radi. Tako se samo ide iz poraza u poraz.

Zaključak vukovarskog skupa je bio – ako se ništa ne učini, vidimo se dogodine na istom mjestu u isto vrijeme. Evo, upravo je podignuta optužnica protiv jednog zločinca u Srbiji, tako da tužiteljstvo bude sigurno da ga nikada neće stići ruka pravde, umjesto da je počelo s onima koji šetaju Vukovarom i na čije je šepurenje po Vukovaru pred očima svojih žrtava, bilo najviše protesta. Već vidim naslove “Penavin prosvjed urodio plodom”, pa valjda novi, mirni, neispolitizirani, i u najboljoj namjeri ne izazivati nikoga, skup iduće godine već sada može biti otkazan, a i bolje je da bude, ako su to uvjeti pod kojima nezadovoljan narod kojemu je došlo do grla namjerava manifestirati svoje ogorčenje.

Pred skoro tri godine održan je masovni protest pred uredom Vijeća za elektroničke medije u kojemu je stolovala Mirjana Rakić, protiv zabrane emitiranja televizije Z1 na 3 dana, radi “neprimjerenih izjava Marka Juriča u programu Markov trg”. Imao sam nekog uvida pa možda i utjecaja na pripremu tog prosvjeda koji je ispao masovan ali sa vrlo blagim ili nikakavim karakteristikama protesta ogorčenog naroda. Prosvjed je čak i nazvan “šetnja” da netko ne bi ni krajičkom svoga mozga pomislio zaprijetiti se i pokazati zube na bilo koji način osim kroz smiješak. Na kraju su se svi nasmijali, i Mirjana Rakić i delegacija koja je primljena u njezin ured, u prijateljskoj atmosferi oko jedne šajkače koju su tamo odnijeli za šalu.

Živeći u zemlji nekakve zapadne demokracije, bio sam i svjedokom i sudionikom brojnih protesta, koji su nerijetko završavali u sudaru s policijom, pa i hrvatskih antijugoslavenskih prosvjeda koji su skoro redovno počimali zapaljivim govorima a završavali gužvom između čuvara reda i zajapurenih demonstranata, pa sam nakon više nego mirnog prosvjeda, na facebooku napisao da sam ostao začuđen kako niti jedan prozor na uredu Mirjane Rakić nije bio razbijen. Ostao sam začuđen jer sam se u Australiji nagledao i razbijenih prozora i razbijenih glava. Za odgovor sam od hrvatskih domoljuba, koji Hrvatsku vole iznad svega, dobio optužbe da hoću rušiti državu. Zaključio sam da bi bilo sasvim suvišno pokušati objašnjavati, jer se očito radi o dva svijeta koji po pitanju demokracije, suvereniteta i volje naroda, nemaju dodirnih točaka.

Naravno, sve to što ja znam, znadu i vladajući i slobodno mogu ustvrditi da se nemaju ni čega ni koga bojati, da će svi ovakvi prosvjedi, ma kako brojni bili, biti ignorirani po principu “Pusti ih da se izgalame, pa će se smiriti”.

Gesta poslušnog i pokornog naroda


DOČEK VATRENIH
U sred eoforije, kada je oduševljenje dostiglo vrhunac Thompsonovim nastupom na pozornici, jedan žbir po nalogu vladajućih, jednostavno isključi struju. Gledao sam to uživo i pomislio – Jadna majko, alaj će biti frke! Umjesto toga, stotinu tisuća razdraganih Hrvata pogne glavu i svi se šutke, snuždena lica raziđu kućama, sve se zajedno u jednoj instanci prekine kao mačem odsječeno, što je bila gesta poslušnog i pokornog naroda koji apsolutno poštiva autoritet čak i onda kada mu tako nasilno prekinu rijetku priliku razveseliti se i proslaviti trijumf malog naroda u velikom svijetu.

A možda je najveći argument u prilog ovakvih stavova vladajućih, da Hrvati i kada su najogorčeniji vladinim odlukama, neće učiniti ništa oko čega bi se ovi trebali zabrinuti, manifestacija dočeka Vatrenih na Jelačićevom trgu. Presjek brojne publike, koja se iz svih smjerova salila na trg i zakrčila svaki centimetar tog prostora, možda i stotinjak tisuća Hrvata, može se slobodno nazvati suverenističkim. Ako ništa, bili su tu oni koji su ponosni na Hrvatsku, koji svoje nacionalne osjećaje ne kriju, nego svoj ponos izazvan hrvatskim pobjedama u Rusiji, manifestiraju javno.

I onda, u sred te eoforije, kada je oduševljenje dostiglo vrhunac Thompsonovim nastupom na pozornici, jedan žbir po nalogu vladajućih, jednostavno isključi struju.

Gledao sam to uživo i pomislio – Jadna majko, alaj će biti frke!

Umjesto toga, stotinu tisuća razdraganih Hrvata pogne glavu i svi se šutke, pognute glave raziđu kućama, sve se zajedno u jednoj instanci prekine kao mačem odsječeno, što je bila gesta poslušnog i pokornog naroda koji apsolutno poštiva autoritet čak i onda kada mu tako nasilno prekinu rijetku priliku razveseliti se i proslaviti trijumf malog naroda u velikom svijetu.

Pretpostavljam da su vladajući očekivali nešto negodovanja, spremni pustiti da se izgalame, a kada su vidjeli to, morali su zaključiti – S ovima možemo kako god hoćemo.

I onda se ljudi pitaju kako se Kuščević usudi onako drsko obrušiti na 1.2 milijuna potpisa rukom najmanje pola milijuna Hrvata. Usudi se jer se pod ovim prilikama nema ni čega ni koga bojati, a najgore vlasti su one koje nemaju straha od naroda koji predstavljaju.

Foto: Prizor s jednog masovnog prosvjeda u Melbourneu

Prethodni članakPODCAST VELEBIT – Episkop Aleksandar:
Od novca iz Hrvatske živi cijela Srpska pravoslavna crkva
Sljedeći članakPODCAST VELEBIT – Marin Strmota:
Migranti i demografija su povijesni izazov opstanka Hrvatske
Hrvatski državotvorni i suverenistički djelatnik od 1971. godine Urednik emigrantskog "Hrvatskog tjednika" 1980-1990. Pročelnik za promičbu HDP-a od osnutka do 1991. Inicijator Projekta Velebit 2016. i urednik portala projektvelebit.com.

6 KOMENTARI

  1. Vrhunski napisano i objašnjeno
    Svaka vam čast takvi ljudi nama trebaju
    Do kada će šutiti i pognute glave klimati ko lutke na koncu
    Dobro govore stihovi MPT
    Moj je narod pognuo ramena,a bio je jači od zmaja …
    Nikako ne mogu shvatiti da naraod može trpiti da ga ovako varaju ,lažu ,obmanjuju i ponižavaju, i što je najgore opet daje glas takvima,jel to neka bolest ili ludost
    Kad će več jednom svatit da oni rade za nas i da ih na izbirima možemo pomest
    Hdz vlada sa samo 680 000 tisuća glasova,pa to se može bez problema pomest
    Nema predaje !!!
    Hval Vam što se borite za istinu i za Hrvatsku !
    Živjeli !

  2. Mogu samo duboko i tužno uzdahnuti te reči da baš tako,jer valjda sam i ja taj jedan hrvatski,poslušni kmet,da ne velim kenjac.Istina Bog imam godina pa se mogu malo na njih vaditi,no o drugima ne bih sudio.Svima će nam suditi ili nam već sudi vrijeme.

  3. Dijagnoza točna, kapa dolje! Problem je da debelo kasnimo sa sljedećim korakom, naime koja je terapija?

  4. Da, to je to, g. Dediću! Zašto je tako? Citirat ću sam sebe, jedan svoj “meki” epigram (iz knjige “Paprenjaci”, 2003.)
    Čast
    Nekoć zbog nje su
    sijevale sablje;
    sad i vitezi
    drže se – bablje.

    A lijek? Predlažete okup svih koji su, recimo to tako, “protiv”. Logički ste u pravu. Zašto ne? Dapače? Ako treba sva imena svih predloženih ubaciti u bubanj pa ih nasumce izvući i rasporediti po izbornim listama… slikovito rečeno. Cilj je najvažniji, mi smo samo “sredstva”… Eh…
    Duh! “Duh” je problem! Ono nešto što se ne izučava ni u kojoj politologiji ili sociologiji. “Neuhvatljivo”! Neizmjenjivo? Duh vremena/doba/vijeka (spirit of the time, of this age). U njemu je onaj bitni odgovor. Mi pojedinačne persone samo smo sitna zrcalca…
    Ili možda ipak nismo samo to? Neki bar? Mnogi očito ne. Zašto? Zbog duha vremena, ili zbog sebe, ili iz egocentrizma, ili zato što su jedini pametni i ispravni, ili što nisu svoji?
    Tko će izvršiti selekciju?

Comments are closed.