Varaju se svi sa suverenističkog spektra koji misle da Miroslav Škoro izbornu pobjedu ima u džepu, pa i sam Miroslav Škoro ako tako misli. Da bi se pobijedilo dva kandidata koji iza sebe imaju uigrani partijski stroj, koji raspolaže sa sredstvima, s kadrovima raspoređenima po cijeloj Hrvatskoj i sa infrastrukturom uigranom kroz sve prošle izbore koje nikada nije dobio nitko treći, potreban je nadljudski napor i svaki glas svakog Hrvata kojega se može nagovoriti da izađe glasovati. U zemlji koja je toliko zbunjena, da je prije samo dva mandata Ivo Josipović mogao biti izabran za njena predsjednika i prije njega Stipe Mesić dva puta, ništa nije garantirano.

Autor: Dinko Dedić

Na predsjedničke izbore za 2 tjedna izlazi 11 kandidata, ali od njih samo troje ima realnog izgleda ući u drugi krug. Svi drugi u predizbornoj kampanji mogu poslužiti sebi da bi se, bez obzira na gubitak na izborima, afirmirali na nekom drugom području, ili pomoći nekome od onih koji imaju izgleda ući u drugi krug, kako bi njihovim oponentima oduzeli koji postotak, što bi moglo biti odlučujuće u slučaju tijesna rezultata.

Hrvatska vladajuća garnitura determinirana je da predsjednikom ne postane netko izvan željeznog dvopartijskog zagrljaja HDZ-SDP. Predsjednik Vlade može preživjeti pobjedu bilo kojega od kandidata iz jedne od dvije stranke koje se smjenjuju na vlasti od postanka ove države, ali nakon loših rezultata na Europskim izborima, pobjeda trećega kandidata bila bi za njega kastrofalna.

Od postojeća tri kandidata s realnim izgledom da uđu u drugi krug, dvoje dolazi iz tog željeznog zagrljaja, a treći izvan njega. Ako ste uvjerenja da je dvopartijska vlast dviju stranaka, kao jedina kakvu poznajemo od uspostave ove države, dobra, da je Hrvatsku dovela na taj gospodarski stupanj koji ste očekivali, da se Hrvatska socijalno, kulturno i nacionalno razvija onako kako je bila zamišljena, ostvarena i obranjena u prvoj polovini posljednjega desetljeća prošloga stoljeća, onda na raspolaganju imate 2 kandidata i za kojeg god od njih glasovali, situacija će ostati onakva kako ju poznajete, ili se mijenjati, radi dosašnjeg iskustva s njima, na relativno predvidiv način. Pritom je manje važno za kojega od ta dva kandidata glasujete, jer je sustav ugođen tako da će se kroz buduće izborne cikluse, baš kao što je to bio slučaj i kroz dosadašnje, kandidati prihvatljivi jednoj od dvije partije smjenjivati na vlasti, po mogućnosti u nedogled.

Ako ste pak uvjereni da je kompletan skup odluka koje su Hrvatsku dovele ovamo gdje se nalazi, bez obzira koja je od dvije stranke bila na vlasti, bio kriv, korumpiran, opterećen prošlošću, zabludama, krivotvorinama, namjernim manipuilacijama ili dogmatskim ograničenjima proisteklim iz obiteljskog ili kojeg drugog naslijeđa te vladajuće klase, onda razumski imate samo jedan izbor, jednog kandidata na raspolaganju, bez obzira što se možda vama bliži i po vašem mišljenju bolji kandidat nalazi među onima koji nemaju izgleda na pobjedu, a taj je treći kandidat onaj koji dolazi izvan redova te klase.

Sasvim je bespredmetno plakati nad prolivenim mlijekom i dvojiti zašto većina nije uvidjela vrijednost vašeg kandidata, ili su ga mediji ignorirali, ili su ga grand-konspiratori sabotirali. Realnost je ta da će za 2 tjedna biti održani izbori i da je razumski na tim izborima birati trećeg kandidata, ako iz niti jednog drugog razloga a ono radi toga, što bi samom svojom pobjedom, taj kandidat razbio taj monopol dvije partije i doveo Hrvatsku u poziciju da slobodno možemo reći – Hrvatska nikada više neće izgledat kako je izgledala do sada – jer ta promjena je sama za sebe veća i važnija od svake druge partikularne odluke koju bi novi predsjednik, izabran izvan redova vladajućih partija, mogao donijeti, toliko važna da ju se već sada, ako do nje dođe, može slobodno nazvati povijesnom. Kada se ostvari nešto što može uzdrmati loš poredak kojega nitko prije nije uspio ugroziti, onda to mora biti od povijesnog značaja.

Poznavajući spontanu, emocionalnu, ranjivu i lako obmanjivu “desnicu”, stratezi postojećeg vladajućeg sustava ubacuju sve moguće patke ne bi li ranili trećeg kandidata Miroslava Škoru, lansirajući neodržive i nezamislive insinuacije, koristeći pritom sve što se na “desnici” može kupiti i zbuniti, pretvarajući ovu predsjedničku kampanju u najprljaviju političku igru koju sam vidio od nastanka ove države.

SDP-ova polovina dvopartijskog sustava, na tzv. ljevici, koja s tradicionalnim i zastarjelim pojmom ljevice nema puno, i točnije će biti, okaratkerizirati ju projugoslavenskom, probalkanskom, globalističkom i građanskom, a najtočnije antisuverenističkom, dakle suprotstavljenom svemu što naginje hrvatskoj nacionalnoj, tradicionalnoj i političkoj posebnosti, mnogo je homogenija, discipliniranija, međusobno tolerantnija i politički koherentnija nego tzv. desnica, koja recipročno, s tradicionalnim i zastarjelim  pojmom desnice ima isto toliko koliko i tzv. ljevica s tradicionalnim pojmom ljevice. Zašto je “desnica” partikularizirana, međusobno netolerantna, čangrizljiva i za razliku od proračunate ljevice, spontana, emocionalna, ranjiva i lako obmanjiva, ima svoje razloge u povijesti 20. stoljeća, pa i u onoj predjugoslavenskoj koju karakteriziraju raskoli u Stranci prava još za života dr. Ante Starčevića, ali to je tema za sebe.

Poznavajući takvu “desnicu”, stratezi postojećeg vladajućeg sustava ubacuju sve moguće patke ne bi li ranili trećeg kandidata Miroslava Škoru, lansirajući neodržive i nezamislive insinuacije, koristeći pritom sve što se na “desnici” može kupiti i zbuniti, pretvarajući ovu predsjedničku kampanju u najprljaviju političku igru koju sam vidio od nastanka ove države.

I za kraj, valja naglasiti da logika kojom se svi hrvatski presjednički kandidati služe u komunikaciji sa svojim potencijalnim biračima, odudara od svega što se može usporediti s porukama koje kandidati u drugim zapadnim državama upućuju svojim biračima. Redovan je primjer da su kandidati u zemljama zapadne demokracije, koji su izbornu pobjedu imali u džepu, na sav glas demonstrirali mišljenje da im pobjeda ovisi o svakom pojedinom glasu i da niti iz daleka nije osigurana. Demonstrirati toliko sigurnosti u svoju pobjedu, čak i u prvom krugu, signal je biračima da mogu odahnuti pa s obzirom da je pobjeda tako i tako garantirana, neće praviti nikakvu razliku ako i ne izađu glasovati.

Varaju se svi sa suverenističkog spektra koji misle da Miroslav Škoro izbornu pobjedu ima u džepu, pa i sam Miroslav Škoro ako tako misli. Da bi se pobijedilo dva kandidata koji iza sebe imaju uigrani partijski stroj, koji raspolaže sa sredstvima, s kadrovima raspoređenima po cijeloj Hrvatskoj i sa infrastrukturom uigranom kroz sve prošle izbore koje nikada nije dobio nitko treći, potreban je nadljudski napor, svaki glas svakog Hrvata kojega se može nagovoriti da izađe glasovati. U zemlji koja je toliko zbunjena, da je prije samo dva mandata Ivo Josipović mogao biti izabran za njena predsjednika i prije njega Stipe Mesić dva puta, ništa nije garantirano.

Komentari