Da je moja stara “Baba Anjica” znala kakvo sve zlo predstoji njenim potomcima u nadolazećim stoljećima na Banovini, tko zna bi li ipak ostala ili bi samo stala, odmorila noge i nastavila svoj put od tisuću kilometara!?


Ne znam što je Matthew Flinders imao na umu dok je 1810. plovio oko Australije. Oplovio je kontrinent na kojemu je živjela najstarija poznata civilizacija na svijetu, civilizacija pećinskih umjetnika, pretvoren u kažnjeničku koloniju i dao mu ime. Moja Baba Anjica je puno prije njega bježala iz Bijele Hrvatske ispred zla za sebe i svoje potomke i tražila oazu slobode, ali se pokazalo da nije bila baš sretne ruke. Mnogo stoljeća kasnije sve što je osnovala, kuće, usjevi, stoka, sva imovina, sve je bilo uništeno. Jedan od njezinih potomaka bježeći ispred zla koje Hrvatsku zahvatilo 1972., završio je u zemlji kojoj je Matthew Flinders dao ime, sjedi za stolom 26. siječnja 2019. na Dan Australije, piše i sanja daleku domovinu.

AUTOR: DINKO DEDIĆ

Danas 26. siječnja se u Australiji slavi Australia Day, australski nacionalni dan, kojim se obilježava dolazak Prve flote, tj. prve skupine britanskih brodova koja je stigla u Australiju 1788., pod komandom kapetana Arthura Phillipa.

Cilj je bio upostaviti zatvoreničku koloniju u manjem zaljevu nazvanom Botany Bay, 13. km južno od današnjeg centra Sydneya, 18 godina nakon što je poručnik James Cook, kao prvi od britanskih moreplovaca sa svojim brodom HMS Endeavour pristao baš na južnu obalu zaljeva Botany, kojega je dvoje botaničara s njegova broda originalno nazvalo Botanist Bay, da bi na kraju postao Botany Bay.

Dolaskom Prve flote, kapetan Phillip je proglašen za prvog guvernera zemlje koja još nije imala današnjega imena, nego su ju zvali “južna zemlja” ili “Nova Holandija”. Za tu prigodu podignuta je britanska zastava na mjestu koje se zove Sydney Cove (Cove = uvala, mali zaljev).

Poput Hrvatske, Australija je imala više značajnih datum, pa možda i značajnijih za današnju samostalnu državu, ali je za razliku od Hrvatske, gdje je datum nacionalnog dana mijenjan kako bi se obezvrijedio značaj njezine samostalnosti, kao nacionalni dan izabran ovaj i nikada nije mijenjan.

Ime Australija, zemlja dobiva 22 godine kasnije, kada ju je engleski navigator i kartograf Matthew Flinders u 9 godna oplovio okolo-naokolo, uspostavio da se radi o zasebnom kontinentu i nazvao ga po latinskom “Terra Australis” (Južna zemlja) Australia.

Po njemu se danas planinski lanac u Južnoj Australiji zove Flinders Ranges, željeznička stanica u Melbourneu Flinders Station, jedna od glavnih ulica Flinders Street, Flinders sveučilište, Flinders nacionalni park i još mnogo toga.

Zašto je njegovo ime značajno baš sada uz ovogodišnu proslavu Dana Australije je podatak da je pred samo 2 dana utvrđeno gdje se nalazi njegov grob.

Naime Flinders je 1814. umro u 40. godini žrivota i pokopan je kod St. James crkve u Londonu. Do 1852. točna lokacija njegova groba je bila zaboravljena. Na prostoru pokraj crkve kasnije je sagrađena platforma željezničke stanice Euston Station. Ovih dana, tokom postavljanja novih tračnica za britansku brzu željeznicu, arheolozi su iskopali njegov grob i među 40 000 drugih tijela tamo pokopanih, prepoznali ga po olovnoj pločici zakovanoj na njegov sanduk.

Dan Australije nije bez kontroverze, jer ga australski Aboriđini doživljavaju kao dan okupacije i već godnama lobiraju da ga se promijeni, što do sada nije urodilo plodom, baš radi toga što se smatra da bi mijenjanje takvog jednog datuma prestavljalo oskvrnuće nacionalog identiteta.

1788. – Vrijeme novije povijesti moje hrvatske obitelji


Selili su se ti pitomi Hrvati i bježali pred barbarima, sve od sjevera Poljske, odakle su ih potjerale divlje horde s istoka. Moji preci su se naslili u Hrastovici na Banovini, živjeli tamo, obrađivali svoju zemlju, gradili kuće i odgajali svoju djecu. I onda, na kraju XX. sotljeća, kao da su reinakrnirani i Đingis Kan i Atila zajedno, naletjele su nove horde s istoka, popalile i poubijale sve našto su naišli i od Hrastovice napravile zgarište, uključujući i kuću koju sam ovdje opisao. Prema njima, Turci koji su napadali na zidine Sv. Duha iznad Hrastovice, prestavljaju naprednu civilizaciju.

Međutim, godina 1788., po kojoj se slavi Dan Australije, kada ovaj kontinent nije imao ni svoga imena, kada se nije ni znalo da je kontinent, dok ga Flinders nije kojačno oplovio, za moju hrvatsku obitelj spada u noviju povijest.

Bila je to šesta godina otkako se moja obitelj uselila u svoju novu kuću, dovršenu 1782. mnogo generacija otkako je pješke stigla s područja nekadašnje Bijele Hrvatske. Tog 26. siječnja 1788., koji se slavi kao Dan Australije, za sigurno su svi sjedili oko vatre, grijali se i prepričavali povijest svoga putovanja od Moravske do Hrvatske.

Dio te memorije dosegao je i do mene, pa sam zaključio ispričati jedan mali dio iz te obiteljske predaje.

Hanjci su se naselili u Hrastovicu zajedno s još nekoliko hrastovačkih obitelji i sagradili prve kuće na tom dijelu Banovine. Novi doseljenici su naišli na nenaseljen prostor na kojemu je postojao kolski put na mjestu kojim danas prolazi glavna cesta, u čijoj su blizini sagradili kuće i zauzeli zemlju koja doseže do rijeke Petrinjčice.

Hanjčeva je obitelj stigla s područja Moravske (Češka), s nekoliko zaprežnih kola u kojima su dovezli imovinu (alat, robu i hranu). Moravska nije nužno bila zemlja njihova porijekla, već moguće samo mjesto gdje su se “odmorili” u procesu seobe. Obitelj je bila brojna sa roditeljima, nekoliko sinova s njihovim ženama, s nekoliko neudatih kćeri, te s brojem djece i unučadi.

Na čelu obitelji je bila najstarija žena koju su zvali Baba. “Baba” je bio naziv ne samo u smislu srodstva nego kao titula vođe obitelji. Kroz njezine postupke nakon doseljenja jasno je da u to vrijeme vladala matrijarhalna obiteljska struktura.

Zemlja na području Hrastovice bila je slobodna. Banovinom je nazvana mnogo kasnije ali u to vrijeme za sigurno nije bila ni u čijem vlasništvu. Hanjci za tu zemlju mnogo godina kasnije dobili darovnicu i u prvim katasarskim knjigama bili upisani kao njeni prvi vlasnici.

Sva nizinska zemlja ispd Hrastovičke gore (obronci Zrinske gore) pa do rijeke Petrinjčice bila je tada močvarna i zarasla u trstiku. Kad su stigli, Baba je omeđila zemlju koja je od tada pripala Hanjcima. Hodala je od ceste prema rijeci Petrinjčici i ostavljala trag zgažene trstike koji je postao međa. Hodala je do Petrinjčice, pa uz obalu i onda natrag dok nije opet stigla na cestu na mjestu današnjeg farofa. Po međi koju je Baba zagazila, s obje strane, utrt je kolski put kojim se išlo na polja i kojim su se vozili plodovi i vodila marva. Ako na internetu pogledate satelitsku sliku Googlovog zemljivoda, vidjeti ćete korak po korak među koju je utrla baba Anjica tolike godine prije nego je Google-ova domovina Amerika uopće otkrivena. Od tada pa do daljnjega to je ostala Hanjčeva zemlja.

Zemlja je dakle bila u formi pravokutnika. Međutim, prvi katastarski dokumenti pokazuju da tom pravokutniku nedostaje jedan ugao. Par godina nakon što je zauzela zemlju, Baba je jedan komad zemlje, dovoljno velik da se na njemu sagradi kuća, prodala jednom novom doseljeniku za jedan par cipela.

Sve do svoje smrti Baba je diktatorski upravljala s obitelji te svaki dan raspoređivala poslove za svakoga. Poslovi su bili striktno podijeljeni na ženske, muške, dječje i starinske. Je li nakon njene smrti na čelo obitelji opet došla nova Baba nije mi poznato. Obitelj je kroz više generacija živjela u svojoj prvoj kući. Svi su spavali u jednoj velikoj sobi koja se začudo, također zvala kuća, dakle roditelji, sinovi sa snahama, kćeri i sva djeca. Spavali su na štrojzama ispunjenim kukuruzovom perušinom. Nisu koristili slamu jer slama se izmrvi i stvara prašinu. Reproduktivna djelatnost obavljala se u poljima ispod sela. Kao što su na polju začeta, tako su se mnoga djeca na polju i rađala, odakle i pitalica: “Gdje si rođen? Na kukuruzištu. Kada si rođen? Kada se brao kukuruz.”

Preko dana štrojze bi se maknule. U sredini “kuće” stajao je veliki stol oko kojeg bi sjedili svi ukućani. Jedino jelo koje se preko radnog tjedna jelo u kući bila je večera; doručak i ručak su sneje (snahe) u velikim košarama na glavi nosile na polje. Jelo se drvenim žlicama, bez tanjura iz velike zdjele koja je stajala na sredini stola. Za svjetlo su se isprva koristile luči koje su muškarci otesali od drveta i osušili. Tokom večere sneje bi se mijenjale i držale luč pored stola. Nakon večere bi na stolnjaku ostali tragovi jela, od zdjele u sredini do svake stolice.

Moja obiteljska kuća u Hrastovici, sagrađena 1782. i uništena 1991. Crtež napravio zagrebački akademski slikar Đani Boglić pred početak Drugog svjetskog rata.

U 18. stoljeću međutim, na čelu obitelji bila su dva brata, Jakov Hanjec i Martin Hanjec. Obitelj je postala previše brojna za jednu kuću i prije svoje smrti podijelili su zemlju svojim sinovima. Jedan je ostao u orginalnoj kući dok su drugi sagradili pet kuća u Hanjčevom sokaku. U jednoj od tih kuća, sagrađenoj 1782. proveo sam sve godne svoga života, do odlaska na studije i konačno u emigraciju.

Graditelji kuće, njih četvorica, uklesali su svoja imena i godinu kad je kuća završena, na sljemenu. Sljeme je greda koja doseže s jednog kraja vanjskog zida do drugog, a na kojoj počivaju sljemečci, tanje gredice na kojima leži strop (plafon). Prizemlje kuće sagrađeno je od 70 cm debelog kamena slanca kojeg u Hrastovici ima u izobilju. Kad sam bio malen vidio sam kako krave ližu slane zidove kuće tamo gdje je otpao malter. Gornji kat je bio sagrađen od hrastovih planjki poveznih njemačkim uglićima. U gradnji nisu korišteni čavli. Originalna Hanjčeva kuća je bila sagrađena s hrvatskim uglićima. Njemački uglići su tehnološki napredniji pa se po tome mogla odrediti starost kuće s obzirom na način na koju su vezane grede.

Ovaj prikaz iz Hanjčeve predaje najvjerojatnije je tipičan i za druge originalne hrastovačke doseljenike i može pomoći sagraditi sliku Hrastovice tog vremena.

Značajan i fascinantan podatak je da potomci tih istih obitelji i pod istim prezimenima i danas žive u Hrastovici, koja je toliko puta poharana, a u posljednjem ratu potpuno uništena. Strahovita je i neprocjenjiva šteta načinjena uništenjem starih kuća. Ljudski život traje manje od stotinu godina a u Hrastovici je bilo kuća koje su dosezale do nekoliko stoljeća u prošlost, a u svojim podrumima i na tavanima su čuvale predmete koji bi pomogli prikazati način života u ovom starom selu.

U kući smo za moga djetinjstva koristili drvenu solenku u koju stane oko kilogram soli. Moja bakica (kroz stoljeća smo napustili “babe” i prihvatili srcu mnogo ugodnije deminutive, poput bakice) mi je rekla da ta solenka potječe iz originalne Hanjčeve kuće koju je gradila Baba kad je stigla u Hrastovicu. Možda smo ja i Baba, davni i originalni predak svih Hanjeca u Hrastovici solili juhu iz iste solenke.

Selili su se ti pitomi Hrvati i bježali pred barbarima, sve od sjevera Poljske, odakle su ih potjerale divlje horde s istoka. Moji preci su se naslili u Hrastovici na Banovini, živjeli tamo, obrađivali svoju zemlju, gradili kuće i odgajali svoju djecu. I onda, na kraju XX. sotljeća, kao da su reinakrnirani i Đingis Kan i Atila zajedno, naletjele su nove horde s istoka, popalile i poubijale sve našto su naišli i od Hrastovice napravile zgarište, uključujući i kuću koju sam ovdje opisao. Prema njima, Turci koji su napadali na zidine Sv. Duha iznad Hrastovice, prestavljaju naprednu civilizaciju.

Hrastovica danas izgleda kao selo bez prošlosti. Prošlost je u pepelu ali iz pepela su se digli i opet žive i Hanjci i Siguri i Marčinki i Vračani i Rokse i Karage i Panjani i Korečići i Augustinovići i Mandići i Knežići i svi drugi koje nisam spomenuo.

Da je moja stara Baba “Anjica” znala kakvo sve zlo predstoji njenim potomcima u nadolazećim stoljećima na Banovini, tko zna bi li ipak ostala ili bi samo stala, odmorila noge i nastavila svoj put od tisuću kilometara!?

Ne znam što je Matthew Flinders imao na umu dok je 1810. plovio oko Australije. Oplovio je kontrinent na kojemu je živjela najstarija poznata civilizacija na svijetu, civilizacija pećinskih umjetnika, pretvoren u kažnjeničku koloniju i dao mu ime.

Moja Baba Anjica je puno prije njega bježala iz Bijele Hrvatske ispred zla za sebe i svoje potomke i tražila oazu slobode, ali se pokazalo da nije bila baš sretne ruke. Mnogo stoljeća kasnije sve što je osnovala, kuće, usjevi, stoka, sva imovina, sve je bilo uništeno. Jedan od njezinih potomaka bježeći ispred zla koje Hrvatsku zahvatilo 1972., završio je u zemlji kojoj je Matthew Flinders dao ime, sjedi za stolom 26. siječnja 2019. na Dan Australije, piše i sanja daleku domovinu.

Foto: Matthew Flinders/Hrvatska starica

Komentari