“U Muzeju ‘Mimara’ u Zagrebu, 14. februara o.g. održan je svečani prijem povodom proslave Dana državnosti i Dana Vojske Republike Srbije”. Tako glasi objava Ambasade Republike Srbije u Zagrebu.


Jedino na “Zapadnom Balkanu” se može dogoditi tako nešto, da se u glavnom gradu države koju je jedna tuđa osvajačka vojska poharala, dvadeset godina nakon tog rata, tu vojsku slavi i odaje joj se počast uz sudjelovanje predstavnika svih organa državne vlasti.

Zašto “srpskohrvatska”, pitati će neki, donekle s pravom jer nije zajednička proslava zajedničkog nadnevka Vojske Republike Srbije i Oružanih snaga Republike Hrvatske.

Vojska je srpska, ali ju se slavi u Zagrebu, ne u prostorijama srpske ambasade nego u hrvatskom Muzeju “Mimara”, uz financijsku i oragnizacijsku pomoć hrvatskog glavnog grada Zagreba i ne Beograda, nego male varoši nedaleko Rume, na pola puta između Novog Sada i Beograda, Inđije, koja broji dvadesetak tisuća stanovnika, valjda kako se Beograd i Zagreb ne bi stavljali u isti rang.

Na prijemu su učestvovali predstavnici svega i svačega u Hrvatskoj, poimenice, kako se na web stranici srpske ambasade navodi: “Izaslanik predsednice R.Hrvatske, savetnik za spoljnu i evropsku politiku, Dario Mihelin; potpredsednik Hrvatskog sabora, Furio Radin; predsednik Grupe hrvatsko-srpskog prijateljstva u Hrvatskom saboru, Željko Raguž; poslanik Veljko Kajtazi; pomoćnici ministra spoljnih i evropskih poslova R.Hrvatske, Boris Grigić i Amir Muharemi, kao i diplomate nadležne Direkcije za JIE, načelnik Matija Oćušćak i saradnici; gradonačelnik Grada Zagreba, Milan Bandić; predsednik Saveta za nacionalne manjine, Aleksandar Tolnauer; šef Kancelarije Vlade R.Hrvatske za ljudska prava i prava nacionalnih manjina, Branko Sočanac; predsednik SNV, Milorad Pupovac; predsednik ZVO, Srđan Jeremić; poslanici SDSS, Boris Milošević i Dragana Jeckov; brojni predstavnici dipkora, predstavnici MO i Ministarstva kulture R.Hrvatske, predstavnici srpske zajednice, kulturnog života Zagreba, medija.” (Pročitaj više)

Za sada, nitko od hrvatskih predstavnika na proslavi srpske vojske, tu vojsku nije nazvao “naša vojska”, osim možda Pupovca, ali nekom inercijom, stvari se na “Zapadnom Balkanu” razvijaju velikom brzinom.

Nakon srpskog božićnog domjenka, posjete Vučića, sjednice CK SNV-a u Lisinkome i proslave srpske vojske u Mimari, izgleda da u Zagrebu trenutno ma više srpskih slavlja nego hrvatskih.

Moći će Bandić reći da je bio na proslavi srpske državnosti, koja “slučajno” pada na dan njihovih oružanih snaga, jer Srbija je “slučajno” u isti nadnevak spojila tri stupa svoga nacionalnoga bića i svega u njemu sadržanoga: Dan državnosti, Dan vojske i praznik SPC Sretenje.

Što se zapravo proslavilo u Zagrebu pomaže objasniti RTS, navodom da je između ostaloga, Srbija posljednja proglasila samostalnost “zbog protivljenja njenom nasilnom razbijanju devedesetih godina prošlog veka”, tj. povela je pravedni rat protiv Hrvatske da bi sačuvala SFRJ u koju je ugradila svoju teško stečenu državnost.

Dakle RTS, između ostaloga o značaju nadnevka proslavljenog u Zagrebu navodi: “Teško stečenu državnost u vekovnim bunama i ratovima, Srbija je posle Prvog svetskog rata ugradila, najpre u temelje Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca, odnosno Kraljevine Jugoslavije, a posle Drugog svetskog rata 1945. godine na njima je ponikla nova država SFRJ.
Zbog protivljenja njenom nasilnom razbijanju devedesetih godina prošlog veka, Srbija je poslednja od šest bivših republika ponovo stekla nezavisnost…

Iz izjave srpske ambasade dade se naslutiti kako je ovaj prijem rezultat “poseta predsednika Republike Srbije, Aleksandra Vučića, R. Hrvatskoj, realizovan na poziv predsednice R. Hrvatske, Kolinde Grabar Kitarović.”

Ne može promaći zapažanju ni to da srpska ambasada u istoj toj rečenici i uostaom u cijelom tekstu svoga izvješća, spominje “Republiku Srbiju” i “R. Hrvatsku”. Toliko o srpskom diplomatskom protokolu. Tako se to radi kad nekoj državi hoćeš dati do znanja da ju zapravo ne priznaješ, pa svoju navedeš punim imenom a onu drugi sa “R”.

Po svemu navedenome, proslava ne može biti jugoslavenska, nego za sada, isključivo srpskohrvatska. U vrijeme kada je Hrvatska do same srpske invazije 1991. nastojala uspostaviti treću Jugoslaviju, Srbija je Jugoslaviju bila otipsala za sva vremena, pa prema tome, program stvaranja zajedničkog “regiona” Zapadni Balkan, isključuje jugoslavenstvo u bilo kojem obliku, jer Srbija je s jugoslavenstvom, prema stavovima svih svojih državnih institucija, uključujući SANU i SPC, izgubila, pa očito očekuje da će sa “Zapadnim Balkanom” bolje proći.

Jedino na “Zapadnom Balkanu” se može dogoditi tako nešto, da se u glavnom gradu države koju je jedna tuđa osvajačka vojska poharala, dvadeset godina nakon tog rata, tu vojsku slavi i odaje joj se počast uz sudjelovanje predstavnika svih organa državne vlasti.

Kako bi bilo po pravilu reciprociteta, prijem povodom iduće proslave Oluje prirediti u Beogradu uz sufinanciranje grada Beograda i Babine Grede?

Povodom hrvatske pomirbe, mnogo smo puta rekli da nije provedena, jer mi smo njima oprostili ali oni nama nisu. Sada je očito da smo i srpskoj vojsci za sve što je po Hrvatskoj radila, mi oprostili a oni nama nisu.

I ne samo oprostili, nego ih u Zagrebu “14. februara. 2018.” i proslavili.

Ne bi trebalo zanemariti ni to da se na čelu srpske vojske, kao ministar obrane nalazi veliki hrvatski prijatelj, Aleksandar Vulin.

Aferim!

Foto: Tanjug – Aleksandar Vulin