Dok je hrvatska domovina čamila u jugoslavenskom ropstvu, a za Daniela Jukića se moglo čuti tek kao potomka neprijateljske emigracije, Argentina i hrvatsko iseljeništvo proslavili su ga kao heroja. Reconquista uzletište u provinciji Santa Fe u Argentini je dobilo ime po Danielu Jukiću, a posmrtno je 12. travnja 2002. godine odlikovan argentinskim odličjem za zasluge, hrabrost i herojstvo u obrani domovine.
Kada je 1982. započeo četrnaestodnevni nenajavljeni rat za argentinske otoke Malvine, pod britanskom okupacijom s imenom Falklandski otoci, u Hrvatskom tjedniku koji je izlazio u Melbourneu otvoreno smo se stavili na argentinsku stranu, što u Australiji nije bilo niti malo popularno. Namjerno smo koristili ime Malvinski a ne Falklandski otoci.
Hrvatski svećenik u Melbourneu Josip Kasić me pozvao na razgovor i savjetovao da budemo oprezni jer je Australija entuzijastično na britanskoj strani i mogli bi se naći metom njihova gnjeva, što je bilo i za očekivati. Samo kratko prije toga sam se ispisao iz Australske vojske, što je dodatno otežavalo moju poziciju jer je u tom kontekstu moje pozicioniranje na stranu Argentine moglo biti protumačeno čak i kao veleizdaja. Velika Britanja i Australija u sastavu njezina Commonwaltha, još su uvjek bile vezane pupčanom vrpcom. Dobivao sam savjete poput onoga “Ne ujedaj ruku koja te hrani”.
Istovremeno, dio iseljeničkog tiska otvoreno se stavio na britansku stranu, na čelu s londonskom Novom Hrvatskom urednika Jakše Kušana, kojega su i Bruno Bušić i drugi iz neformalne koalicije Borbenog zajedništva prepoznali kao provoditelja britanske politike po direktivama MI5 i SIS (MI6) službi, čuvanja Jugoslavije, koja se Hrvatima servirala pod utopijskom formulom “civilizirano, kulturno i isključivo demokratskim i mirnim putem do hrvatske samostanosti”, odnosno nikada, ili makar dok god Zapad stoji na stanovištu čuvanja Jugoslavije. Tom politikom promovirano je folkloraško-tamburaško-nogometaško hrvatstvo, a svaki konkretan odgovor na udbine likvidacije osudili su kao teroristički.
Stojeći na pozicijama porobljene Hrvatske, zauzimali smo i kao glasilo i kao Hrvatski Državotvorni Pokret stavove solidarnosti sa svima koji su bili pod tuđinskom okupacijom, pa tako i Malvini, koji prislonjeni uz argenitisnku obalu, nikako nisu mogli biti dio britanskog teritorija udaljeng 13 000 km, kao ni mnogi drugi teritoriji preostali iz britanske kolinijalne prošlosti.
A onda je pukla vijest o pogibiji argentinskog vojnog pilota Daniela Jukića.
Daniel Jukic je rođen 1955. godine u Buenos Airesu u hrvatskoj obitelji. Po majčinoj liniji djed i baka su mu doselili iz Sinja 1938. godine, a otac mu je rođen u Splitu. Daniel je u Cordobi završio vojnu pilotsku školu i tokom rata za Malvine sudjelovao u zračnim napadima na britansku flotu. Prilikom bombardiranja naselja Goose Green gdje se nalazio veći broj pripadnika argentinskog zrakoplovstva, dvadesetšestogodišnji Daniel Jukić je poginuo. Njegovo ime, ratno herojstvo i konačno smrt, zabilježio je sav svjetski tisak, a hrvatski narod razbacan svuda po svijetu, koji je baš u to vrijeme doživljavao najveće udarce udbinim likvidacijama najistaknutijih hrvatskih sinova, uključujući i ubojstvo Brune Bušića 4 godine ranije, prigrlio je Daniela Jukića kao heroja, nemalo kao da je bombardirao jugoslavenski ratni brod a ne britanski.
U uredništvu Hrvatskoga tjednika tog vremena, kada nije bilo ni interneta ni emaila, kopali smo na sve strane da bi došli do fotografije Daniela Jukića i konačno iskopali ovu na slici, izrezanu iz grupne fotografije skupine argentinskih pilota. Londonska Nova Hrvatska je oplakala potonuće britanskog ratnog broda HMS Sheffield, kojega je pogodila argentinska zračno-lansirska raketa Exocet francuske proizvodnje, a Hrvatski tjednik je proslavio argentinskog pilota Daniela Jukića.
Dok je hrvatska domovina čamila u jugoslavenskom ropstvu, a za Daniela Jukića se moglo čuti tek kao potomka neprijateljske emigracije, Argentina i hrvatsko iseljeništvo proslavili su ga kao heroja. Reconquista uzletište u provinciji Santa Fe u Argentini je dobilo ime po Danielu Jukiću, a posmrtno je 12. travnja 2002. godine odlikovan argentinskim odličjem za zasluge, hrabrost i herojstvo u obrani domovine.
Hrvati su kroz povijest tuđinske dominacije ginuli, bilo za interese zemalja pod čijom su se dominacijom u to vrijeme našli, bilo kao izbjeglice iz porobljene domovine za države koje su im pružile utočište. Posebno su veliki brojevi hrvatskih žrtava bili u Prvom svjetskom ratu, boreći se za Austro-Ugarsku Monarhiju od Galicije do Soče i u Drugom svjetskom ratu boreći se s jedne strane kao partizani za interese Sovjetskog Saveza, svjetskog komunizma i obnovu Jugoslavije a na drugoj strani, čak i na ruskom frontu za interese Njemačke, koja je u svakom praktičnom smislu okupirala Hrvatsku tog vremena, kao što je bila okupirala i druge države Južne Europe, poput Mađarske, Rumunjske, Bugarske i Srbije. Također je u Korejskom i Vijetnamskom radu poginuo broj američkih i australskih Hrvata, što je palo u zaborav ili nikada nije ni spomenuto.
Poznati kao izvrsni vojnici, hrvatsku vojničku vrlinu pohvalili su svjetski vojni i politički vođe, od Napoleona do američkih generala. Na žalost, Hrvate bije zla kob dobivenih bitaka i izgubljenih ratova. Domovinski rat je bio pobjednički jer je donio hrvatsku državu, a hoće li ostati samostalnom ili će nastaviti gubiti suverenitet, koji proces je već dobrano uznapredovao, ostaje za vidjeti i u budućnosti procijeniti je li i to u konačnici bila ratna pobjeda koja je trajno ostvarila svoje jasne ciljeve – suvremenu, nezavisnu i o nikome ovisnu hrvatsku državu u kojoj će vladati Bog i Hrvati. O tome će odlučiti politička sposbnost suverenističkih stranaka koje se danas nalaze isključivo u opoziciji i nezavidnom položaju, i njihova sposobnost privoliti hrvatske glasače dovesti ih na vlast, jer ovo što na vlasti imamo od početka ovog stoljeća pa do danas, neminovno i nedvojbeno vodi u smjeru ponovnih tzv. zapadno-balkanskih integracija po europskom dizajnu.
Gubeći kroz povijest pokrajinu za pokrajinom, Mačvu, Srijem, Bačku, Boku, Bosansku Posavinu i Hercegovinu, Hrvatska se našla državom na ostacima ostataka svoga povijesnog prostora i na ostacima ostataka svoga pučanstva i nema više što izgubiti osim sebe samu i sebe cijelu.