Kada je Mariupolj u pitanju (ali i drugdje, masakr u Buči) nema uopće sumnje da je riječ o teškim ruskim ratnim zločinima za koje vjerojatno nitko ne će odgovarati, kao što srbijanska vojna vrhuška nije odgovarala za Vukovar. Tako je sazdan ovaj svijet. A budući da se odnekud javila Carla del Ponte, onaj moj zaključak iz prošloga tjedna, da će se, naime, suditi Ukrajincima, a ne Rusima – nije bio bez temelja.

Autor: Hrvoje Hitrec

Kako sada stvari stoje, jedini koji može zaustaviti rat u Ukrajini je Alfi Kabiljo, ali i u to sumnjam. Jalta, krimska, a po okusima mediteranska, ovaj put sigurno ne će biti mjesto susreta, ali ima nešto iz povijesti podosta zanimljivo: dok nisu ušli Ukrajinci i Rusi, u Jalti su živjeli Grci. Preseljeni su u – Mariupolj, što znači da i sada ondje živi mnogo njihovih potomaka, možda asimiliranih. Odnosno, teško da su živi poslije suvremenih ruskih razaranja koja su grad doslovce pretvorila u prah i pepeo, te je sada nalik Pompejima nakon provale Vezuva. Dok ovo pišem ne znam jesu li se preživjeli izvukli dogovorenim koridorima, ako neki jesu mnogi nisu, pa bude li pukovnija Azov uništena onda će se u Mariupolju ponoviti vukovarska situacija nakon pada, dobro vam poznata i užasna. Kada je Mariupolj u pitanju (ali i drugdje, masakr u Buči) nema uopće sumnje da je riječ o teškim ruskim ratnim zločinima za koje vjerojatno nitko ne će odgovarati, kao što srbijanska vojna vrhuška nije odgovarala za Vukovar. Tako je sazdan ovaj svijet. A budući da se odnekud javila Carla del Ponte, onaj moj zaključak iz prošloga tjedna, da će se, naime, suditi Ukrajincima, a ne Rusima – nije bio bez temelja.

Da vas ne zamaram onime što i sami znate iz vijesti, doduše kaotično plasiranih iz nepotvrđenih izvora, zabavit ću vas davnom pričom koju sam uzgred dotaknuo u romanu “Špilberk”, dogodovštinama čuvenoga baruna Trenka u Ukrajini kamo je dospio preko Poljske i pridružio se, vodeći sa sobom pedeset “legionara” – ruskoj vojsci. Da je danas u toj vojsci takvih plaćenika, stajala bi puno lošije nego sada kada i takva izgleda poprilično dezorijentirano, demoralizirano i zbunjeno. Naime, Trenk je učinio toliko ispada, ne računajući dvoboje, da je lako mogao zaglaviti, a u redove ruske vojske unio nemir i nered. Zapovjednik vojske, grof Munich simpatizirao je našega razbojnika, ali ne i Trenku prvi nadređeni pukovnik Kuning kojega je barun ispljuskao tako snažno da mu je izbio dva zuba. Trenk se našao pred vojnim sudom, ali je Muncih isposlovao da ga oslobode i poslao u bitku s Tatarima. No, barunu je i opet bio nadređen isti pukovnik Kuning koji ga je naravno mrzio i spletkario, pa su Trenku popustili ionako tanki živci te je pukovnika još jednom isprebijao i to teže. Odveli su ga u Kijev, ondje ga osudili na smrt, ali je opet proradila petrogradska veza i u reviziji presuđeno da na robiji odguli “samo” deset godina. Pobjegao je i uputio se na sjever preodjeven u lađara, uspio doći do tadanje ruske carice Ane Ivanovne, a ona mu omogućila da napusti Rusiju. Zašto? Bili su rođaci. Trenk je po majci bio iz obitelji Keiler von Hartvatten iz kuće kurlandskih vojvoda, s kojima je carica Ana bila u bliskom rodu. Ma dobro, u romanu sam to malo ljepše i opširnije ispripovijedao, ali neka se nađe. Ta ukrajinska epizoda bijaše samo uvod u sve ono po čemu je Trenk postao glasovitim, pa ima i ulicu u Zagrebu.

Bilo je u to doba još ponekih Hrvata u Ukrajini (Trenk je naturalizirani Hrvat), ali im imena nisu zabilježena, kao ni brojnih u dvadesetom stoljeću, u bitkama u Galičini posebno, rijetki imaju grob s imenom i prezimenom. A gdje sve naših ljudi nije bilo, ne samo po Europama nego i na drugim kontinentima, počam od Marka Pola (zašto njega nema na “hrvatskim” eurima?), pustolova i istraživača poput braće Seljan o kojima se ovih dana puno piše od Perua do Brazila, putujuća izložba o njima izaziva pozornost i u Paragvaju, koji ni ne zna (?) da je kraće vrijeme u osamnaestom stoljeću kralj Paragvaja bio Hrvat (dok ga nisu najurili Španjolci), ali je zato sada jedan Hrvat čileanski predsjednik. Puna je Južna Amerika Hrvata. Među njima je bio jedan za kojega se u Hrvatskoj i dan-danas malo zna, a bio je možda i najveći portretist svojega doba u svjetskim razmjerima. Meni je to ime i prezime, Kristijan Kreković, zvonilo kao zvuk iz davnina, ali o njemu nisam previše znao do nedavno, studirao u Beču i Parizu, brzo se proslavio, portretirao okrunjene glave (Švedska, Španjolska, Srbija to jest Jugoslavija). Imao je manju nezgodu što je ratno vrijeme proveo u Zagrebu (žena mu bijaše Židovka, ali ju je zaštitio), portretirao i Pavelića, pa je izveden na sud kada su nagrnuli komunisti. Slikar Kreković je upravo slikovito opisao to suđenje, jer su zajedno s njim pred sudom bili von Matačić i Tin Ujević. Presuda je glasila da im se ima oduzeti pokretna i nepokretna imovina. Tada je Tin zamahnuo svojom čuvenom torbom i slavnom sudu rekao da je to sva njegova pokretna i nepokretna imovina. Tako je to nekad bilo. Tin i isto tako slavni Matačić ostali su u Hrvatskoj (to jest Matačić je neko vrijeme bio u Makedoniji, po kazni, ako se dobro sjećam), a Kreković se uputio preko Bare i od sredine pedesetih živio u Peruu, izlagao i u SAD-u s velikim uspjehom, početkom osamdesetih otvorio vlastiti muzej u Palma de Mallorci (otvorila ga španjolska kraljica Sofija.) Umro je ne dočekavši slobodnu Hrvatsku.

Slikar Kreković bio je poznanik i prijatelj Gandhijev, naslikao je više no upečatljiv portret Mahatme, vjerojatno u vrijeme boravka u Parizu. Josip Hitrec je upoznao Gandhija, proveo jednu večer u razgovoru s vođom nenasilnoga pokreta protiv Britanaca, a za slobodnu Indiju i objelodanio taj razgovor u zagrebačkom časopisu Evolucija (Veče s Mahatmom Gandhijem, 1933.,) a sljedeće godine u istom časopisu i podulji napis Kako živu narod i maharadže u Indiji (živu, da). Nekako istodobno u ilustriranom Svijetu pojavljuju se fotografije J. Hitreca i njegova suputnika – na slonu.

Zašto pišem o Krekoviću? Ime je izronilo u ugodnom razgovoru s predsjednikom Hrvatsko-indijskog društva Joginder Singh Nijjarom u zagrebačkoj kavani, za stolom, silno učen indolog, akademik Mislav Ježić i dr. Darko Žubrinić, pripremaju veliku knjigu o hrvatsko-indijskim vezama i osobama koje su u tom plemenitom poslu sudjelovale. Što ja imam s Indijom? Ma nemam ništa osim strica, književnika Josipa Hitreca o kojemu, predmijevali su sugovornici, nešto znadem. Živio je u Indiji vrlo dugo, od 1932. do 1946., upoznao Indiju uzduž i poprijeko, njezine raznolikosti i posebnosti, ljude i običaje, njezinu dušu, a kada se preselio u USA napisao nekoliko romana i knjigu pripovijedaka – o Indiji, samo o njoj. Joseph George Hitrec postao je (donekle) poznatim u Americi kao dobitnik Harperove nagrade za roman “Mjesečev sin”, poslije preveden na hrvatski (Branko Brusar) – tako su, znači, Hrvata preveli na hrvatski s engleskog, Hrvata koji je počeo književni posao kao pjesnik zbirkom “Lirika 1932.” zajedno s Ivanom ( Goranom) Kovačićem i Vladimirom Jurčićem. Josip Hitrec je jedini preživio Drugi svjetski rat, Kovačića su ubili srpski četnici, a Jurčića komunisti. Hitrec je umro početkom sedamdesetih, u vrijeme dok je bio profesor kreativne književnosti u Buffalu. Prije toga preveo je Andrićevu Travničku kroniku i Gospođicu na engleski jezik. Dolazio je šezdesetih nekoliko puta u Hrvatsku, roditelji su mu još bili živi, a i ja.

No, koja je indijska veza Krekovića i J. Hitreca? Gandhi. Slikar Kreković bio je poznanik i prijatelj Gandhijev, naslikao je više no upečatljiv portret Mahatme, vjerojatno u vrijeme boravka u Parizu. Josip Hitrec je upoznao Gandhija, proveo jednu večer u razgovoru s vođom nenasilnoga pokreta protiv Britanaca, a za slobodnu Indiju i objelodanio taj razgovor u zagrebačkom časopisu Evolucija (Veče s Mahatmom Gandhijem, 1933.,) a sljedeće godine u istom časopisu i podulji napis Kako živu narod i maharadže u Indiji (živu, da). Nekako istodobno u ilustriranom Svijetu pojavljuju se fotografije J. Hitreca i njegova suputnika – na slonu.

U spomenutom nedavnom susretu, gospodin Singh, markantan Indijac koji vrlo tečno govori hrvatski, poklanja mi knjigu Naš Gandhi, koja se sastoji iz više dijelova. Središnji je prijevod knjige Romaina Rollanda o Gandhiju (pretisak prijevoda Josipa Vandekara iz 1924.) pred njim opsežni Proslov Mislava Ježića u kojemu uspoređuje (istodobni) indijski i hrvatski pokret, odnosno Gandhija i Stjepana Radića, te prilike u kojima su se odvijali. U Zaslovu pišu Joginder Singh Nijjar i Darko Žubrinić pod naslovom Dva velikana nenasilnosti i mirotvorstva, Mahatma Gandhi i Stjepan Radić. A Radić je pisao o Gandhiju 1927., godinu dana prije atentata u barbarskoj beogradskoj Skupštini, u članku Pomiritelj, učitelj i spasitelj Indije Mahatma Gandhi – o vjeri koja daje snagu duha, korijenu slobode. Citiram: “Jer sam pojam vjere sadržava neograničenu poniznost, neograničenu ljubav prema bližnjemu, i neograničenu sućut prema svemu što je živo.” Na koricama knjige Naš Gandhi (objavljena lani) sažete su usporednice: i Gandhi i Radić bili su nepopustljvi u svojemu nenasilju i mirotvorstvu, neumorno radili na izgradnji političke osviještenosti seljaštva, i oba su preminuli u atentatima – Gandhi u svojoj 79. godini, Radić u 57. – dvadeset godina prije Gandhija.

Ispričavam se na tolikom broju rečenica posvećenim Indiji, onoj u prvoj polovici 20. stoljeća kada su Britanci vladali korbačima sa željeznim šiljicma. Današnja, odavno slobodna Indija, pametnom makroekonomskom politikom od osamdesetih nadalje postala je velesilom, a siromaštvo smanjeno usprkos fascinantnoj demografskoj eksploziji. U rusko-ukrajinskim zbivanjima Indija osuđuje nasilje, ali ne ide dalje od toga, no tko smo mi da joj zamjeramo. Rat je u Europi.

Dotle u Hrvatskoj


Ministri piju normabele i trzaju se na svaki šum. Kažu mi da će u ovom tjednu na vrata ministarstava staviti naljepnice – zelene ondje gdje ministri ostaju, crne gdje lete, žute gdje bi mogli odletjeti, ali još neko vrijeme ostaju. Jamogu lista albume s fotografijama iz školskih dana, da vidi gdje su sada đački drugovi i koga bi od njih postavio za ministra.

Mi smo se čvrsto svrstali uz Habsburško carstvo, oprostite uz Zapad, Europsku uniju i Amerikance, a protiv nasilja Ruskoga carstva. I uz sankcije i žrtve (Brodosplit). Primamo izbjeglice iz Ukrajine, vrlo srdačno i prijateljski, to više što su poremetili planove krijumčara ljudi iz azijskih zemalja. Pojačali smo izd(v)ajanje iz proračuna u korist obrane, malo kasno ali valjda na vrijeme (kucnimo o drvo), nakon dvadeset sušnih godina. Malo modernije oružje naručili smo, ali još nije stiglo, a kad će ne zna se točno. Sreća je da su nam ostali oklopi, protuoklopi i protuzračno silno sofisticirano oružje koje nam je Zapad neštedimice slao u vrijeme Domovinskoga rata, kao sada Ukrajini. Što? Nije tako bilo? Valjda sam opet nešto pobrkao, godine su to.

Za sada pratimo što radi čudo Božje kako Kiril ruski naziva patrijarha Putina, a usput se bavimo domaćim temama.

Aktualna je ponad svega konstrukcijska obnova Vlade.

Ministri piju normabele i trzaju se na svaki šum. Kažu mi da će u ovom tjednu na vrata ministarstava staviti naljepnice – zelene ondje gdje ministri ostaju, crne gdje lete, žute gdje bi mogli odletjeti, ali još neko vrijeme ostaju. Jamogu lista albume s fotografijama iz školskih dana, da vidi gdje su sada đački drugovi i koga bi od njih postavio za ministra.

Spajanje ministarstava za sada nije dobro sjelo, jedino se još govori o spajanju ministarstva kulture i unutarnjih poslova, za slučaj da se pobuni tko od nakladnika ili umjetnika kojima se uskraćuju potpore. Takva bi se buna onda svela pod terorizam, što je i inače u modi. Ako ga nema, treba ga izmisliti. Jer kakva bi to država bila bez terorizma. U oba smjera. Hrvatska je izrazito demokratska zemlja, nema gušenja medija, ako se koji zadavi kao recimo Hrvatsko slovo, to je čin humane eutanazije.

Pobijedili Vučić i Žigmanov


Hrvat Žigmanov sjajno je odradio posao i usput učvrstio svoj položaj vođe hrvatskoga naroda u Vojvodini i Srbiji, vjerojatno na veliku žalost hrvatskoga veleposlanika u Beogradu Hidajeta Bišćevića, kojega bi Hrvatska, da je malo pameti u jajolikim glavama, povukla iz Beograda već puno prije, kada se pokazalo da s Hrvatima u Vojvodini ima malo ili nimalo veze, ne ide im na ruku nego naprotiv, a Žigmanova očito i osobno ne podnosi.

Da će bivši (?) četnik Vučić pobijediti na izborima u Srbiji, očekivano je. Da će uspjeti Tomislav Žigmanov, nismo bili sigurni. A jest, na vojvođanskoj manjinskoj listi, u širokoj koaliciji, Žigmanov je ušao u srbijansku Skupštinu, a s njim, čini se dok ovo pišem, i jedan Rusin (a što su Rusini nego Ukrajinci, pod ne baš smislenim nazivom). Vrlo dobro, odlično, dok Srbijanci priređuju ulična slavlja u korist Rusa, ulazi im Ukrajinac. Hrvat Žigmanov sjajno je odradio posao i usput učvrstio svoj položaj vođe hrvatskoga naroda u Vojvodini i Srbiji, vjerojatno na veliku žalost hrvatskoga veleposlanika u Beogradu Hidajeta Bišćevića, kojega bi Hrvatska, da je malo pameti u jajolikim glavama, povukla iz Beograda već puno prije, kada se pokazalo da s Hrvatima u Vojvodini ima malo ili nimalo veze, ne ide im na ruku nego naprotiv, a Žigmanova očito i osobno ne podnosi.

Kako bilo, jedan je Hrvat, znači, u beogradskoj Skupštini, u Srbiji gdje nema zajamčenih mjesta kao što ih ima u Hrvatskoj za Srbe (odnosno samo za pupovčane). Tako kaže Ustav, to jest promjene Ustava RH donesene ucjenom. No i u tom i takvom Ustavu ne piše da neki pupovčan mora biti članom Vlade.

Glede Mađarske i Orbana, i ondje posve prema očekivanjima. Orbanovo rezervirano ponašanje prema zločinačkoj ruskoj agresiji na Ukrajinu neslavna je pukotina na istočnom krilu NATO-a, u nevrijeme.

Smrtopisi


Smrt Tome Podruga nije izazvala veću pozornost, s nepravom jer je taj Solinjanin rođen daleke 1931. opusom od dvadesetak i više knjiga obogatio hrvatsku književnost. Tankoćutan i melankoličan lirik, osjećajni putopisac.

Iz svijeta glazbe otišla je Višnja Korbar, sjećam je se iz davnoga doba kada je na Zlatnim stijenama u Puli pjevala ljeti na terasi, lijepa djevojka s biciklom, a kako se ne bih sjećao toga ljeta kada su me uhitili i prognali iz Pule, ali to je druga priča.

Iz kazališnih krugova simpatična Mirjana Majurec, vedra osoba i vrlo dobra glumica, široj publici poznata iz mnogih filmova i serija.

Iz kruga branitelja i političara Đuro Dečak, čovjek odvažan i značajan, junak iz 1991. koji se u siječnju te godine drznuo usprotiviti JNA i KOS-u, pa završio na vojnom sudu u Zagrebu i osuđen na nekoliko godina zatvora, ali je narod ustao na noge pa se okupio oko zgrade suda, zaprijetio i razbio ploču, uplašili se kosovci i pustili Dečaka u svibnju, kao i cijelu znamenitu virovitičku skupinu (Habijenec, Belobrk, Kovač, Šabarić), a Dečak potom organizirao svoje ljude i operacijom Otkos u početcima Domovinskoga rata pokosio četnike. Sjajan čovjek, u politici se nije libio ostati svojim. Neokrunjeni kralj lovaca i njihova saveza, s toliko registriranih pušaka da nema straha za budućnost.

Prethodni članakRusko-srpska peta kolona u Hrvatskoj djeluje punom parom
Sljedeći članakPodcast Velebit – Karolina Vidović Krišto:
Osnivamo stranku za hrvatski nacionalni preporod

OSTAVI KOMENTAR

Please enter your comment!
Please enter your name here