Slobodan Praljak je je za sebe osigurao život vječni u pamćenju i povijesti hrvatskoga naroda. Stao je uz one velikane povijesti koji su gubeći ovozemaljski život zadobili život vječni. Nije moguće ničim zasjeniti ili zaprljati njegovu nesebičnu gestu pa čak ni nekim krutim iščitavanjem kršćanskih dogmi. Jer Praljak nije počinio suicid. To nije bila predaja, odustajanje od života, kukavičluk, bijeg ili nepromišljena gesta pomračenog uma. To nije bio suicid. Praljak je poručio Sudu u Haagu, ali i svim onim hrvatskim dužnosnicima koji su se godinama trsili kako da mu otežaju obranu, svoj toj trgovačkoj, izdajničkoj žgadiji koja se za šaku dolara prodaje stranim veleposlanstvima u Hrvatskoj, svima njima je poručio: Ne možete mi ništa, jer nemate vlast nada mnom.
Silovanje političke korektnosti na Sudu u Haagu prema teoriji kako su Srbi i Hrvati jednako krivi, jednako agresori u BiH, a Bošnjaci jedini žrtve je najgori mogući politički diletantizam. Sjećam se tih ratnih godina i raznih međunarodnih pregovarača koji su BiH donijeli jednako zla kao i srpski osvajači. Svaki mjesec su dolazili s novim mirovnim prijedlogom i svim su silama podrivali krhko savezništvo Hrvata i Muslimana s početka rata. Cilj je bio amnestirati Srbe kao agresore pretvarajući ratnu zbilju u građanski rat gdje se svatko sa svakim tuče. Nažalost, presudnog igrača za taj plan pronašli su u kolebljivom i nevjerodostojnom Aliji Izetbegoviću, integralnom Jugoslavenu kojemu su zbog toga Miloševićeve inicijative bile bliže od Tuđmanovog separatizma. Nažalost, jugoslavenski komunizam je iskorijenio onu naravnu povijesnu političku platformu bosanskih muslimana po kojoj su se oni smatrali pripadnicima hrvatskoga naroda ili su u Hrvatima uvijek pronalazili svojeg prirodnog saveznika.
Rezultat je Bosna nikad podijeljenija, indoktrinirana političkim islamom, koji zauzima tvrde antikršćanske pozicije. I u takvoj političkoj svinjariji koju su zajednički kuhale srpske i britanske službe odgovorne za, primjerice pokolj u Ahmićima, pojavio se general Slobodan Praljak. Čovjek kojeg nisu mogli potkupiti, savinuti, uplašiti, a u konačnici ni pobijediti. Naime, isti je taj krug britansko-srpskih lobista i agentura uz svesrdnu pomoć sitnokokošarske Mesić-Pusić osovine u Hrvatskoj nastojao prebrisati stvarnost i ispisati povijest o nekakvim građanskim ratovima gdje je svatko svakoga ubijao, činio zločine i gdje su svi zapravo nekakvi balkanski divljaci koje tek treba civilizirati. A ta teza je laž, nema veze sa stvarnošću i ima isključivo jednu, jedinu političku uporabnu vrijednost rehabilitacije velikosrpske ideologije. Slobodan Praljak je to jako dobro razumijevao i nije htio pristati na tu tezu jer je znao da su Hrvati oštećena, napadnuta strana i da je sva moguća pravda u ovom ratu bila i jest na stani Hrvatske.
Slobodan Praljak je bio ratnik, hrvatski ratnik i nije pristajao na kompromis odustajanja od istine, zato se general odlučio na svoju posljednju bitku. I pobijedio je. Bila je to bitka istine i laži, a ne života i smrti. Praljak je jasno razlučio vrijednost istine i njenu životnu snagu vječnosti, spoznajući kako život izvan istine to prestaje biti. Herojskim činom kojim je pokazao svoju nepobjedivost, a zapravo nepobjedivost istine, Slobodan Praljak je je za sebe osigurao život vječni u pamćenju i povijesti hrvatskoga naroda. Stao je uz one velikane povijesti koji su gubeći ovozemaljski život zadobili život vječni. Nije moguće ničim zasjeniti ili zaprljati njegovu nesebičnu gestu pa čak ni nekim krutim iščitavanjem kršćanskih dogmi. Jer Praljak nije počinio suicid. To nije bila predaja, odustajanje od života, kukavičluk, bijeg ili nepromišljena gesta pomračenog uma. To nije bio suicid. Praljak je poručio Sudu u Haagu, ali i svim onim hrvatskim dužnosnicima koji su se godinama trsili kako da mu otežaju obranu, svoj toj trgovačkoj, izdajničkoj žgadiji koja se za šaku dolara prodaje stranim veleposlanstvima u Hrvatskoj, svima njima je poručio: Ne možete mi ništa, jer nemate vlast nada mnom.
Slobodan Praljak je potpuno zasjenio presudu, njen značaj i učinio ju nevjerodostojnom. Kao što je učinio nevjerodostojnim i predsjednika Žalbenog vijeća suca Carmela Agiusa, tog oktroiranog birokratu koji nije u stanju prepoznati ni čin samoubojstva koji mu se događa pred vlastitim očima, a kako bi onda mogao prepoznati pravdu. I onda kad se takva šekspirijanska scena odigra pred njegovim očima taj sudac kao pokvarena ploča nastavlja čitati beživotnim glasom poslanicu svojoj pravnoj nepravdi. I kada je shvatio što se dogodilo, daje pauzu od 15 minuta. Toliko, valjda procjenjuje da je dovoljno odrediti vremena nekome za umiranje. O tempora, o mores!
U izboru između istine ili života Slobodan Praljak je izabrao istinu. Mogao je prešutjeti, pognuti glavu i kroz nekoliko bi mjeseci ili godinu bio na slobodi. Ali takvu slobodu nije htio. Ima li veće geste, moralnog junaštva, hrabrosti i nesebičnosti od takvoga čina? Položiti svoj život za istinu, položiti život za pravdu koja mu je tako brutalno oduzeta? U konačnici položio je život i za domovinu jer je braneći sebe, branio i Hrvatsku. Njegov čin je visoke moralne težine upravo zato jer je na drugoj strani tezulje kod donošenja te odluke bilo skori povratak kući, u društvo i okolinu gdje bi teret osuđujuće haške presude bio vrlo lagan, a na trenutke možda čak i ugodan jer bi kao haški uznik bio slavljen od velikog dijela građana ove zemlje. Ali Praljak to nije mogao prihvatiti, nije htio dozvoliti da ova važna bitka za njega, ali i za Hrvatsku bude izgubljena. Pogotovo ako je na raspolaganju imao još i tu opciju koju je upotrijebio. I uspio je. Pokrenuo je državu, pokrenuo je ljude, pokrenuo je politiku.
Što je najvažnije potpuno je zasjenio presudu, njen značaj i učinio ju nevjerodostojnom. Kao što je učinio nevjerodostojnim i predsjednika Žalbenog vijeća suca Carmela Agiusa, tog oktroiranog birokratu koji nije u stanju prepoznati ni čin samoubojstva koji mu se događa pred vlastitim očima, a kako bi onda mogao prepoznati pravdu. I onda kad se takva šekspirijanska scena odigra pred njegovim očima taj sudac kao pokvarena ploča nastavlja čitati beživotnim glasom poslanicu svojoj pravnoj nepravdi. I kada je shvatio što se dogodilo, daje pauzu od 15 minuta. Toliko, valjda procjenjuje da je dovoljno odrediti vremena nekome za umiranje. O tempora, o mores!
Skandalozno je to ponašanje te visoke sudske administracije i upravo se iz takvih njihovih reakcija iščitava njihova intelektualna, emotivna, ali i moralna inferiornost potpuno nedostatna važnosti profesije i dužnosti koju obavljaju. Ali ne samo taj isprazni i otužni haški birokrat čije ime nije vrijedno spomena, nego i ostalo osoblje te međunarodne institucije. Primjerice, trebalo je više od sat vremena da do generala Praljka stigne hitna liječnička pomoć. U glavnom gradu Nizozemske? Nevjerojatno kolika je to je sramota, otprilike jednaka ponašanju njihovog bataljuna u Srebrenici. I onda bi ti i takvi ljudi, ili što li su već, trebali nama u Hrvatskoj krojiti pravdu, istinu i povijest? E tu je general Praljak rekao ne, gospodo, nećete.
Slobodan Praljak je radije odabrao istinu, nego život u laži. Dugo se tako nešto nije dogodilo ne samo na ovim našim prostorima, nego i na planetarnoj razini. Mirno je čekao izricanje Žalbenog vijeća koje je potvrdilo prvostupanjsku presudu i onda izgovorio svoju legendarnu rečenicu: ‘Slobodan Praljak nije ratni zločinac i s prijezirom odbacujem vašu presudu’. Tom je izjavom koja je prethodila činu žrtve, činu izbora mučeničke smrti Praljak izrekao svoju deklaraciju kojom je sebe, ali i hrvatsku politiku devedesetih proglasio nedužnim. Ovakva žrtva, ovakvo mučeništvo ne može i neće ostati bez ploda.
Izjavom da nije ratni zločinac u potpunosti je poništena monstruozna konstrukcija Suda o njegovoj odgovornosti i odgovornosti hrvatske politike. Budući je nakon te izjave slijedilo ispijanje otrova Praljak je tu izjavu argumentirao najvećim mogućim dokazom, vlastitim životom. U nastavku je naglasio: “S prijezirom odbacujem vašu presudu”. Time je snažno i jasno odbacio nadležnost Suda u Haagu nad samim sobom i nad onime što je ekstenzivno predstavljao u presudi, a to je spona prema tom tzv. Udruženom zločinačkom poduhvatu. Naglasak na riječi “s prijezirom” iskazuje njegov stav nakon desetljeća i pol strpljive borbe i prikupljanja dokaza, argumenata kojima je pokušao objasniti sudu što se događalo, a kako ništa od toga nije bilo uvaženo ovaj veliki hrvatski ratnik nije htio prijeći preko toga.
Udruženi zločinački poduhvat se zapravo dogodio i još uvijek se događa u Hrvatskoj. Predvodili su ga Stipe Mesić, Vesna Pusić i njihova ekipa. Dakle značajan dio centralne hrvatske vlasti ponašao se krajnje izdajnički i neprijateljski prema državi Hrvatskoj, a u konačnici i prema generalu Praljku. Sjetimo se brojnih podmetanja od dilanja Tuđmanovih transkripata iz Ureda predsjednika, ili primjerice, bezobrazno skupog naplaćivanja fotokopiranja arhivskih dokumenata Praljkovoj obrani, pa do knjige koju je današnja ministrica kulture Nina Obuljen 2008. godine proglasila šundom što je značilo višu poreznu stopu za Praljkovu izdavačku firmu, pa do toga da su čak krivotvorili Praljkov imovinski cenzus kako visoke troškove njegove obrane ne bi platio Sud u Haagu, nego on sam. To je tek djelić istine o Udruženom zločinačkom poduhvatu protiv Hrvatske u Hrvatskoj.
Udruženi zločinački poduhvat se zapravo dogodio i još uvijek se događa u Hrvatskoj. Predvodili su ga Stipe Mesić, Vesna Pusić i njihova ekipa. Dakle značajan dio centralne hrvatske vlasti ponašao se krajnje izdajnički i neprijateljski prema državi Hrvatskoj, a u konačnici i prema generalu Praljku. Sjetimo se brojnih podmetanja od dilanja Tuđmanovih transkripata iz Ureda predsjednika, ili primjerice, bezobrazno skupog naplaćivanja fotokopiranja arhivskih dokumenata Praljkovoj obrani, pa do knjige koju je današnja ministrica kulture Nina Obuljen 2008. godine proglasila šundom što je značilo višu poreznu stopu za Praljkovu izdavačku firmu, pa do toga da su čak krivotvorili Praljkov imovinski cenzus kako visoke troškove njegove obrane ne bi platio Sud u Haagu, nego on sam. To je tek djelić istine o Udruženom zločinačkom poduhvatu protiv Hrvatske u Hrvatskoj. Mučenička krv Slobodana Praljka je na rukama ne samo tih političara, nego i niza tzv. intelektualaca, tobožnjih povjesničara, novinara i ostalih javno djelatnih ubojica Hrvatske u Hrvatskoj.
Protunapad kojim je Praljak branio istinu i pobijedio Sud u Haagu neće ostati bez odjeka. To nije bio sumanuti čin fanatika ili čin očajnika koji si želi prekratiti muke, kao što su ga neki medijski kriminalci potpuno promašene usporedili s Goeringom. Praljak jednostavno nije pristao na silovanje lažima. Žudio je za punom slobodom, jer djelomična sloboda to nije i tu je kod njega u punini zaživjela ona latinska ‘nomen est omen’.
Njegov čin biti će nadahnuće hrvatskih naraštaja, štovatelja morala u kojem biti, nadvladava imati. Djelo Slobodana Praljka treba promatrati od njegovog svršetka jer ono znači početak novog razdoblja nade koju je svojim činom donio. To je nada koja govori da ipak ovaj svijet i ljudi imaju snage reći “NE” toj golemoj mašineriji proizvodnje oportunizma, korupcije, kompromisa i kukavičluka, koja melje cijelu zapadnu civilizaciju pa tako i Hrvatsku koja joj pripada. Dobro je da je upravo u Hrvatskoj pronađen jedan koji se tome zlu suprotstavio, jer to onda znači da ih ima još. Barem u Hrvatskoj.