Predsjednik Milanović, bez obzira na čudačku retoriku, ili kako bi kazao dr. Puhovski, na “kanale komunikacije”, očito u javnosti bilježi pluseve. Možda iznenađujuće, ali konačno. Jer, s preostalim ideolozima samoupravnoga praksisovskoga socijalizma, mogu se obračunati samo djeca toga praksisa. Jednostavno, kad Milanović “s vrha”, konačno slobodan (jer mu to Ustav omogućuje), ušutka toga Puhovskoga, teško će se nakon toga praviti pametni politički idioti kojima u ovomu trenutku ne želimo spominjati imena iako ih svi znademo.

Autor: Mate Bašić

Svega pedesetak dana prije svoje prerane smrti, još za života hrvatski novinar, urednik i publicist Denis Kuljiš (Split, 1951. – Zagreb, 2019.), u tekstu naslovljenu: “Milanović stvara hrvatski populistički pokret” inicijalno objavljenu na njegovu blogu “Žurnalist online” od 26. lipnja 2019., briljantnom je lakoćom predvidio pobjedu Zorana Milanovića na predsjedničkim izborima, ujedno skiciravši kroki budućega modusa operandi designiranoga predsjednika RH, u podužem tekstu u kojemu je, između ostaloga, zapisao:

Jedino Zoran Milanović ima uvjerljivu strategiju za pobjedu na predsjedničkim izborima. Nije mu bila potrebna velika mudrost da je obrazloži, jer je tu sve onako zdravoseljački dobro posloženo. Nije razrađivao političke i ideološke dileme, ni uranjao u bespuća povijesne zbiljnosti ili zalazio na europske stramputice – sve to on prepušta Plenkoviću, a njegova poruka stala je na jednu stranicu novinskog teksta. Čak se nije spuštao na razinu intervjua, nego je novinar njegove riječi prikazao kao svoj komentar preuzimajući funkciju glasnogovornika – nedostajala mu je samo truba. Zoka Milanović uvijek je bio izuzetno vješt u manipuliranju medijima. To jedino zna i to ga jedino zanima. Dok je bio premijer u uredu bi izjutra pročitao novine, obrnuo telefone i odaslao potrebne signale, zakuhao što treba, a zatim već oko podne sjeo u restoran, gdje bi uz vino i bezvezne sugovornike (mene recimo), dočekao kraj radnog vremena. Za četiri godine njegova mandata, zemlja je pala u historijsku stagnaciju. Ali, kao političar, on je bio uspješan. Propala mu je vlada, a zatim i stranka a on, evo, vraća se neokrznut, možda jači nego ikada. Hrvatska pod njegovom vlašću nije bila uspješna, ali on jest, jer je bio dovoljno pametan da zna kako ne može utjecati na dubinske ekonomske i političke procese, jedno zato što ih uopće ne razumije, a drugo stoga što ga sve to ni malo ne zanima. Može izbacivati floskule i parole, servirati sulude teze i paralaže, može folirati, napuhivati se i junačiti, ali ne može voditi politiku, jer za to nema osnovnu spremu. Račan ga je držao za glasnogovornika, Linić ga je izabrao za predsjednika stranke tek da napakosti Komadini, Josipović ga nije uspio srušiti jer je onako visokoparan i uobražen bio lak plijen za tog uličarskog kavgadžiju. Milanović u hrvatskoj politici i tabloidnoj javnosti pliva kao riba u vodi. Nema pojma o bilo kakvim ozbiljnim pitanjima, ali to se od predsjednika Republike i ne očekuje. Sadašnja je predsjednica malo bolja spikerica, a Josipović lik koji je sposoban djelovati samo u nevidljivoj sferi. Nitko od njih nije sposoban formirati tim, respektabilnu skupinu ljudi koji bi mogli formulirati i zatim provesti bilo kakvu ozbiljnu politiku. Prije Plenkovića zadnji je to pokušao nesretni Karamarko, koji je imao nekoliko odličnih kadrova, a onda uzeo Hasanbegovića pa sam sebe torpedirao, što je njegovom najbližem suradniku kojemu su bezumno narasle ambicije, olakšalo da mu postavi minu (čuvena afera ”Preslagivanje”). S obzirom na svoje sposobnosti i želje, Milanović je, dakle, za sebe odabrao idealnu poziciju. Kao predsjednik ne mora ni za što odgovarati, čak ni za svoje izjave, način života koji mu najviše odgovara pretvara se automatrski u protokol, putuje naokolo svojim mlaznim avionom, nalazi se s kim god želi i može se praviti važan od jutra do mraka (to mu je štoviše u opisu posla). U jednu riječ,  predsjednikovanje je za nj posao iz snova“…

Već od inauguracije Milanović je počeo blistati u svjetlu koje je Kuljiš predivido


Teška je kiša padala dok je on, nakon prisege u kojoj je po prvi put nakon svoja četiri predsjednička prethodnika zaobišao Markov trg, u nastupnom govoru na Pantovčaku citirao EKV, beogradski dark-bend s kraja 1980-ih (“…ovo je zemlja za nas, ovo je zemlja za sve naše ljude…”) i gdje je Josipa Lisac koju je on naručio, u čudačkom outfitu izvodila čudačku obradu hrvatske himne.

Doista, Zoran Milanović iz prvoga se kruga predsjedničkih izbora (gdje je zapravo istinski  gubitnik bio Miroslav Škoro dok su ostala lijeva smetala tamo tada ionako uglavnom bili bezvezni statisti unutar teatra apsurda) lansirao u drugi krug te u njemu nježnim knock-outom porazio Kolindu Grabar-Kitarović osvojivši, ako se ne varam, nekih 5,3 posto glasova više od nje, da bi već na inauguraciji 18. veljače počeo blistati u svjetlu koje je Kuljiš predvidio: teška je kiša padala dok je on, nakon prisege u kojoj je po prvi put nakon svoja četiri predsjednička prethodnika zaobišao Markov trg, u nastupnom govoru na Pantovčaku citirao EKV, beogradski dark-bend s kraja 1980-ih (“…ovo je zemlja za nas, ovo je zemlja za sve naše ljude…”) i gdje je Josipa Lisac koju je on naručio, u čudačkom outfitu izvodila čudačku obradu hrvatske himne. Malo potom, u svibnju 2020., demonstrativno je, tijekom izvođenja himne, napustio svečanost u Okučanima u povodu obljetnice Bljeska uz živčane retoričke ispade glede HOS-a, HOS-ovih majica i spomen-ploče za poginule HOS-ovce (…”to treba baciti negdje, u smeće”…), na parlamentarne izbore i na konstituciju novoga saziva Hrvatskoga sabora nije htio ići ni doći, da bi početkom kolovoza na proslavi u povodu obljetnice “Oluje” u Kninu opet učinio nešto posve drugačije kad je u govoru jasno poručio da “mi doista slavimo” no na koncu kroz polurečenice semantički izvrnuvši  stihove iz strahovite poeme “Jama” Ivana Gorana Kovačića (…”ko narod silna, ko sunce visoka”…). Nedugo potom, vojnim je brodom i vojnim helikopterom s godišnjega odmora na Hvaru putovao u Albaniju na privatni tulum kod tamošnjega kontroverznoga vladara Edija Rame, čiji je navodno savjetnik bio tijekom vlastita političkog interludija, pa se potom iz nekoga razloga počeo putem medija oko nečega prepucavati s premijerom Andrejom Plenkovićem, što je sve kulminiralo u novije doba kad je eksplodirala afera Janaf. Jer, navodno je i on bio jedan od onih koji je – i to u doba koronskih restrikcija – zalazio u “Klub” Dragana Kovačevića u zagrebačkoj Slovenskoj ulici, tamo pokraj Keglića, u kojemu su se „klubu“ ispod stola tržili milijuni kuna za različite mračne poslove, pogodovanja i koješta još, sve uz nazočnost lijepih curica u minicama s obližnjega srbijanskoga Istoka kojega je (Istok, odnosno Srbiju) Milanović onomad bio bio nazvao “šakom jada”.

Prvi koordinirani napad stigao je s lijeva, iz redova “samodopadnih narikača”


Zastupnice Stranke s imenom i prezimenom Dalija Orešković i Pametno Marijana Puljak priredile svojevrsni performance ispred narečenoga “kluba” u Slovenskoj 9, donijevši svoju varijantu ploče Ureda predsjednika Republike Hrvatske koju su postavile na zgradu u kojoj se nalazi “Klub.

Da bi toga pomalo mutnoga genija, kojemu je svako odijelo pretijesno zbog prekomernog treniranja boksa, trčanja Maksimirom i vožnje bicikla, navodnih vježbanja s riječkim curicama i šmrkanja pritom, u javosti osvijetlile, 29. rujna saborske su zastupnice Stranke s imenom i prezimenom Dalija Orešković i Pametno Marijana Puljak priredile svojevrsni performance ispred narečenoga “kluba” u Slovenskoj 9, donijevši svoju varijantu ploče Ureda predsjednika Republike Hrvatske koju su postavile na zgradu u kojoj se nalazi “Klub”:

Danas smo ovdje ispod posebnog Ureda predsjednika Republike Hrvatske, u kojoj postoje dvije Hrvatske. U jednoj građani moraju slijediti pravila. To je i Hrvatska poduzetnika koji u vrijeme lockdwona nisu smjeli raditi, a i koji su inače drakonski kažnjavani ako im se nađe samo kuna viška u blagajni”, rekla je Puljak.

“Druga Hrvatska je ona za koju zakoni i pravila ne vrijede. To je Hrvatska, ja bih rekla, sitih i pijanih političkih elita koji znaju da će ih zakoni zaobići. I ničega se ne boje. U takvoj Hrvatskoj živi i predsjednik Republike, koji je u vrijeme lockdowna mogao ovdje pladovati u jednoj ilegalnoj točionici alkohola, dok su njegovi građani morali biti zatvoreni u svojim kućama i dok poduzetnici nisu smjeli raditi.”

 “Zoran Milanović je nastavio tradiciju izmještanja Ureda koje je započela Kolinda Grabar-Kitarović, samo ju je podigao na jednu novu razinu. Uistinu, tijekom kampanje u kojoj je slogan Zorana Milanovića bio “normalno”, u situaciju u kojoj smo imali lockdown i kad smo svi pričali da će naša nova stvarnost biti “novo normalno”, nitko nije ni slutio da će to podrazumijevati činjenicu da se najviši državni vrh sastaje u nekakvim ilegalnim podrumima u kojima i zakonodavna i sudbena i izvršna vlast dogovaraju što će pojesti i opljačkati“, nadovezala se Orešković.

Pritom, ustvrdila je Orešković, ono što su pojeli nije bilo samo piće i hrana koje se u tom prostoru nije mogla niti usluživati, već se ovdje “raščerečila” Hrvatska:

Pitanje je koliko takvih klubova danas ima. To je ono na što smo željeli ukazati i ja mislim da je vrijeme da se i sva naša druga državna tijela zapitaju je li to Hrvatska kakvu mi svi skupa danas zaslužujemo i je li to Hrvatska kakvu naši građani trebaju i može li politička scena koja nema svoje prste u pekmezu ili kao Zoran Milanović u oboritoj ribi – može li tražiti nešto bolje“.

Već sutradan, odnekud tj. iz Jastrebarskoga, oglasio se Milanović:

Tim samodopadnim narikačama propustio sam reći što ih ide. Dalija Orešković je došla na čelo Povjerenstva za sukob interesa sa 36 godina kao relativno nepoznata osoba. Javila se na visoku funkciju, to je bilo suspektno, ali bila je najmanje loš kandidat. Odabrana je mojom odlukom. Odabrao ju je Odbor u Saboru. Moraju ljudi ovo čuti: ljudi će poželjeti Pernara, on je lelujav, ali ovi su fejkeri. Nisam se s njom htio susresti da ne bi bio dojam da vršim utjecaj na nju, a tek nakon godinu i pol dana smo se našli. Ona je htjela još 4 godine raditi taj posao i očekivala da za nju glasaju zastupnici HDZ-a, a oni su odabrali drugu osobu koja je pokazala da se taj posao može raditi bolje bez samodopadnosti i foliranja u medijima. Orešković je otišla u Nedjeljom u 2 i te iste ljude koji su je odabrali proglasila bandom, predsjednici rekla da je nula i ušla u politiku. Propala je na Europskim izborima, krenula u kampanju iz Perušića kraj Gospića. Moram tu opsesivnost razgoliti jer takvi ljudi koji bez životnog iskustva drugi dan žele biti predsjednici republike. Nadam se da nisam rekao ništa seksistički” – kazao je Milanović pa se osvrnuo na Marijanu Puljak te  Orešković i Puljak nazvao “Thelmom i Louise”: – Gospođa Puljak je moj vršnjak, zato postavljam pitanje gdje si bio u životu. Radila je u banci, bila je informatičar, po algoritmima je smišljala zamke za štediše, ljude koji imaju kredite u francima. To je bio njezin doprinos boljitku zajednice i financijskom statusu ljudi u Hrvatskoj i Dalmatinaca. Za razliku od Orešković koja se dovukla, Puljak je izabrana u splitsko Vijeće, neki put je kidisala na Sabor, prošla je. U situaciji kada razgovaramo o ozbiljnim temama one se ponašaju kao ozbiljni mali ometači. Zašto tamo nije stavila ploču Vlade HR jer su tamo bili ministri? Onaj tko se bavi pločama u zreloj dobi je ostao tabula raza – kazao je Milanović, a pitanje je li došlo vrijeme da se cijela ta priča spusti na zemlju i da pusti da “institucije odrade svoj posao” Milanović je kazao: – “Što je moj posao? Da šutim? Ili da reagiram na besmislice kolega iz države koje provode zulum nad mojim narodom? Besmislice iz novina koje dolaze iz DORH-a? Institucije mogu biti neovisne do određene mjere”. Na konstataciju nekoga pametnoga kako je sličan Donaldu Trumpu po ponašanju i komunikaciji, Milanović je kazao da to nije istina i da je to uvreda: – “Ja sam sličniji Joe Bidenu. Njega sam i upoznao” – a vezano za saborsko istražno povjerenstvo za “slučaj Janaf”, ustvrdio da je povjerenstvo potrebno “jer Sabor mora raditi svoj posao” da bi, upitan za porezni Uskok, rekao je da je u njegovo vrijeme bio formiran poseban ured za velike porezne prijevare, ali ne u Poreznoj upravi nego pri kabinetu ministra, a ne zna zašto je ukinut. Kada je u pitanju Dragan Kovačević, ne zna što se stvarno dogodilo i je li se možda bavio i drugim poslom, pa nije htio više komentirati, no ipak se osvrnuo na njegov “Klub” rekavši da je ondje zalazilo više ljudi: – “Nemojte da počnemo pričati za koga znam da je tamo odlazio, a trenutno moralizira i soli pamet svima. Tu ima ljudi iz medija, i to ne jedna osoba. Neću reći, ali neka znaju da se zna“.

Orkestriranom napadu se s lijeva od ljevice priključila Rada Borić, na što je Predsjednik odgovorio časa ne časeći


No onda, nekoliko dana kasnije, zagrebački JL objavio je jedan relativno besmislen i po retorici zapravo arogantno bezobrazan intervju sa saborskom zastupnicom, potpredsjednicom odnosno bivšom predsjednicom strančice zvane Nova Ljevica, Radom Borić, iz kojega je, uz koješta drugo, izvirala zapravo glavna poruka – da Milanović mora odstupiti s mjesta predsjednika!

Časa ne časeći (a po svemu sudeći, oko pola dva u noći) predsjednik joj je na svojemu Fejsbuku odgovorio:

Zastupnica u Hrvatskom saboru gospođa Rada Borić, dojučerašnja predsjednica Nove ljevice, za svoj neistinama i nepoštenjem bremeniti intervju logično je i primjereno odabrala ‘Jutarnji list’. To su, da podsjetim, dnevne novine koje su prije nekoliko godina završile u kandžama jednog odvjetničkog ureda koji je sasvim nezainteresiran za novinarstvo i ikakav javni interes, no itekako je zainteresiran za svoj politički i ekonomski utjecaj. Fino, bogami. Gospođa Borić ne govori istinu kada kaže ‘da me je podržavala i za mene glasala’. Može biti, naravno, da je za mene glasala u tajnosti biračkog mjesta, ali na javnoj razini – ona je bila i jest članica pa i predvodnica kabale koja me je blatila i opstruirala gdje god je i kako god je stigla tijekom kampanje i prije kampanje, kao i tokom onih godina koje nisam proveo u javnoj djelatnosti. Gospođa Borić prištekala se tek u drugom krugu predsjedničkih izbora, poput još nekih poštenjačina, nakon moje, njoj nejasne, pobjede u prvom krugu. Došla je na onaj lijepi i energični skup u Boćarskom domu u Zagrebu i ugurala se u kadar, istina, u dogovoru s organizatorima skupa. ‘Political freeloading of sorts’, rekli bi u DC-iju. Još točnije – bandwagoning. Upisala se u partizane u svibnju 1945. godine. Ginulo se još i tada, u borbama za Rijeku i Istru, ali ona tamo nije uočena. Gospođa Borić, dakle, lažno se prikazuje. Izbore sam dobio usprkos njoj i drugima poput nje. Nisam tome kasnije htio pridavati nikakvu pažnju i kanio sam sve prepustiti zaboravu, ali pokazalo se, eto, da je sudbina željela drukčije. Na izborima u srpnju 2020. gospođa Borić osvojila je saborski mandat. Četiri tisuće dvjesto i tri preferencijalna glasa. Nimalo impresivno, naročito za nekoga tko već desetljećima javno svađa svakoga sa svakim i ‘ladno dopušta da je predstavljaju kao ‘sedmu najutjecajniju feministicu na svijetu’ i ‘znanstvenicu’“. No već sam kazao da ovdje nemamo posla s ljubiteljicom istine i činjenica. Takva ličnost, sad dolazim do povoda ovome zapisu, traži od nedavno izabranog predsjednika Republike, to jest mene, da – odstupim. Ni manje ni više nego da odstupim! A zašto? Tu gospođa Borić još jednom slika sve ljepote i preljeve svog revolucionarnog morala i poštenja. Ni jednom riječju ne spominje ispad jedne saborske zastupnice u kojem naziva ‘kriminalcima i prostitutkama’ ljude kojima je zajednički ‘genus proximus’ taj da su se koji put našli u istom prostoru, pritom često u društvu vremešnih akademika, umjetnica svjetskog glasa i pravih znanstvenika. Ni slova ni osvrta znanstvenice Borić na ovaj knjiški primjer rodne stereotipizacije, seksizma i klevetništva. Nikom ništa. Gospođo Borić, došli ste u moj ured prije otprilike dva mjeseca i razgovarali smo o potrebi brzog donošenja Zakona o obnovi Zagreba. Zašto ste uopće dolazili u ured predsjednika kojeg ste šezdesetak dana kasnije, kao da je zločinac zatečen u kršenju pravila uvjetnog otpusta, kadri u maniri revolucionarne pravde pozvati da se makne s predsjedničke dužnosti? Gdje ste to naučili, gospođo Borić? U Finskoj? Lideri nedosanjanih skandinavskih socijaldemokracija (oba spola zastupljena), posebno danske i švedske, s kojima sam zbog svog položaja, ali valjda i zbog osobnosti, imao sreću i priliku godinama nadugo i naširoko raspredati pitanja ‘vjere’, uvijek su se užasavali arhetipskih i samodopadnih ljevičara koji sve osim sebe drže hereticima i ‘kontrarevolucijom’. Na njih su gledali kao na najozbiljniju zapreku ulasku u željeno „otvoreno društvo“. Ekstremna desnica bila je tada na marginama. Riječ-dvije i o gospodinu Tomislavu Tomaševiću, istina, bitno manje nekorektnom političaru. Wannabe-gradonačelnik također ima vremena prozivati me i dijeliti mi lekcije zbog ‘neprimjerenog’ ponašanja, ali o verbalnom divljaštvu jedne zastupnice u Saboru šuti k’o zaliven. Što to, gospodine Tomaševiću, u žargonu vašeg ‘kluba’ znači pojam ‘neprimjereno’? Je li to preludij u fetvu ili tek drugarska kritika? Ako je ovo drugo, meni se ne čini primjerenim to što vi i mnogi drugi dolazite u Sabor odjeveni kao što se nekad išlo na teferič na Ilidžu. Bez odijela, bez kravate, kao da ste veći od institucije kojoj pripadate. Mislite da se meni baš nose odijelo i kravata? Pitate se – čemu sad ova analogija? Pa, samo da vam ukažem na to kako se bezveznim sadržajem može popuniti prostor, baš kao u slučaju vašeg komentara mojih riječ i postupaka. Petnaest godina živim pa i predvodim hrvatsku politiku. U tih petnaest godina nisam imao ozbiljnijih poteškoća u radu s manjinama svih boja i provenijencija, i u njihovu korist. To se ne može izbrisati niti se može osujetiti bilo kakvim i bilo čijim borbenim pokličima i ispraznim intervjuima po tabloidima, pogotovo ne vašim, gospođo Borić i gospodine Tomaševiću. ‘Briga me, frajeri, za vaše reklame, ovuda su prolazili i drugi prije vas.’ (B. J. Štulić: „Grad bez ljubavi“) Je li i ovo ‘neprimjereno’?

Na kraju je u već zahuktalu lijevu lokomotivu uskočio iskakač iz svih pašteta Žarko Puhovski


Bjelodano je kako se Milanović doista ponaša na teško razumljiv, čak i opravdiv način, no da bi ga netko (u ovom slučaju, Puhovski) usporedio s jednim od izumrlih komunističkih dinosaurusa Bakarićem, e taj netko (u ovom slučaju, Puhovski) očito sam još živi u jugoeksperimentalnom socijalističkom pluskvamperfektu, nemoćan se na parametaforičkoj razini izdignuti iz teškog gliba titoističkoga socijalističkoga samoupravljanja…

Kako stvari stoje, odnosno, kako se autoru ovoga napisa čini, Zoran Milanović je – po onom refleksu o kojemu je pisao pokojni Kuljiš koji ga je relativno dobro poznavao – shvatio da su njemu (Milanoviću) manje zlo od svih zala (M. Dizdar) tzv. desničari, HOS-ovci i slični Kroati, nego što su tzv. ljevičari bez obzira na boje, oblike, agregatna stanja, spol, kilažu ili vrstu frizure, a osobito nakon što se na televiziji RTL u tu priču umiješao poklopac svim loncima, iskakač iz svih pašteta Žarko Puhovski (reklo bi se: “vejač ovejane suštine”, što je metafora kojom je duhoviti S. Vinaver – najbolji srpski prevoditelj s francuskoga izm D. Kiša, ako je to moguće – onomad bio preveo metaforu “le penseur de quintessence” F. Rabelaisa), kad ga je odlučio usporediti, ni više ni manje, nego s Vladimirom Bakarićem (1912.-1983.), valjda hoteći insinurati kako se Milanović postavlja za ultimativnoga politideološkoga arbitra u RH baš po špranci V. Bakarića u SRH, ako se takvo što uopće može logički razumjeti.

Puhovski je, naime, osim te usporedbe s Bakarićem, za RTL o Milanoviću također kazao: “On zbilja nije fikus. On je kaktus mimoza. On se stalno vrijeđa, osjetljiv je i onda počne bodlje izbacivati i to tako da vi na njemu vidite da on kad skoči u rečenicu ni on ni dragi Bog ne zna kako će rečenica završiti. To je postalo opasno, ne zato što bi uništilo državu, nego zato što uništava institucije koje su kod nas ionako slabe” – od čega je, uostalom, ova smiješni „sukob na ljevici“, uostalom i započeo.

Naime, bjelodano je kako se Milanović doista ponaša na teško razumljiv, čak i opravdiv način, no da bi ga netko (u ovom slučaju, Puhovski) usporedio s jednim od izumrlih komunističkih dinosaurusa Bakarićem, e taj netko (u ovom slučaju, Puhovski) očito sam još živi u jugoeksperimentalnom socijalističkom pluskvamperfektu, nemoćan se iti na parametaforičkoj razini izdignuti iz teškog gliba titoističkoga socijalističkoga samoupravljanja vjerujući da ono još traje poput „revolucije koja teče“.

Jučer se oglasio i gospodin Žarko Puhovski, umirovljeni mudroslov, propali političar i, ovo je povod zapisu, ‘analitičar RTL-a’. Poštovani vlasnici RTL-a, poštovani urednici, osim što je g. Puhovski očajan analitičar, koji je zadnjih godina ama baš sve pogrešno prorekao, on je i jedna od najnečasnijih pojava na hrvatskoj javnoj sceni. O politici i moralu govori čovjek koji je 1972. godine bio svjedok optužbe na montiranom procesu zagrebačkim sveučilištarcima (I. Z. Čičku, D. Budiši i inima). Puhovski je aktivno doprinio tome da se skupina bezazlenih mladića i djevojaka utamniči na nekoliko godina i da nakon toga dva desetljeća žive kao građani drugog reda. Puhovski se na sudu (sve se to zapisuje, Puhovski) držao kao pravi ‘druker’, ništarija, upravo kako je to od njega i očekivao i dr. Vladimir Bakarić-Svileni, s kojim me Puhovski besramno uspoređuje. Ostat ću na ovome. Ima još.  Poštovani RTL-ovci, polazim od pretpostavke da vam ove činjenice nisu bile poznate, bez obzira na to što ih svatko tko se imalo zanima za politiku i povijest zna. Učinite nešto, molim vas” – napisao je potom u ciničnom odgovoru Milanović, zaradivši pritom na Fejsbuku 8200 lajkova, 2000 komentara i gotovo 400 podjela statusa za samo jedan dan.

Kao u Transformersima, u brzom odgovoru (ovoga puta na N1), Puhovski je dan kasnije tobože smireno, ali u stvarnosti, izrazito nervozno, predsjednika optužio za “iracionalnost”, “paranoidni poremećaj”, neupućenost i tome slično, a čak ga je u jednom trenutku nazvao i “nelegalnim Tuđmanovim sinom (?!)”:

Predsjednika Milanovića uhvatila je panika zbog afere Janaf i paničnim izjavama postaje opasan za društvo”, rekao je Puhovski, dometnuvši kako “ovaj predsjednik” poput pčelice Maje leti s cvijeta na cvijet i raznosi štetu, a svojim ponašanjem najviše tobože pomažući Plenkoviću:

Usporedio sam ga jučer s Vladimirom Bakarićem, jer sam rekao da je samo jedan čovjek u Hrvatskoj mogao biti najpametniji i najmoćniji, i da to sad nije moguće. Sve su to nevažni povodi. Važno je da se pokaže u javnosti koji je razlog ove panike u kojoj se predsjednik nalazi, u kojoj svaki dan nekoga na ovaj ili onaj način napada. On to smatra svojim pravom koje je određeno time što on kao predsjednik države ima raznorazne kanale komuniciranja. Milanović je počeo određivati tko će i što govoriti u javnom prostoru, jednako kao i svojedobno Tomislav Karamarko, koji me također probao eliminirati iz javnog života. Vidjet ćemo hoće li to uspjeti Milanoviću” – rekao je Puhovski, no ipak potvrdivši da je 1972. čak 14 sati svjedočio u procesu “proljećarima”. Pozvao je predsjednika koji se “rano ujutro probudio oko 10 sati” da provjeri zapisnike i audio-snimke, nevješto se pravdajući:

Mislim da nema atmosfere za odgovor. To je očito pisano u takvom stanju panike da nikakva razumna rasprava nije moguće. Ne mogu odgovarati za paniku, ako nije panika onda je nešto gore, neka vrsta paranoidnog poremećaja. To je problem za državu da ima predsjednika u takvom stanju. Raspravljati s njim o nečemu što su polučinjenice, poluizmišljotine. Sigurno ne mogu biti propali političar jer se nikad u životu ni za što nisam kandidirao. U Krivičnom (sic, M.B.) zakonu SFRJ nije postojao svjedok optužbe, o tome recimo da je jako čudno da postoji montirani proces, proces koji je unaprijed određen svojim ishodom, a da sa sam ja doprinio da nešto što je unaprijed određeno svojim ishodom završi unaprijed određenim ishodom. To naprosto nema smisla.

U nastavak toga gorko smiješnoga, nadasve besmislenoga, javnoga igrokaza uključili su se mnogi pozvani i nepozvani, prozvani i neprozvano samo je  Ivan Zvonimir Čičak tek kratko eskapistički poručio kako je zgrožen stanjem na političkoj sceni te da nema namjeru raspravljati i sudjelovati u svađi između Milanovića i Puhovskoga: “Neka to riješe njih dvojica. Ja nemam namjeru istupati jer sam pomalo zasićen svime. Mislim da hrvatska javnost ionako dovoljno zna o tom procesu i svjedočenjima pojedinaca pa je bespredmetno trošiti riječi“, dok Dražen Budiša još eskapističkije nije htio reći niti toliko: – “Ništa ne želim komentirati. Dok sam bio politički aktivan, dovoljno sam rekao“.

Ambijent iz kojega je nikao nepogrješivo pogrješni Žarko Puhovski


Hrvatski su mediji prema Milanoviću posebno zločesti, ali kako god se okrene, barem što je ovdje, u ovom tekstu zanimlivo jest, dakle, da uza sve meandre kroz koje ova priča struji, Milanović je ipak u središte javne pozornosti doveo lik i djelo dr. Žarka Puhovskoga, čovjeka koji desetljećima s visoka ocjenjuje svaku pojavu, svaki događaj i svaku sitnicu na hrvatskoj javnoj i političkoj sceni, i to redovito s otklonom ulijevo. Uglavnom nepogrjšivo pogrješivo.

Naravno, sve ovo je sve bio početak priče. Ovdje nedostaju naknadni detalji o tome što je Milanović još pisao o kojekomu i o koječemu, a osobito nedostaju detalji o tome kako su se gotovo sve televizije u trokutu od Beograda do Zagreba i Sarajeva (N1, RTL, Al Jazeera Balkans, plus „objektivni Serbi“…) gotovo iznenada živčano upregle u intervjuiranje dr. Žarka Puhovskoga uključujući, naravno, i „zapadnobalkanske“ portale. Hrvatski su mediji pritom prema Milanoviću posebno zločesti, ali kako god se okrene, barem što je ovdje, u ovom tekstu zanimlivo jest, dakle, da uza sve meandre kroz koje ova priča struji, Milanović je ipak u središte javne pozornosti doveo lik i djelo dr. Žarka Puhovskoga, čovjeka koji desetljećima s visoka ocjenjuje svaku pojavu, svaki događaj i svaku sitnicu na hrvatskoj javnoj i političkoj sceni, i to redovito s otklonom ulijevo. Uglavnom nepogrjšivo pogrješivo.

Jedna od biografija dr. Žarka Puhovskoga navodi kako je taj umirovljeni predavač filozofije politike (ili političke filozofije?) sa zagrebačkoga Filozofskog fakulteta, jedan od značajnijih svjedoka na procesu hrvatskim sveučilištarcima 1972., osnivač Udruženja za jugoslavensku demokratsku inicijativu (UJDI) 1988., jedan od negdašnjih čelnika Hrvatskoga helsinškoga odbora (HHO) 2000-2007. te diskreditirani haaški svjedok u procesu protiv generala Gotovine, Markača i Čermaka,  rođen 15. prosinca 1946. u Zagrebu, kako je majka Aglaja bila židovskog podrijetla, a otac Božidar Puhovski bio pomagač komunističko-partizanskog pokreta zbog čega je završio u sabirnom logoru Jasenovac sa svojim bratićem Đurom, odakle su obojica amnestirani i živi pušteni na slobodu 1944., prvi u povodu 10. travnja, a drugi za Božić, te da Žarko ima mlađeg brata Nenada (1949.), koji je filmski i kazališni redatelj, predavač na Akademiji dramske umjetnosti, osnivač producentske kuće Factum te osnivač i direktor međunarodnoga festivala dokumentarnoga filma ZagrebDox, u novije doba najpoznatiji po kontroverznim “dokumentarcima” “Lora: Svjedočanstva”, “Paviljon 22”, “Vukovar, nepokoreni grad”, itd.

Bože Vukušić o “drukeru” iz svih obračuna s Hrvatskom


“Puhovski je u vrijeme Hrvatskog proljeća pripadao frakciji studenata na Zagrebačkom sveučilištu koja je branila jugoslavenski državni unitarizam i komunistički režim, a nakon Karađorđeva bio je svjedok optužbe na montiranom procesu protiv reformistički orijentiranih studenata među kojima su bili Dražen Budiša, Ante Paradžik, Ivan Zvonimir Čičak”…

Zagrebu je Žarko, sve s odličnim uspjehom, završio osnovnu školu i Petu gimnaziju gdje se kao vrlo mlad počeo zanimati za političke aktivnosti, baviti se sportom (plivanje, košarka, navodno je, iako kasnije, bio i trener ranih ženskih nogometnih ekipa…) te odlaziti na radne akcije pa je – prema dokumentaciji Saveza komunista pohranjenoj u Hrvatskom državnom arhivu koju je tamo pronašao i nedavno objavio Bože Vukušić – još početkom 1965. postao aktivni član SK, iz kojega je samovoljno istupio u prosincu 1988. iako je, nekim čudnim obratom, ipak u svibnju 1989. na prijedlog nekoga partijskoga ogranka u Zaprešiću bio “evidentiran” za kandidata za 14. Kongres SKJ i član CK SKH”, o čemu je Vukušić (koji je još ranije objavio partijski dossier Zorana Milanovića iz doba služenja obveznoga vojnoga roka JNA u tzv. Titovoj gardi, zbog čega ga korektno i naziva “Titovim gardistom”) ukratko zapisao:

Posljednjih nas dana zabavljaju verbalni obračuni Zorana Milanovića s raznim pripadnicima, moglo bi se reći, divlje ljevice u Hrvatskoj. Najintrigantniji je njegov sukob s višedesetljetnim trovaćem jugonostalgičarskim idejama hrvatske javne scene, Žakom Puhovskim. Partijski dosje Žarka Puhovskoga jasno otkriva da se radi o uvjerenom poborniku komunističke ideologije i izrazitom jugonacionalistu koji je Partiju protestno napustio kad je “izgubila”. Ali “drugovi” nisu prihvatili njegovu ostavku, nego su ga čak predložili kao delegata za 14. Kongres SKJ. Milanović je s pravom Puhovskoga nazvao u pejorativnom smislu “drukerom”. Naime, Puhovski je u vrijeme Hrvatskog proljeća pripadao frakciji studenata na Zagrebačkom sveučilištu koja je branila jugoslavenski državni unitarizam i komunistički režim, a nakon Karađorđeva bio je svjedok optužbe na montiranom procesu protiv reformistički orijentiranih studenata među kojima su bili Dražen Budiša, Ante Paradžik, Ivan Zvonimir Čičak… Potom je bio jedan od osnivača Udruženja za jugoslavensku demokratsku incijativu (UJDI), ekstremno lijeve političke stranke koja je htjela očuvati komunističku Jugoslaviju od raspada. U svojoj knjizi “Socijalistička konstrukcija zbilje”, osporavao je pravo republika, pa tako i Hrvatske, na razdruživanje i neovisnost. I na kraju, tvrdio je da je jedan od ciljeva vojne operacije “Oluja” bilo etničko čišćenje hrvatskih Srba. Međutim, čak ga je i Haaški sud, u postupku protiv generala Ante Gotovine, Mladena Markača i Ivana Čermaka, proglasio nevjerodostojnim i odbacio njegovo svjedočenje jer je utvrđeno da je lažirao razne podatke o djelovanju hrvatske vojske i policije.”

Pero Kovačević o haaškom nepuzdanom svjedoku protiv Gotovine, Čermaka, Markača i Hrvatske


U unakrsnom ispitivanju Žarka Puhovskog, obrane su dokazale da se na popisu ubijenih nalaze pripadnici tzv. VRSK, osobe koje su umrle u bolnicama, osobe koje su žive, itd., te je stoga Raspravno vijeće proglasilo Žarka Puhovskog nevjerodostojnim svjedokom”…

U svezi posljednje rečenice, ovih dana se oglasio i Pero Kovačević, pravni ekspert u obrani hrvatskih generala u Den Haagu:

U hrvatskim medijima Žarko Puhovski, svjedok Tužiteljstva u predmetu Gotovina, Čermak i Markač, i udruge civilnog društva te sami mediji i mnogi političari, sustavno su i lažno sugerirali javnosti da je knjiga Hrvatskoga helsinškog odbora “Vojna operacija Oluja i poslije”, relevantan izvor i dokaz o 667 ubojstava u akciji Oluja o poslije. Podsjećam da knjigu HHO-a “Vojna operacija Oluja i poslije”, koju je uredio Žarko Puhovski, Raspravno vijeće Haaškoga suda u predmetu Gotovina, Čermak i Markač nije prihvatilo kao dokaz i relevantan izvor o broju ubojstava počinjenih u akciji Oluja. Naime, Tužiteljstvo je nastojalo uvesti tu knjigu kao dokaz preko svog svjedoka Žarka Puhovskog što Raspravno vijeće nije prihvatio. Evo kako glasi zaključal Raspravnog vijeća u prvostupanjskoj presudi vezano za knjigu i svjedočenje Žarka Puhovskog u paragrafu 50: – Dokazni predmet P2402 je izvješće pod naslovom Vojna operacija Oluja i poslije, koje je objavio Hrvatski helsinški odbor i uredio Žarko Puhovski. Izvješće sadrži izjave koje nisu potkrijepljene izvorima i  dvostruke unose. Nadalje, tijekom ispitivanja Puhovskog u sudnici, postalo je jasno da u knjizi ima pogrešaka. Iz tih razloga, Raspravno vijeće je odlučilo da se neće osloniti na dokazni prijedlog P2402 u pogledu u njemu opisanih informacija koje nisu porkrijepljene drugim dokazima. U unakrsnom ispitivanju Žarka Puhovskog, obrane su dokazale da se na popisu ubijenih nalaze pripadnici tzv. VRSK, osobe koje su umrle u bolnicama, osobe koje su žive, itd., te je stoga Raspravno vijeće proglasilo Žarka Puhovskog nevjerodostojnim svjedokom”…

Kad je pak riječ o onoj spornoj bilješci iz partijskog dossiera Žarka Puhovskoga o 14. Kongresu SKJ, možda za nadopunu nije zgorega citirati i navod samoga Puhovskoga iznesen u intervjuu za “Vijenac” kada je na pitanje kako je mogao “raditi za Hrvatsku kada je bio za Jugoslaviju”, lakonski odgovorio da je – znači te 1989. godine – “sa Smiljkom Sokolom napisao prvi izborni zakon bez kojega tada ne bi bilo hrvatske demokracije”, pa da “to što mu je bilo više stalo do demokratskih procesnih pravila nego do samostalne hrvatske države danas više i nije bitno”.

Nemilosrdna biografska evidencija


Za vrijeme studentskih dana, dok je ideja Hrvatskog proljeća uzimala sve više maha, Puhovski se našao među grupom studenata koji su bili oštro protiv novonastale “reformske struje” i time bili na strani jugoslavenskog unitarizma, pa se – eto samo tako! – nakon sloma Hrvatskog proljeća slučajno zatekao i na mjestu svjedoka protiv spomenutih reformistički orijentiranih studenata Zagrebačkog sveučilišta.

Budući da to “danas više i nije bitno”, vratimo se biografskom slijedu događaja: nakon završene srednje škole (a koju je Puhovski završio godinu prije no što se Milanović rodio!), Žarko je upisao fiziku na Prirodoslovno-matematičkom fakultetu u Zagrebu, ali ga želja za fizikom, čini se, držala svega nekoliko semetara, te se zbog iznenada otkrivena afiniteta prema filozofiji, upisao na filozofiju u Frankfurtu, gdje također nije dugo izdržao, pa se u Zagreb vraća 1968. godine i upisuje politologiju na Fakultetu političkih znanosti gdje će ubrzo i diplomirati (znači, nije izvorno filozof, već jugoslavenski politolog), pa je od 1973. do 1976. radio kao asistent na Institutu za filozofiju, a od 1976. do umirovljenja 2012. Na Odsjefu za filozofiju FF-a u Zagrebu, a potom kao honorarni predavač na Veleučilištu VERN.

Za vrijeme studentskih dana, dok je ideja Hrvatskog proljeća uzimala sve više maha, Puhovski se našao među grupom studenata koji su bili oštro protiv novonastale “reformske struje” i time bili na strani jugoslavenskog unitarizma, pa se – eto samo tako! – nakon sloma Hrvatskog proljeća slučajno zatekao i na mjestu svjedoka protiv spomenutih reformistički orijentiranih studenata Zagrebačkog sveučilišta.

Godine 1971. sudjelovao je na Korčulanskoj ljetnoj školi gdje su se sastajali mladi filozofi a – kako to idilično zvuči! – druženja su tekla u filozofskim raspravama, ali i aktualnim socijalnim i političkim prilikama poput utopije i realnosti, napretka, budućnosti socijalističke ideologije i slično. Te godine na Korčulanskoj ljetnoj školi upoznao je Nadeždu Čačinović, hrvatsku filozofkinju i feministicu, svoju buduću suprugu, koja zapravo ima zanimljiviju biografiju od njegove: ta redovita profesorica na Odsjeku za filozofiju zagrebačkoga FF-a, rođena je 1947. U slovenskoj obitelji u Budimpešti gdje joj je otac bio savjetnik u jugoslavenskoj Vojnoj misiji, dobila ime po Nadeždi Krupskajoj(Lenjinovoj supruzi), a školovala se diljem europskih metropola, zavisno od očeva imenovanja na vojno-diplomatske i ine dužnosti: u Zurichu, Bernu, Beogradu, Murskoj Soboti, Ljubljani, Bonnu, Frankfurtu, studirala filozofiju, komparativnu književnost, povijest umjetnosti i lingvistiku te diplomirala filozofiju i komparativnu u Zagrebu, gdje je i doktorirala, te se u Zagreb una FF-u 1976. zaposlila, prvo kao asistentica, a od 1985. kao docentica, potom 1989, kao izvanredna, a 1998. kao redovna profesorica estetike, filozofije kulture i filozofije roda. Jedna je od osnovačica Centra za ženske studije u Zagrebu 1995., a 2009. bila je odabrana za redsjednicu Hrvatskoga centra PEN-a, itd., naravno, svih se tih pustih desetljeća, osobito u samostalnoj Hrvatskoj, na razne načine baveći politikom hektičkog ljevičarenja.

Žarko je s Nadeždom dobio kćer Dinu, koja je danas mezzosopranistica, a diplomirala je na studiju muzikologije kod Cynthije Hansell-Bakić. Žarka i Nadeždu je spojila ljubav i interes prema filozofiji, a premda su bili u dugogodišnjem braku, na kraju su se ipak razveli: on je kasnije navodno stupio u vezu s jednom prelijepom zagrebačkom odvjetnicom, Nadežda bila u vezi s pokojnim dr. Ivom Bancem, pa se i s njim nekako razišla, sve tako ukrug oko HHO-a, gdje je i Banac jedno vrijeme s Puhovskim bio čelnik, sve putem Čička, itd., itd., što bi zapravo bilo manje zanimljivo kada ne bi ukazivalo na “umrežavanje” relativno nepotističle, ergo korupcijske, a pritom najgore, ultraideologizirane, naravi.

Poslijeratni svjedok lažnog genocida


Nakon Domovinskog rata, Puhovski je dobio nekovrsni nadimak “svjedoka lažnog genocida” jer je uoči svjedočenja na Haaškom sudu izjavljivao da su Hrvati odgovorni za tzv. etničko čišćenje hrvatskih Srba što je, po toj agitpropovskoj ideologiziranoj i parapolitiziranoj retorici u stvarnosti opet jugoslavenske, odnosno, regionalne provenijencije i krajnjega cilja – bilo dijelom dogovora između Tuđmana i Miloševića…

Naime, dvije godine nakon što se petljao u relativno podzemne dogovore između Tuđmana, Jovana Raškovića, Boljkovca, Perkovića, Špegelja, Manolića, čak i tada mladoga Pupovca i inih, o “smanjivanju neprijateljskih etničkih tenzija”, a dok su se rat i agresija već itekako zahuktali i dodatno zahuktavali, godine 1993. osnovan je Hrvatski helsinški odbor (HHO), a Puhovski je bio jedan od njegovih osnivača, pa je godinama djelovao u Odboru kao aktivan član. Na čelu odbora bio je od 2000. do 2007., te je 2008. otamo istupio, tobože zbog poslovno-koncepcijskog „razilaženja” sa dr. Ivanom Bancom, usput se tijekom godina našavši u – političkom, nikako intelektualnom ili filozofskom! – sukobu sa dr. Zdravkom Tomcem, dr. Slavenom Leticom te sa stanovitom količinom drugih liberala I inih s akademskim titulama, dok s onima koje je “s visoka” proglašavao “desničarima” uglavnom nije ni htio razgovarati (nap. jednom je u srazu sa dr. Josipom Jurčevićem ispao smiješan)…

Ako je to od ikakva značaja, Puhovski je autor knjiga kriptičnih naslova i kriptična sadržaja, poput: “Interes i zajednica” (1975.), zatim “Kontekst kulture: introspekcijske rasprave o proizvodnoj ovisnosti društvene općenitosti” (1979.), “Um i društvenost: filozofija politike Frankfurtske škole od 1932. do 1945.”, i tome sličnih, a uz to je – ako to ikome išta znači – član Savjeta Ethikon Instituta u Los Angelesu, od 1998. do 2003. bio znanstveni direktor Europskoga sveučilišta mira u Stadtschlainingu u Austriji, za svoje političko djelovanje dobio je nagrade Europskog rektorskog kluba za djelovanje za mir i borbu protiv ksenofobije za 1993. godinu, a još dok je bio student, godine 1970. Puhovski je bio imenovan glavnim urednikom “Omladinskog tjednika”, ali je ubrzo smijenjen s toga mjesta, navodno jer je objavio vic na račun tadašnjeg predsjednika države Josipa Broza Tita.

Dakle, nakon što je 1973. diplomirao na FPZ-u (navodno, sve slijedeći “nauk” pok. Vanje Sutlića, što na tom sirotom faksu nije bio rijedak slučaj) kotrljao se tamo gdje smo već ranije spomenuli, a 1990./91. akademske godine dobio je bespovratna sredstva u svrhu istraživanja na Sveučilištu Wissenschaftskolleg u Berlinu, te je kao predavač gostovao je u Beču, Veneciji, Sarajevu, Bologni, Frankfurtu, Londonu, Klagenfurtu, Ljubljani, Valenciji te na drugim nečim učilištima, a dok je još bio na funkciji profesora – kazuju njegovi neformalni biografi – ša se Puhovski vratio u političke vode 1988. godine kada je osnovao Udruženje za jugoslavensku demokratsku inicijativu, taj famozni UJDI, što je bila jedna tragikomična organizacija kojoj je idejna koncepcija bila očuvanje Jugoslavije od raspada: sa sljedbenicima te organizacije zalagao se da one općine koje se ne žele odcijepiti od Jugoslavije ostaju unutar te države, ako se nalaze uz granicu države, u slučaju da se ne nalaze, dobivaju međunarodno pravo na jamstvo vlastite posebnosti, blablabla, te je istodobno – taj negdašnji najmlađi (ili ako ne najmlađi, ono barem najperspektivniji “praxisovac”) – po beogradskoj “Dugi” ispisivao paskvile o tome kako je “JNA jedini garant očuvanja Jugoslavije”, njezina zadnja utvrda ili tome nešto slično, tko bi se više precizno sjetio.

Nakon Domovinskog rata, Puhovski je dobio nekovrsni nadimak “svjedoka lažnog genocida” jer je uoči svjedočenja na Haaškom sudu izjavljivao da su Hrvati odgovorni za tzv. etničko čišćenje hrvatskih Srba što je, po toj agitpropovskoj ideologiziranoj i parapolitiziranoj retorici u stvarnosti opet jugoslavenske, odnosno, regionalne provenijencije i krajnjega cilja – bilo dijelom dogovora između Tuđmana i Miloševića, da bi iznebuha 2009. počeo javno verbalizirati kako je “Oluja opravdana ako se gleda sa stanovišta temeljnih ljudskih prava”, te je konačno odjednom počeo javno izjavljivati kako je Tito nesumnjivi zločinac ali s nekim dobrim karakteristikama, pa kako bi na Bleiburškim komemoracijama trebalo dopustiti ustaške odore ali u Jasenovcu na komemoracijama zabraniti izvođenje hrvatske himne, pa onda da musliman po vjeri – doista, u najmanju ruku, politički nekorektno, ako ne i uvredljivo, gađajući dr. Zlatka Hasanbegovića – ne može biti predsjednikom neke demokršćanske stranke.

Samodeklarirani ateistički agitator


Milanović: “Tvrdnja Indexovog agitatora da ad hominem nasrćem na uboge i nezaštićene građane je po svojoj silogističkoj strukturi negdje između paralogizma i sofizma. Za paralogizam mu nedostaje element nehotičnosti. On namjerno piše neistinu. Za sofizam – nema one perfidne duhovitosti”.

I koješta još bismo mogli nabrajati i analizirati o dr. Žarku Puhovskom, samo kad bi nam prostor to dopustio. Primjerice, bez obzira na obzir, Milanović je u svojemu zadnjemu upisu na Facebook zapisao da:

Agitator s vrlo čitanog i utjecajnog Indexa uzima u zaštitu nasilnog i sveprisutnog g. Puhovskog. Čini to u duhu i čestici poznate Zmaj Jovine: Ne pomagajte, braćo, izgibosmo! O tome niže.

Taj samodeklarirani ateistički agitator, što ja i mnoge druge javno deklarirane nereligiozne osobe držimo stupidnim, štetnim pa i nasilnim, živi, diše i piše isključivo – ad hominem. U ovom slučaju, ‘brani’ zlosretnog Puhovskog tako da upozorava na tobožnji ‘opasan presedan’ prema kojem silni predsjednik, moloh oklopljen imunitetom od kaznenog progona, kinji nježne dušice poput Puhovskog, njega i istim tim imunitetom jednako zaštićene i jednako verbalno nasilne saborske zastupnice. A propos, govorimo o imunitetu od kaznenog progona. Građanska parnica i odgovornost za štetu nisu unutar granica svemirskog štita ‘imuniteta’, fakt koji svaki malo pismeniji novinar i polemičar znade. Zna i naš agitator.

Riječ-dvije o famoznoj pogrešci ‘ad hominem’. Kataloški, to je jedna od pedesetak logičkih pogrešaka irelevantnosti, ona koju redovito i usplahireno protestiraju mediokriteti kojima je teško ili nemoguće razumjeti preostalih pedesetak. Ad hominem je formalno logički prijestup samo u purističkom, kataloškom smislu, a puno više stilska figura, nužna u razgovoru odraslih i jednakih, sve dok se ne zađe u prostor etničke predrasude, govora mržnje i slično. Ergo, tvrdnja Indexovog agitatora da ad hominem nasrćem na uboge i nezaštićene građane je po svojoj silogističkoj strukturi negdje između paralogizma i sofizma. Za paralogizam mu nedostaje element nehotičnosti. On namjerno piše neistinu. Za sofizam – nema one perfidne duhovitosti.

Bilo kako bilo, ne vidim u zadnjih trinaest godina u Hrvatskoj osobu više napadanu ’ad hominem’ od – sebe. Neka tako i ostane. Ili me ispravite, logičari.

Kratka faktografija:

U sudskom procesu protiv Dražena Budiše, Ivana Zvonimira Čička, Ante Paradžika i Gorana Dodiga koji se odvijao u kolovozu 1972. godine Žarko Puhovski je bio krunski svjedok optužnice. Sud ga je prihvatio kao svjedoka na prijedlog javnog tužitelja Stjepana Bokora. Ovo je važno naglasiti, jer se u naknadnim iskrivljavanjima činjenica Puhovski voli predstavljati kao svjedok kojeg je pozvao sud, želeći time reći da je on svjedočio u neutralnoj ulozi. Istina je da ga je pozvao sud, ali sud je pozivao svjedoke koje je predložio javni tužitelj i koje su predlagali branitelji optuženih.

Puhovski je svjedočio devetog (utorak, 15. 8. 1972.) i desetog dana suđenja (srijeda, 16. 8. 1972.) Novinska izvješća ne navode koliko je dugo trajalo svjedočenje Puhovskog u utorak, ali navode da je u srijedu svjedočio “čitav dan” (Večernji list, 17.8.1972.), odnosno “više od sedam časova” (Politika, 17.8.1972.).

Puhovski je svojim svjedočenjem potvrđivao navode optužnice koja je bila ispisana na “33 gusto kucane stranice”. Desetak sati svjedočenja bilo je sasvim dovoljno da se potvrdi svaki redak od 33 gusto kucane stranice optužnice. I ne samo za to da se optužnica potvrdi, nego i za to da se optužnica dodatno proširi.

Puhovski je svojim svjedočenjem proširio ne sam opseg navoda optužnice, nego i krug osumnjičenih osoba koje su temeljem njegova svjedočenja bile procesuirane.

Krug osumnjičenika proširio je devetog dana suđenja za tri imena (Jure Juras, Stjepan Turek, Matko Bradarić), a desetog dana za još tri imena (Ferdo Bušić, Ivan Boras i Krešimir Martinec, čije prezime mediji pogrešno navode kao “Martinić”). Puhovski ih navodi, na temelju izjava I. Z. Čička na nekom Književnom petku, kao članove nekog nacionalističkog komiteta što je bila optužba najvišeg ranga za neprijateljsko udruživanje protiv režima.

Kako to da se Puhovski nije prvog dana suđenja sjetio svih šest članova “komiteta”? Odgovor je samo jedan: na večernjim instrukcijama organi bezbednosti su ga podsjetili koja je imena propustio navesti.

Tako je Puhovski “pomagao” osuđenim sveučilištarcima.

Zaključak – Dobro je da se to događa


Dobro je da se to događa, zar ne? Neka se stvari malo provjetre: dosta već trpimo zagušenost u kojoj se ne zna koja je koronski teža!

Ono što je pritom, čini se, ipak najvažnije u ovoj apsurdističkoj i polusmiješnoj priči primijetiti jest: iako virtualni kvazi-sukob na kvazi-ljevici, između Milanovića i “divljih ljevičara”, s naglaskom na kvazi-sukobu s Puhovskim (pa čak uzimajući u obzir i tobožnji sukob trenutnoga predsjednika Milanovića s trenutnim premijerom Plenkovićem, također nesumnjivo virtualne, slabo značajne naravi), uglavnom nalikuje na smisao proverbijalne doskočice tipa “varala baba đavla”, dobro je da se to događa, zar ne? Neka se stvari malo provjetre: dosta već trpimo zagušenost u kojoj se ne zna koja je koronski teža!

U tom smislu, predsjednik Milanović, bez obzira na čudačku retoriku (ili kako bi kazao dr. Puhovski, na “kanale komunikacije”, očito u javnosti bilježi pluseve. Možda iznenađujuće, ali konačno.

Jer, s preostalim ideolozima samoupravnoga praksisovskoga socijalizma, mogu se obračunati samo djeca toga praksisa.

Jednostavno, kad Milanović “s vrha”, konačno slobodan (jer mu to Ustav omogućuje), ušutka toga Puhovskoga, teško će se nakon toga praviti pametni politički idioti kojima u ovomu trenutku ne želimo spominjati imena iako ih svi znademo.

I kao dodatak, neće biti od škode svratiti na “lik i djelo Žarka Puhovskog” u “Vijencu” Matice hrvatske iz 2009. godine, iz pera Slavena Letice pod naslovom “Svjedok lažnog genocida”:

https://www.matica.hr/vijenac/391/svjedok-laznog-genocida-3671/

Komentari