Gospođa Yu sada želi financirati samo nogometni klub, zapelo je oko Kumrovca, no nije velika šteta jer je štafetu preuzeo Obersnel u Rijeci pa će “Galeb”, valjda kao hrvatska kulturna baština, biti ipak obnovljen. Rijeka, grad kulture u kojoj već sedamdeset godina Hrvati žive pod terorom jugokomunista i ne zna se kada će biti oslobođeni. Crvena riječka krpica lepršat će na jarbolu “Galeba”, bit će leba i kolača, nostalgičnih slika i projekcija kao podsjetnik na vrijeme kada je najveći zločinac naših naroda i narodnosti pušio cigaru premazan svim mastima, hoću reći uljima protiv sunčevih zraka.

Autor: Hrvoje Hitrec

Temperature ispod plus deset, ujutro ispod nule, dovoljno da moj mladi, petnaestogodišnji automobil odbija paliti od prve, pa i od treće, tinejdžer jedan svojeglavi. Tek kad mu zaprijetim da ću ga prodati, nevoljko proradi. Ne zna da ga nitko ne će kupiti, jer ne postoji agencija za zlorabljene aute. A što je sve taj prošao u životu, bolje i ne govoriti.

Dobro, i ja sam mu sličan, osim po starosti. Ako mi ujutro ne naliju barem tri kave, ne pokrećem se. Čitam novine, ali ništa ne razumijem, osim da su se skupljačima otpadaka pridružili skupljači potpisa, volonteri koji će jednoga dana i sami postati predsjednici. Na štandu u omanjem gradu nutka me jedan od njih da potpišem za gospođu o kojoj ništa ne znam, vidim da nitko ne potpisuje pa postajem oprezan. Volonter me je prepoznao, čak zna naslov jedne od mojih knjiga. I ne samo to. Kaže mi: “Gledao sam i Vaše “Drugove Glembajeve” u “Jazavcu”. Baš mi je žao što ste poslije skrenuli.” Da sam malo skrenuo, znam i sam, ali ispostavilo se da misli na politiku. Da sam skrenuo tamo gdje se nije nadao. No sada bih valja, potpisom za gospođu ljevičarku mogao ispraviti grijehe.

Odlazim udesno, s pomiješanim osjećajima. Pa u rečenom kabaretskom komadu sedamdesetih prošloga stoljeća ja sam ismijao komuniste na vlasti do nevidljive granice poslije koje se javljaju tajne službe, što gospodin volonter očito nije razumio. Nije važno, daleka je to prošlost, a gospođa Yu sada želi financirati samo nogometni klub, zapelo je oko Kumrovca, no nije velika šteta jer je štafetu preuzeo Obersnel u Rijeci pa će “Galeb”, valjda kao hrvatska kulturna baština, biti ipak obnovljen. Rijeka, grad kulture u kojoj već sedamdeset godina Hrvati žive pod terorom jugokomunista i ne zna se kada će biti oslobođeni. Crvena riječka krpica lepršat će na jarbolu “Galeba”, bit će leba i kolača, nostalgičnih slika i projekcija kao podsjetnik na vrijeme kada je najveći zločinac naših naroda i narodnosti pušio cigaru premazan svim mastima, hoću reći uljima protiv sunčevih zraka.

Neka omladinka tumačit će turistima povijest dvadesetoga stoljeća. U stariju povijest ne će zalaziti jer ondje ima svačega, a ionako je sve više-manje mitomanija. Možda će pozvati u goste i kojeg profesora s odsjeka za povijest na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Izbor je velik, može se birati između Nevena Budaka, Ive Goldsteina, Tvrtka Jakovine, Hrvoja Klasića a vjerojatno bi se još našlo, premda je i to dovoljno da se studenti na ispravan način suoče s hrvatskom prošlošću. Može se rečenima pridružiti i kolumnistica koja je nedavnih dana osjećajno pisala o nekoj svojoj profesorici. Izabrala je, tada još mlada, temu o kralju Tomislavu, a profesorica joj je rekla da se ne bavi mitologijom i preporučila studentici da piše o hrvatsko-srpskoj koaliciji.

Glede Mudroslovnog fakulteta u slobodnom i kraljevskom gradu Zagrebu: o njemu sam već pisao, a i još ću. Pisao sam ne tako davno, kada je izbačen akademik Mislav Ježić, no tada nisam znao koliko je dubok i širok progon neistomišljenika onih koji sada vladaju tim fakultetom, oligarhije zaostale u (onom) vremenu. Da su stvari otišle daleko, čitam u prilogu dnevnoga lista, prilogu posvećenom Sveučilištu. Toliko daleko da je dekanica Vlahović-Štetić (nepravomoćno) osuđena na Općinskom sudu u Zagrebu poradi zlostavljanja (mobbing) prof. Ante Čovića. Oglasio se i Hrvatski sveučilišni sindikat kojemu je također prekipjelo, pa iz sindikalnoga nabrajanja vidim da su se na udaru uprave FF-a našli “brojni djelatnici Filozofskog fakulteta” – uz akademika Ježića i akademik Krešimir Nemec, te još sedam profesora, među njima i jedan emeritus.

Jesu li nastavnici zakinuti? Jesu. Moraju li zato školska djeca ispaštati? Ne moraju. Je li državna vlast trebala drukčije reagirati? Da. U Ustavu nešto piše o pravu na obrazovanje, koliko se sjećam. Pa je nakon deset dana štrajka trebalo poduzeti što je trebalo – zabraniti štrajk, ali istodobno sugerirati Vladi da nastavi pregovore i dovrši ih u razumnom roku i na razborit način. Tako se ponaša država koja drži do sebe i Ustava.

Eto tako. Pročulo se, sve manje studenata se upisuje, odlaze na Hrvatske studije ili tko zna kamo. Vidjevši da je vrag odnio šalu, Mudroslovni fakultet je mudro ukinuo prijemne ispite na kojima su se nekoliko godine budućim brucošima davale mozgalice. Nisam prezadovoljan, prijemni ispiti uopće, ne samo na FF-u, i nisu tako loša stvar ako se uzmu u obzir “uspjesi” đaka na državnoj maturi, ali i stotinu puta potvrđena istina da iz srednjih škola izlaze polupismeni mladi ljudi bez općega obrazovanja. Ne svi, ali dosta, previše njih. Zašto je tako, ta bi nas analiza mogla odvesti u bunare školstva u koje ne želim zalaziti, kao što i pretjerano dug štrajk nastavnika ima više lica i naličja.

Dok ovo pišem (nedjelja je, zadnji dan studenoga) štrajk još traje, djeca u blizini kuće u kojoj živim igraju se na potoku, ne znaju što bi sa sobom, roditelji su nervozni i od prvotne potpore štrajkačima ne ostaje mnogo. Jesu li nastavnici zakinuti? Jesu. Moraju li zato školska djeca ispaštati? Ne moraju. Je li državna vlast trebala drukčije reagirati? Da. U Ustavu nešto piše o pravu na obrazovanje, koliko se sjećam. Pa je nakon deset dana štrajka trebalo poduzeti što je trebalo – zabraniti štrajk, ali istodobno sugerirati Vladi da nastavi pregovore i dovrši ih u razumnom roku i na razborit način. Tako se ponaša država koja drži do sebe i Ustava. Infantilno je stalno govoriti da su djeca najvažnija, a nastavljati s beskrajnim bitkama na skliskom brvnu, dok se mališani, kako rekoh, igraju na potoku u prohladnim, sivim danima ko rođenim za učenje. Zato će imati tek nekoliko dana praznika u proljeće, i sjedit će u školi po nesnosnim vrućinama svršetkom lipnja. Ma bravo. Reforma školstva ide dalje, ako se ovako nastavi ići će i do kraja srpnja.

Mađarske teritorijalne pretenzije


Pojavi se i Orban u Osijeku, pa u dvosmislenom, ali ne baš tako dvosmislenom da ne bi bio smislen, zapravo kaže da je Baranja bila i bit će mađarska pokrajina. Ne poteže pitolj, sve se može mirno riješiti unutar europske obitelji. Orban je, znači, izložio mađarske teritorijalne pretenzije na dio države koja se zove Republika Hrvatska.

Imamo svakakve susjede, osim onih iz pakla još mnoge iz limba. Da susjedi iz pakla nisu prestali lagati i krasti (nakon što su devedesetih okupirali i ubijali) govori vijest da su pokrali novac sa “sukcesijskog” računa na kojemu je bila lijepa svota, pa nestala. Zapadni susjed sada je pak sam od sebe priznao da je varao oko arbitraže. BiH Komšić otrovno opanjkava Hrvatsku gdje stigne. No, što je sa sjevernim susjedom, dotično Mađarskom? Njegujemo s njom dobre odnose, hrvatska manjina u Mađarskoj ima samoupravu, imaju Hrvati u Pečuhu i svoje kazalište, a ni mađarska manjina u Hrvatskoj nema se na što potužiti. Idila. Dijeli nas Drava, ali ta nestašna rijeka najednom kod Donjeg Miholjca skreće prema jugoistoku, bez vidljiva razloga. Između nje i Dunava pojavljuje se Baranja. Zatim se pojavi i Orban u Osijeku, pa u dvosmislenom, ali ne baš tako dvosmislenom da ne bi bio smislen, zapravo kaže da je Baranja bila i bit će mađarska pokrajina. Ne poteže pitolj, sve se može mirno riješiti unutar europske obitelji.

Orban je, znači, izložio mađarske teritorijalne pretenzije na dio države koja se zove Republika Hrvatska. Nije to izgovorio na nekom gazimestanskom skupu, nego u mirnom razgovoru, onako orbanovski šarmantnom, je li, kao u Kalmanovoj “Grofici Marici”. Smisao je isti. Uz to je stalno spominjao i Slavoniju, ali nekomu priglupom kao što sam ja nikako nije bilo jasno jesu li rečene pretenzije usmjerene i prema Slavoniji, jest, toliko je taj slavonski dio bio zakukuljen i zamumuljen u mutne rečenice. S hrvatske državne strane nije bilo reakcije, tek kao u opereti “Zemlja smiješka”. Zapeo mi je za oko neki kolumnist koji se pita zašto suverenisti nisu reagirali. Pa jesu li samo “suverenisti” zaduženi za to, ili suverena HR u cjelini?

Kad sam već pri susjedima, jako mi je žao što nismo susjedi s Bugarskom (a bili smo u vrijeme hrvatskih kneževina i srednjovjekovnoga Hrvatskog kraljevstva koje valjda spada u mitologiju). Nacionalna zajednica Bugara u Hrvatskoj primjer je (ima ih još pozitivnih) kako jedna manjina cijeni zemlju u kojoj živi i kako se na najbolji način brine za svoj identitet. I kako mirno, pribrano i uporno radi na kulturnom mostu koji spaja Bugarsku i Hrvatsku (ispod mosta je Srbija). Da je tako svjedoči i književni most koji je proslavio desetu obljetnicu zbornikom “Most od riječi”. Taj je most začet istodobno kada i prve ideje o Pelješkom, a pionir je u tom pothvatu predsjednik zajednice Bugara, Raško Ivanov. Tako su počeli, uglavnom zrakoplovni letovi između Sofije i Zagreba s putnicima književnicama i književnicima (via Vienna). U zborniku je zastupljeno, u vrlo dobrim prijevodima, nas sedmero iz Hrvatske i isto toliko književnica (književnika) iz Bugarske. Eto, i Strossmayer bi bio zadovoljan, bez obzira na druge neke njegove ideje koje su se pokazale katastrofalnima.

Čovjek koji je do časti držao više no do svoga života


Silni predočeni dokumenti i knjige koje je Slobodan Praljak napisao da razjasni ratna zbivanja u BiH, dotično istinu o njima, nikoga u Haagu nisu zanimali. Bio je unaprijed osuđen. Riječ je o pravosudnom ubojstvu koje je za posljedicu imalo samoubojstvo čovjeka koji je do časti držao više no do svoga života.

Vidim da se Generalski zbor prisjetio 29. studenoga 2017. kada je general Slobodan Praljak ispio otrov u haaškoj sudnici. Inače, za one mlađe i neupućene, taj se datum, 29. novembar, naveliko slavio u komunističkoj Jugoslaviji, te nije slučajno odabran za izricanje presude Praljku. Izravno je odabir datuma govorio da hrvatskom generalu sude i presuđuju oni koje je nestanak Jugoslavije gadno rastužio pa se osvećuju. Silni predočeni dokumenti i knjige koje je Slobodan Praljak napisao da razjasni ratna zbivanja u BiH, dotično istinu o njima, nikoga u Haagu nisu zanimali. Bio je unaprijed osuđen. Riječ je o pravosudnom ubojstvu koje je za posljedicu imalo samoubojstvo čovjeka koji je do časti držao više no do svoga života.

Dresirana medijska klatež u Hrvatskoj, na krilima presude, zauzela je “službeno stajalište”: Slobodan Praljak je osuđeni ratni zločinac, pa o njemu i po njemu možemo kako hoćemo, a hoćemo. Indoktrinirali su tako i dobar dio javnosti. Što kažu povjesničari? Ne znam dovoljno. Samo znam da jedan istaknuti hrvatski političar iz devedesetih, ali i poslije njih, priprema opsežnu knjigu (knjige) s tisućama stranica i tisućama dokumenata o Herceg Bosni u ratu, nakon čega će biti razvidna prljava uloga koju su imale strane sile, i europske i prekomorske, kao i perverzne igre moći koje su Hrvate stajale gubitka vlastite republike u BiH, a Praljku oduzele život.

Hrvatska u raljama birokracije


Kad se pitate može li Hrvatska bolje, odgovor je da ne može. Hrvatsku u raljama (uz još štošta) drži birokracija kojoj je dobro, koja se zabavlja pakosteći “strankama”. Ništa se nije promijenilo od vremena bivšega sustava, samo što ima više stranaka.

Na televiziji se pojavila emisija pod tim nazivom, ali ju nisam dospio pogledati. Umjesto toga, a kao mogući prilog, ispričat ću vam priču jedne gospođe koja je pošla u gradsko komunalno poduzeće jednoga velikog grada. Trebala je neku informaciju. Na porti pita portira gdje može dobiti obavijest koja joj je potrebna, portir ju pošalje na treći kat, bez lifta. Gospođa pronađe vrata na koje je upućena, kadli na njima piše: “Sa strankama kontaktiramo samo preko porte.” Žena ipak pokuca na vrata i uđe, vidi da ljudi u sobi igraju neku zanimljivu igricu. Jedan ili jedna podvikne: “Jeste Vi nepismeni, pa što piše na vratima! Samo preko porte!” Konsternirana gospođa izađe i ode kući.

Pa kad se pitate može li Hrvatska bolje, odgovor je da ne može. Hrvatsku u raljama (uz još štošta) drži birokracija kojoj je dobro, koja se zabavlja pakosteći “strankama”. Ništa se nije promijenilo od vremena bivšega sustava, samo što ima više stranaka. S tim u svezi (iz onoga vremena) uvijek se sjetim Dubrovčanina s kojim sam radio u novinama početkom osamdesetih. Taj je smislio kako napakostiti birokratima. Ako je trebalo donijeti deset “uvjerenja”, on je na stol iskrcao iz torbe – devet. Birokrat se ozario i trijumfalno zaključio da nedostaje još jedan papir. Tada je moj Dubrovčanin izvadio iz torbe deseti i pokvario birokratu cijeli dan.

Nitko više ne spominje Došašće, samo Advent


Ljudi troše što su zaradili tijekom godine, crni petak slijede bijele nedjelje u kojima blagajnice moraju raditi jer tako žele strani vlasnici robnih kuća. Država im ide na ruku, pa i ona je u vlasti stranaca, a ne stranaka. Gotovo nitko više ne spominje Došašće, samo Advent.

Zagrebački je Advent postao senzacijom. Gužve su već sada senzacionalne, baš kao u Dubrovniku ili Splitu ljeti. Srećom da je Sava navodno plovna samo do Siska, a i to kada su viši vodostaji, inače bi negdje kod Hipodroma pristajali kruzeri. Zagrepčani su presretni, tramvaji ne će voziti u centru, kupovat će orašare i doma razbijati orahe za božićne blagdane. Sve je u znaku Orašara, na ledu i na kazališnim binama. Novoga “Orašara” u HNK uspio sam premijerno vidjeti, podosta čarobno i lepršavo, slatko. Cukreno, što bi rekli stari Zagrepčani. Dan poslije zapaljena svijeća na Manduševcu, uz pjesmu “Rajska djevo, kraljice Hrvata”. Udba za sada šuti, onako kartuzijanski. Ljudi troše što su zaradili tijekom godine, crni petak slijede bijele nedjelje u kojima blagajnice moraju raditi jer tako žele strani vlasnici robnih kuća. Država im ide na ruku, pa i ona je u vlasti stranaca, a ne stranaka. Gotovo nitko više ne spominje Došašće, samo Advent.

Severina – vratite dite materi

Još jedan biser hrvatskoga sudstva, ne i prvi. Već je jednom izbio skandal kada je dijete oduzeto majci i predano ocu, stranom državljaninu, mislim da se radilo o Talijanu. I što sada? Valjda postoji još jedna, viša instanca, koja će reći kako vele Dalmatinci – vratite dite materi.

Komentari