Proces je standardiziran. Najprije Središnji državni ured za Hrvate izvan Republike Hrvatske imenuje nekoga iz iseljeništva u Savjet za Hrvate izvan Hrvatske. Potom Pupovčeve Novosti iz udbine arhive ili kojim drugim izvorima “prouče” profil i obiteljsku pozadinu imenovanoga i ako nema čistu jugoslavensku prošlost, puste pse s lanca. Na kraju Središnji ured poništava imenovanje. Tako umjesto zbližavanja iseljene Hrvatske ostvaruju otuđivanje. Do sada su pale Australija (Ante Jurić) i Južna Amerika (Mirko Hasenay).


Ako se ne zaustavi odlazak, ako se ne poveća natalitet i ako se ne ostvari povratak iseljenika, Hrvatska je osuđena na nestanak.
Nekima bi to u Hrvatskoj predstavljalo radosni kraj povijesnog hoda ovog malog i žilavog naroda, kojega nisu mogli zatrti dok je bio okupiran i porobljen, pa su se domislili paklenom planu, kako to ostvariti kada jednom postane samostalan, kada svatko odahne, opusti mišiće i zaključi da je briga za opstanak stvar prošlosti.

Tokom posjete Južnoj Americi, predsjednica Republike Hrvatske Kolinda Grabar Kitarović je između ostalih, posjetila Argentinu i hrvatsku zajednicu u Buenos Airesu. Pritom se sastala s prominentnim Hrvatima, uključujući i predsjednika udruge Hrvatski domobran, Mirka Hasenaya.

Mirko Hasenay je imenovan u Savjet za Hrvate izvan Hrvatske a Domu Lugones, Hrvatskom domu koji se nalazi u ulici Lugones, gdje se godinama okupljaju Hrvati Buenos Airesa, Predsjednica je uručila priznanje.

Bilo je to jedno u seriji putovanja hrvatske Predsjednice nakon Australije, Novog Zelanda, Sjedinjenih Država i Kanade, u očitoj namjeri povezati hrvatsko iseljeništvo s domovinom, kako bi se ostvarilo apsolutno vitalno jedinstvo hrvatskoga naroda, decimiranog stoljetnim iseljavanjem, koje se i danas nemilice nastavlja.

Međutim, hrvatsko iseljeništvo je za manjinsku ali moćnu projugoslavensku sekciju u Hrvatskoj bilo i ostalo “neprijateljska fašistička emigracija” što je postalo sasvim jasno nakon Predsjedničina povratka u Hrvatsku, kada je započelo vaganje svake njezine riječi, pa je čak i u Hrvatskom saboru imenovana kao osoba koja bi trebala završiti u zatvoru, jer nije u razgovorima s Hrvatima specifično podijelila Hrvate na one koji, s obzirom na godinu odlaska u izbjeglištvo, imaju, a koji nemaju pravo zvati se Hrvatima.

Bio je to mali i davno zakašnjeli pokušaj stvoriti bar neku povezicu domovine sa svojim po svijetu raseljenim narodom, čija će populacija doskora postati veća od one u domovini, čija djeca pritisnuta krizom, nebrigom i nemarom, napuštaju domovinu toliko masovno da ih je lakše brojati autobusima nego ljudima.

Ako se ne zaustavi odlazak, ako se ne poveća natalitet i ako se ne ostvari povratak iseljenika, Hrvatska je osuđena na nestanak.

Nekima bi to u Hrvatskoj predstavljalo radosni kraj povijesnog hoda ovog malog i žilavog naroda, kojega nisu mogli zatrti dok je bio okupiran i porobljen, pa su se domislili paklenom planu, kako to ostvariti kada jednom postane samostalan, kada svatko odahne, opusti mišiće i zaključi da je briga za opstanak stvar prošlosti.

Oprost na koji je odgovoreno osvetom


Ostvarenje samostalnosti bila je dovoljna zadovoljština da se svima oprosti, ni ne sluteći da oni koji bi s tim oprostom trebali biti najzadovoljniji, neće nama oprostiti. Umjesto osvete, za koju je bilo više nego dovoljno motivacijskog materijala, mi prognanici smo izmislili i ponudili pomirbu. Umjesto da ju prihvate, benefaktori našeg oprosta, krenuli su u osvetu.

Davno prije nego što su svjetske prilike postale pogodne za ostvarenje samostalnosti, i davno prije nego što je itko mogo pomisliti da će general Franjo Tuđman izbiti na vrh garniture koja će ostvariti samostalnost, tokom teških vremena kada se suverenistička misao mogla razvijati jedino u emigraciji, Bruno Bušić je među baš tim “neprijateljskim emigrantima” raširio ideju nacionalnog izmirenja i za nju dobio privolu, onih koji su imali naviše razloga režati za osvetom, privolu te “neprijateljske i fašističke emigracije”. Pomirba sinova partizana i ustaša, bila je formula s kojom smo pristupili poslu stvaranja države. Prigrlio ju je i Franjo Tuđman, i unatoč toga što je već od prvih dana bila zloupotrijebljena od one strane koja ju je prva trebala prigrliti jer je nosila “putra na glavi”, Hrvati su iz rata izašli pobjedinici i moji emigrantski suborci, koji su toliko propatili kroz tolike godine progona i likvidacija, klekli su na grobove svoje poubijane braće i oprostili čak i onima koji su izravno sudjelovali u pripremama i izvršavanju krvavoga jugoslavenskog zadatka. Ostvarenje samostalnosti bila je dovoljna zadovoljština da se svima oprosti, ni ne sluteći da oni koji bi s tim oprostom trebali biti najzadovoljniji, neće nama oprostiti. Umjesto osvete, za koju je bilo više nego dovoljno motivacijskog materijala, mi prognanici smo izmislili i ponudili pomirbu. Umjesto da ju prihvate, benefaktori našeg oprosta, krenuli su u osvetu. Pravo vam budi – komentirali su mnogi.

“Dragi moji Hrvati, s izuzetkom onih iz 45. i njihovih potomaka!”


Radi se o čovjeku koji se jednom ironično identificirao kao gost a danas se bez i malo ironije, ponaša kao gazda koji preko glava hrvatske sluganske političke kukavelji, vedri i oblači.

Predsjednica je u svom govoru u Buenos Airesu, po njihovu očekivanju trebala reći: “Dragi moji Hrvati, svi koji ste u Argentinu  stigli prije 1945. i oni koji su stigli nakon 1960., lijepo vas pozdravljam i molim da iz ove dvorane odmah izbacite sve one koji su ovamo došli u periodu nakon pada zločinačke fašističke tvorevine NDH, njih, njihove obitelji i potomke. Biti će mi posebna čast ako ih vani nakon izbacivanja dobro isprebijate i obuzeti će me ponos ako vas vidim kako se vraćate zasukanih rukava i ruku krvavih do lakta.

Kako bi na engleskom rekli “My dear Croatians*! (*Conditions apply)

To je trebala reći Kolinda Grabar Kitarović, da ne zasluži smještaj u jednoj od dvije moguće institucije, kako ih je uz odobravanje malo manje od polovine Sabora, imenovo Arsen Bauk. Gledajući tu i sličnu retoriku, dok spominjemo kako bi se Sabor trebao zvati državnim, nameće će mi se pomisao – smije li se zvati hrvatskim?

Ali ovo nije o Bauku koji je zajedno s njegovom bagrom Hrvatski sabor pretvorio u štalu. On Predsjednici i nikome naročito ne može ništa dok god je u opoziciji, nego je ovo priča o nekome tko je na vlasti i tko se upravo pokazao mnogo snažnijim od Predsjednice, koji može poništiti odluke vladinih ureda i oduzeti priznanja koja ona uručuje Hrvatima i hrvatskim institucijama.

Radi se o čovjeku koji se jednom ironično identificirao kao gost a danas se bez i malo ironije, ponaša kao gazda koji preko glava hrvatske sluganske političke kukavelji, vedri i oblači.

Neka Hrvati izvan Hrvatske ostanu izvan Hrvatske


Na scenu je stupio nekadašnji gost a današnji gazda, Milorad Pupovac, koji ne treba retorički oskvrnjivati čast visokog doma Hrvatskog sabora (on ga oskvrnjuje samim tim što se tamo nalazi), nego je Baukovu bitku nastavio preko svojih pasa u Novostima, kojima treba samo baciti malo mesa iz proračuna, i oni podivljaju, otrgnu se s lanca i ugrizaju u koga god Milorad upre prstom…
Ne smeta Miloradu Pupovcu Mirko Hasenay, dok god on stoji u Argentini i ne vraća se kontaminirati Pupovčevu Hrvatsku, ali Mirko je primljen u Savjet vlade za Hrvate izvan Hrvatske, a ti su Miloradu na zubu, jer što se njega tiče, neka Hrvati izvan Hrvatske, izvan Hrvatske ostanu za uvijek i neka im se još priključi što je moguće više onih iz domovine. On bi podržao Savjet za odlazak Hrvata iz Hrvatske, a ne Savjet za njihov povratak.

Baukova retorika o Predsjedničinoj posjeti Hrvatima u Argentini je splasnula i on se u međuvremenu prebacio na druge teme, na Hrvate u domovini koji se ne slažu s njegovom idelogijom, pa im zajedno sa svojim istomišljenicima iz istog tog Sabora djeli “komplimente” kao “križari”, “katolibani” i tome slično.

U međuvremenu, na scenu je stupio nekadašnji gost a današnji gazda, Milorad Pupovac, koji ne treba retorički oskvrnjivati čast visokog doma Hrvatskog sabora (on ga oskvrnjuje samim tim što se tamo nalazi), nego je Baukovu bitku nastavio preko svojih pasa u Novostima, kojima treba samo baciti malo mesa iz proračuna, i oni podivljaju, otrgnu se s lanca i ugrizaju u koga god Milorad upre prstom.

Predsjednica se povukla u izolaciju dok se svi drugi s lijeva i desna ne poderu ganjajući Istanbulsku konvenciju, ali nije i Milorad Popovac. On je sačekao 10. travnja kada se u čast uspostave prve novovjekovne hrvatske države, svake godine u Buenos Airesu i svuda po svijetu gdje žive Hrvati, priređuju progodne manifestacije.

Ove godine, manifestacija u organizaciji Mjesnog odbora u Buenos Airesu, u čijem sastavu je i Mirko Hasenay, bila je pomaknuta s 10. na 15. travnja, kad će svima biti lakše pristupiti, jer je nedjelja.

U sastavu programa je bila Sv. misa zahvalnica u 11.30, zatim nakon mise zajednički svečani ručak i nakon ručka odgovarajući kulturni i folklorni program za prisutne, u Domu Lugones, kojemu je Predsjednica tokom posjete uručila priznanje.

Ne smeta Miloradu Pupovcu Mirko Hasenay, dok god on stoji u Argentini i ne vraća se kontaminirati Pupovčevu Hrvatsku, ali Mirko je primljen u Savjet vlade za Hrvate izvan Hrvatske, a ti su Miloradu na zubu, jer što se njega tiče, neka Hrvati izvan Hrvatske, izvan Hrvatske ostanu za uvijek, i neka im se još priključi što je moguće više onih iz domovine. On bi podržao Savjet za odlazak Hrvata iz Hrvatske, a ne savjet za njihov povratak.

Pupovčevi bijesni psi pušteni s lanca


Desetog travnja 1941. je na zgarištu Jugoslavije uspostavljena država koju je hrvatski narod htio, što su priznali i Alojzije Stepinac koji s ustaškim režimom nije imao baš prijateljske odnose i Franjo Tuđman, koji se protiv tog režima oružjem borio u ratu. Ali Deseti travnja nije proslava režima nego je proslava uspostave države koju smo mi, koju su naši preci htjeli ali ju nije htio Pupovac ni njegovi preci, pa kakvih god prijepora s režimom i njegovim poglavnikom imao, on i njegovi nikada ne izostave osuditi državu kao pojam i proglasiti ju za tvorevinu, jer ako je ona bila tvorenvina onda je i ova, onda je i svaka, dok je baš stvarna tvorevina bila njegova vesailleska nenarodna, nelegitimna, monstruozna politička kreatura Jugoslavija, koja nikada nije imala pravo postojati.

Kada su saznali da se priprema manifestacija “Pavelićeve tvorevine”, u akciju su preko Novosti stupili Pupovčevi bijesni psi. Došlo je vrijeme ponoviti uspjeh koji su postigli kad su se iz Melbournea riješili Ante Jurića, kome po starosti ni otac ni nije mogao biti ustaša a kamo li on. U zadatak je stavljeno, riješiti se sada Mirka Hasenaya iz Buenos Airesa i još poniziti Predsjednicu i oduzeti priznanje koje je uručila Domu Lugones, da se zna tko je gazda u ovoj državi.

Desetog travnja 1941. je na zgarištu Jugoslavije uspostavljena država koju je hrvatski narod htio, što su priznali i Alojzije Stepinac koji s ustaškim režimom nije imao baš prijateljske odnose i Franjo Tuđman, koji se protiv tog režima oružjem borio u ratu. Ali Deseti travnja nije proslava režima nego je proslava uspostave države koju smo mi, koju su naši preci htjeli ali ju nije htio Pupovac ni njegovi preci, pa kakvih god prijepora s režimom i njegovim poglavnikom imao, on i njegovi nikada ne izostave osuditi državu kao pojam i proglasiti ju za tvorevinu, jer ako je ona bila tvorenvina onda je i ova, onda je i svaka, dok je baš stvarna tvorevina bila njegova versailleska nenarodna, nelegitimna, monstruozna politička kreatura Jugoslavija, koja nikada nije imala pravo postojati.

U Novostima od 29. ožujka Pupovčevi su psi pušteni s lanca i obrušili se na Mirka Hasenaya, proslavu uspostave prve novovjekovne hrvatske države i automatski cijeloga iseljeništva za koje u Pupovčevoj Hrvatskoj nema mjesta. https://www.portalnovosti.com/daleko-je-argentina

Ne treba Pupovac vladi naređivati dva puta. Kud on okom, oni skokom. 29. ožujka Pupovac naredi obračun i 12. travnja naređenje je izvršeno.

Ne otkažete li ručak 15. travnja, oduzeti će vam se priznanje kojim vas je Predsjednica nagradila


Foto: Novosti – Predsjednica KGK i Mirko Hasenay u Buenos Airesu. Badava smijeh, toga će obrisati s lica.
Tko se zadnji smije, najslađe se smije, a taj je Milorad Pupovac.

Iz Zagreba su nazvali Dom Lugones i dali im ultimatum: “Ako ne otkažete ručak u nedjelju 15. travnja, oduzeti će vam se priznanje”. Grijeh je ne udijeliti priznanje nekome tko ga je zaslužio – zločin je udijeliti ga a onda ga suspendirati.

Pored Hrvatskog doma, gospodin Hasaney je dobio pismo slijedećeg sadržaja:

Poštovani gospodine Hasenay,

u četvrtak, 12. travnja 2018., Vlada je na svojoj 90. sjednici donijela Odluku o izmjeni Odluke o osnivanju članova Savjeta Vlade Republike Hrvatske za Hrvate izvan Republike Hrvatske, kojom se razrješujete članstva u Savjetu Vlade Republike Hrvatske za Hrvate izvan Republike Hrvatske kao predstavnik hrvatskog iseljeništva/dijaspore za Argentinu.

Sukladno pozitivnim pravnim propisima Republike Hrvatske, sukladno Ustavu Republike Hrvatske, a posebice poštujući ustavna načela suverene i demokratske Hrvatske koja jasno odbacuju sve oblike totalitarnog režima, naglašujući pri tome ustavne temelje državne suverenosti, između ostalog, nastale na pobjedi hrvatskog naroda i hrvatskih branitelja u pravednom, legitimnom, obrambenom i oslobodilačkom Domovinskom ratu, čvrsto odbacujemo svaku izjavu ili istup koji na bilo koji način podupire ili promiče svaki oblik totalitarizma.

Imajući u vidu kako su Vaše aktivnosti i istupanja unutar hrvatske zajednice Argentine kao i na društvenim mrežama povezane sa promicanjem nedemokratskog i totalitarnog režima Nezavisne Države Hrvatske (NDH) te kako su takve aktivnosti u suprotnosti sa Ustavnim odredbama Republike Hrvatske i hrvatskim zakonodavnim okvirom, Vlada Republike Hrvatske postupila je kako je naprijed navedeno.

Ističemo kako je Savjet Vlade Republike Hrvatske za Hrvate izvan Republike Hrvatske, sve njegove članice i članovi,  savjetodavno tijelo Vlade Republike Hrvatske koje promiče vrijednosti utemeljene na Ustavu i Zakonu te se ograđuje od svih oblika nedemokratskog djelovanja.

Koristimo priliku zahvaliti Vam na  zalaganju i doprinosu radu Savjeta u dijelu u kojem ste podupirali  pozitivne i afirmativne aktivnosti Savjeta.

S poštovanjem,
Središnji državni ured za Hrvate izvan republike Hrvatske
Ivana Perkušić, dipl.iur
zamjenica državnog tajnika
Središnji državni ured za Hrvate izvan Republike Hrvatske
Trg hrvatskih velikana 6, Zagreb

S Trga hvatskih velikana provoditi volju Milorada Pupovca, znači pretvarati Milorada Pupovca u hrvatskog velikana.

Tko dakle ima zadnju riječ u Hrvatskoj?

  • Nema ju hrvatska većina predstavljena na velikim skupovima u Zagrebu i Splitu povodom odluke o ratifikaciji Istanbulske konvencije.
  • Nema ju predsjednica Kolinda Grabar Kitarović koja može dijeliti odličja koliko god hoće ali ih Pupovac može oduzeti isto kad god hoće.
  • Nemaju ju zastupnici u Saboru imenovani tamo provoditi volju birača koji su ih izabrali, jer se moraju pokoriti odluci vrha stranke, u HDZ-ovom slučaju vlade.
  • Nema ju vlada koja se mora pokoriti odluci Milorada Pupovca, kada se njemu prohtije, ali i HNS-a kada se njima prohtije, Bruxellesa kao glavnog nositelja suvereniteta u europskom dominionu Hrvatskoj kada se njima prohtije i još ponekoga.

Pupovac je službeno na čelu Saborskog odbora za ljudska prava a neslužbeno na čelu Saborskog odbora za otuđenje iseljeništva.

Kako to da se u iseljništvu slavi Deseti travnja?


Nakon uspostave Titove Jugoslavije nacionalni dan je postao tzv. Dan republike 29. studenog. Hrvatski iseljenici i izbjeglice su imali izbor slaviti njega ili Deseti travnja. Sasvim sigurno 95 posto njih su izabrali slaviti Deseti travnja i ne samo oni koji su spasili glavu i izbjegli bleiburški nož, nego i oni koji su nastavili kao rijeke odlaziti u emigaciju, bježeći od kasnije tito-rankovićeve strahovlade.

Hrvatsko iseljavanje nije počelo 30. svibnja 1991. Ono je tada i na žalost, samo nastavljeno, a počelo je davno prije 10. travnja 1941. Do tog travnja iseljeni i prognani Hrvati su mogli slaviti jedino 1. prosinca, kada je 1918. proglašena Kraljevina Srba Hrvata i Slovenaca.

Proglašenjem Nezavisne Države Hrvatske, baš u skladu s onim što su Stepinac i Tuđman prepoznali kao proizvod volje hrvatskoga naroda, Hrvati diljem svijeta su počeli slaviti taj nadnevak, a među njima većina ljudi koji nisu ni bili u Hrvatskoj u vrijeme WW2, jer su bili raseljeni i rastjerani u vrijeme kraljevine Jugoslavije, pa čak i ljudi koji nikad nisu i nikad neće vidjeti Hrvatske.

Nakon uspostave Titove Jugoslavije nacionalni dan je postao tzv. Dan republike 29. studenog. Hrvatski iseljenici i izbjeglice su imali izbor slaviti njega ili Deseti travnja. Tridesetog svibnja nije bilo nego u snovima (Na kraju su i njega poništili). Sasvim sigurno 95 posto njih su izabrali slaviti Deseti travnja i ne samo oni koji su spasili glavu i izbjegli bleiburški nož, nego i oni koji su nastavili kao rijeke odlaziti u emigaciju, bježeći od kasnije tito-rankovićeve strahovlade.

Kada je moja generacija “proljećara” stigla u izbjeglištvo, suočili smo se s istom tom situacijom – priključiti se, od jugoslavenskih diplomatskih predstavništava striktno kontroliranim malobrojnim jugoslavenskim organizacijama ili se priključiti ogromnoj većini hrvatskih iseljenika, s njihovim crkvama, sportskim klubovima, kulturnim, umjetničkim, folklornim i inim udrugama, velikim hrvatskim domovina i klubovima, poslati svoju djecu u hrvatske škole, kupovati i čitati hrvatski tisak i živjeti kao slobodni ljudi među svojim ljudima, što je pružalo kakvu-takvu utjehu u tragediji koju sam više nego jednom nazvao životom izvan sebe.

Veliki brojevi Hrvata koji su se izvan Hrvatske ovako okupljali, viđeni su i od strane država hrvatskog izbjeglištva pozitivno, doprinosnosnicima kulturnom i svekolikom bogatstvu ovih, posebno novosvjetskih država poput Kanade, Argentine i Australije.

Jugoslavenske vlasti su se našle u poziciji da je najbolje bilo ignorirati taj svijet “fašističke, zločinačke, ustaške emigracije”, koja je takva bila jedino po njihovoj definiciji i ni po čemu drugome i pustiti ga da paralelno živi svoj život.

Politički predstavnici država u kojima obitavaju Hrvati u velikim brojevima, upoznali su Hrvate kao pozitivnu zajednicu i počeli posjećivati hrvatska mjesta javnog ukupljanja pa dolaziti čak i na proslave Desetog travnja.

Bezimeni na bruxelleskoj zapadno-balkanskoj vukojebini


Je li Hrvatska svjesna da se Središnji državni ured za Hrvate izvan Hrvatske učlanjivanjem a onda izbacivanjem hrvatskih iseljenika, umjesto namijenjenog mu zbližavanja, na ovaj način pretvara u ured do sada neviđene alienacije hrvatskog iseljeništva, samo zato jer Milorad Pupovac u ovoj političkoj konstelaciji ima pravo veta na svaku odluku hrvatskih vlasti i ponaša se kao moralno-politički barometar i još više, kao apsolutni gospodar bez čije privole ništa u Hrvatskoj ne može zaživjeti.

Središnji državni ured za Hrvate izvan Hrvatske učlanjivanjem a onda izbacivanjem hrvatskih iseljenika, umjesto namijenjenog mu zbližavanja, na ovaj se način pretvara u ured do sada neviđene alienacije hrvatskog iseljeništva, samo zato jer Milorad Pupovac u ovoj političkoj konstelaciji ima pravo veta na svaku odluku hrvatskih vlasti i ponaša se kao moralno-politički barometar i još više, kao apsolutni gospodar bez čije privole ništa u Hrvatskoj ne može zaživjeti.

Sve je to tako živjelo dok Hrvatska nije osamostaljena i dok nisu uspostavljena diplomatska predstavništva, očito natrpana bivšim jugoslavenskim kadrovima, kada je započela hajka kakvu ne poznajemo ni iz jugoslavenskih vremena.

Pred par godina, australski premijer Tony Abbott je Hrvatima Australije čestitao Deseti travnja, kao što su to redovno radili i njegovi prethodnici, kada je Hrvatska ambasada u Cabnerri, očito po direkciji tadašnje ministrice vanjskih poslova Vesne Pusić, povodom te čestitke uložila tako oštar protest da je pretvoren u globalni skandal o kojemu su pisale kolumne vodećih svjetskih novina.

Naravno da je iseljništvo slavilo sve nadnevke novoobnovljene hrvatske države, pa čak i onda kada su se skandalozno, očito pod utjecajem moćnika poput Pupovca, počeli igrati s datumima, pa je kao jedinstveni primjer u svijetu, Hrvatska 2001. ukinula 30. svibnja kao Dan državnosti i preselila ga na 25. lipnja.

Sada, Hrvatska sve više uviđa da joj prijeti demografska katastrofa i pokrenuli su se, iako previše sporo, kotači hrvatskog inkluziviteta, da iseljništvo stvarno postane dio jedinstvenoga hrvatskoga naroda, a ne neki njegov daleki genetički mutant. Međutim, kako bilo tko iz Hrvatske posjeti Hrvate u iseljeništvu, iz dobro ukopanih jugoslavenskih i velikosrpskih bunkera, dolazi mitraljeska paljba i glave padaju, najprije Ante Juriča u Melbourneu a sada i Mirka Hasenaya u Buenos Auresu.

Je li Hrvatska svjesna da se Središnji državni ured za Hrvate izvan Hrvatske učlanjivanjem a onda izbacivanjem hrvatskih iseljenika, umjesto namijenjenog mu zbližavanja, na ovaj način pretvara u ured do sada neviđene alienacije hrvatskog iseljeništva, samo zato jer Milorad Pupovac u ovoj političkoj konstelaciji ima pravo veta na svaku odluku hrvatskih vlasti i ponaša se kao moralno-politički barometar i još više, kao apsolutni gospodar bez čije privole ništa u Hrvatskoj ne može zaživjeti.

Nastavi li ovako, Hrvatska će doskora proći baš tako kako joj je Pupovac sa svojim beogradskim mentorima namijenio, bezimena na bruxelleskoj zapadno-balkanskoj vukojebini.



Hrvatsko kulturno vijeće i Marko Ljubić
pozivaju vas na predstavljanje knjige
RASUDBE HRVATSKE DRŽAVNOSTI
u Zagrebu u dvorani Vijenac na Kaptolu
18. travnja 2018. s početkom u 20 sati.
Knjigu će predstaviti:
Mons. dr. Vlado Košić, biskup sisački
Akademik Josip Pečarić
Urednik Nenad Piskač, književnik i novinar
Nazočnima će se obratiti predsjednik HKV-a,
prof. emeritus dr. sc. Marijan Šunjić i autor Marko Ljubić