Autor: Dinko Dedić

U Melbourneu je u 86. godini života umrla Dora Salvaro Šatalić, osoba vrlo zaslužna u hrvatskoj zajednici u Melbourneu, naročito za odgoj djece i mladeži u hrvatskom duhu, u ovoj velikoj hrvatskoj izbjegličkoj zajednici, u ozračju gdje asimilacija guta i uništava sve, prošlost, povijest, tradiciju, jezik, uspomene i sve onima koji se ne odupru, a hrvatska se zajednica oduprla i zahvaljujući Dori i ljudima poput nje, na noge podizala generacije u Australiji rođenih Hrvata koji su Hrvatsku smatrali svojom domovinom a Australiju tek skloništem od brutalnog jugoslavenskog režima.

Prošle su godine i ta vremene zajedno s ljudima koji su im davali boju, okus i miris padaju zaborav. Kopao sam po internetu ne bi li negdje našo bilo kakav osvrt na Doru i našao jedan članak u Večernjem listu, gdje se na temu emanacipacije hrvatskoga jezika u Melbourneu spominje i Doru Šatalić.

https://mojahrvatska.vecernji.hr/price/djeca-su-hrvatskih-roditelja-govore-me-usobno-samo-engleski-cija-ce-kasnije-biti-bog-zna-1330507 

Čak sam i tražeći njenu fotografiju uspio pronaći samo jednu. Dora, pod čijom je aktivnošću kroz šedesete i sedamdesete godine prošloga stoljeća vibrirala ova zajednica, pala je u zaborav, tiho napustila ovaj svijet na dalekom rubu Melbournea i otišla svome stvoritelju.

Dora je rođena na Kosovu 1937. godine, gdje je njezin otac posjedovao rudnike. Otac joj je bio talijanskog porijekla a majka Hrvatica s Konavala. Djevojačko prezime joj je bilo Salvaro.

U Albaniji su živjeli sve do 10. travnja 1941. kad su se dočekavši slobodu, vratili u Hrvatsku i nastavili tamo živjeti. Na žalost, samo par godina kasnije vlast je preuzeo Titov komunistički režim i obitelji je oduzeta sva imovina. Dora je u Zagrebu završila baletnu školu i nastupala je u HNK u Zagrebu i Rijeci.

Pod kraj pedesetih godina Dora je upoznala Dalibora Šatalića, glumca Hrvatskog državnog kazališta do 1943., nakon što je on kao pripadnik ustaške vojske odslužio dugogodišnju zatvorsku kaznu i našao se na “slobodi”. Znajući da je za ljude s takvom prošlošću pojam slobode imao sasvim drugačije značenje od onoga navedenog u rječniku, Šatalići su se u Hrvatskoj vjenčali i ubrzo nakon toga pobjegli u Italiju, a odande na Novi Zeland.

Kako je početkom šezdesetih godina hrvatski svećenik vlč. Josip Kasić u Melbourneu pokrenuo program uspostave hrvatskih škola po Australiji, o čemu možete pročitati u tekstu do kojega vodi gornja povezica, pozvao je Šataliće da se presele u Melbourne i uključe u program. Sa svojim glumačkim i plesačkim iskustvom, Šatalići su pokrenuli cijeli val aktivnosti za hrvatsku djecu i mladež. Najprije su u sastavu Hrvatskog doma (Albert Park) pokrenuli folklornu grupu. Zatim su osnovali dramsku grupu koja je svojim programo nastupala, ne samo u Melbourneu, nego i u Canberri i Sydneyu. Dora je sama šivala i našivala narodne nošnje za folklornu skupinu. U sastavu Hrvatske katoličke župe Clifton Hill vodila je folklornu grupu Mladi Hrvati, kao i grupe u drugim dijelovma Mlebournea poput Hrvatske zore, a jednom tjedno je odlazila i u Geelong podučavati hrvatsku mladež. Da bi preživjela Dora je radila kao tumač i prevodilac za one koji nisu dovoljno vladali engleskim jezikom, a u slobodno vrijeme radila za zajednicu.

Onda su došle devedesete i Domovnski rat. Sva pozornost je posvećena domovini a uspostavom Republike Hrvatske svu inicijativu su preuzela hrvatska diplomatska predstavništva. Sva ona predratna aktivnost podgrijavana antijugoslavenskom vatrom koja je plamtila u Melborneu, postupno se stišala, a Doru i njezinu generaciju uhvatile su i godine. Hrvatski jezik je konačno priznat kao sastavni dio australsko školskog programa od pučkih škola sve do sveučilišta a oni koji su to započeli šezdesetih godina, vlč. Kasić, Artur Nalis i drugi, pomrli su jedan za drugim. Dalibor Šatalić je umro pred više godina a sada nas je napustila i Dora.

Iza sebe u Melborneu ostavlja kćer Laticu kojoj izražavamo duboku sućut,
a Doru neka dragi Bog smjesti u najljepši dio raja, jer je za života puno dala onom protjeranom dijelu svoga hrvatskog naroda, a sebi vrlo malo uzela.

Hvala Zdenki Dedić koja mi je pomogla dokopati se nekih Dorinih biografskih podataka.
Foto: Jedina fotografija Dore Šatalić do koje sam uspio doći.
Prethodni članakPodcast Velebit – Roman Leljak: Ne želim ni zamisliti majčine riječi djetetu nakon što su ih partizani žive zazidali u Hudoj Jami
Sljedeći članakPodcast Velebit – Slobodan Prosperov Novak:
Hrvatska pobjeda jest ‘Rađanje Nacije’
Hrvatski državotvorni i suverenistički djelatnik od 1971. godine Urednik emigrantskog "Hrvatskog tjednika" 1980-1990. Pročelnik za promičbu HDP-a od osnutka do 1991. Inicijator Projekta Velebit 2016. i urednik portala projektvelebit.com.