Vlast smiruje uzbuđene, daju se izjave u obliku aspirina, kao i za ubojito poskupljenje energenata. Kad čovjek čuje da će cijene skočiti kao donedavno Blanka Vlašić, bude mu hladno pri duši, zazebe ga, a sve se događa u inflatorno coronarnim vremenima koja dodatno pojačavaju egzistencijalne strahove, a javlja se i strah od liječnika, ne samo da vam ne uvali cjepivo, nego i da vas ne pita za zdravlje, pa ako ne želite ostati bez vozačke dozvole trebate odgovoriti da je fala na pitanju dobro, a kog ste onda vraga dolazili u ordinaciju, pitaju dalje, a vi kažete da ste fulali zgradu, tražili boje i lakove.
Dosta ugodno i na kraju neugodno, nešto teže južine i plašenja ljudi koji imaju kredite, a tko ih nema. Nakon afere s minusima na tekućim računima, sada se kotrlja bauk enormnoga kamatarenja koji će višu srednju klasu baciti u nižu srednju, a nižu srednju u očaj. Što više ljudi ne bude moglo otplaćivati kredite, to će biti manje djece. Kud još i dijete, ta djeca su skupa i zahtjevna, zakon ne dopušta ni da ih se prodaje, pa od njih nikakve koristi. Idemo pričekati, kaže mlađi par, dok nekako ne otplatimo kredit, a tek onda dijete, ili nedajbože više djece. A godine prolaze, pa kada stigne zadnja rata, spomenuti je par već u dobi kada ne može imati djecu ni da hoće. Ima i dobra vijest: ako ipak uspiju napraviti dijete, ono će s njima živjeti do svoje tridesete godine najmanje.
Vlast smiruje uzbuđene, daju se izjave u obliku aspirina, kao i za ubojito poskupljenje energenata. Kad čovjek čuje da će cijene skočiti kao donedavno Blanka Vlašić, bude mu hladno pri duši, zazebe ga, a sve se događa u inflatorno coronarnim vremenima koja dodatno pojačavaju egzistencijalne strahove, a javlja se i strah od liječnika, ne samo da vam ne uvali cjepivo, nego i da vas ne pita za zdravlje, pa ako ne želite ostati bez vozačke dozvole trebate odgovoriti da je fala na pitanju dobro, a kog ste onda vraga dolazili u ordinaciju, pitaju dalje, a vi kažete da ste fulali zgradu, tražili boje i lakove. Za istinu riječ ta je zadaća cinkarenja iliti drukanja liječnicima opće prakse odiozna i jako se bune što moraju postati policijski doušnici, strah je i njih da ih tko gnjevan ne dočeka u mraku, pa će liječnicima, kao socijali i sudstvu trebati policijska zaštita. Utjeha onima koji ostanu bez dozvole bit će pretpostavljana ili već realizirana nestašica benzina ili barem premijernih benzina, što se već događa, pa bolje da i ne voze, ne tankaju smeće jer će im pokvariti motor. A ionako je benzin u Hrvatskoj već godinama smeće. Ako se natankam u Zagrebu, jedva stignem do Beča. A kad se natankam u Beču, stignem do Zagreba i još se vozim nekoliko dana. Kako to? No dobro, pustimo Beč, ide naš čovjek iz Europske unije po gorivo u zemlje balkanske neunijske i uštedi silne nofce.
Neunijati sa zapadnoga Balkana, tzv., bili su u prošlom tjednu na dnevnom redu Europske komisije, one u kojoj se događaju svakojaka čuda, te se može čuti što nikada nije, primjerice da je Srbija sjajna i napredna u ljudskim pravima i inače, a ako tko opazi da se izvješće o Srbiji krivotvori, dobije po gubici. U krivotvorenju je majstor povjerenik za proširenje Oliver Varhelyi, Mađar, ljubitelj Srbije, koji je htio prokrijumčariti ljubavni esej, ali je naletio na otpor vlastitih zaposlenika u Glavnoj upravi za proširenje, ali i na Belgijca Reyndersa koji odnekud zna pravo stanje stvari u zemlji Velje Nevolje. Najljepše je u cijeloj aferi da su neki hrvatski zastupnici, i to iz tzv. umjerene desnice, stali na stranu Mađara Sir Olivera, a što o tome misli Broj Jedan, nismo čuli. Mađarska ima svoje interese u Srbiji i želi ih što prije realizirati, nakon što ih je realizirala u Hrvatskoj i još ih uspješno ostvaruje. No, pustimo to, Sir Oliver dodatno kaže da je Srbija u dobroj, gotovo erotskoj vezi i suradnji sa svim komšijama, što nikako nismo opazili. Jest s Dodikom u tzv. republici srpskoj, ali ne i ostalima. S Hrvatskom nikako, a krivnja je na Hrvatima koji stalno nešto traže (recimo nestale branitelje i civile) a i bune se što Srbijanci hrvatski jezik nazivaju srpskim.
S tim u svezi javio se napokon HAZU i akademik Matasović koji vodi ekshumirano povjerenstvo za normu hrvatskoga standardnog jezika, posao donedavno povjeren isključivo državnom institutu s pravopisnim geslom tri u jedan. Znači, veli HAZU, da ne može više tako, da je hrvatski hrvatski, a srpski srpski i nema tu razgovora i uopće je glupo takve rasprave voditi. Vrlo odvažno, jer će da se javi srbijanski Zavod za vaspitanje, pa će da leti perje. A javlja se i anarhoidni Mate Kapović s libertijanskih pozicija, doduše sve usamljeniji, jadničak, ali neka se nađe. Njegovo je stajalište antiideološko, navodno, a mi koji smo prošli sito i rešeto nekako držimo da je baš ideološko, kao svojedobno učenje sada pokojnog Dubravka Ivančana koji je smatrao da u jezičnim raspravama treba polaziti s marksističkoga stajališta.
No dobro, što se još događalo u prošlom tjednu, a ne treba zabilježiti. Vođa vojnih zaštitara na Pantovčaku (a ima ih 300, koliko i Spartanaca koji su izginuli u Termopilskom klancu) bijaše i još je uzrokom nove zabave s raketama brdo-brdo, ne će mene Plenkovićev džepni ministar učiti što su Ustav i zakon kaže Milanović, vrhovni zapovjednik hrvatske vojske. Očekujem daljnji sraz ključnih osoba od kojih ni jedna nije okusila miris baruta.
Drugi jedan događaj, izbor glavnoga ravnatelja HRT-a prošao je ovaj put glatko, zahvaljujući SDSS-u koji u kritičnim trenutcima uvijek spašava Hrvatsku, u ratu i miru. Špranca je sada već klasična: Pupovac se uvija i previja, daje do znanja da ne će tek tako podržati HDZ, pa ni u ovom slučaju. A vrijeme curi, sutra je plenarna sjednica. Što se između događa, jasno je svakoj budali, pa tako i meni. Mali noćni razgovor u četiri oka, Pupovac nešto traži zauzvrat kao i obično, pa i dobiva kao i obično, nije sve u novcu nego i materijalu, pa sutradan diže ruku odnosno pritisne gumb ondje gdje treba. Ništa bez SDSS-a. I nije to više samo etnobiznis, nego obični biznis, zakon tržišta.
Nestali hrvatski umjetnici
U srijedu je u Društvu hrvatskih književnika obilježena trideseta godina Satnije hrvatskih umjetnika. U ime Ministarstva branitelja bio je ondje general pukovnik Repinc, u ime Ministarstva obrane nitko, u ime sadanjega Društva književnika Dubravko Jelačić Bužimski. Odsvirana himna, minuta šutnje, pročitana imena u međuvremenu preminulih umjetnika dragovoljaca, a lista je podugačka. I oni živi podosta su stari i bolesni, slobodni umjetnici na rubu preživljavanja.Uz nestale branitelje i civile, imamo i nestale hrvatske umjetnike dragovoljce Domovinskoga rata, barem sudeći po interesu medija.
U srijedu je u Društvu hrvatskih književnika obilježena trideseta godina Satnije hrvatskih umjetnika. U ime Ministarstva branitelja bio je ondje general pukovnik Repinc, u ime Ministarstva obrane nitko, u ime sadanjega Društva književnika Dubravko Jelačić Bužimski. Odsvirana himna, minuta šutnje, pročitana imena u međuvremenu preminulih umjetnika dragovoljaca, a lista je podugačka. I oni živi podosta su stari i bolesni, slobodni umjetnici na rubu preživljavanja.
Prikazan je film o Satniji, autorski dokumentarac sada već pokojnoga slikara Dalibora Jelavića, vještog s kistom, ali i s kamerom. Govorio je zapovjednik Satnije, književnik Josip Palada i zadnji predsjednik nestale udruge Drago Asić. Spomenuti je film dokument o pripadnicima oružane satnije, ali i onim starijim književnicima i ostalim umjetnicima koji nisu nosili oružje, ali su, neki i u maskirnim odorama posjećivali prve crte, poput Ive Brešana ili partizana Jože Horvata koji reče u kameru nešto o tome kako je dugo živio u bratstvu i jedinstvu, kadli, eto… No, da ne duljim govorio sam i ja, pa ovdje (a gdje bih inače) objavljujem taj govor, skraćen, da više ne bude zabune tko je tko i što je što i kako je to doista bilo:
“U ovoj je dvorani u rujnu 1991. potpisan sporazum svih umjetničkih društava da se umjetnici uključe u obranu domovine, da se osniva Zbor hrvatskih umjetnika koji odmah postaje dijelom Zbora narodne garde. Javljali su se tih dana poznati i tada još manje poznati umjetnici, njih više stotina stavilo se na raspolaganje domovini. Tada je rođena i zamisao o Satniji hrvatskih umjetnika, prijavili se mnogi, najstariji od njih Josip Tabak. Trebalo je napraviti selekciju, pa je i učinjena. Zatim je trebalo naći zapovjednika s vojnim iskustvom. Najviši čin iz bivše vojske imao je književnik Josip Palada, pa sam ga pozvao na kavu u Gradsku kavanu i lako ga nagovorio da vodi Satniju, a ja ću mu biti pri ruci. Satniji je trebao prostor, za obuku i inače, a nađen je zahvaljujući tadanjem ravnatelju učeničkoga doma “Franjo Bučar”, Zoranu Švelecu, koji je i sam postao pripadnikom Satnije. Prvotna je ideja bila da Satnija preuzme dio prve crte koji joj bude dodijeljen, ali se vrhu vlasti ta zamisao nije svidjela. Navodno je predsjednik Tuđman rekao Hrvoju Šercaru: Jeste vi normalni, jedna granata i ode cijela hrvatska kultura. Tomu se doskočilo tako da je Satnija operativno razrezana na manje dijelove, pa neki na istok Slavonije, neki na zapad, neki na Banovinu, neki u Liku i Dalmaciju. Zapovjednici skupina: Adamović, Hitrec, Palada, Asić, Jelavić, Matota, Bogdanić.
Kako nam je bilo u ratu, znamo samo mi. Čini mi se da je glumica i pjevačica Jasna Bilušić (uz Grozdanu Cvitan i Pericu Martinović ljepši dio Satnije) u jednom intervjuu najtočnije definirala: Nikada u jurišu, uvijek pod vatrom. (Opaska: u knjizi Lijepa moja opisao sam tu vatru u istočnoj Slavoniji, u Osijeku, Vinkovcima i Nuštru.)
Djelovali smo od 20. listopada do kasnoga proljeća 1992., stasala je Hrvatska vojska i više nismo bili potrebni. No, neki su pripadnici Satnije bili toliko zatravljeni vojskom da su sami nastavili, poput Žarka Potočnjaka koji je već prije otišao Tigrovima, a zatim u osječko topništvo, a Grozdana Cvitan otputila se u Hercegovinu. Treba dodati da nisu svi hrvatski umjetnici bili u Satniji, mnogi su otišli u rat samoinicijativno, kao Miroslav Međimorec, Sven Lasta i Slobodan Praljak u Sunju, Veljko Barbieri na zapadnoslavonsko ratište gdje se našao i veliki crtač stripova Radovan Domagoj Devlić, ili Ivana Šojat na istočnom bojištu, te glumac Tomislav Novinščak. I još mnogi za koje smo tek poslije saznali, a i oni za nas.
Za povijest: jedina čvrsto organizirana, oružana i brojna bila je Satnija hrvatskih umjetnika, po sastavu i značenju nezabilježena postrojba u povijesti ratovanja, čiji je doprinos obrani Hrvatske velik, premda se nismo reklamirali ni u vrijeme rata ni poslije. Bilo nam je dovoljno priznanje Antuna Tusa, načelnika Glavnoga stožera, da smo uradili posao dostojan jedne bojne.
Glede Satnije i situacije izvan Zagreba: gdje god smo dolazili, poticali smo osnivanje umjetničkih vodova, u Splitu, Zadru i Rijeci, a bili su u ponešto labavoj vezi sa zagrebačkom središnjicom, nije bilo mobitela ni “fejsa”. U Šibeniku se uključio, kao što rekoh, i Ivo Brešan, u Zadru književnik Tomislav Marijan Bilosnić, u Splitu Rade Perković koji je kao intendant HNK zamijenio Ivu Sanadera. Uz nas i rečene ogranke djelovao je i Ad hoc teatar, ali to je druga priča.
Za povijest: jedina čvrsto organizirana, oružana i brojna bila je Satnija hrvatskih umjetnika, po sastavu i značenju nezabilježena postrojba u povijesti ratovanja, čiji je doprinos obrani Hrvatske velik, premda se nismo reklamirali ni u vrijeme rata ni poslije. Bilo nam je dovoljno priznanje Antuna Tusa, načelnika Glavnoga stožera, da smo uradili posao dostojan jedne bojne.
Rekao je to na predstavljanju naše monografije, nakon rata. Ta je monografija dragocjena, u njoj se nalaze imena svih pripadnika, ali je u njoj skupljen samo mali broj važnijih dokumenata i fotografija, mnogo se toga izgubilo u bespućima i podrumima arhiva ili se nalazi u privatnim zbirkama. Film koji je uspio snimiti Dalibor Jelavić, jedina je konzistentnija pripovijest o Satniji. Riječ je o autorskim filmu s podosta dalmatinskim štihom jer je Jelavić, zadužen za Dalmaciju, imao videokameru (za razliku od nas u istočnoj Slavoniji), a drugu Božidar Košćak, Kumpić iz Smogovaca. Iz ostalih područja ostao je ogroman broj fotografija koje zahtijevaju da budu uvrštene u na žalost još nerealizirani album ili novi filmski projekt. Neke su, sjajne fotografije prikazane svojedobno na izložbi autora Davora Bavoljaka u KIC-u, a s istočnoga bojišta ostaju fotografije redatelja Nevena Hitreca, kao i njegovi filmski kadrovi iz okupirane Baranje koju godinu poslije, kamo se uspio ubaciti zajedno sa snimateljem. Neobična priča, svakako.
Godine 1996. u Hrvatskom je saboru predsjednik Tuđman u izvješću o stanju nacije, poimence naveo sve postrojbe zaslužne za obranu domovine, među njima i Satniju kojoj je dan službeni naziv Satnija “Hrvatski umjetnici”.
Nakon rata osnovana je istoimena udruga, neko vrijeme trajala pa se ugasila. Umjetnici su individualci, i postojao je samo jedan trenutak u povijesti kada su se okupili. Osim toga, u doba kriminaliziranja branitelja početkom 21. stoljeća – diverzije koju smo jedva zaustavili Deklaracijom o Domovinskom ratu – neki, doduše rijetki pripadnici Satnije nisu bili raspoloženi da ih se s tom postrojbom i ratom povezuje.
Nije važno, glavno je da smo bili zajedno kada je trebalo, na čast i ponos hrvatskim umjetnicima. Ne i onima koji su izbjegli iz Hrvatske kada je bila napadnuta, čekali u egzilu da se vrati Jugoslavija, a kako je vrijeme prolazilo i Hrvatska opstala, stali se vraćati i s vremenom nailazili na širom otvorena vrata kulturnih institucija, kao i medija.
I još nešto: mi jesmo u registru hrvatskih branitelja, naravno, ali nam je nanesena nepravda koju treba ispraviti. Naime, u nekom su trenutku neki novi ljudi u Ministarstvu obrane preveli Satniju (žednu preko vode) u neborbeni sastav. Ministarstvo branitelja je reagiralo, uputilo dopis Ministarstvu obrane, a odgovor je bio u stilu – u ovom trenutku ne postoji formalni načni da se to ispravi.
(Usput: isti problem imaju liječnici iz Ratnoga saniteta, koji su na prvim crtama spašavali ranjenike, o čemu je nedavno u jednoj televizijskoj emisiji govorio Andrija Hebrang.)
I posve na kraju o Satniji: bili smo ne samo svjedoci nego i sudionici Domovinskoga rata, dragovoljci, a ta naša nazočnost i naš angažman urodili su mnogim umjetničkim djelima autora koji nisu trebali spoznati zbivanja iz druge ruke, nego iz vlastitoga iskustva, autentičnog doživljaja i svijesti o ulozi hrvatskog umjetnika u zgodna i nezgodna vremena.
“Vidimo se opet na četrdesetoj obljetnici”, rekoh, “tko živ tko zdrav. A možda i prije jer se na istoku opet zvecka oružjem.”
Žarko Potočnjak
Kao što je poznato onima kojima je poznato, u studenom 1991. uskočili smo u opkoljeni Dubrovnik gliserom Odreda naoružanih brodova Žarko Potočnjak, Dalibor Jelavić, Zoran Švelec i ja, pod vatrom iz Mokošice. U filmu koji sam spomenuo, snimljen je razgovor pustolovnoga Žarka s Đelom Jusićem. Tu sam odrastao, na Stradunu, kaže Jusić, i tu ću ostati do kraja.
Na tridesetoj obljetnici Satnije Potočnjak se nije pojavio. Sutradan ujutro stiže vijest da je umro. Znao sam da je bolestan, imao je ozbiljne tegobe već podosta davno, ali se bio oporavio, snimao. Branitelje nije ni tada zaboravljao, bili smo skupa u posjetima stradalima u ratu, “šatorašima” kako ih je klatež posprdno nazivala, donijeli smo bor za Božić, a Žarko je improvizirao, odigrao podulji skeč. Sjajan čovjek, veliki umjetnik, dramski glumac širokih dosega, a ma koliko ćemo ga pamtiti i po brojnim “ozbiljnim” ulogama, ipak će kazališnoj publici ostati u sjećanju kao profinjeni, istančani komičar koji je izazivao salve smijeha, poglavito u predstavama Histriona. Bio je prije svega osoba, osobnost kakva se rijetko rađa u hrvatskom glumištu, njegov lik i njegov glas su neponovljivi, kao i njegova svojeglavost i hrabrost. Zadnjih je godina, između redaka ili otvoreno, govorio o mladom glumačkom naraštaju kojemu (s neznatnim iznimkama) nedostaje sve što je imala stara garda. Karakter, ljubav i prostudiran prilaz ulozi. No dobro, možda ih godine i život promijene.
Sreća je što nije ostao samo na daskama, brojne su njegove filmske i televizijske uloge pa tako ostaju njegov lik i umijeće na velikom platnu i ekranu, smijeh zagrebačkoga fakina koji se vinuo do glumačkoga savršenstva. Možda je u poplavi napisa i fotosa najimpresivnija fotografija ratnika Žarka na naslovnici lista “24 sata”.
A glede Satnije, i sada se pokazalo da mnogi pojma nemaju ili im se nešto pomiješalo. Naime, iz sadašnjega Ministarstva kulture došao je u povodu Potočnjakove smrti kratak tekst u kojemu se spominje – umjetnička brigada. Brigada! Očito o ratu i umjetnicima u Domovinskom ratu ne znaju ništa, a ni inače.
Anđelko Vuletić
U četvrtak vijest o smrti Žarka Potočnjaka, u petak o smrti književnika Anđelka Vuletića, više no značajnoga pjesnika i romanopisca koji je u samostalnoj Hrvatskoj držan na margini medijske pozornosti, a hvalili ga drugdje, poglavito u Francuskoj gdje je silno prevođen, kao i u Poljskoj, Njemačkoj, Češkoj, Finskoj pa i u Rusiji. I on sam je prevodio s mnogih jezika, poliglot, u bivšoj naddržavi progonjen i zatvaran od studentskih dana, te je čari komunističkoga sustava i iz osobnoga iskustva pretvarao u proze, mnoge od njih čekale svjetlost dana sve do devedesetih, a nije čudno jer se nekako okomio baš na najvećega sina naših naroda i narodnosti, to jest Jozefa Broza s Karpata ili Kumrovca kako hoćete. U romanu “ Dva hrama, dvije razvaline” Jozef je štoviše protagonist, mahniti diktator obuzet suludima idejama, a na vuletićevski način prikazan i u satiričnoj pripovijetki, u zbirci “Strijeljanje ustaše Broza”. Ima li intrigantnijega naslova u novijoj hrvatskoj književnosti, s tim da Vuletić po mnogočemu spada i u bosanskohercegovačku književnost hrvatske orijentacije, rođen u (sada, za sada) susjednoj nam državi godine 1933., od 1993. živio u Zagrebu i štoviše u jednom trenutku postao zastupnikom u Hrvatskom saboru, u jednom od saborskih domova. Bilo je to vrijeme, oprostite na digresiji, kada su oba doma bila puna umjetnika, književnika, slikara, vrhunskih znanstvenika i pravnika, a pogledajte sada taj sastav, Bože mili kud sam zašo, kako se sve to srozalo.
Pedeset knjiga ostaje za Anđelkom, kažu, a valjda i jest tako. Baš književni radnik, svestrano obrazovan, asketski tip ispunjen starim gorčinama kojima su se pridružile nove kada je razumio da ga neka nova kulturna klatež ne samo ne cijeni dovoljno, nego i gleda s prijezirom.
Ima tomu koja godina kada me je nazvao Vuletić, ne po književnom poslu nego se raspitivao, znajući da sam negdje na selu, ima li blizu kakva kuća, manja, kućica, nešto tako, skromno, u travi, u prirodi. Nisam našao ništa u blizini, a i skupo je sve, rekoh mu da nazove neku agenciju, možda što bude. A ta njegova želja u starosti podsjetila me je, naravno, na antologijsku njegovu pjesmu “Kad budem velik kao mrav” ( Kad budem velik kao mrav /Gradit ću kuću od svoje muke/ Imat ću svoje polje i svoje trave/ I kišu od svog znoja i svojih ruku… Pjesma završava ovako: “ Nitko me na sud ni na vlastiti pogreb/ Prije sudnjega dana pozivati ne će/ I tek tad/ Kad budem velik kao mrav/ Znat ću zašto živim.
Grob je našao u Šestinama, u blizini Ante Starčevića.
Foto: Pripadnici Satnije hrvatskih umjetnika prigodom 27. obljetnice osnivanja. Na slici – sjede slijeva: Drago Asić, Jasna Bilušić, Tomislav Štriga, Josip Palada. Stoje slijeva: Hrvoje Hitrec, Neven Hitrec, Andrija Labaš, Žarko Potočnjak i Branko Kelčec.