“Socijaldemokrati” ne nude ništa nova u odnosu na SDP jednostavno zbog toga što se nije promijenio njihov mentalni sklop jugohrvatstva.

Autor: Vjekoslav Krsnik

U nizu novih političkih stranaka što je na neki način mazohizam hrvatske političke scene, otpadnici iz SDP-a osnovali su novu stranku pod jednostavnim nazivom “Socijaldemokrati”. Već sam naziv nove stranke podstiče ključno pitanje: čiji su i na koje biračko tijelo računaju ti “socijaldemokrati”. Hrvatskoj naravno treba socijaldemokratska ljevica dakle “hrvatska” socijaldemokratska ljevica, ali ona u ovom novom političkom pokušaju očito nije “hrvatska” nego “jugohrvatska” od čega sustavno pati ljevičarska opcija od samog stvaranja hrvatske države.

I dosadašnja vodeća oporbena stranka (Socijaldemokratska partija SDP) ostajući mentalno vjerna svojoj prethodnici Savezu komunista Hrvatske (SKH) na prijelazu iz totalitarnog u demokratsko državno uređenje, nije željela prihvatiti nacionalni atribut u svojem nazivu, što je uostalom dokazala i praktičnim političkim potezima od kojih je najupečatljiviji napuštanje sjednice Hrvatskoga sabora kad se odlučivalo o raskidu s Jugoslavijom. Treba podsjetiti na pomalo bizarnu činjenicu da je tadašnji SDP uoči saborskih izbora 2011. godine na kojima je pobijedio sa Zoranom Milanovićem, bio angažirao jednog američkog PR stručnjaka kako bi im on ukazao na njihov hrvatski identitet, pa se tada mahalo brojnim državnim zastavama da bi se i na toj bazi privukli birači.

To je međutim kruta povijest iz koje SDP, a sada i “Socijaldemokrati” još uvijek nisu izvukli pouke. Hrvatskoj naravno treba jedna istinska hrvatska ljevičarska stranka koja će se u novim uvjetima i okolnostima vezati za ideje istinskih hrvatskih ljevičara iz prošlog stoljeća, kakvi su bili na primjer August Cesarec, Božidar Adžija, Otokar Keršovani ili Ante Ciliga koji je među prvima knjigom “U zemlji velike laži” raskrinkao  Staljinov boljševički Sovjetski Savez. Umjesto toga, ako nisu otvoreno uz komunističkog diktatora Josipa Broza Tita, onda se “kao pijani plota” drže baštine komunističkog aparatčika Ivice Račana koji je, pored napuštanja sabornice kad se glasovalo o raskidu s Jugoslavijom, ostao upamćen i po izjavi o Tuđmanovom HDZ-u kao “stranci opasnih namjera” zato što se zalagala za otcijepljenje iz Jugoslavije. Temeljni je grijeh postojeće ljevice u Hrvatskoj, dakle ne hrvatske ljevice, što je vodeću ideju vodilju crpila, kad se radilo o komunističkoj Jugoslaviji, u velikosrpskoj floskuli o tzv. “bratstvu i jedinstvu” koja je ipak državnopravno srušena Ustavom iz 1994. godine, a danas slijepo slijedi novi internacionalizam na globalnoj razini pod utjecajem globalnih liberalnih dekadentnih LGBT pokreta koji podrivaju suštinu europske judeo-kršćanske civilizacije.

“Socijaldemokrati” će se kako je istaknuto na njihovoj osnivačkoj skupštini zalagati za ostvarivanje njihovih ključnih političkih ciljeva – “podizanja kvalitete života i osobnog standarda uz zaštitu prirode i kulturne baštine, izgradnju naprednog društva i jačanja društvenog povjerenja te jačanja države kao efikasne, održive, pouzdane i pravedne organizacije društva”. U uvodnom nastupu na osnivačkoj skupštini brižno se izbjegavalo kazati da je ovo država hrvatskoga naroda stvorena krvlju u obrambenom Domovinskom ratu, što nije ni čudno kad su izbjegli u nazivu stranke spomenuti da je ona “hrvatska” kao što u svojim nazivima imaju, da spomenemo samo najvažnije, njemačka i talijanska socijalistička stranka. Onda se ne treba čuditi što su na osnivačkoj skupštini potpuno ignorirani najvažniji problemi hrvatskoga društva, nefunkcionalnost države potencirana sukobom predsjednika Republike i predsjednika Vlade, posvemašnja korupcija na najvišoj razini, konstantan rast javnog duga, ozbiljna demografska kriza, neriješeni problemi sa Srbijom proistekli iz Domovinskog rata, prije svega sudbina nestalih, ignoriranje ugroženosti Hrvata u susjednoj Bosni i Hercegovini, totalno zanemarivanje iseljeništva kao važnog čimbenika hrvatskoga nacionalnog korpusa, i tako dalje. “Socijaldemokrati” dakle ne nude ništa nova u odnosu na SDP jednostavno zbog toga što se nije promijenio njihov mentalni sklop jugohrvatstva. Očito je i njima bio potreban neki inozemni PR stručnjak da ima ukaže kako su oni Hrvati i kako moraju voditi računa o nacionalnoj komponenti jer su socijaldemokratske ideje u Hrvatskoj specifične i drukčije ugrožene nego u drugim europskim zemljama sa jakim socijaldemokratskim strankama. Predsjednik stranke Davorko Vidović izjavio je  da “dizanje ruke za HDZ-ovu Vladu bilo bi od nas izdajnički, mi smo svi u Sabor izabrani kao zastupnici oporbe”. Ali su već prvim testom prilikom vladinog zahtjeva za referendumsku promjenu Ustava dali potporu HDZ-u, iako taj prijedlog zbog nove ključne uloge Ustavnoga suda otežava a ne olakšava referendum kao najizravnije demokratsko sudjelovanja naroda u provođenju politike. Prema tome “Socijaldemokrati” su stranka koja će prije svega voditi računa o interesima onih otpadnika iz SDP-a da sačuvaju svoja saborska mjesta a ne da se istinski izbore za interese svojeg užeg i šireg biračkog tijela. Istinska hrvatska ljevica njihovom pojavom nije nimalo ojačana, ali je jugohrvatska ljevica time na neki način oslabljena, što je na izvjestan način ipak dobar znak.

Prethodni članakPodcast Velebit – Mario Macan:
Umjetna inteligencija i film Terminator postaju stvarnost
Sljedeći članakPodcast Velebit – Velimir Bujanec: Kontroverzan sam pa što!?

OSTAVI KOMENTAR

Please enter your comment!
Please enter your name here