Miro Barešić – Fenomenalan čovjek koji je svojom hrabrošću, požrtvovnošću i sposobnošću zadivio sve koji su ga poznavali, uključujući i Šveđane i Paragvajce a hrvatski ratni moral digao kao nitko prije njega, danas leži na Mirogoju isto kao i Bruno Bušić. Revolucionarni emigrantski faktor ugušen je u samim počecima a braniteljski nakon rata, kako bi Hrvatskom mogli harati oni koji ju nikad nisu htjeli.

DINKO DEDIĆ

Pripadnici revolucionarne sekcije hrvatske antijugoslavenske emigracije nisu skloni pisati o svojim iskustvima


Već nekoliko godina me s raznih strana, iz Domovine i emigracije nagovaraju da počnem pisati memoare, prvenstveno svoja iskustva i viziju hrvatske političke emigacije, odnosno onog njenog revolucionarnog antijugoslavenskog djela koji nije slučajno u Hrvatskoj ostao apsolutno zanemaren, unatoč toga što je Domovinskim ratom baš ta sekcija hrvatskog političkog izbjeglištva dokazala da je bila u pravu, da se Hrvatska nije mogla osamostaliti mirnim putem i demokratskim procesom nego da je svoju nezavisnost mogla ostvariti jedino na zgarištu oružanom silom srušene Jugoslavije.

Iz života i djelovanja revolucionarne hrvatske emigracije predproljetnog i postproljetnog perioda, hrvatskim medijskim sredstvima kolaju isključivo brojevi i imena likvidiranih aktivista a tu i tamo se pojavi neki napis baziran na manipulativnoj udbinoj arhivskoj građi uključenoj u jugoslavenski program hrvatske kolektivne krivnje i baziranoj na poluistinama i golim lažima.

Objavljeno je nekoliko knjiga, gdje među autorima prednjači Bože Vukušić s podcaima i dokumentima tog perioda kojemu sam bio dijelom svjedokom i dijelom učesnikom u vremenu mog izbjeglištva nakon Hrvatskoga proljeća.

Značajan prilog predstavlja i “Povijest hrvatske političke emigracije 1945. – 1990.” Kazimira Katalinića, koji ju je prestavio s pozicija Hrvatske republikanske stranke.

S Mirom i Slavicom Barešić u švedskoj šumi kratko pije njegova izručenja u Paragvaj.

Međutim, izravni nosioci toga “hrvatsko–jugoslavenskoga rata”, kako je taj proces imenovao predstavnik njemačke obavještajne službe tokom jednog od mnogih “informativnih” razgovora kojima sam bio povrgnut tokom tih 20 godina, klonili su se pisati o tome pa se i danas klone, kao što se i ja najvećim dijelom klonim, jer se taj rat odvijao na prostoru zapadnih zemalja koje su bile odlučne čuvati Jugoslaviju do njena posljednjeg daha, a neka od djela počinjenih protiv Jugoslavije i njenih predstavnika organizirana na području tih država, sukobljena su bila sa zakonima tih država, dok je jedan dio organizatora i provoditelja antijugoslavenskih akcija još uvijek na životu.

S moje subjektivne strane, imam dojam da se memoari pišu na zaveršetku kao svojevrsni testament, skoro kao epitaf ili kao predsmrtni govor samome sebi, a osjećam da sam još uvijek pri fizičkoj snazi, bistra uma i dobra zdravlja, da bi mi i prijatelj i neprijatelj uskoro mogao ugledati pete, i nekima na veselje a drugima na razočaranje, još uvijek imam dosta toga pridonijeti ovom našem nezavršenom poslu.

Mogu za sada samo obećati da ću s vremena na vrijeme donijeti koji osvrt na neke od događaja koje sam doživio spomena vrijednima iz tih dramatičnih vremena kada su hrpe Hrvata, od Amerike do Australije, punile zatvore zapadnih zemalja, a mnogi prolijevali krv po pločnicima zapadnih gradova, dok su obitelji, žene i djeca svih u taj proces uključenih, strepili hoće li se tata kući vratiti živ.

Još polovinom 2015., dok je Projekt Velebit u mojoj glavi živio kao zamisao, objavio sam u Kamenjaru kratki presjek događaja koji su prehodili oslobađanju Mire Barešića po drugi puta iz švedskoga zatvora i njegovu ponovnom odlasku u Paragvaj 1987.

Neće škoditi ako taj opis prestavim i čitateljima Projekta Velebit:

Miro Barešić – Čovjek koji je Hrvatima ulijevao pouzdanje a neprijatelju strah u kosti


U 7 godina do njegovog otpuštanja iz Švedske i ponovnog povratka u Paragvaj, Barešić je uspio steći simpatije i zatvorskih vlasti i švedske medije i švedske populacije. Njegov štrajk glađu donio mu je poštovanje a ponašanje mu je privrijedilo povjerenje, tako da je završio u poluotvorenom zatvoru i na kraju dobio pravo na izlaske, jedan od kojih sam proveo s njim. Želja mi je opisati nekoliko detalja iz jednog Barešićevog vikenda na slobodi, koji je zaradio povjerenjem, poštovanjem i pouzdanjem kojim je zračio.

Za Miru Barešića, koji je u Domovinskom ratu preživio svega 14 dana prije nego što je likvidiran, slobodno se može reći da je u tom kratkom vremenu za moral hrvatske vojske učinio više nego svi generali JNA koji su prešli na hrvatsku stranu, zajedno. 

Njegovu biografiju se može naći na internetu u svim verzijama ali o karizmatičnom fenomenu Mire Barešića koji je u Švedskoj i za Šveđane uspio postati svojevrsni heroj, nezna se puno. Šveđani su imali najmanje razloga simpatizirati s čovjekm koji je u njihovoj zemlji 1971. likvidirao jugoslavenskog ambasadora, otmicom zrakoplova u organizaciji Tomislava Rebrine, zajedno s Anđekom Brajkovićem oslobođen i čudnom igrom sudbine, 1980. ponovo završio u švedskom zatvoru, pa ipak su našli za shodno diviti mu se.

Nakon izručenja iz Amerike, završio je u notornom zatvoru Kumla u podzemnoj samici zvanoj bunker, za koju ni većina Šveđana nikad nije ni čula niti vjerovala da jedna liberalna i socijalna država uopće može imati takav zatvor. Kad sam u to vrijeme s grupom prijatelja sakupljao potpise na peticiju da mu se poprave zatvorski uvjeti, pristupali su nam Šveđani i tvrdili da takav zatvor u Švedskoj ne postoji – a postojao je. Barešić je stupio na štrajk glađu. Po švedskom zakonu ga nisu mogli prisilno hraniti. Štrajkao je 50 dana a kad je Šveđanima postalo jasno da Miro neće popustiti, popustili su oni. Njegova odlučnost izdržati do smrti, donijela mu je poštovanje. Od Iraca koji su umrli štajakući glađu, nitko nije preživio 50 dana neprekidnog gladovanja. Bobby Sands je umro nakon 60 dana ali je napravio nekoliko prekida.

U 7 godina do njegovog otpuštanja iz Švedske i ponovnog povratka u Paragvaj, Barešić je uspio steći simpatije i zatvorskih vlasti i švedske medije i švedske populacije. Njegov štrajk glađu donio mu je poštovanje a ponašanje mu je privrijedilo povjerenje, tako da je završio u poluotvorenom zatvoru i na kraju dobio pravo na izlaske, jedan od kojih sam proveo s njim. Želja mi je opisati nekoliko detalja iz jednog Barešićevog vikenda na slobodi, koji je zaradio povjerenjem, poštovanjem i pouzdanjem kojim je zračio. 

Kao dužnosnih HDP-a, čiji je jedan od zadataka bio brinuti za hrvatske političke zatvorenike, posjetio sam mnoge zatvore na tri kontinenta u kojima su boravili hrvatski politički zatvorenici, žrtve uvjerenja i savjesti.

Miro Barešić i “Lavica”


Kad smo se sastali, Miro nam je pričao o svojoj okladi s gospođom “Lavicom”. Znala je da je sposoban, ekspert u borilačkim vještinama, vojni stručnjak, trener u paragvajskoj vojsci i tjelohranitelj paragvajskog ambasadora u Sjedinjenim Državama, neustrašiv, za Šveđane, kako sam se svojim očima uvjerio, pojam supermana.
Za sigurnost zatvora iz kojega nikad nitko nije pobjegao, Miro je gospođi guvernerki rekao da bi on pobjegao kad bi htio.

O Miri Barešiću sam pisao u “Hrvatskom tjednku” prije nego što sam ga prvi puta susreo ranih osamdesetih u zatvoru visoke sigurnosti Södertälje, jugozapadno od Stockholma. Administrativna zgrada se nalazila stotinjak metara udaljena od visokim zidom ograđenog zatvora koji nije imao ulaznih vrata. 

U zgradi smo upoznali guvernerku zatvora, ženu koja je sjedila ispred cijele hrpe tv ekrana i gledala slike sigurnosnih kamera. Pušila je lulu. Prezime joj je bilo Lejon (lav na švedskom). S dozom humora ali i upozorenja nam je rekla da ju ne podcijenimo jer ona je ipak lavica. O Barešiću je govorila s respektom. Tek sam kasnije iz razgovora s Mirom saznao koliko je bilo njezino uvjerenje u njegove sposobnosti i poštovanje prema njemu kao čovjeku od riječi. 

Jedini ulaz u zatvor bio je kroz administrativnu zgradu, liftom duboko pod zemlju a onda podzemnih hodnikom do u sred zatvora i onda opet liftom na površinu.

Kad smo se sastali, Miro nam je pričao o svojoj okladi s gospođom “Lavicom”. Znala je da je sposoban, ekspert u borilačkim vještinama, vojni stručnjak, trener u paragvajskoj vojsci i tjelohranitelj paragvajskog ambasadora u Sjedinjenim Državama, neustrašiv, za Šveđane, kako sam se svojim očima uvjerio, pojam supermana.

Za sigurnost zatvora iz kojega nikad nitko nije pobjegao, Miro je gospođi guvernerki rekao da bi on pobjegao kad bi htio. Ona mu je odgovorila da je to nemoguće. Miro ju je izazvao. Ponudio joj je da će joj dokazati, ako mu garantira da za bijeg neće biti dodatno kažnjen. Lavica je prihvatila izazov i tražila od njega, ako uspije pobjeći, da se odmah nakon bijega vrati u zatvor. Miro je pristao, pobjegao iz zatvora ali se nije odmah predao nego je otuptovao na jug Švedske i onda se predao. Time mu je cijena kod guvernerke i svih koji su za ovo čuli, dramatično porasla.

Kazna mu je 1985. s doživotne smanjena na 18 godina. Premješten je u zatvor niske sigurnosti, izvan grada, pored jednog jezera. Kad smo stigli u posjetu, Miro nije bio na prostoru zatvora, nego je s guvernerom zatvora na smrznutom jezeru lovio ribu. Ponijeli su veliko svrdlo, izbušili široku rupu na ledu, stavili stolice pokraj rupe i bacili udice.

Miro je išao u školu. Posao mu je bio voziti jedan mali kamion za čišćenje snijega. Imao je sobu s drvenim namještajem, tv, video, mikorvalni i knjige za čitanje. Kad sam vidio njegov “apartman”, poželio sam si jedno 3 mjeseca u tom zatvoru, samo da se odmorim od dinamike koja mi je krakterizirala cijeli život.

Ubojstvo Vladimira Rolovića


Miro Barešić: Kada smo u lisičinama, svezani jedan za drugoga izašli na trg ispred jugoslavenske ambasade, pred nama je bilo mnoštvo naroda, bljeskali su fotoaparati i tv kamere su snimale. Anđelko me pitao – Što ćemo sad? Ja sam mu rekao – Aj’mo zapjevati.

Pričao mi je detalje o atentatu na Rolovića u Stockholmu. Plan je bio zarobiti ga, držati kao taoca i za njega dobiti da Jugoslavija oslobodi broj političkih zatvorenika. Posebno su mu je na srcu bili na smrt osuđeni Miljenko Hrkač i Ivan Jelić za podmetanje bombe u beogradskom kinu. Bombu je podmetnuo Njemac Bernard Watzel, kojega je kasnije udba uhvatila u Portugalu i likvidirala. Udba je znala za Watzela ali je njihov plan bio postići propagandni učinak pokrivljavanjem Hrvata. 

Miro i Anđelko su u jugoslavensku ambasadu ušli spremni poginuti. Očekivali su da će u ambasadu, prije ili kasnje, upasti švedska policija i poubijati ih. Rolović se hrabro držao. Odbio je pomoću radio-stanice kojom je imao direktnu vezu s Beogradom, prenijeti zahtijeve svojih otmičara. Bio je velik i snažan čovjek. Miro ga je zavezao za stolicu, ruke i noge. Rolović im je govorio: “Ovdje su i zidovi protiv vas.” Uspio si je osloboditi ruke. Posegnuo je u ladicu u kojoj se nalazio pištolj. Barešić je pucao prvi. Događaji su se uživo prenosili preko švedske tv. Trg oko ambasade se napunio znatiželjnim narodom. Švedska policija je konačno upala u ambasadu. Očekivali su da će pucati bez poziva na predaju. Začudo, Šveđani su ih pozvali da se predaju, što su oni i učinili. S lisicama svezani jedan za drugoga, izvedeni su na ulicu punu ljudi, koji su natezali vratove da ih vide. Brajković je pitao: “Što ćemo sada?” Barešić je odgovorio: “Aj’mo zapjevati.” Tako se u nekoliko sati svijetom raširila njihova najpoznatija slika.

Korespondencijom iz zatvora i posredstvom prijatelja, Miro je upoznao Slavicu (na slici u vlaku pokred njega) i osnovao obitelj. Za vjenčanje je dobio izlazak iz zatvora.

Švedska je prva zaključila da se Jugoslaviji otkucavaju zadnji sati


Kongres HDP-a u Malmou u Švedskoj. Bilo nas je sa svih kontinenata.

U Švedskoj su rasle simpatije za hrvatsku samostalnost. Mnoge socijal-demokratske države koje su ranijih godina gajile simpatije prema Jugoslaviji, počele su uviđati da Jugoslavija ne može biti uzor njihovom modelu. U Švedskoj je na čelu bio socijal-demokrat Olof Palme.

U Švedsku se naselio veliki broj hrvatskih političkih i ekonomskih izbjeglica. Neki su završili s pozicijama u švedskim sredstvima javnog informiranja, nekoliko na televiziji. I oni su pomogli formirati švedsko javno mnijenje. Šveđani su bili upoznati s radom Hrvatskog državotvornog pokreta (HDP) kojemu je Miro Barešić bio član i ozbiljno prihvatili mogućnost rastvaranja Jugoslavije. Druge zapadne države su tolerirale isključivo onu struju hrvatske političke emigracije koja je za princip uzela “borbu” za hrvatsku državu isključivo mirnim putem, dok su u borbi protiv HRB-a, HDP-a, Otpora, HRS-a a nakon Proljeća općenito sljedbenika bušićanske revolucionarne linije aktivno surađivale s udbom, uključujući i pomoć pri lokaciji za likvidaciju namijenjenih hrvatskih emigrantskih aktivista. Švedska je poznavala načela HDP-a, uključujući i “borbu za uspostavu hrvatske države svim primjerenim sredstvima”. Jednog od njih su držali u zatvoru a nije slučajno da je baš u Švedskoj, u gradu Malmou održana osnivačka skupština HDP-a, gdje je za predsjednika izabran Nikola Štedul, tada pod konspirativnim imenom Tomislav Kvaternik. Jugoslavenski obavještajci su Švedsku dobro pokrivali i unatoč toga što su se komunikacije između švedskih vlasti i HDP-a održavale u tajnosti, Jugoslavija je očito nešto znala i po svom dobro uvježbanom planu, baš kao i kasnije u operaciji “Labrador”, pokušala sabotirati naše aktivnosti na međunarodnom planu. Posebno im je to bilo važno jer je u Švedskoj na vlasti bila socijal-demokratska vlada. Jugoslavenski lijevi prijatelji počeli su ju napuštati jedan po jedan. Prije toga, uspostavili smo bliske odnose sa Socijalističkom strankom Australije koja je u svom glasilu “Australian Socialist” denuncirala Jugoslaviju i podržala uspostavu samostalne hrvatske države. Slijedila je suradnja sa Sandinistima, Kurdima, Albancima i jednom makedonskom antijugoslavenskom organizacijom. Kad se na našoj strani pojavila Švedska, jedino oružje koje im je ostalo, bili su atentati. Udbina akcija je kulminirala atentatom na Nikolu Štedula u Škotskoj a njeni elementi transplantirani u Hrvatsku nakon pada Jugoslavije, završili su posao likvidacijom Mire Berešića. 

Ubojstvo Olofa Palmea


U siječnju 2011., njemački magazin “Focus”, treća najveća njemačka tjedna publikacija koja izlazi u Muenchenu, citirala je službene njemačke dokumente u svezi s jednom drugom istragom iz 2008. koji pokazuju da su atentat na Palmea izvršili operativci udbe.

Dana 28. veljače 1986., u Stockhomu je ubijen švedski premijer Olof Palme. Nakon godina istrage, udbina konekcija u ovom ubojstvu ostala je kao jedina valjana linija pretrage. Samo tjedan dana prije tog ubojstva u Švedskoj se nalazila delegacija HDP-a uključujući i mene. Švedske vlasti su predstojeći razvoj događaja u Jugoslaviji i njen konzekventni raspad, predvidjele malo bolje nego ostale zemlje Zapada i otvorile diskretne komunikacije s predstavnicima HDP-a, unatoč toga što se jedan od njegovih članova, Miro Barešić u to vrijeme nalazio u švedskom zatvoru radi ubojstva jugoslavenskog ambasadora Vladimira Rolovića 1971. 

Nema nikakve sumnje da je Jugoslavija kroz svoju obavještajnu mrežu znala za ove komunikacije. U Stockholmu na ulazu u hotel, u kojemu se kratko prije Palmeova ubojstva, trebao održati sastanak predstavnika švedskih vlast i prestavnika HDP-a, u vrijeme kad smo mi ulazili u hotel, uhićen je naoružani udbin agent, za kojega su nam švedske vlasti rekle jedino da mu je prezime bilo Kalezić i da je bio Crnogorac. Sastanak nije održan ali je očita namjera Jugoslavije bila upotrijebiti baš taj moment i pokvariti švedsko-hrvatske odnose likvidacijom Olofa Palmea u očekivanju da će Švedi najprije posumnjati na Hrvate. Jugoslavenski plan je propao jer je Švedska odbacila taj scenario. 

Mnogo godina kasnije, u siječnju 2011., njemački magazin “Focus”, treća najveća njemačka tjedna publikacija koja izlazi u Muenchenu, citirala je službene njemačke dokumente u svezi s jednom drugom istragom iz 2008. koji pokazuju da su atentat na Palmea izvršili operativci udbe. 

U svojoj ranijoj političkoj karijeri, Palme je kao socijal-demokrat zajedno s Willijem Brandtom i drugim liderima europske socijal-demokratske internacionale gajio izvjesne simpatije prema Jugoslaviji. Naime, zapadno-europski model socijal-demokracije nije mogao naći uzora u opresivnim režimima SSSR-a ili Kine, pa su su si kao model izabrali jugoslavenski “socijalizmom s ljudskim licem”. S vremenom su se u Jugoslaviji razočarali ali bez obzira na moguće ideološke simpatije, takve “sitnice” nebi zaustavile Jugoslaviju od provoda njihovog primarnog plana, obračunati s sa svojim glavnim neprijateljem, nosiocima ideje hrvatske državne samostalnosti, koji su od vremena Hrvatskog proljeća jačali dok je Jugoslavija slabila s kojeg god aspekta to promatrali. 

Slučaj ubojstva Olofa Palmea daje jugoslavenskom međunarodnom terorističkom djelovanju sasvim novu dimenziju, isto kao i podaci o udbinoj suradnji s međunarodnim teroristom Carlosom, koji je čak i iz zatvora u Francuskoj, nakon pada Jugoslavije nastavio komunicirati s bivšim predstavnicima udbe i davati informacije poslijeratnom klubu bivših udbinih funkcionera iz Srbije kao i onih iz Hrvatske koji su sada već držali visoke funkcije u sastavu hrvatske obavještajne i policijske vlasti. 

Kako su se Mustač i Perković u vrijeme Palmeova ubojstva nalazili u vrhu jugoslavenske obavještajne službe i sudjelovali u operacijama izvan granica Jugoslavije, zanimljivo bi bilo znati jesu li su se u procesu istrage njemački istražitelji dotakli i ove teme.

“Volio bi kad bi Šveđani bili spremni za svoju domovinu učiniti ono što si ti učinio za svoju!”


Neću zaboraviti jednog gospodina uglađena izgleda koji je pristupio Miri i rekao mu: “Divim se tvojoj hrabrosti. Volio bi kad bi Šveđani bili spremni za svoju domovinu učiniti ono što si ti učinio za svoju!” U toj izjavi sastoji se tajna švedske fascinacije s Barešićem. Bio je poznat svima jer su izvještaje o njemu donosili i televizija i novine.

Šveđani su tražili opcije kako Barešića osloboditi iz zatvora. Čak su i njegovu ženidbu sa Slavicom vidjeli kao pozitivan korak u procesu njegova oslobođenja. Tog vikenda bio je pušten na dopust. Želja mu je bila posjetiti Gothenburg, grad iz kojeg je zajedno s Anđelkom Brajkovićem krenuo u Stockholm u jugoslavensku ambasadu. Gothenburg je imao jaku hrvatsku revolucionarnu čeliju čiji je lider bio Stipe Mikulić, inicijator i organizator otmice Vladimira Rolovića, radi čega ga je udba u prosincu 1975. likvidirala u Falkenbergu nedaleko Gothenburga.

Iz Stockholma smo odlučili putovati vlakom. Prije puta šetali smo gradom i na moje iznenađenje, Miri su na ulici prilazili Šveđani, obični ljudi i pružali mu ruku. Neću zaboraviti jednog gospodina uglađena izgleda koji je pristupio Miri i rekao mu: “Divim se tvojoj hrabrosti. Volio bi kad bi Šveđani bili spremni za svoju domovinu učiniti ono što si ti učinio za svoju!” U toj izjavi sastoji se tajna švedske fascinacije s Barešićem. Bio je poznat svima jer su izvještaje o njemu donosili i televizija i novine. Šveđani kao stanovnici neutralne i već dugo samostalne države, nisu imali potrebe razviti jedan domoljubini i nacionalistički odnos prema svom narodu i pojam žrtvovanja za svoje sunarodnjake poznat je jedino iz filmova. U Barešiću su vidjeli živi primjer jednog takvog čovjeka.

Kad smo konačno krenuli na vlak, nismo primjećivali policijsku ili bilo kakvu sigurnosnu prisutnost, iako smo znali da bi po švedskom iskustvu s jugoslavenskim agentima i ubojicama, prostor oko nas morao vrviti agentima švedske tajne službe SAPO. 

Vlakom prema Gothenburgu


Miro i Slavica u kupeu vlaka na putu prema Gothenburgu, prije događaja koji nas je sve iznenadio.

Ukrcali smo se na vlak, nas šestorica i krenuli na dugi put. Zauzeli smo mjesta u vagonu za pušače. S Mirom je bila i Slavica. U vagonu je pored nas bilo još putnika. Promatrao sam ih sve i pokušavao prepoznati pripadnike tajne službe ali su svi izgledali kao obični putnici. Na sjedištu s druge strane kupea je sjedila jedna zgodna Šveđanka, tridestih godina i štrikala šal ili nešto drugo od vune. Prvi put mi je nešto zapelo za oko kad je vlak stao na prvoj željezničkoj stanici. Sa svake strane vagona ustao je po jedan muškarac, otvorio prozor, pružio glavu prema van i gledao lijevo i desno. Vani na peronu sam vidio neuobičajeno veliki broj policajaca. Sve je ipak prolazilo uobičajeno i vlak je krenuo dalje, od stanice do stanice. 

Onda se dogodilo nešto što nikad neću zaboraviti. U naš kupe je ušao čovjek mršava koščata lica, crne kose i s crnim brkovima. Vidio sam ga kad je ušao. Na sebi je imao tamne hlače i bijelu štrikanu vestu domaće proizvodnje. Bio je tamnije puti pa sam si pomislio da bi mogao biti Srbin ali isto tako i Grk i Turčin ili netko s jedne ili druge strane Mediterana.

Napravio je samo dva koraka i zavukao ruku u vestu, u smjeru gdje na košulji obično stoji džep, na lijevoj strani prsa. Istog časa na njega su se bacila dvojica koje sam ranije vidio kako otvaraju prozor na svakoj željezničkoj stanici. Žena koja je preko puta mene štrikala velikom brzinom je bacila svoje štrikanje i iz torbe izvukla povelik pištolj. Srušili su ga na zemlju, držeći ga za ruke i noge. Pretresli su mu džepove i iz malog džepa na košulji izvukli kutiju cigareta. Bio je to jedan Turčin, koji je iz nepušačkog vagona došao u naš pušački, zapaliti cigaretu. 

Tada mi je postalo jasno da smo oko sebe i po gradu i na vlaku i na svakoj željezničkoj stanici bili okruženi službenicima švedske sigurnosti a da nikoga osim uniformiranih policajaca na peronima nismo mogli prepoznati. I neki od nas su bili naoružani, što je bio dvosjekli mač, jer u Švedskoj nije baš preporučljivo nositi oružje za koje nemaš dozvolu, pa da je to stvarno bio udbin atentator, čak i da nije uspio pucati, bilo bi reperkusija. 

Brkonja je bio blijed k’o krpa i strahovito uplašen. Nije jadan ni slutio što znači naći se na krivom mjestu u krivo vrijeme i posegnuti rukom pod vestu. Brkonju su odveli, pretpostavljam da su mu se ispričali i pustili ga da nastavi svoj put. Ne mislim da je ostatkom svog puta više pušio.

Naš se put nastavio kao da se ništa nije dogodilo. Šveđanka je nastavila štrikati, drugi su i dalje otvarali prozore na željezničkm stanicama a ja sam na svoju listu opasnih momenata upisao još jedan križić. 

Na kraju, Šveđani su ustrajali u svom obećanju Barešića osloboditi iz zatvora ali su ga iz bojazni da bi ga udba u Švedskoj mogla likvidirati, odlučili deportirati natrag u Paragvaj. Miro je sa Slavicom jednim vojnim transportnim zrakoplovom napustio Švedsku. Pokušali smo intervenirati kod švedskih vlasti ali bez uspjeha. Dao sam nekoliko intervjua švedskoj televiziji s apelom da ga ne izruče, ali nije pomoglo. U svakom slučaju, crnogorskom timu koji je likvidirao Stipu Mikulića bilo bi lakše izvrštiti atentat na Miru u Švedskoj nego u dalekom Paragvaju, gdje je Barešić imao dobre vojne konekcije. 

Ono što nije uspjelo jugoslavenskoj udbi, uspjelo je hrvatskoj


Iako HDP po statutu nije imao pretenzija na vlast, morao je umrijeti kako bi udba mogla živjeti…
HDP je stavljen pod direktnu kontrolu Perkovića a sve komunikacije s predsjednikom Tuđmanom direktno je kontrolirao trokut Boljkovac-Manolić-Perković. U vrijeme Jugoslavije brinuli su se za državnu sigurnost a u Hrvatskoj za vlastitu.

Na kraju, ono što nije uspjelo crnogorskoj udbi, uspjelo je hrvatskoj, kratko nakon njegova povratka u Hrvatsku. 

Iako HDP po statutu nije imao pretenzija na vlast, morao je umrijeti kako bi udba mogla živjeti. U političkom i vojnom rukovodstvu bilo je mjesta za bivši kadar iz JNA, udbe i kosa i za one koji su služili u Legiji stranaca ali nije bilo za one koji su prije 1991. živjeli i ginuli za Hrvatsku. Njegovim predstavnicima i istaknutim pojedincima namješteni su i montirani sudski procesi i pripremljene su likvidacije. HDP je stavljen pod direktnu kontrolu Perkovića a sve komunikacije s predsjednikom Tuđmanom direktno je kontrolirao trokut Boljkovac-Manolić-Perković. U vrijeme Jugoslavije brinuli su se za državnu sigurnost a u Hrvatskoj za vlastitu.

Jedan fenomenalan čovjek koji je svojom hrabrošću, požrtvovnošću i sposobnošću zadivio sve koji su ga poznavali, uključujući i Šveđane i Paragvajce a hrvatski ratni moral digao kao nitko prije njega, danas leži na Mirogoju isto kao i Bruno Bušić. Revolucionarni emigrantski faktor ugušen je u samim počecima a braniteljski nakon rata. Hrvatskom haraju oni koji ju nikad nisu htjeli.