Procesuiranje Marka Juriča bez obzira na konačni ishod parnice, predstavlja sramotu, povratak u Jugoslaviju, nazadovanje do verbalnog delikta, pokušaj discipliniranja slobode tiska, povratak na politička suđenja uz režimsko određivanje što je to taj famozni amorfni pojam govora mržnje (pod koji se sve može podvesti).
To je naslov knjige koju je hrvatska povjesničarka i publicistkinja Ljubica Štefan (1921.-2002.), te nositeljica cijenjene izraelske titule Pravednice među narodima, objavila još godine 1996. uz svakodnevne prijetnje koje je zatim doživljavala sve do posljednjeg dana svoga života.
Kao što je poznato, to odlikovanje, najviše je izraelsko državno priznanje za nežidove, a dodjeljuje se ljudima koji su vlastitoj pogibelji unatoč, spašavali živote Židovima.
Tom knjigom, profesorica Štefan, razgolitila je zločinačku prirodu i metode rada Srpske pravoslavne crkve kao i suradnje SPC s nacizmom i fašizmom. Knjiga je u Zagrebu doživjela sličnu sudbinu kao i Pilarovo “Južnoslavensko pitanje” svojevremeno u inozemstvu pa potom u Beogradu.
Naime, Pilarovu knjigu, prvo izdanje, Beograd je otkupio, sve raspoložive primjerke, a zatim ih spalio. Tako je to Pilarovo kultno djelo (objavljeno pod pseudonimom Südland) desetljećima ostalo slabo poznato. Profesorici Štefan knjigu “Srpska pravoslavna crkva i fašizam” tiskali su doduše i nisu je spalili, ali su je bunkerirali po zagrebačkim skladištima da zauvijek nestane u mraku. Naravno istina, o kojoj su elaborirano pisali i Pilar i Štefan, nije mogla ostati niti zabranjena niti skrivena a niti zaboravljena. I da nije bilo četničke agresije i četiri okupatorska rata na tlu propale Jugoslavije bilo bi strašno imati u središtu grada svećenika SPC koji je pjevao četničke budnice i slavio dobro nam poznato četničko i fašističko klanje. Bio bi to sumrak uljudbe i cijela slika učmalosti našeg političkog i društvenog života. Temeljem nekadašnjeg okupljanja na kojima je pjevao četničke pjesme mitropolit Porfirije se ispričao, ali nema ograde ni osude od strane SPC. Koliko je dakle, ta isprika iskrena?
No, Hrvatska je imala krvavi oslobodilački rat, pretrpjela je ogromne štete, rat je odnio tisuće hrvatskih života, mučene su i ubijane stotine cijelih obitelji. Bio je to i ostao stari velikosrpski i četnički obrazac, projekt. Izravna agresija, zbog koje bi u svakoj normalnoj državi postojala ne samo politička i medijska, već i trajna općedruštvena osjetljivost i briga da se tako nešto nikada više ne ponovi. Jer upravo je takvo medijsko prešućivanje, koje je i iziritiralo Marka Juriča, prvi uvjet da ponovno otvorimo vrata četničkoj agresiji i srbijanskome fašizmu na hrvatskome ozemlju.
Unatoč svemu rečenome, Hrvatskoj se nažalost redovito ponavljaju četnička pjevanja, a da na to ne reagira ni DORH, ni politika a bome ni velevažni antifašisti. Svi oni hrabro šute i ne samo da su sve odšutjeli. Nakon što je Pupovac u Saboru RH izrekao svoj mrzilački govor o tobožnjem hrvatskom fašizmu koji se njemu eto opet priviđa, on je i otvoreno izjednačio uspoređujući – današnju RH s NDH. I nikome ništa! Ono što je naknadno izgovorio, nismo doživjeli kao njegovu ispriku jer to ona nije ni bila. Doživjeli smo “samo” da predsjednik Vlade, koji još i koalira s tim i takvim Pupovcem, izjavi za medije kako se Pupovac ispričao “na svoj način”. Ma koje ponizno uvlačenje!
Za verbalni delikt želi se ponovno voditi politički proces, ali ne fašistima već poznatom kolumnistu i uredniku, voditelju Marku Juriču. On je naime jedini objavio nepobitnu snimku nekadašnjeg četničkoga orgijanja i upozorio javnost da isti taj Porfirije danas propovijeda na Cvjetnome trgu u Zagrebu.
Umjesto, dakle, da se već ne znam koji po redu od Pupovčevih mrzilačkih istupa u Hrvatskoj politički odmah sankcionira, da se raskine koalicija s onim tko nas smatra fašistima, umjesto da država sramotne objave srpskih Novosti napokon prestane financirati, mi imamo patološki obrat situacije: za verbalni delikt želi se ponovno voditi politički proces, ali ne fašistima već poznatom kolumnistu i uredniku, voditelju Marku Juriču. On je naime jedini objavio nepobitnu snimku nekadašnjeg četničkoga orgijanja i upozorio javnost da isti taj Porfirije danas propovijeda na Cvjetnome trgu u Zagrebu. Upozorio je na minule, a jezive događaje i na to što se sve u SPC događa, a sve do danas prolazi bez osude. Više je nego prozirno što se Juriča želi procesuirati zbog poziva na oprez. I maloj je djeci jasno da nije smio objaviti snimku četničke orgije s Porfirijem u kadru i za tu istinu (koju se ne da pobijati) ima biti odstrijeljen.
Umjesto da se zatražilo obrazloženje od SPC-a i mišljenje Srpskog narodnog vijeća i samoga Pupovca o tom sramnome incidentu (jednome u nizu četničkih pjevanja), ugledni novinar dobio je optužnicu u kojoj se njega tereti za poticanje na govor mržnje! Njega se stigmatizira i proskribira kao osobu koja tobože poziva na međunacionalnu mržnju. Trebao je znači i morao prešutjeti i javnosti zatajiti informaciju do koje je došao svojim radom a koja nam je itekako važna. Bez obzira kada se dogodila. Informacije, kao primjerice s ovih fotografija, koje pokazuju tradicionalnu povezanost srbijanskoga dvora sa samim vođom nacističkoga pokreta.
Taj fašizam se nastavlja i dan danas, kroz srbijanski četnički pokret usidren i petrificiran i personificiran ponajviše upravo u Srpskoj pravoslavnoj crkvi i njezinim vodećim ljudima. Da nije tako ne bi se četničke orgije nekažnjeno odvijale u manastiru Krka, u i oko njega. Kako su novine pisale 2013. godine: “Naši lovci ih često čuju kako pjevaju četničke i krajiške pjesme u poljima, daleko od ljudi, jer se nikad nisu pomirili oni i njihovi učitelji da je ovo slobodna i neovisna Hrvatska.”
Ne treba zaboraviti niti kome je Ivo Andrić (kasniji književni nobelovac) predavao vjerodajnice Kraljevine Jugoslavije. Novine o tome pišu: “Andrić je 1939. predao vjerodajnice Hitleru, dan poslije sjedio je u počasnoj loži na velikoj paradi u čast Hitlerova rođendana. (…) kasnije je bio među sedmoro ljudi koji su s predsjednikom vlade Dragišom Cvetkovićem sudjelovali na potpisivanju protokola o pristupanju Jugoslavije Trojnom paktu te je bio i na ručku koji je Hitler organizirao.”
Nevjerojatno kako hrvatske državne institucije odjednom rade. Žele osuditi novinara kojem je posao upozoravati na društvene abnormalije, kojem je dužnost da na pojavu fašizma reagira. Kao uglednom političkom novinaru i voditelju, Juriču sada žele začepiti usta, ne zbog onoga što je on izrekao već zbog onoga što je prvi prenio. Sada znači treba ubiti glasnika, kad se već ne može istinu.
Politički suditi Marku Juriču i to ne po nekakvoj privatnoj tužbi Pupovca ili Srpskog narodnog vijeća ili SPC nego od strane državnih institucija Republike Hrvatske, predstavlja dno dna političke i pravosudne situacije u Hrvatskoj. Do toga je moglo doći samo kroz učestalo i trajno kriminaliziranje Domovinskog rata, branitelja, časnih HOS-ovih jedinica, kroz suradnju s Vučićevom Srbijom koja isto tako redovito kleveće Hrvatsku. Do toga dolazi hrvatskom političkom glupošću i radom za tuđe interese kroz stalno isticanje nekakvog našeg cilja da i Srbija uđe u EU, kroz hrvatsko slanje dokumenata Srbiji (Josipović – Kosor), kroz stalno dopuštanje da se kleveće VRO Oluja, da se negira srpska agresija, sve do ovoga sramnog procesa novinaru danas… Koliko se toga promijenilo od nekadašnjih svakodnevnih prijetnji profesorici Štefan? Koliko od paljenja Pilarovih knjiga?
Procesuiranje Marka Juriča vjetar je u leđa Miloradu Pupovcu, njegovom SNV, njegovim ogavnim Novostima, ali i otvoreni signal beogradskim i zagrebačkim velikosrbima, četnicima i fašistima, svima njima, da mogu još jače Hrvatskoj zavrtati ruku na leđima i tražiti sve veće i veće ustupke tom dijelu militatne srbske manjine u Hrvatskoj. Političko suđenje i uvjetna kazna novinaru unutarnje politike, ne znači ništa drugo nego pokušaj zabrane rada na način kako se nekada Jugoslavija obračunavala s državnim neprijateljima.
Do svega je toga moglo doći samo kroz krivotvorenje jasenovačkog popisa, kroz proizvodnju brojki i imena, pa čak i tako da na njemu stoje i imena bez prezimena. Do svega se današnjega moglo doći samo stalnim dizanjem paranoike zbog navodnog narastajućeg hrvatskog fašizma i nacionalizma, baš kao da smo još u Jugoslaviji pa su to istoznačnice. Do ovakvoga stanja u Hrvatskoj moglo je doći samo ne podizanjem zahtjeva da Srbija napokon otvori sve svoje jame i preda lokacije koncentracijskih logora, ne uhićivanjem srbijanskih ratnih zločinaca i silovatelja te neupućivanjem zahtjeva da Srbija prizna agresiju i napokon vrati svo popljačkano blago i dokumentaciju uz plaćanje ratne reparacije.
Kako je izvršeno sve suprotno tome, puzajuća agresija Memoranduma 2, hibridni rat, uzeo je svoj danak i pobjednička Hrvatska ponovno se uvlači i povlači u rupu svoje stare kolektivne a navodne krivice. Zato hrvatski branitelji prosvjeduju, ali se zato u velikom broju i ubijaju. Hrvatska, za koju su dali sve, za koju su krvarili, danas se ulaguje četnicima, abolira velikosrbe i agresore, plaća im policijska zaposlenja i mirovine, stvara i alimentira bogate političke, koalicijske jasle. Na kraju, kako vidimo, i procesuira ponajbolje vlastite novinare zato što su iznijeli istinu koja nije smjela ugledati svjetlo javnosti.
Procesuiranje Marka Juriča bez obzira na konačni ishod parnice, predstavlja sramotu, povratak u Jugoslaviju, nazadovanje do verbalnog delikta, pokušaj discipliniranja slobode tiska, povratak na politička suđenja uz režimsko određivanje što je to taj famozni amorfni pojam govora mržnje (pod koji se sve može podvesti).
Javno podržavam kolegu Marka Juriča i pozivam na potpisivanje peticije za novinarsku slobodu u Hrvatskoj i javno izgovorenu argumentiranu riječ. Predlažem da se o ovome obavijeste međunarodne udruge novinara i europske institucije koje se bave zaštitom slobode govora i demokracije kao i sve one koje se bave zaštitom osnovnih ljudskih prava.
Procesuiranje Marka Juriča vjetar je u leđa Miloradu Pupovcu, njegovom SNV, njegovim ogavnim Novostima, ali i otvoreni signal beogradskim i zagrebačkim velikosrbima, četnicima i fašistima, svima njima, da mogu još jače Hrvatskoj zavrtati ruku na leđima i tražiti sve veće i veće ustupke tom dijelu militatne srbske manjine u Hrvatskoj. Političko suđenje i uvjetna kazna novinaru unutarnje politike, ne znači ništa drugo nego pokušaj zabrane rada na način kako se nekada Jugoslavija obračunavala s državnim neprijateljima. Kažnjavanje novinara za njegov rad ima cilj ušutkivanja, uvjetovanja i propisivanja njegova budućeg rada, što sve znači jasno gušenje proklamirane slobode tiska.
Hrvatima je tako zabranjeno reći: vidi četnike ali je klevetnicima i vrjeđateljima Hrvatske sasvim dopušteno javno reći sve što ispovraćati žele. Oni će čak dobiti i obranu, ne samo tzv. hrvatske politike, nego i pravosuđa a hrvatskom će novinaru zapravo biti zabranjen svaki rad. Odnosno, ne svaki, on može izvještavati o onome što mu nije ni poziv ni struka. Mogao bi recimo (čak tri godine) uređivati emisije i voditi razgovore o nečem sasvim drugom. Slobodno.
Javno podržavam kolegu Marka Juriča i pozivam na potpisivanje peticije za novinarsku slobodu u Hrvatskoj i javno izgovorenu argumentiranu riječ. Predlažem da se o ovome obavijeste međunarodne udruge novinara i europske institucije koje se bave zaštitom slobode govora i demokracije kao i sve one koje se bave zaštitom osnovnih ljudskih prava.
Izvor: hkv.hr