Škori možete vjerovati i ne morate. Nikoga ne nagovaram da glasuje za njega, ali radi sebe nemojte nasjedati na jeftine udbaške podvale

0
7357

Škori možete vjerovati i ne morate. Nikoga ne nagovaram da glasuje za Škoru, niti je ovo namijenjeno kako bi vas na to nagovorio. Glasujte po svom najboljem sudu za koga god hoćete, ali radi sebe nemojte nasjedati na jeftine udbaške podvale, jer tim podvalama oni polaze od premise da ste priglupi ognjištari, kako to zna karikirati Zvonimir Hodak, a vi im onda, padajući u te zamke, potvrđujete to njihovo uvjerenje.

Autor: Dinko Dedić

Predsjednički izbori još nisu ni raspisani, a u Hrvatskoj se razbuktala žustra debata o kandidatima. Objave na društvenim medijima su se pretvorile u kamapanje a broj opakih komentara se utrostručio. Objektivnost koja sa sobom neminovno nosi “pro i con” o pojedinim kandidatima, potpuno je nestala a stavovi su postali isključivi i apsolutni. Interpretacije padaju paušalno, izvankontekstualno i proizvoljno, a presude su postale prijeke, baš kao one iz 45. kada je bilo dovoljno uprijeti prstom.

Situacija me podsjeća na seoske zabave u hrvatskim selima iz 60-tih godina prošlog stoljeća, gdje je redovno morala izbiti neka tuča. Ako je bilo Srba, potukli bi se s njima, ako ih nije bilo, onda s Hrvatima iz drugog sela, a ako su svi bili iz istog mjesta, onda između sebe, ili kao u nogometu između dinamovaca i hajdukovaca kada je nestalo Zvezde i Partizana.

Pupovac se nije kandidrao za predsjednika pa neka sada pati zanemaren i zaboravljen. Ove godine, kada je počela predsjednička kampanja, jedva da je tko primjetio njegov mnogo prominentniji boravak na srpskoj antiolujnoj manifestaciji i srpsko odličje za zasluge, s kojim su već dobrano zakasnili. Danas ne bi bilo dovoljno na Dolcu na njega baciti koru od limuna; trebao bi se nabaciti stolicom da izazoveš pozornost.

Pobjedom u Domovinskom ratu Vučić, Vulin i drugi su postali predmetom međunarodnih odnosa, pa je ostao tek Pupovac kao surogat, ali se nije kandidrao za predsjednika pa neka sada pati zanemaren i zaboravljen. Prošle godine kada je umjesto u Kninu bio u Bačkoj Palanci, portali su pljuštali o tome kako je jedan Srbin koji Srbiju smatra svojom stvarnom, matičnom i etničkom domovinom, za razliku od slučanosti da se rodio u Hrvatskoj, počinio izdaju (koga?) a ove godine, kada je počela predsjednička kampanja, jedva da je tko primjetio njegov mnogo prominentniji boravak na srpskoj antiolujnoj manifestaciji i srpsko odličje za zasluge, s kojim su već dobrano zakasnili. Danas ne bi bilo dovoljno na Dolcu na njega baciti koru od limuna; trebao bi se nabaciti stolicom da izazoveš pozornost.

Čak ni unutar-granični imaginarni lijevo-desni sukob više nije aktualan, jer počela je predizborna kampanja i temeljito “čišćenje” vlastitih redova, po mogućnosti da ništa ne ostane, naročito na “desnici”.

Počelo je još pred Europske izbore iz kojih baš “desnica” nema ništa za ostvariti, osim možda nešto ribe, pa su se pred izbore Nezavisni temeljito razišli sa Suverenistima da bi se nakon izbora počupali između sebe, onako javno, samoubojstveno, kamikazatno.

Nekako bi najradije ugasio i portal i profil i email, pronašao na Velebitu jednu dobro kamufliranu špilju i kao lički medvjed hibernirao dok se sav taj samodestruktivni proces ne završi i ne ostane samo davna uspomena na dane slave i pobjede, i ništa više.

Nekako bi najradije ugasio i portal i profil i email, pronašao na Velebitu jednu dobro kamufliranu špilju i kao lički medvjed hibernirao dok se sav taj samodestruktivni proces ne završi i ne ostane samo davna uspomena na dane slave i pobjede, i ništa više.

Tako i tako se vodi bespoštedna ali i bespredmetna bitka za ljude, a u pitanju nisu ljudi na vrhu, kao što nisu bili od svršetka rata pa do danas, nego je u pitanju sustav, ukopani dvopartijski sustav, unutar debelih zidina sa puškarnicama na sve četiri strane, ugođen prvenstveno preživjeti sve izazove, pa i domovinu ako bi otišlo tako daleko.

Ne oslanjajući se na nepouzdane ankete, ravnam se po vlastitoj, mjereći koga su s raznih strana najviše ispsovali i vodeća tri kandidata su Milanović (lijevo), Grabar Kitarović (malo lijevo malo desno) i Škoro (desno).

Dok Milanovića podržavaju oni koji su ga i ranije podržavali i psuju oni koji su ga psovali dok je bio Predsjednik vlade, Predsjednicu psuju oni koji ne psuju Milanovića, ali i oni, i najžešće oni koji su joj se u vrijeme inauguracije najviše kleli na vjernost, neki javno i deklarativno do groba, “a ona ih iznevjerila”. Iza Milanovića stoji njegov mandat Predsjednika vlade a iza Kolinde Grabar Kitarović mandat Predsjednice države, pa se tu svatko pri zauzimanju stavova može pozvati na njihove dosadašnje rezultate.

Nije za ignorirati sadržaj Škorinih pjesama, jer bi teško bilo prihvatiti zaključak da je pjevao kako bi zavarao protivnika a ne ono što mu je na srcu, jer njegova kompozitorska i pjevačka karijera jednostavno nije mogla biti proizvod nekog dugogodišnjeg predumišljaja.

To ostavlja Miroslava Škoru jer iza sebe nema takvu političku karijeru po kojoj bi se moglo pouzdano utvrditi kakav bi predsjednik mogao biti, pa se prave konačni zaključci, iz nekih kratkih izjava koje je do sada dao. Neki će ga radi njegove pjevačke karijere odbaciti a neki prihvatiti, a ja bi rekao da je i jedno i drugo krivo, ali nije za ignorirati sadržaj njegovih pjesama, jer bi teško bilo prihvatiti zaključak da je pjevao kako bi zavarao protivnika a ne ono što mu je na srcu, jer njegova kompozitorska i pjevačka karijera jednostavno nije mogla biti proizvod nekog dugogodišnjeg predumišljaja.

Da ne bi netko krivo zaključio, nisam nikada Predsjednici u naprijed dao veću podršku osim tvrdnje da nikako ne može biti gora od Josipovića, jer skoro ništa u Hrvatskoj ne može biti gore od Josipovića. Tako ni Škoro ne može dobiti moju “carte blanche”, jer da je upravo uvjeren u ono što govori, postavši dio sustava, jednako tako može biti razuvjeren, ostavši pred izborom ostvariti ono što je moguće ostvariti, a to može biti vrlo malo, unutar sustava koji je, kako sam ustvrdio, više od svega, učvrstio mehanizme za svoj opstanak, pa i protiv volje naroda, čak i onda kada se predsjednika bira direktnim izborom većine glasača (ne svih nego onih koji izađu na glasovanje).

Glavna i najjača točka koja bi Škoru suverenističkom dijelu hrvatskoga naroda trebala staviti ispred ostalih kandidata je njegova izjava da je odlučan mijenjati sustav, na kojemu počiva sve zlo ili sve dobro koje će odlučiti hoće li Hrvatska stvarno biti država hrvatskoga naroda da njom suvereno upravlja svojom većinskom voljom ili samo po imenu njegova. Međutim, tom izjavom je uznemirio osinje gnijezdo, baš kao što ga je Karamarko bio uznemirio kada je spomenuo lustraciju.

Najbolji primjer za to je referendum za poništavanje Istanbulske konvencije i promjene izbornoga sustava, koji također predstavlja neposrednu odluku naroda.

Glavna i najjača točka koja bi Škoru suverenističkom dijelu hrvatskoga naroda trebala staviti ispred ostalih kandidata je njegova izjava da je odlučan mijenjati sustav, na kojemu počiva sve zlo ili sve dobro koje će odlučiti hoće li Hrvatska stvarno biti država hrvatskoga naroda da njom suvereno upravlja svojom većinskom voljom ili samo po imenu njegova.

Međutim, tom izjavom je uznemirio osinje gnijezdo, baš kao što ga je Karamarko bio uznemirio kada je spomenuo lustraciju.

Radi toga i isključivo radi toga, sustav će uložiti sve što je u njegovoj moći , s “lijeva” i s “desna”, kako bi Škoru onemogućio ući u drugi krug, a ako uđe, onda još više da ne iskrsne kao pobjednik, i na koncu, ako unatoč svega postane Predsjednik, sustav ima mehanizme za onemogućavanje njegovih takvih namjera, sve do, u krajnjoj konzekvenci, ako baš sve smicalice i podmetanja propadnu, uspostave velike koalicije i dvotrećinskom većinom izglasavanja da se Predsjednika više ne može birati direktno, nego da ga imenuje Sabor.

Dakle, težak je i dugačak put od namjere do njene realizacije, s pozicije koja nije ni zakonodavna ni izvršna, mijenjati sustav koji se ukalupio.

Ono što se danas događa sa zamkama koje se Škori podmeću, s jedne strane je preispitivanje njegova obiteljskog statusa, njegove poslovne prošlosti, njegove pozicije u Domovinskom ratu i predstavljanje svega čime bi mu se moglo naškoditi, u najgorem mogućem svjetlu, kako bi se odvratilo tu značajnu i brojnu suverenističku sekciju za koju se zna da bi jedina mogla za njega glasovati.

Mesić, Josipović i drugi “svoju podršku daju Škori” kako bi suverenisti povukli zaključak – Ako je za njih dobar, onda nije za nas – i mnogi na to nasjedaju.
Škori se sa svih strana postavljaju zamke i nalijeće na televizijsku zasjedu s pitanjem o pozdravu ZDS i što misli o presudi Mariu Rosi. I onda s “desnice” dolazi “argument”: “Škoro je rekao da treba poštivati odluku suda”. Dakle, kandidat za Predsjednika Hrvatske je trebao reći da odluku suda treba ignorirati.
U idućoj zasjedi pitanje će zasigurno biti, namjerava li tijelo Poglavnika Pavelića ili Maksa Luburića vratiti u Hrvatsku i pokopati ih na Mirogoju, i ako namjerava zašto namjerava ili ako ne namjerava zašto ne namjerava.

Prozivanje “Gdje si bio 91.?” može biti postavljeno iz tako zlonamjernih razloga, da počinje ličiti na ono iz vremena Jugoslavije “Đe’s bio četeres’prve?” Da su svi Hrvati završili na frontu, Domovinski rat bi bilo nemoguće voditi. Neki ljudi su stvoreni za rat i da nije bilo rata u Hrvatskoj, bili bi u nekoj drugoj vojsci i ratovali bi za nekoga drugoga. Neki su bili časnici u jugoslavenskoj vojsci i da JNA nije napala Hrvatsku nego napr. Mađarsku, tukli bi se za Jugoslaviju svim žarom. Kada bi takva pitanja bila legitimno sredstvo za nečiju eliminaciju, onda bi legitimno pitanje bilo “Gdje si bio 81?” ili 85. ili bilo koje godine prije rata, ili gdje si danas, pa da vidimo tko će opstati.

Niti jedan od hrvatskih predsjednika države ili vlade nije rat proveo boreći se puškom na frontu i otkud Škoro sada postaje prvi kandidat koji radi toga ne zadovoljava suverenističke kondicije? Hrvatska je Sanadera dva puta bira za svoga predsjednika i Josipovića jednom, a da niti jedan od njih nije bio izložen takvim uvjetima kako bi se  kvalificirao.

Mesić, Josipović i drugi “svoju podršku daju Škori” kako bi suverenisti povukli zaključak – Ako je za njih dobar, onda nije za nas – i mnogi na to nasjedaju.

Škori se sa svih strana postavljaju zamke i nalijeće na televizijsku zasjedu s pitanjem o pozdravu ZDS i što misli o presudi Mariu Rosi. Ako bi mu bilo što zamjerio, bilo bi da na pitanje u najgorem slučaju nije najspretnije odgovorio, ali bi mu uzeo u obzir okolnost da mu je pitanje kao kandidatu postavio netko s namjerom da to uz kakve god hoće komentare interpretira na telviziji, a ne netko u gostionici iz gole znatiželje.

I onda s “desnice” dolazi “argument”: “Škoro je rekao da treba poštivati odluku suda”. Dakle, kandidat za Predsjednika Hrvatske je trebao reći da odluku suda treba ignorirati.

U idućoj zasjedi pitanje će zasigurno biti, namjerava li tijelo Poglavnika Pavelića ili Maksa Luburića vratiti u Hrvatsku i pokopati ih na Mirogoju, i ako namjerava zašto namjerava ili ako ne namjerava zašto ne namjerava.

Samo zato da obezvrijedim reporterski prepad s pitanjima i podpitanjima o pozdravu ZDS i sve moguće zaključke koji su iz toga izvučeni, objavljujem ovdje intervju koji je Miroslav Škoro dao Ilku Barbariću na RTV HB, čija su pitanja bila postavljena kako bi se vidjelo što Škoro stvarno misli, a ne kako bi ga se uvalilo u namještenu zamku.

Na pitanje zašto se kandidirao, Škoro je odgovorio: “Ne bih mogao, ne želim, neću i odbijam mogućnost sjediti i promatrati procese koji štete mome narodu.”

Možete mu vjerovati i ne morate. Nikoga ne nagovaram da glasuje za Škoru, niti je ovo namijenjeno kako bi vas na to nagovorio. Glasujte po svom najboljem sudu za koga god hoćete, ali radi sebe nemojte nasjedati na jeftine udbaške podvale, jer tim podvalama oni polaze od premise da ste priglupi ognjištari, kako to zna karikirati Zvonimir Hodak, a vi im onda, padajući u te zamke, potvrđujete to njihovo uvjerenje.

Komentari