Riječ UDBA, kako se danas koristi, više se ne odnosi na specifičnu tajnu policiju osnovanu ’46. i ukinutu ’66., nego je postala opći termin za jugoslavensku, projugoslavensku ili antihrvatsku, konspirativnu, “clandestinu” ili čak javnu, organiziranu ili individualnu aktivnost raznim metodama. Tako korišten kolokvijalni termin ne zahtijeva nikakvo pisanje kratice velikim slovima, pa niti s prvim velikim slovom, nego jednostavno “udba”, jednako kao što se riječ “banda” piše malim slovima, koja i po značenju u Hrvatskoj praktično prestavlja sinonim (“čast” izuzecima).

Autor: Dinko Dedić

Iako iz ovog naslova svakome na pamet pada još jedan prilog praktične primjene udbologije u suvremene svrhe, namera mi je zapravo osvrnuti na pravopisno pitanje primjene hrvatskih sufiksa kroz padeže, koji svoju nespretnost posebno pokazuju kroz korištenje kratice UDBA i njenih raznih oblika, u tiskovnoj medijskoj uporabi danas u Hrvatskoj.

Hrvatski imenični sufiksi predstavljaju pravu glavobolju strancima koji nastoje govoriti hrvatski, ili drugoj i trećoj generaciji Hrvata rođenih u iseljeništvu. Spomenuti ću samo primjer jedne Australke udate za Hrvata, koja se nakon nekoliko godina braka obratila jednoj drugoj Hrvatici u mom društvu i rekla: “Ja poštivam moj muž, ti poštivaš tvoj muž”.

Problem s tim dometkom imaju i oni Hrvati kojima je hrvatski prvi i materinji jezik, pogotovo kad ga koristimo uz strana imena, poput gradova napr. U hrvatskom pismu imena većine stranih gradova i imena općenito, za razliku od srpskoga, osim onih za koje koristimo hrvatsku verziju imena kao Beč ili Rim, pišemo onako kako se pišu na jeziku kojim se u tim državama koriste. Tako se napr. grad čije ime moram često spominjati i ne mogu izostaviti, zove Melbourne, čije se posljednje slovo ne izgovara. Tako odnosni pridjev za imenicu Melbourne postaje “melbourneški” što je u najmanju ruku nespretno, jer u stranu riječ na jeziku koji ne poznaje hrvatsku abecedu ubacujemo hrvatsko slovo “š”, a posljednje slovo “e” koje se inače ne izgovara, u ovoj formi, onoga tko riječ čita, navodi na logični zaključak da bi ga trebalo izgovoriti. 

Druga opcija bi bila pisati “melbournški” pri čemu smo riječ djelomično napisali fonetski, kao što se koristi u srpskom pravopisu “melburnški”. Postoji i treća opcija, a to je da se između imenice i sufiksa koji ju pretvara u pridjev, stavi crtica pa ispada “melbourne-ški”, što po mom sudu izigleda i nepretno i traljavo, nešto kao krpanje jezičnih nedorečenosti.

Možda bi trebalo kontaktirati nekog dužnosnika “UDBA-e” da nam odredi kako moramo pisati


Kratica za “Upravu državne bezbednosti” je UDB, a dodatno “A” je već sufiks, koji bi se onda mogao mijenjati u UDBE, UDBU ili UDBI, ovisno o padežu. Umjesto toga, stavlja se sufiks na sufiks, pa se u dativu, ako bi htjeli biti dosljedni i sufiks odvajati crticom, zapravo piše UDB-a-i.

Baš kod korištenja tih crtica, dolazimo do udbe i načina na kako ju kroz padeže provlače ljudi u Hrvatskoj, koji i govore i pišu hrvatski. Govorim o formi koju svakodnevno čitamo u hrvatskom tisku, jer se riječ često koristi, dakle o UDBA-i, UDBA-e, UDBA-u, UDBA-inim itd. 

Prije svega, UDBA je kratica za zloglasnu tajnu policiju Jugoslavije, 1946. godine imenovanu Uprava državne bezbednosti, umjesto dotadašnje OZNE, i opet preimenovanu u Službu državne bezbednosti, odnosno sigurnosti, SDB ili SDS 1966. godine.

Kratica za “Upravu državne bezbednosti” je prema tome UDB, a dodatno “A” je već sufiks, koji bi se onda mogao mijenjati u UDBE, UDBU ili UDBI, prema potrebi. Umjesto toga, stavlja se sufiks na sufiks, pa se u dativu, ako bi htjeli biti dosljedni i sufiks odvajati crticom, zapravo piše UDB-a-i. 

Povrh toga, riječ UDBA, kako se danas koristi, više se ne odnosi na specifičnu tajnu policiju osnovanu ’46. i ukinutu ’66., nego je postala opći termin za jugoslavensku, projugoslavensku ili antihrvatsku, konspirativnu, clandestinu ili čak javnu, organiziranu ili individualnu aktivnost raznim metodama. Tako korišten kolokvijalni termin ne zahtijeva nikakvo pisanje kratice velikim slovima, pa niti s prvim velikim slovom, nego jednostavno “udba”, jednako kao što se riječ “banda” piše malim slovima, koja i po značenju u Hrvatskoj praktično prestavlja sinonim (“čast” izuzecima).

I za kraj, žalosno je da se ja, pedesetgodišnji izbjeglica iz Hrvatske, s pedeset godina na engleskom govornom području, odvojen od Hrvatske i hrvatskoga jezika, bez lingvističke strukovne sposbnosti, osvrćem na zavrzlamu oko hrvatskog pravopisa, umjesto da se na tu temu jave hrvatski lingvisti i jednom za uvijek riješe tu zavrzlamu u praktičnoj uporabi hrvatskoga pisma. Čak da u hrvatskom pravopisu i postoji pravilo, ako novinarima nije poznato, kako će onda biti “običnim” ljudima.  

Ili bi možda trebalo kontaktirati nekog visokog dužnosnika “UDBA-e” da nam pod prijetnjom zatvorske kazne na Golom Otoku, odredi kako moramo pisati.

“Bolje vas našao”


Taj srpski pozdrav se u Hrvatskoj pojavio u emisijama “Nedjeljom u 2” Aleksandra Stankovića, pred desetak godina, što je “s obzirom na obzir” donekle objašnjivo. Ono što je neobašnjivo predstavlja podatak da se pozdrav u međuvremenu, na moje zaprepaštenje, proširio čak i na one koji se nazivaju suverenistima…

I kad sam se već koncentrirao na hrvatsko pismo, moram se osvrnuti i na govorni jezik, jer o tome sigurno neću pisati zaseban tekst. Para mi uši i suze mi oči kad čujem tako tipično srpski i ni po kakvom naslijeđu (osim onog srpskog) hrvatski odzdrav, “Bolje vas našli (našao)”.

Prateći i hrvatske i “komšijske” medije intenzivno, “Dobro došli! – Bolje vas našli!” standardni je pozdrav u Srbiji i nije ga bilo primjetiti u Hrvatskoj čak ni u vrijeme Jugoslavije, osim kod onih hrvatskih “talenata za strane jezike” koji su se iz “armije” u Srbiji vraćali kući govoreći srpski, jer su u 12 mjeseci “zaboravili” materinji jezik.

Taj srpski pozdrav se u Hrvatskoj pojavio u emisijama “Nedjeljom u 2” Aleksandra Stankovića, pred desetak godina, što je “s obzirom na obzir” donekle objašnjivo. Ono što je neobašnjivo predstavlja podatak da se pozdrav u međuvremenu, na moje zaprepaštenje, proširio čak i na one koji se nazivaju suverenistima, a drugi ih krste nacionalistima i ekstremistima, na one u Hrvatskoj koji toliko paze na hrvatsku posebnost i snažno se izjašnjavaju protiv novih poteza u smjeru revitaliziacije “zajedničkog jezika, kulture i uljudbe”.

Tako se danas na “Bujici” na Z1 televiziji, domaćin i gosti skoro redovno pozdravljaju, pa sam čak i na “Podcastu Velebit” s kojim sam u nekakvom prostorno distanciranom srodstvu, vidio jednog gosta koji je na pozdrav Marka Juriča “Dobro došli!”, odzdravio sa “Bolje vas našao!”. Ja bi mu na Markovom mjestu rekao: “Hajde sada ponovo iziđite van, pokucajte na vrata, uđite, sjednite i pozdravite se kako ‘hrvatski’ Bog zapovijeda”, jer “bolje vas našli” je između ostalog besmislica. To bi nekako značilo da sam vas tražio, lutao cestom i konačno našao, ali bolje nego prošli put kad sam više lutao i dulje tražio. Možda bi trebalo reći “boljeg vas našao”, ali to su srpske besmislice i što me se tiču.

Još samo treba u katolički svijet uvesti svetosavski pozdrav “Pomoz Bog!”, pa bi mogli nakon žrtvovanja Stepinca, dobiti nacionalno odličje za promociju ekumenizma.

Prethodni članakPodcast Velebit – Zdravko Gavran:
Hrvatskoj hitno treba vođa i državnik
Sljedeći članakPodcast Velebit – Marcel Holjevac: Antifašistički lideri u Drugom svjetskom ratu, bili su uglavnom genocidni manijaci
Hrvatski državotvorni i suverenistički djelatnik 1971-2021. Urednik emigrantskog "Hrvatskog tjednika" 1980-1990. Pročelnik za promičbu HDP-a od osnutka do 1991. Suosnivač Projekta Velebit 2016. i urednik njegova portala projektvelebit.com.