Nakon više godina prvi posjet jednog visokog američkog dužnosnika kao što je državni tajnik Mike Pompeo Hrvatskoj je na izvjestan način svratio pozornost na zapostavljene američko-hrvatske odnose, jer je službeni Zagreb, osobito pod premijerom Andrejom Plenkovićem, fokusiran na funkcioniranje Hrvatske u Europskoj uniji. Uključujući Hrvatsku u turneju koja je obuhvatila Italiju i Grčku američki državni tajnik ukazao je na strateški značaj koji Washington daje našoj zemlji kao značajnoj članici jugoistočnog krila NATO saveza u Europi, nakon što je Erdoganova Turska prestala biti ključna članica saveza u tom dijelu Sredozemlja.  

Autor: Vjekoslav Krsnik

Povodom posjeta Mike Pompea Hrvatskoj  valja podsjetiti na razvoj hrvatsko-američkih odnosa od početka raspada Jugoslavije. Iz tog razdoblja ostala je u sjećanju izjava tadašnjeg državnog tajnika Jamesa Bakera o američkoj potpori “jedinstvu i teritorijalnoj cjelovitosti Jugoslavije”. Međutim izostavlja se njezin drugi dio, da su Sjedinjene Države “istodobno protiv uporabe sile da bi se to jedinstvo održalo”.”Ako se SAD moraju odlučiti između demokracije i jedinstva Jugoslavije, uvijek će izabrati demokraciju!” Američka politika prema Hrvatskoj u prvoj fazi hrvatske borbe za osamostaljenje bila je snažno pod utjecajem britanske politike koja je otvoreno podržavala Miloševićevu politiku stvaranja Velike Srbije. Zato je Washington relativno kasno priznao Republiku Hrvatsku, ali otkako ju je priznao čvrsto je stajao na nepromjenjivosti njezinih granica kako je to preporučila Badinterova komisija. Peter Galbraith bio je jedini od zapadnih veleposlanika u Hrvatskoj koji je po dolasku otišao u Vukovar i na Prevlaku, potvrđujući potporu Hrvatskoj u njezinim naslijeđenim granicama. U daljem tijeku američko-hrvatskih odnosa tri su ključne faktora koja Sjedinjene Države potvrđuju kao najpouzdanijeg strateškog saveznika Hrvatske na prostoru Jugoistočne Europe, a ne tzv. Zapadnog Balkana za što se zalaže Europska unija. 

Prvi od tih faktora bila je američka inicijativa da se Washingtonskim sporazumom zaustavi hrvatsko-muslimanski sukob u Bosni i Hercegovini, zbog čega je predsjednik Tuđman bio izvrgnut kritikama američke administracije, jer je ona čvrsto stajala na stajalištu da se ne smije dozvoliti promjena granica kao posljedica ratnog sukoba. Zato se predsjednik Tuđman nikad nije službeno sastao s Billom Clintonom, a njegovih svih šest susreta bili su radnog karaktera.

Drugi i moglo bi se slobodno reći najvažniji faktor u hrvatsko-američkim odnosima je američka potpora Vojno-redarstvenoj operaciji Oluja. Malo je poznato da je predsjednik Clinton nekoliko mjeseci prije Oluje primio tadašnjeg predsjednika udruge američkih Hrvata “Croatian American Associationa” pokojnog Matu Mihaljevića, utjecajnog chicaškog biznismena koji ga je zamolio da pomogne Hrvatskoj. Predsjednik Clinton mu je odgovorio “Ja vam ne smijem pomoći, ali ću vam pomoći”. Tako su u Hrvatsku u aranžmanu jedne privatne firme MPRI stigla tri američka umirovljena generala koji su savjetodavno pomagali u pripremi Oluje. 

Logistički su u realizaciji Oluje sudjelovale i američke bespilotne letjelice koje su bile stacionirane na Braču. To su oni famozni “topnički dnevnici” koje je Haaški tribunal pod kontrolom Britanije uzaludno pokušao pronaći kako bi se na tribunalu optužila Clintonova administracija za suučešće u hrvatskom “udruženom zločinačkom pothvatu”. Suočena s humanitarnom katastrofom, ako padne Bihać, Amerika je konačno dala žuto svjetlo za Oluju, a Hrvatska vojska je pod zapovjedništvom generala Gotovine operaciju profesionalno i učinkovito izvela u rekordnom roku, pa se ona sad podučava na američkim vojnim učilištima. Pobjedom u Oluji ostvaren je glavni cilj američke vanjske politike na ovim prostorima, a to je bilo prisiljavanje Slobodana Miloševića na pregovore.

Nakon Oluje u Haaškom je tribunalu za bivšu Jugoslaviju Velika Britanija imala prevladavajući utjecaj. Hrvatska vlada pod Račanom posao procesuiranja ratnih zločina prepustila je Haaškom tribunalu koji je pošto poto želio Oluju proglasiti “udruženim zločinačkim pothvatom”… u žalbenom postupku drugostupanjsko vijeće pod predsjedanjem predsjednika Tribunala Amerikanca Theodora Merona oslobodilo je svake krivnje dva hrvatska generala.

Glavni američki pregovarač u rješavanju postjugoslavenske krize Richard Holbrooke napisao je u svojim memoarima da je Hrvatska obavila “prljav posao” za Ameriku. Tada kao suradnik “Vjesnika” pokrivao sam u kolovozu 2000. godine službeni posjet Washingtonu predsjednika Mesića i premijera Račana. Predsjednik Clinton zahvalio je obojici za sve ono što je Hrvatska učinila za američke interese na prostoru bivše Jugoslavije. Budući da je to bilo na kraju njegovog drugog mandata u cilju jačanja američko-hrvatskih odnosa jedino što je mogao obećati bilo je da do kraja rujna Hrvatska pošalje u SAD jednu jaku državno–gospodarsku delegaciju da se sastane s američkim poslovnim predstavnicima. To je trebao obaviti Ivica Račan, ali je on umjesto toga u rujnu otišao na kongres britanskih laburista u Brightonu. 

Budući da London nije uspio uvjeriti Washington da američku politiku prilagodi politici Ujedinjenog Kraljevstva, a ta je bila otvoreno provelikosrpska, bojno polje premjestilo se iz diplomatskog na sudski teren. Nakon Oluje u Haaškom je tribunalu za bivšu Jugoslaviju Velika Britanija imala prevladavajući utjecaj. Hrvatska vlada pod Račanom posao procesuiranja ratnih zločina prepustila je Haaškom tribunalu koji je pošto poto želio Oluju proglasiti “udruženim zločinačkim pothvatom”, što bi dovelo u pitanje obrambeni karakter Domovinskog rata, ali na određeni način i legitimitet hrvatske države. Nakon što je nizozemski sudac Alphonse Orie osudio na teške zatvorske kazne generale Gotovinu i Markača u žalbenom postupku drugostupanjsko vijeće pod predsjedanjem predsjednika Tribunala Amerikanca Theodora Merona oslobodilo je svake krivnje dva hrvatska generala. To je treći ključni faktor u američko-hrvatskim odnosima. Nakon toga nije nimalo slučajno da je Hrvatska postala članica NATO saveza prije nego što je primljena u Europsku uniju.

Angažirana u drugim važnijim još uvijek neriješenim problemima na ovom prostoru, a prije svega odnosima Srbije i Kosova Trumpova administracija manje se brinula za odnose s Hrvatskom. U tom smislu najvažniji je strateški projekt LNG terminala na Krku, te inicijativa “tri mora” koja je tek u začetku. U tom okviru nedavni posjet američkog državnog tajnika Mikea Pompea trebao bi polslužiti daljem jačanu veza Sjedinjenih Dražava i Republike Hrvatske. Najavljeno ukidanje viza za hrvatske državljane, kao i uklanjanje dvostrukog oprezivanja što bi trebalo produbiti gospodarske veze te američka ponuda za Hrvatsko ratno zrakoplovstvo o prodaji lovca F-16 blok 70 predstavljaju novi iskorak u učvršćivanju odnosa između dviju država. Treba se nadati da hrvatska vlada kada bude donosila odluku o izboru lovca vodi računa i o političkoj a ne samo financijsko-tehničkoj dimenziji te važne obrambene nabave. Posebno nikako se ne bi smjela ponoviti greška koju je bio napravio predsjednik Tuđman kad je pod utjecajem kasnije raskrinkanog francuskog agenta Hrvoja Šarinića promijenio odluku, pa se umjesto najavljenog američkog komercijalnog zrakoplova Boeing i odlučio za francuski Airbus.

Komentari