Skinula banda hrvatsku zastavu negdje u okolici Knina. I to kakvu, veliku. Nedavno sam pisao da u ovogodišnjem izvješću SOA-e nema ni riječi o pojavama velikosrpskoga buđenja, premda je riječi bilo u dotadanjim izvješćima. Pa eto, draga SOA, ima posla, ima.
A tko skida hrvatske zastave s privatnih kuća i stanova u vrijeme državnih blagdana? Nitko, koliko znam. A zašto ne? Pa zato jer ih Hrvati i ne stavljaju na pročelja. Valjda ih je strah da ne ostanu bez njih.
Ah, proljeće ili kako ovo monsunsko razdoblje nazvati, ne znam. U po svemu drugome odurnoj Jugoslaviji proljeća su ipak nalikovala proljećima. Pa jest, imali smo čak i Hrvatsko proljeće, sada ni to, samo kiša, poplave, bujice, mračno nebo s tu i tamo neobičnom pojavom sunca, koje su mnoga malena djeca vidjela prvi put u životu i pitaju „Mama, kakva je to žuta mrlja na nebu“.
Tako je to, ni početak lipnja nije se proslavio, ali da je sve zeleno kao nikada, i to je točno. Kod mene u vrtu kao u prašumi, jedino bi se hrabra kolumbijska djeca uspjela snaći. Čak su i inače bezvodni dalmatinski otoci nalik na Kopački rit. Bit će valjda dovoljno vode i komaraca za cijelu turističku sezonu koja se neumitno bliži ili je već počela, održiva sezona s dovoljno vatrogasnih šmrkova za neodržavane šume, ali i za ispiranje ulica i trgova u starim obalnim i otočnim gradovima nakon riganja i mokrenja mladih i srednjih turista, osobito iz civiliziranih zemalja zapada i sjevera Europe, uz buku i galamu kojoj idu uz dlaku i hrvatski ugostitelji pa se šire decibeli koji od mladeži prave nagluhe imbecile, a gradske vlasti pokušavaju doskočiti kaznama za preveliku buku. A ja sam o tome pisao odavno, tko se sjeća – sjeća, posebno na primjeru bračkoga „objekta“ koji je maltretirao dobar dio slikovitoga Sutivana. Ne znam je li se to sredilo, ali znam da je u to doba inspektor stolovao u Supetru i nije se potrudio prevaliti tih pet ili koliko kilometara da vidi na što se žalim. Nadam se da je sada stanje mirnije, moram skočiti dolje na more čim se malo oporavim.
S vremenom sam shvatio da je lipanj u mojem slučaju rezerviran za razne boljetice, pa me ni ovaj nije iznevjerio. Završio sam u KB Dubrava istoga dana kada i papa Franjo u rimskoj bolnici. Vrlo nezgodna koincidencija, to više što se radilo o sličnom abdominalnom problemu, o operaciji u punoj iliti općoj anesteziji. Morali smo i Franjo i ja otkazati opće audijencije, pa i pojedinačne. Ja sam prije izašao iz bolnice, ipak sam koju godinu mlađi, štoviše išetao sam samostalno, hodajući doduše kao Joe Biden. Pun dojmova koji su znatno promijenili moje predrasude o hrvatskome zdravstvu, jer je Zavod za abdominalnu kirurgiju u Dubravi dobro uređeno i vođeno mjesto (vodi ga prof. dr. Toni Kolak), a kirurg dr. Josip Baković majstor skalpela s pet zvjezdica. Ma sve najbolje, čak i anesteziju čovjek može birati, hoće li klasičnu ili spinalnu, širok repertoar. A tek medicinske sestre, koje srećom tih dana nisu štrajkale – stručne, profesionalne, imaju sve što treba osim dostojnih plaća koje bi trebale biti veće ne za dvadeset posto ili koliko već , nego dvostruko više no sada.
Još nešto: kada pacijent poslije operacije dođe k sebi (a ne k Njemu), prvo što ugleda u bolesničkoj sobi je – križ na zidu. Da to vide jugovojničari koji su bolnicu gradili (našim novcem, naravno), samo bi se križali. Kako bilo, sagrađena je velika, moderna vojna bolnica otvorena 1988. (prva nakon onih groznih svršetkom 18. i u 19. stoljeću), pod ravnanjem srbizirane jugovojske. Znači, samo dvije godine prije hrvatske samostalnosti. S tim u svezi, anegdota koju sam možda već negdje ispričao, ali je neodoljiva: naime, scenarist i redatelj Vladimir Tadej (radio kulise za Winnetoua) snimao je osamdesetih sve faze gradnje bolnice, a kada je bila više-manje dovršena netko je trebao napisati tekst. Angažirao je mene, svaštara, tezgara, sklonog poslovima u fušu. Ja sam to učinio lijevom rukom kao i inače, pa zaboravio. Kadli, stiže mi poziv na otvorenje bolnice, jerbo će biti prikazan i rečeni film. Ma dobro, mislim negdje ću se sakriti u zadnjem redu. Dođem u veliku dvoranu, kažu mi da su za Tadeja i mene rezervirana mjesta u prvom redu, uz jugogenerale. Nezgodno, vrlo, vidim kamere tadanje RTZ, prilog će biti emitiran i svi će me vidjeti, među njima i Franjo Tuđman s kojim sam tada već uvelike šurovao, pomislit će, a što drugo, nego da sam u disidentsku ekipu opasnih namjera ubačen kao agent KOS-a. I tada ja stanem, primim se za glavu i kažem nešto na brzinu smišljeno, da sam ostavio upaljena svjetla na autu (Renault 4) ili da sam zaboravio naočale bez kojih ne vidim, ne sjećam se više, uglavnom – izjurio sam iz dvorane. Poslije sam se vratio, projekciju promatrao iz zadnjega reda, a kada je završila opet nestao.
Tako je to bilo 1988., zimi, mislim da je bio prosinac. I od tada nisam bio u toj bolnici, sve do ovoga lipnja. Negdje 1 991. protjerali smo jugovojnu upravu nakon dugih pregovora o kojima bi trebalo snimiti film, to više što su u velebnoj zgradi nalik utvrdi bile čuvane veće količine zlata. A što se sa zlatom dogodilo, neka svjedoče oni koji znaju više od mene („Sva zlata, sva srebra, svi ljudski životi, ne mogu”…). U svakom slučaju ondje su potom liječeni hrvatski ranjenici, dragovoljci, vojnici, njih dvije tisuće, plus šezdesetak mobilnih ekipa na terenu, to jest na prvim crtama. Dobro je poslužila ta bolnica, 2011. proglašena nacionalnom. S križevima ne samo u bolesničkim sobama, nego i u prostranom prizemlju zgrade. Sobe, kažem, u stvari apartmani s po tri postelje, prvi red do Medvednice koju sa četvrtoga kata promatram u cijelosti, vidim i Medvedgrad na obronku, da imam dalekozor vidio bih i Kuzmin Oltar domovine, a možda i bolnicu Sv. Duha, pa i ravnateljicu s nagradom grada Zagreba. Aktualna vlast u metropoli ima čudan smisao za kadroviranje, pa tako za ravnateljicu Muzeja suvremene umjetnosti dovodi gospođu iz – Slovenije. A Zagreb vrvi kustosima, povjesničarima umjetnosti, umjetnicima, jest, ali nitko od njih nije podoban za postjugoslavenske postave.
Pišem ovo već na radnom mjestu u okolici Samobora, malo boli, ali sve manje. Pokušavam vidjeti što sam propustio, što ima. Na Dnjipru Rusi dignuli u zrak branu Peruču ili kako se već zove. Počeo ukrajinski protuudar na krajinu i Ruse, je li samo Bljesak ili ipak Oluja.
Štrajkaju sudski službenici, otkazana ročišta (eh, meni su otkazivali i kada nisu štrajkali). Svi hoće veće plaće, a nego što. Mislim da je velika pogrješka ove Vlade bila javna obznana o pustim europskim milijardama koje se slijevaju u Hrvatsku, ljudi to registrirali pa se upitali bi li nešto od te bujice moglo i u njihove prazne džepove, državno i javnoslužbeničke, a i uopće. A država se nećka, malo popušta, ali se još drži. Zato se i zove državom.
Nego, da se vratim u bolnice, ovaj put u Sestre milosrdnice. Tko je radio u prošlom tjednu emitiranu dokumentarnu seriju Pravednici među narodima, nisam uspio zapamtiti. Sve lijepo, uloga Mate Ujevića i tako dalje, ali i časnih sestara koje su spašavale ljude. Sve čekam kada će biti spomenuta Družba sestara milosrdnica sv. Vinka , budući da su sestre toga reda i poglavito Bogoljuba Jazvo (uz potporu Stepinca) spasile više od četiri stotine Židova, što je zapisano u njihovim arhivima. Kadli, ništa o njima. Možda sam nešto preskočio, ili ima još koji nastavak nizanke, no čini se da nisam. A autori su mogli doći do toga podatka o zbivanjima u Vinogradskoj bolnici, kao što je došao Jakov Sedlar i snimio dokumentarac o kojemu sam već pisao. Još nešto: spominje se, s pravom, genijalac Žarko Dolinar, veliki stolnotenisač i znanstvenik, koji je u spašavanju nevoljnika imao ključnu ulogu, zajedno s ekipom iz koje je izrijekom spomenut samo legendarni nogometaš Ico Hitrec, ne i ostali. Zašto njih nema, pa ni Ice, na popisu Pravednika među narodima, ne znam. A glede današnjega Izraela: jednoga će dana i Palestinci imati svoj popis pravednika.
Jezik naš hrvatski
Tko o čemu, ja o njemu. Nemam informaciju što se događa s Matičinim prijedlogom Zakona o hrvatskom jeziku, koji se prokuhava u odgovarajućim resorima. Vlada zlosutna šutnja. Kako će tekst izgledati nakon kuhanja, nitko ne zna, koliko znam. Ako se kuha kamilica, ne će biti dobro.
Kao što znate, iz toga je pothvata bio isključen slavni (državni) Institut za jezik i jezikoslovlje pod vodstvom Jovanovićeva Jozića. Nisu valjda rečeni resori njima i njemu poslali prijedlog zakona na recenziju. Možda nisu, jer Institut ima druge probleme pa je odlučio da se više ne će zvati… za jezik i jezikoslovlje, nego samo za hrvatski jezik. Zašto mijenja naziv? Pa zato, kažu mi upućeni, da s novim nazivom i Jozić može u novi mandat, što sa starim ne bi mogao. Ne sumnjam da će uspjeti, država ga nosi na rukama bez obzira koja opcija bila na vlasti, pa i tzv. desni centar koji ima kratko pamćenje.
Nego, također glede jezika: pohvalna je inicijativa da se djeci koja još ne znaju čitati – čitaju knjige za djecu. Možda, kada i ona budu znala čitati, nastave čitati knjige, a manje prebirati po mobitelima.
Hrvatska zastava
Skinula banda hrvatsku zastavu negdje u okolici Knina. I to kakvu, veliku. Nedavno sam pisao da u ovogodišnjem izvješću SOA-e nema ni riječi o pojavama velikosrpskoga buđenja, premda je riječi bilo u dotadanjim izvješćima. Pa eto, draga SOA, ima posla, ima.
A tko skida hrvatske zastave s privatnih kuća i stanova u vrijeme državnih blagdana? Nitko, koliko znam. A zašto ne? Pa zato jer ih Hrvati i ne stavljaju na pročelja. Valjda ih je strah da ne ostanu bez njih.