Svijet je 2015. proizveo 274,4 milijuna hektolitara vina, što je 2,2 posto više negoli godinu ranije (količinski – 5,9 milijuna hektolitara više). Najveće povećanje proizvedene količine vina u 2015. bilježi Italija (12 posto, ili 49,5 milijuna hektolitara), Francuska i Španjolska. Među najznačajnijim količinskim proizvođačima su SAD, Argentina, Čile, Australija, Južna Afrika. I, dakako, opet Kina s proizvodnjom od 11,1 milijun hektolitara. U količinama Hrvatska nema što tražiti, međutim, i ona konja za trku ima. Autohtone sorte i visoku kvalitetu. Ali, uvijek i u svemu taj hrvatski ali…
Blagdan sv. Vinka, Vincekovo (22. siječnja), tradicionalno se obilježava prvim odlaskom u vinograd. I mi ćemo se uz pomoć sv. Vinka uputiti u vinograd statističkih podataka. Sve države članice Europske unije svakih pet godina provode bazna istraživanja o strukturi vinograda, počevši od godine 1979. Obvezna su za članive koje imaju 500 i više hektara vinograda s kojih je vino namijenjeno slobodnome tržištu. K tomu novo izvješće podastrla je i Međunarodna organizacija za lozu i vino, a poznati su i podatci domaćega godišnjeg vinskog izvještaja (2017.). Gdje se, dakle, nalaze domaća nam bobica i kapljica u globalnoj preši i bačvi?
Glavne sorte, površine i struktura vinogradara
Godine 2015. Hrvatska je imala pod vinogradima 20.885 hektara s ukupno 41.188 proizvođača vina. Na zasađenim površinama prednjačila je graševina (24,7 posto), plavac mali i istarska malvazija (9,1 posto). Na ostale sorte spada 57,3 posto površina zasađenih vinovom lozom. Graševina se uzgaja na 4.589,9 hektara, plavac mali na 1.697,3, a malvazija istarska na 1.683,9 hektara. Vinske sorte grožđa sa zaštićenom oznakom izvornosti uzgajale su se na 18.620,5 hektara.
Mali proizvođači vina, njih 14.988 s vinogradima manjim od 0,10 hektara, raspolagali su s ukupno 965,6 hektara. Površinom od 0,1 do 0,49 hektara može se pohvaliti najveći dio proizvođača, njih 20.337. Oni raspolažu s ukupno 4.235 hektara. Statističari su izračunali da vinograde u rasponu od 0,5 do 0,99 hektara ima 2.858 vinogradara s ukupnom površinom od 1.978,3 hektara. Površinu od 1 do 2,99 hektara ima 2.264 vinogradara.
Deset i više hektara pod vinogradima ima samo 148 poljoprivrednika. Oni raspolažu s ukupno 7.160 hektara. U Zagrebačkoj županiji proizvodi se najviše. Riječ je o 62.000 tona grožđa i 349.000 hektolitara vina. Županija ima oko 43 milijuna aktivnih trsova posađenih na prosječnoj nadmorskoj visini od 150 metara. Najveći dio proizvodnje pao je na teret i zadovoljstvo malim obiteljskim gospodarstvima (oko 98 posto).
Osamdesetak registriranih vinara (podatak koji sam zabilježio prije desetak godina) Zagrebačke županije proizvodio je 188 vina s oznakom kontroliranoga podrijetla. Od toga je bilo 180 kvalitetnih i 8 vrhunskih vina. Portugizac Plešivica županijska je marka, “brend”, čija proizvodnja traje stoljećima. Iz Zagrebačke županije dolazi i moj omiljeni vinogradar i vinar gospon Branko Crnić iz Celina (općina Marija Gorica). Pratim razvitak njegova obiteljskoga poljoprivrednoga gospodarstva, osobito u fazi od berbe do podruma. Puno je tu truda i sebedarja, rada i žrtve, ali i medalja i priznanja. Više puta mi je ponovio svoju formulu: “Nemreš se kod nas baviti vinogradom i vinom, ako za taj posel nemaš puno, puno ljubavi”.
Kina? Vinogradarska i vinarska velesila?
Mirno i staloženo za dobrobit hrvatskoga vinogradarstva i vinarstva pogledajmo osnovne globalne pokazatelje. Svjetsko tržište vina kontinuirano raste. U 2015. cijelih 11 posto u odnosu na 2014. Neki kažu zbog toga što su Kinezi počeli proizvoditi grožđe i vino, ali i značajno konzumirati vino. I u pravu su! No, idemo redom kako bismo došli do Kine. Godine 2015. vrijednost svjetskoga tržišta vina iznosila je 28,3 milijarda eura. Najveći izvoznik vina je Francuska s ukupnim tržišnim udjelom od 29 posto (8,2 milijarde eura), dok je po obujmu izvoza treća na svijetu s izvezenih 14 milijuna hektolitara vina.
Po obujmu izvoza prva je Španjolska s 24 milijuna hektolitara, no, prema vrijednosti tržišnog udjela od 2,64 milijarda eura na trećem je mjestu. Drugi najveći izvoznik vina po vrijednosti je Italija (5,3 milijarda eura) s udjelom od 19 posto – stoji u izvješću Međunarodne organizacije za lozu i vino (OIV) sa sjedištem u Parizu, koja okuplja 46 država.
Vino najviše piju SAD. Ameri su 2015. popili trideset i jedan milijun hektolitara vina, što je 1 posto više negoli 2014. Ipak, Kinezi ih šišaju. Oni su u godišnjem porastu od 3,2 posto. Kina je po potrošnji vina trenutno peta na svijetu i najbrža po rastu. Procjenjuje se da godišnje pije oko 16 milijuna hektolitara. Dok drugi blago smanjuju vinogradarske površine Kina je za 34.000 hektara povećala nasade vinograda i time je, stoji u izvješću OIV-a, postala glavni pokretač rasta globalne industrije vina.
Vinogradi u svijetu zauzimaju ukupno 7.534 milijuna hektara. Najviše vinograda ima Španjolska s više od milijun hektara, za njom slijede Kina i Francuska. Raste i Novi Zeland. Površine pod vinogradima smanjuju se u EU. 2015. – 26.000 hektara manje u odnosu na 2014., što znači da se Europa i na tom planu odriče svojega identiteta, istina, EU je i dalje najveći svjetski izvoznik i uvoznik vina. Pedeset posto svih vinogradarskih površina ima pet država: Španjolska, Kina, Francuska, Italija i Turska.
Svijet je 2015. proizveo 274,4 milijuna hektolitara vina, što je 2,2 posto više negoli godinu ranije (količinski – 5,9 milijuna hektolitara više). Najveće povećanje proizvedene količine vina u 2015. bilježi Italija (12 posto, ili 49,5 milijuna hektolitara), Francuska i Španjolska. Među najznačajnijim količinskim proizvođačima su SAD, Argentina, Čile, Australija, Južna Afrika. I, dakako, opet Kina s proizvodnjom od 11,1 milijun hektolitara. U količinama Hrvatska nema što tražiti, međutim, i ona konja za trku ima. Autohtone sorte i visoku kvalitetu. Ali, uvijek i u svemu taj hrvatski ali…
Tržište EU donijelo je loša i jeftina vina
Tijekom pregovora o ulasku u EU Hrvatska je godine 2009. uvozila vina u vrijednosti 17,2 milijuna dolara, dok je izvozila u vrijednosti 10,9. Većina proizvođača prodavala je vino na domaćem tržištu. Samo 14 od anketiranih 107 malih proizvođača izvozilo je vino. Ulaskom u EU proizvođače je dočekalo komplicirano zakonodavstvo. Primjerice, slovenski su vinogradari i vinari počeli stagnirati, budući da im je ulaskom u EU na domaće tržište došlo jeftino i kakvoćom slabije vino u odnosu na domaća. Slično se dogodilo u Mađarskoj, Rumunjskoj, Bugarskoj… Više mi je vinara iz različitih srednjoeuropskih država potvrdilo: Litra vina u proizvodnji košta oko 1 euro. Kako biti konkurentan kad iz EU prve brzine na tržišta druge EU brzine stižu butelje s ulaznom cijenom od cca 1 eura? O tome da potrošača drugi dan boli glava od te i takve butelje, ne ću trošiti vrijeme i prostor.
Hrvatsko vinogradarstvo i vinarstvo nije se dobro pripremilo za ulazak u EU. Priča, međutim, počinje početkom 19. stoljeća kad Hrvatska doseže povijesni vrhunac površinama zasađenim vinogradima. Hrvatska vina, uglavnom proizvedena na vlastelinskim i crkvenim imanjima, bila su tražena diljem Europe. Godine 1862. počinje doba trsne uši korijena (filoksere). Vinogradarstvo je u Hrvatskoj, kao i u cijeloj Europi, do kraja stoljeća bačeno na koljena. U Varaždinskoj županiji, primjera radi, u razdoblju od 1886. – 1890. bilo je prosječno 15.995 jutara vinograda, da bi se zasađene površine u razdoblju od 1896. do 1900. smanjile na 3.547 jutara! Katastrofa.
Malo pomalo stigli smo do 20. stoljeća. Ono u nas obilježava usitnjenost posjeda, visoka starost nasada i veliki broj sorata. Drugim riječima, razmrvljenost u svakom pogledu ne jamči količine potrebne kontinuiranom izvozu. Proizvodi se uglavnom za domaće potrebe. No, usitnjenost se može pretvoriti u konkurentnu prednost s posebnim naglaskom na stare hrvatske autohtone sorte i podneblje podobno za proizvodnju ekoloških vina i vina visoke kakvoće (vrhunska).
Hrvatsko tržište vina je malo. Nema gotovo nikakav utjecaj na svjetsko. Posljednjih godina, od osamostaljenja, glavna je politika bila dosegnuti samodostatnost vinograda i vina za domaće potrebe. Ulaskom u EU s uvoznim vinima pojavila se veća konkurencija i pad prosječnih cijena. Za široku potrošnju uvoze se jeftina i kakvoćom loša vina. Zato ih ne kupujem, već redovito posjećujem svojega omiljenog vinara.
Domaća proizvodnja grožđa je nedostatna. Hrvatska i danas uvozi grožđe, čak i iz Srbije i drugih “prostora bivših jugoslavenskih republika”. O svemu tome postoje stručne analize, no, pitanje je tko ih uopće čita i na njihovoj podlozi planira i provodi pripadajuće politike. Unatoč povoljnim prirodnim uvjetima vinogradarstvo i proizvodnja vina u Hrvatskoj, opća je stručna ocjena, nisu postigli očekivanu razinu razvitka, iako su u proteklom desetljeću zamijećeni pozitivni trendovi s manjim padovima (ovisno o godini) povećanja vinogradarskih površina i proizvodnje grožđa i vina. Idemo naprijed, ali sporo, presporo i na širim razinama nedovoljno organizirano.
Političari upamtite: Hrvatska je zemlja odličnih vina!
I tak smo došli do naših dana, do godišnjega vinskog izvještaja 2017. Iz njega izdvajam naglasak: “Hrvatska su vina ove godine na relevantnim međunarodnim natjecanjima osvojila 106 medalja. Istodobno, izvoz hrvatskih vina ne raste, a pokrivenost uvoza izvozom manja je nego prije pet godina. Ne rastu ni proizvodnja vina, ni sadnja vinograda.
Domaća vinska industrija kadra je, dakle, napraviti globalno kompetentna vina, ali ih nije kadra prodavati na globalnom tržištu ni kao nišni proizvod. Riječ je o paradoksu, koji se może pokazati fatalnim za daljnji razvoj hrvatskog vinarstva. Sama činjenica da se vina zbog stalno rastućeg turizma dobro prodaju u Hrvatskoj, nije razlog za dugoročno zadovoljstvo, jer vino nije proizvod koji dobro uspijeva u zatvorenim kontekstima. Vino je lokalno po karakteru ali je nužno internacionalno po kvaliteti. Stoga se po stoti put mora pokušati apelirati na državu da podrži sustavni izvoz vina i međunarodno brendiranje Hrvatske kao vinske zemlje”.
Iako, dakle, uvoz vina pada, mi uvozimo četiri puta više vina negoli ga izvozimo. U 2016. proizvodnja vina bila je za 21,6 posto manja u odnosu na 2015. godinu. Procjenjuje se da će se za 2017. proizvodnja vina pokazati za 10 posto manja u odnosu na 2016. Ponajviše zbog različitosti vinorodnih područja, Hrvatska ima gotovo nevjerojatnu brojnost vrlo kvalitetnih sortnih vina. Bez obzira na dosadašnje politike, Hrvatska je zemlja vina. Vino u Hrvata sastavni je dio tradicije, kuhinje, kulture i lokalnih identiteta. Hrvatska kao vinska cjelina, više je od zbroja lokalno prepoznatljivih sorata. Zašto to ne znamo iskoristiti?
Matošević: Vino je danas alat visoke politike
Evo što kaže odličan hrvatski vinar Ivica Matošević s posebnim osvrtom na Istru: “Danas, već na dvije do tri naše boce stoji jedna strana, a u idućim će godinama pozicija stranih vina dodatno jačati. Puno su jači od nas, jer iza njih stoje nacionalne politike. Ovdje se radi o trendovima koje smo očekivali i za koje smo se spremali, no sve se odvija mnogo brže nego što smo mislili. Nasuprot tome, naš put u svijet mnogo je sporiji. Dok u Hrvatsku ulaze uglavnom jeftina vina, mi izvozimo skuplja vina, no mnogo manje nego što bismo željeli. U pravilu, hrvatski vinar nastoji prodati tamo gdje je to jednostavnije i tako ostaje na domaćem terenu čuvajući rezultat, no bez napretka sektora proizvodnje vina. Logično je da moramo iskoristiti domaći turizam i kroz njega prodati što više vina, no bez izlaska vani u opasnoj smo zoni i gubimo na konkurentnosti našeg proizvoda. Hrvatska, za razliku od većine ostalih zemalja EU može podizati nove vinograde bez ograničenja. Samo krajem 19. stoljeća u Istri je bilo deset puta više vinograda nego danas. Dakle, potencijal postoji.
Kada bi, primjerice, Italija ili Francuska bile u našoj poziciji, svjedočili bismo novoj vinskoj revoluciji i užurbanom nastajanju novih vinograda… U našem slučaju nema bitnog rasta vinogradarskih površina, nema rasta vinske industrije, i usudio bih se reći da je veliki razlog za to nepostojanje imidža Hrvatske kao zemlje u kojoj se rade dobra vina. No, najveći razlog za ovakvo stanje poprilično je jasan – nedostatak političke volje kod ljudi koji vode ovu zemlju da se zaigra na kartu vina. Ponajprije mislim da bi naši ključni političari, oni koji donose strateške odluke u zemlji, počevši od premijera i predsjednice, morali više znati o vinu, prije svega našem, jer ukoliko se na tom području ne osjećaju dobro, ne mogu niti vjerovati u to, pa tako ni koristiti vino u promotivne svrhe. Vino je danas alat visoke politike”.
Sv. Vinko, daj nam pravu pamet, kad ju sami nemamo
Nacionalna politika i alat visoke politike! To je ono što naši dudeki na radost uvoznih lobija ne razumiju. Iz tih tipično hrvatskih pozicija, dragi sv. Vinko, šaljem ti prigodnu međimursku popefku iz be mola, skladanu sedamdesetih godina prošloga stoljeća, autora Ivana Glavine iz Preloga, s nadom da ćeš Hrvatima dati pravu pamet kako bi prepoznali vlastite prednosti i pronašli svoje mjesto na globalnoj karti vinogradarstva i vinarstva, te dosegnuti barem onu razinu koju su u tom pogledu imali početkom 19. stoljeća. Kužiš, imamo vrhunsku kvalitetu, nemamo adekvatnu politiku.
Tebi je, dakako, poznato ono što našim demokratskim legitimitetima nije. Da je, naime, u blizini Radoboja, nedaleko Krapine, na jednom od najvećih svjetskih nalazišta fosila flore i faune, u sarmatskim naslagama između 300 različitih vrsta pronađen najstariji nalaz predaka vinove loze – Vitis teutonica. Star je oko 13 milijuna godina. Štel sem Ti reči: Hrvati i vino ljube se odavno i neprekidno. Unaprijed Ti hvala če nam daš ono kaj nemamo – pamet v glavu. Čuvaj naš trsek, vinogradare, vinare i vinopije. Ve čuj popefku…
TRSEK
Trsek moj zbudi se, dosti si spal.
Dolgo na tebi mi snegek je stal.
Ves si prozebel i tak mi te žal,
trsek moj zbudi se, bum te brezal.
Brajdicu delal bum trseku mom.
Trsek bu plodil mi svojim plodom.
Dečicu moju bu sladil z grozdom,
mene pak staroga krepil z vinom.
Z vinčekom svojim ti krepil me buš.
Par let života produšal me buš.
Zato moj trsek ti zhvalen bum,
do zadnje vure poštuval te bum.