Ako je Li preskočio Tita, nije gospođa Yu ili Ju. Ona je privatna osoba s privatnim firmom, pa može djelovati nediplomatski i privatno investirati recimo u Kumrovec od kojega želi stvoriti Titoland i konkurirati sjevernotalijanskom Gardalandu. Središte Titolanda bila bi čuvena politička škola koju su polazili mnogi još i sada na političkoj sceni u Hrvatskoj.

Autor: Hrvoje Hitrec

Vrlo kišovito u prošlom, kineskom tjednu u Hrvatskoj. I neka, kako reče Li, to je dokaz da će Pelješki most izdržati i najveći pljusak. Nakon toga su Li i Plenković zajedno zabili najveći pilot u muljevito dno, a u mulju neupućeni nisu mogli razumjeti je li most kineska investicija u Hrvatsku ili su pak Kinezi samo izvođači radova – a nikada nije zabilježeno da izvođač i premijer zemlje u kojoj se izvodi tako svečano tuku po pilotu, bez nazočnosti nekoga iz EU koja financira projekt, recimo veselog Junckera. No da, bio je to samo detalj velike predstave na Putu svile koji će voditi i preko Pelješkog mosta ako budu izgrađene pristupne ceste, a ako ne budu onda će karavane prolaziti kozjim stazama, što devama nije problem.

Što je 17+1? Osamnaest. U nematematičkom smislu pompozna najava ulaska Kine u Europu, što srednju, što istočnu, nakon što je Italija prethodno već zakaparena na užas Njemačke i Francuske, a SAD su zatečene jer se događaji zbivaju usporedo s njihovim trgovinskim ratom s Kinom. Na europsko-kineske veze Ameri još nisu svratili pozornost budući da im je u prvom planu hladni rat s Rusijom, o čemu zorno svjedoči prepucavanje (u svezi s NATO paktom) američkog i ruskog veleposlanika u Zagrebu, i to putem hrvatskih tiskovina, što je više-manje presedan u diplomaciji, barem u više-manje mirnodopskim uvjetima. U srditom tekstu ruskog ambasadora koji u ormaru drži vojnu odoru, zlu ne trebalo, saznali smo neke navodno jezive detalje oko bombardiranja Beograda 1999. snagom nekoliko atomskih bomba. Vrlo bombastičan tekst. Istodobno, Srbija šalje u Moskvu notornog KOS-ovca Lazanskog, koji je početkom krize devedesetih nesmetano švrljao po Zagrebu.

Hrvatska je svakako bila u središtu pozornosti kao domaćin 17+1 i to je (za sada) jedino dobro koje se može vidjeti. I inače u svijetu poznati Dubrovnik, premda kišni, postao je jedna od udarnih globalnih vijesti. Retorika bijaše uzvišena, letjeli su dijamanti i biseri, prisjećalo se izvrsnih hrvatsko-kineskih odnosa u vrijeme Marka Pola, što je pak bio blagi udarac Talijanima koji svojataju toga na Korčuli rođenoga pustolova, trgovca i putopisca, snatrilo o nizinskoj pruzi Rijeka i nadalje, a rubno dohvatilo i brodogradnju, to jest što je od nje ostalo, a što bi s Kinezima moglo opet zaploviti.

Bez historicističkih namjera, spominjem da Polo i brodogradnja nisu nespojivi, štoviše: Korčula je i u vrijeme Marka bila poznata po brodogradnji na cijelom Mediteranu, gradili se brodovi sve u šesnaest (plus jedan) točno ispod zidina grada. Prezime Polo nastalo je od imena Pavao, a dalje se razvijalo kao DE PAULIS, venecijanizirano Di POLO, pa se ustalilo kao DEPOLO (o čemu je svojedobno pisao Vladimir Depolo). Korčulani su se doseljavali u Veneciju u 13. stoljeću, a i prije, bavili su se ondje brodogradnjom, pomorstvom i trgovinom, a živjeli (držali se zajedno) u predjelima Castello i San Marco, uz obalu, blizu Rive degli Shiavoni. Mnogi su ostali i u Korčuli, pa se u 16. stoljeću od 47 brodograditelja njih sedamnaest preziva – POLO. Venecijanski POLOVI imali su bratovštinu Scuola di Schiavoni. Znači sve je jasno. Marko Polo pokopan je 1324. u crkvi sv. Lovre u predjelu Castello koji je, kao što rekosmo, bio napučen Hrvatima.

Od spomenutih atrakcija u Kumrovcu turiste će najviše privlačiti postaje Križnoga puta s amaterskim glumcima koji predstavljaju Hrvate – u njih će posjetitelji moći pucati paintball oružjem. Bit će izgrađeno i malo jezero s minijaturnim otokom i kazamatima nalik onima na Golom otoku, te muzej voštanih figura sa svim znamenitim zločincima 20. stoljeća, među kojima Brozu pripada jedno od boljih mjesta.

Značajno je da premijer Li bez krzmanja slavnoga Marka pripisuje Hrvatima. Također je vrlo dobro što se suzdržao od spomena jugoslavensko-kineskih veza u drugoj polovici 20. stoljeća, čak je i Tita preskočio u slavu budućih investicija u Hrvatsku jer mu je valjda rečeno da Hrvati taj lik ne podnose, uglavnom. Kao što ne podnose tople uspomene na komunizam, pa je i to preskočeno, bez obzira što je ova, moderna, tehnološki napredna i gospodarski (i politički) ofenzivna zemlja i nadalje u vlasti Komunističke partije, doduše ne s crvenom nego žutom zvijezdom, a tzv. ljudska prava su ostala tzv. Ali koga to brine, važne su investicije. Hrvatska – Mediteran kakav će uskoro postati, novi je slogan, o kopnu da i ne govorimo, sve će ići preko Hrvatske nizinskom prugom i autocestama (hrvatskim), Hrvatska će postati kineski nosač aviona s kojega će prema srednjoj, sjevernoj, zapadnoj i istočnoj Europi letjeti proizvodi, roba, usluge i ljudi. Islamizacija Europe doći će u drugi plan, jer Kinezima muslimani nisu simpatični.

No, ako je Li preskočio Tita, nije gospođa Yu ili Ju. Ona je privatna osoba s privatnim firmom, pa može djelovati nediplomatski i privatno investirati recimo u Kumrovec od kojega želi stvoriti Titoland i konkurirati sjevernotalijanskom Gardalandu. Središte Titolanda bila bi čuvena politička škola koju su polazili mnogi još i sada na političkoj sceni u Hrvatskoj, ali bi zgrada bila valjda samo administrativno sjedište oko kojega bi rasle atrakcije za odrasle i djecu. Naravno da ne će investirati u rodnu kuću AG Matoša u Tovarniku, nego u onu koja je komunistima srcu bliža. Od spomenutih atrakcija u Kumrovcu turiste će najviše privlačiti postaje Križnoga puta s amaterskim glumcima koji predstavljaju Hrvate – u njih će posjetitelji moći pucati paintball oružjem. Bit će izgrađeno i malo jezero s minijaturnim otokom i kazamatima nalik onima na Golom otoku, te muzej voštanih figura sa svim znamenitim zločincima 20. stoljeća, među kojima Brozu pripada jedno od boljih mjesta.

Svakoga dana izvodit će se replika štafete mladosti i puštati zanosna glazba iz toga doba. Na štandovima će se prodavati ženske pletenice iz Hude Jame. Računa se na turiste iz cijeloga svijeta, iz Hrvatske samo petnaest posto jer su Hrvati iz nepoznatog razloga i dalje kivni na zločinca koji je nekoliko stotina tisuća njihovih djedova (i očeva) spremio pod zemlju… U svemu: ako se i nađu lokalni idioti koji će “dati potporu” Ju-investiciji, hrvatska državna vlast treba odmah reagirati i zaustaviti podmukle namjere.

I još netko kaže da su kineske investicije za sada samo iluzija. A da i mi imamo što ponuditi Kinezima, nema sumnje. Mi imamo Muzej iluzija. Vrlo dobro. Možemo se predstavljati ovim oznakom: Hrvatska, zemlja iluzija. Ako se Portugalci nazivaju Luzitancima, mi bismo se mogli zvati Iluzitancima.

Dotle u zbilji


U kulturi se opažaju svakojake pojave, hrvatski film stagnira i čeka da Srbijanci počnu snimati film o Jasenovcu na autentičnim lokacijama, znači u Hrvatskoj, a hrvatski filmski djelatnici osigurat će tehničku pomoć i ponekog glumca, te dovesti 700.000 statista. Književnost cvate, posebno knjižice i slikovnice za djecu u kojima mališani imaju dva oca ili dvije majke, što znači da se hrvatska književnost napokon uključila u svjetsku produkciju i ne šepa više za razvijenim književnim zemljama.

Dok tako stvaramo temelje za kinesko-europsku Uniju, u tijeku su izbori (samo) za Europsku uniju. Sudjelovat će i UK (nije prostarenje) jer je još i dalje u EU, a kada će izaći, ne zna se. Toliko se zaplela da joj ni sveta Tereza ne bi mogla pomoći, a nekmoli May. Hrvatska je odana članica, toliko odana da joj ni pokušaj preljuba s Kinom nitko ne zamjera, to više što su oči cijele Europe usmjerene prema Hrvatskoj koja dolazi u novi sastav parlamenta s jakim snagama. Europa se trese. Hrvatska 2020. potpuno preuzima Uniju, Macron odlazi na Elbu, a Frau Merkel u prijevremenu mirovinu.

Dotle, unutarnji hrvatski posli u svim područjima stoje mirno. Naobrazba je u kurikularnom kaosu, ne zna hoće li djeca čitati i pisati i kada će, po anketama samo je nekoliko postotaka profesora hrvatskoga jezika pročitalo jezični kurikul, a zatim su prevezeni u bolnice zbog nuspojava. U kulturi se opažaju svakojake pojave, hrvatski film stagnira i čeka da Srbijanci počnu snimati film o Jasenovcu na autentičnim lokacijama, znači u Hrvatskoj, a hrvatski filmski djelatnici osigurat će tehničku pomoć i ponekog glumca, te dovesti 700.000 statista. Književnost cvate, posebno knjižice i slikovnice za djecu u kojima mališani imaju dva oca ili dvije majke, što znači da se hrvatska književnost napokon uključila u svjetsku produkciju i ne šepa više za razvijenim književnim zemljama. A glede drukčijih knjiga za djecu i mladež, koje su bile u lektiri i više nisu, čekam rezultate ankete među nastavnicima.

Navodno su rezultati stigli, ali su proglašeni državnom tajnom. Napreduje samo arheologija: otkrivena je hrvatska Altamira sa slikarijama iz kamenoga doba, vrlo sličnim onima koje možete vidjeti u Muzeju suvremene umjetnosti. Pronađen je i mrtvi knez iz doba kneza Posavskog, navodno suparnik Ljudevitov. Ah, te hrvatske podjele.

Matica nostra


Luxit je izglasan ili izglasovan s pet od pet, ali tajnik navodno i dalje ostaje jer još neko tijelo mora potvrditi odluku Časnog suda. U međuvremenu, kako čujem, traju “konzultacije”, odnosno nagovaranje ljudi da glasuju – protiv Časnoga suda. Držanje predsjednika Matice u ovom je trenutku u najmanju ruku nejasno, a nije jasno ni je li mu jasno što bi značilo rušenje odluke Časnoga suda i koliko bi takav skandal bio koban po ugled Matice hrvatske, stare i slavne ustanove hrvatskoga naroda.

O zbivanjima u Matici hrvatskoj u zadnjih dvadesetak godina ne znam gotovo ništa, to jest znam ono što procuri po novinskim stranicama. Zadnji put je procurilo da Časni sud isključuje glavnog tajnika iz članstva MH. Zatim čitam da se sastao Središnji odbor Matice ili Veliko vijeće, ali o tajniku nije bilo riječi. Neobično. Malo sam se zainteresirao i došao do podataka koji su me začudili (još više). Znači, Časni sud je spomenutu odluku donio jednoglasno, pet kroz pet. Predsjednica suda MH je inače sutkinja Županijskog suda u Zagrebu. Časni sud MH nije radio preko koljena, saslušavao je svjedoke, razmatrao dokumente i na kraju ustanovio da je na izbornoj skupštini u Rijeci (lipanj 2018.) bilo namještanja izbora i krađe glasova, a da je za lažiranje kriv tajnik Zorislav Lukić koji je želio puni nadzor nad Maticom – kao i do tada – te na rečene načine forsirao svoje poslušnike. Nestašni se tajnik malo odazivao na pozive Časnog suda, malo nije. Imao je posla.

Nije to prvi put u povijesti da se tajnik nametne nekoj ustanovi, predsjednici se mijenjaju, a on ostaje, bilo je toga, velim, a ima i nadalje. A da dugo traje, jest, sjećam se da je Josip Pavičić prije devet godina pisao o čistkama u Matici, o odlascima nekih od najjačih osobnosti hrvatskog kulturnog života, te da je praktički obustavljen rad na “Stoljećima hrvatske književnosti”, smijenjen urednik “Vijenca” te imenovan novi po ćudi tajnikovoj. Od tada se, kažu, ništa nije promijenilo.

Da je sve ostalo isto i da je štoviše postalo pomalo dramatičnim, uvjerio sam se sudjelujući u akciji spašavanja projekta obnove Matoševe rodne kuće, kada je Matica uporno nastojala dovesti tu kuću do ovrhe, i gotovo uspjela, a navodno je najčvršći upornik bio tajnik. Kažu mi, i vjerujem, premda nisam bio sudionik izravnih razgovora (pregovora).

I što sada? Luxit je izglasan ili izglasovan s pet od pet, ali tajnik navodno i dalje ostaje jer još neko tijelo mora potvrditi odluku Časnog suda. U međuvremenu, kako čujem, traju “konzultacije”, odnosno nagovaranje ljudi da glasuju – protiv Časnoga suda. Držanje predsjednika Matice u ovom je trenutku u najmanju ruku nejasno, a nije jasno ni je li mu jasno što bi značilo rušenje odluke Časnoga suda i koliko bi takav skandal bio koban po ugled Matice hrvatske, stare i slavne ustanove hrvatskoga naroda.

Dvojba je ova: ili “mjerodavno tijelo”, kako god se zvalo, treba poništiti odluku Časnoga suda i proglasiti sud amaterskim, nečasnim i zlonamjernim (a to zbog uzavrele situacije može učiniti samo tajnim glasovanjem), uz to i riskirati da mnogi prosvjedno napuste MH, ili prihvatiti odluku Suda i spasiti dušu svoju, štono riječ. Čekam rasplet. Dok čekam, stižu mi pisma i poruke ljudi koji misle da bih, premda sam, velim, autsajder, mogao nešto učiniti za spas dostojanstva Matice. Eto, činim koliko mogu putem ove kolumne na HKV-u koji je puno mlađi od Matice hrvatske, a u četrnaest godina postojanja Časni sud Hrvatskoga kulturnog vijeća bio je zastrašujuće neaktivan – nije imao, naime, ni jednu priliku da arbitrira poradi nekog sukoba.

Prethodni članakPodcast Velebit – uživo: Hrvatska filmska produkcija sredstvo političkog marketinga vladajućih elita
Sljedeći članakPodcast Velebit – Marko Franović: Plaćam 10 milijuna kuna
za dokaze da su u Jasenovcu stradale 83 tisuće ljudi