Današnja HRT emisija nu2 je pokazala da je Stanković u Trifunoviću konačno našao čovjek kojega može nazvati “soulmate”. Bio je to susred dva srpska mangupa na Balkanu, “posljednjem utičistu anarhije”, kako je inspirirani Trifunović povjerio Stankoviću. Aco je ovom emisijom pokazao da zapravo pripada na srpsku televiziju, među srpske sugovornike u emisiji na srpskom jeziku i za srpsku publiku. Jedni hrvatski plus bi mu mogla biti plaća što ju ubire na Hrvatskoj televiziji, koja je danas više ličila na SRT ili JRT, nego na HRT.
Sergej Trifunović je Aci Stankoviću u današnjoj nu2 rekao “Govorimo istim jezikom”. Stanković se toliko zadivio spoznaji i njenom javnom priznanju, da je nakon toga čak i sam počeo govoriti “istim” jezikom (“Možda ja grešim”).
U političkom dijelu emisije gost i domaćin su se složili u toliko toga, da Stanković praktično nije ni trebao postavljati neka pitanja, a razgovor je više ličio na susret dva brata nakon što se dugo nisu vidjeli, nego na ‘talk show’.
“Hrvatska je bila jedna od 5 fašističkih država. Imamo Nemačku, Italiju, Japan, Španiju i Hrvatsku.”, rekao je Trifunović, na što Stanković nije imao primjedbe. Nije važno što je u istoj poziciji bila i Mađarska i Austrija i Rumunjska i Bugarska i što je najvažnije, Srbija Milana Nedića, kojega se danas rehabilitira kao nacionalnog heroja.
Jasenovac, “treći najgori logor na svijetu”, i kako kaže Trifunović, nije važno ako je tamo pobijeno 700 tisuća ili 20 tisuća ili samo dvojica, dok god u srpskima tog vremena nije poginuo nitko.
A je sposoban lažov bio onaj Nedić kada je Hitlera oči u oči uspio uvjeriti da je Srbija počistila i zadnjeg Židova i postala prva europska “judenfrei” država.
Trifunović je po tko zna koji put ponovio Malaparteovu laž o tegli ljudskih očiju na stolu Ante Pavelića. Za Praljka je, očito na upozorenje prije emisije da “uvaži perverzne hrvatske senzibilnosti”, tek izustio da je bio “slinjo” jer ga njegova mama takvoga pamti.
Inače, po njemu, haaški tribunal je po svemu bio politička farsa osim po presudi Praljku i Gotovini čijim je dočekom nakon oslobođenja, Trifunović bio šokiran; da ne bi Pusićeve primjedbe o potrebi hrvatske katarze, izgubio bi svaku vjeru u Hrvatsku.
Trifunović se nije sjetio da bi u postojećem ozračju, katarza najpotrebnija bila Srbiji, a Stanković ga na to nije vidio razloga upozoriti. Što bi i upozoravao kada Srbija osim dva-tri izgrednika izgleda toliko humanitarna i kozmopolitska.
Harmonija u stavovima je pojačana i poistovjećenjem srpskih radikala i hrvatskoga HDZ-a, u tipičnom Stankovićevom stilu gdje uobičajeno Srbiji dade packu, kako bi lopata po hrvatskoj glavi mogla izgledati kao proizvod balanciranog mišljenja.
Emisija je odisala ne samo zajedništvom jezika nego i posebnom bliskošću koja se nije ni trebala naglašavati, jer je to pokazavala svaka riječ i svaka gesta. Tek se na kraju sa dvije riječi Stanković (očito neiskreno) ogradio od izjave o Praljku kao “slinji”, jer se u zadnjoj minuti trgnuo iz umišljaja da to dva Srbina razgovaraju na srpskoj televiziji za srpsku publiku, shvatio gdje je i uvažio mogućnost da bi u Hrvatskoj mogao biti izložen hrvatskoj kritici. Moraš makar na kraju pomisliti na to od čega, od koga i kod koga živiš.
Ta srodnost dvojice prijatelja mogla se vidjeti iz posebne atmosfere koja je vladala u emisiji, a posebno kad ju se usporedi s prošlotjednom, kada je napravio ogromne pripreme da bi namjestio zasjedu Slobodanu Prosperovu; Prospera je samo, reako bih, civilizacijski standard morao spriječiti da se ne nagne preko stola i ekstremno provokativnog insinuatora Stankovića, šakom ne zavrti u njegovoj rotirajućoj stolici, kakva se Trifunoviću toliko svidjela.
Emisija je pokazala da je Stanković u Trifunoviću konačno našao čovjek kojega može nazvati “soulmate”.
Bio je to susred dva srpska mangupa na Balkanu, “posljednjem utočistu anarhije”, kako je inspirirani Trifunović povjerio Stankoviću.
Aco je ovom emisijom pokazao da zapravo pripada na srpsku televiziju, među srpske sugovornike u emisiji na srpskom jeziku i za srpsku publiku. Jedini hrvatski plus bi mu mogla biti plaća što ju ubire na Hrvatskoj televiziji, koja je danas više ličila na SRT ili JRT, nego na HRT.