Kada je u pitanju pisanje povijesti četrdesetih godina prošloga stoljeća, zlosretne povijesti u kojoj su se Hrvati našli na suprotnim stranama, u građanskom ratu završenom pokoljima poraženih, opet smo u raljama samo jedne istine koja pleše barbarski ples nad kostima stotina tisuća pripadnika istoga hrvatskog naroda, umjesto da je do danas već uspostavljen racionalan, objektivan pristup tom vremenu i događajima, da se naglašeno spominje hitra smjena jednoga totalitarnoga režima drugim, komunističkim, u kojemu je teror nad Hrvatima prepušten u velikoj mjeri i Srbima, a njima to nije bilo dovoljno pa su početkom devedesetih naumili potpuno okupirati Hrvatsku oružanom silom…

Autor: Hrvoje Hitrec

Visoke temperature, visok broj zaraženih, niski udarci u razrijeđenom Saboru gdje nema (nazočnih) pozitivnih, novi sastav se uigrava, za sada ne pokazuje vrline svježe krvi, štoviše, oni od kojih se očekivalo mnogo odjednom su se pretvorili u smirene i kooperativne zastupnike sa stečenim imunitetom, osim nesretnika kojima je imunitet odmah oslabljen pa i oduzet poradi nekih još nedokazanih petpostotnih uzimanja u aferi koja je otkrivena, uz onih 95 posto koje još nisu i ne će biti.

Ovako teatralna i masovna uhićenja zabava su za narod u doba covida kada su ostala estradna događanja izostala, ali ima tu i elemenata narušavanja tradicije koja kaže da je normalno dati pet ili deset posto onom tko ti omogući velik posao. Ipak se čovjek izložio, riskirao, a to treba cijeniti i nagraditi. Riječ je o hrvatskoj materijalnoj baštini, koju treba staviti pod zaštitu UNESCO-a. Masovnije hvatanje desetpostotnih izaziva i ekološke poteškoće, pa ovu maniju treba što prije zaustaviti inače će nam rijeke, jezera i mora biti puni mobitela, laptopa i drugih uređaja. Glede curenja i krtica: curi na sve strane, curi curkom, a krtice su ionako neiskorjenjive. Ja to dobro znam, od ranog proljeća do kasne jeseni ravnam krtičnjake, a ujutro sve po starom.

Vraćam se u Hrvatski sabor, ne osobno, s napomenom da ipak ima i novih, vižljastih zastupnika (zastupnica) koji (koje) za sada ustaju iz klupa tek u aktualnim prijepodnevima, vrlo neoprezno i žučno, pa i opako, što dobro dođe premijeru da ih može nazvati aktivistima, debitantima ili možda diletantima, odgovara im von oben u već ustaljenoj praksi da Vlada vlada Saborom koji ne smije postavljati nepoćudna pitanja. Praksi koja je posve zanemarila onu da je samo Bog iznad Hrvatskog sabora. Što Bog na to kaže, ne znamo, za sada razmatra situaciju u kojoj se između Njega i Sabora postavio Jamogu Štohoću s tako tankom većinom da jedan bezimunitetni zastupnik može dovesti do panike, koja je spriječena noćnim uvjeravanjem pritvorenoga da za sada barem miruje i omogući život hrvatsko-srpskoj koaliciji. Priglupa pitanja (pa i moja) zašto Jamogu nije iskoristio mogućnost komforne većine nego zavisnost o manjinama, otkrivaju nepoznavanje strategije dubokog i širokog zagrljaja sa Srbima ma gdje bili, u Hrvatskoj, republici srpskoj, na kraju će (šlag) i sa Srbijom. Sinergija, što bi rekao Milanović na proslavi “oslobođenja” sjeverozapadne Hrvatske, nove i do sada neviđene manifestacije s habulinskom interpretacijom Drugoga svjetskog rata. Na žalost pristaša sinergije, stari partizan koji se pojavio u Dnevniku HTV-a govori o brigadi ili što je već bila, te spominje samo Čehe, Mađare i Hrvate u pokretu otpora.

Mi smo trijumfirali u vojnom smislu, oslobodili okupirana područja, ali smo potpuno zakazali u svim drugim područjima, prepuštajući (nenaoružanim) klatežnicima da malo-pomalo “stave stvari na pravo mjesto”, ostavljajući ih u institucijama, u visokoškolskim ustanovama, u medijima gdje su uz vanjsku pomoć (plus civilne udruge) obilno novčano pomagani premrežili Hrvatsku otrovom koji razara hrvatski duh i tu je došlo do sloma, do kaljuže iz koje mladi sada vide samo jedan put, “srećom” nešto malo zaustavljen epidemijom. Unutar te programirane močvare izronile su i nove političke elite koje vraćaju na staro, na međuhrvatske omraze i istodobno oslanjanje na srpsku stranku u Hrvatskoj, što je navada viđena od vremena Khuena.

U svakom slučaju sada smo ondje gdje smo već bili, pa i kada je u pitanju pisanje povijesti četrdesetih godina prošloga stoljeća, zlosretne povijesti u kojoj su se Hrvati našli na suprotnim stranama, u građanskom ratu završenom pokoljima poraženih, opet smo u raljama samo jedne istine koja pleše barbarski ples nad kostima stotina tisuća pripadnika istoga hrvatskog naroda, umjesto da je do danas već uspostavljen racionalan, objektivan pristup tom vremenu i događajima, da se naglašeno spominje hitra smjena jednoga totalitarnoga režima drugim, komunističkim, u kojemu je teror nad Hrvatima prepušten u velikoj mjeri i Srbima, a njima to nije bilo dovoljno pa su početkom devedesetih naumili potpuno okupirati Hrvatsku oružanom silom, agresijom izvana i iznutra, izbaciti Hrvatsku iz povijesti, zauvijek. Pa da nije bilo odvažnih mladića, mahom iz obitelji koje su stradale u komunizmu i permanentnom velikosrpskom jugoslavenskom nasilju, to bi se i dogodilo. Mi smo trijumfirali u vojnom smislu, oslobodili okupirana područja, ali smo potpuno zakazali u svim drugim područjima, prepuštajući (nenaoružanim) klatežnicima da malo-pomalo “stave stvari na pravo mjesto”, ostavljajući ih u institucijama, u visokoškolskim ustanovama, u medijima gdje su uz vanjsku pomoć (plus civilne udruge) obilno novčano pomagani premrežili Hrvatsku otrovom koji razara hrvatski duh i tu je došlo do sloma, do kaljuže iz koje mladi sada vide samo jedan put, “srećom” nešto malo zaustavljen epidemijom. Unutar te programirane močvare izronile su i nove političke elite koje vraćaju na staro, na međuhrvatske omraze i istodobno oslanjanje na srpsku stranku u Hrvatskoj, što je navada viđena od vremena Khuena. Ništa novo pod suncem. Manjine, a poglavito srpska, podignute su na pijedestal prevashodne, ha, važnosti za hrvatsku budućnost. Besmrtna hrvatska naivnost (ako nije namjera, za sada ću stati na tome) uobličena u nekoliko elitnih političara, drži da će tim načinom vezati Srbe i njihovu vodeću stranku uz Zagreb a odvući od Beograda, što je novi dokaz nepovijesnog razmišljanja i vrlo opasan put. Hrvatski oslonac na međunarodne organizme koji joj u ovom trenutku jamče kakvu-takvu sigurnost, u jednom trenutku može postati tepihom izvučenim ispod nogu, a najnovija (pa i washingtonska) naklonost prema Srbiji, bez obzira na unutarnje potrebe tih zemalja, kazuje da treba biti opreznim. Kao i činjenica da drugi beogradski memorandum postoji i čeka povoljan čas za realizaciju, a ponegdje je već u zamahu. Opazila je to čak i SOA koja u godišnjem izvješću ponešto ezopovskim rječnikom kaže: “i dalje se pojavljuje velikosrpski ekstremizam u nekim državama, manifestira se negiranjem teritorijalne cjelovitosti i suvereniteta RH, Kosova, BiH i Crne Gore.” To je, vidite, politička korektnost, matica se izrijekom ne spominje.

Da se hrvatska “elita” odnosi prema RS-u kao prema državi, dokaz je i nedavni posjet Zagrebu Milorada Dodika, a taj posjet nije mogao biti realiziran bez znanja rečenih gospodara svijeta koji tom istom Dodiku zatvaraju svoja vrata. Nije u Zagrebu, doduše, dočekan crvenim sagom i počasnom postrojbom, ali je činjenica da se sastao s predsjednikom države, sastala se, znači, dva predsjednika dviju susjednih država, bez obzira što se RS još šverca kao entitet u BiH. Entitet koji je nastao na genocidu, ubijanju, silovanju, uz to protjerivanju Hrvata i muslimana iz Posavine i ne samo Posavine.

Pogrješno je reći da prvi memorandum nije ostvaren. Jest, u nekim dijelovima. Nije u Hrvatskoj, teritorijalno, ali jest u Bosni i Hercegovini gdje su gospodari svijeta povukli crtu iza koje je sve srpsko i tako (naizgled u obliku entiteta) uspostavili još jednu srpsku državu, uz postojeću Srbiju. Da se hrvatska “elita” odnosi prema RS-u kao prema državi, dokaz je i nedavni posjet Zagrebu Milorada Dodika, a taj posjet nije mogao biti realiziran bez znanja rečenih gospodara svijeta koji tom istom Dodiku zatvaraju svoja vrata. Nije u Zagrebu, doduše, dočekan crvenim sagom i počasnom postrojbom, ali je činjenica da se sastao s predsjednikom države, sastala se, znači, dva predsjednika dviju susjednih država, bez obzira što se RS još šverca kao entitet u BiH. Entitet koji je nastao na genocidu, ubijanju, silovanju, uz to protjerivanju Hrvata i muslimana iz Posavine i ne samo Posavine. Zagrebačka elita vadi se da Dodik nije sudjelovao u zločinima, čist kao suza, da je maknuo sa scene srpske ratne zločince, a i što će mu, ostavili su mu posve lijep komad BiH, ne će si sada razbijati glavu kako je taj komad nastao, ima i blagoslov Daytona. Čeka povoljan trenutak za ujedinjenje sa Srbijom (ujedinjenje ili smrt) i ne skriva da mu je to cilj, no još nema dopuštenje vladara svijeta, pa mu je boraviti u sadašnjoj “funkcionalnoj” BiH gdje se mora, hoćeš-ne ćeš, naganjati s muslimanima Bošnjacima iz Federacije, svjestan (nije on toliko blesav) da vrijeme istječe, da će muslimani kad-tad baciti oko na RS, nakon što se lakše obračunaju s lakšim protivnikom, to jest Hrvatima. A da se “bošnjaci” ipak ne bi tako lako i brzo obračunali s Hrvatima, pa se okrenuli prema Srbima, Dodik je pragmatično odlučio dati potporu Hrvatima, i sada smo tu gdje jesmo: zahvaljujući bahatoj, nediplomatskoj naravi Bakira Izetbegovića Hrvati se upravo nalaze pred opasnošću da im budu nametnuti lažni Hrvati poput Komšića na svim razinama vlasti, što im u “federaciji” može i biti. Zazvonila su zvona za uzbunu, čak se i Hrvatska probudila i ogledala oko sebe tražeći saveznike, pa kako nikoga osim Dodika nije našla, pozvala, eto, njega u Zagreb da se dogovore što im je činiti, a javnosti prodala priču o prometnim pravcima i izmjeni koridora ceste koja je trebala prolaziti preko krovova (rijetkih) hrvatskih kuća. Dodik je susretljiv, paše mu, a godi mu i što je podignut na razinu predsjednika države, uz to ravnopravno razgovara i s hrvatskim premijerom koji ionako tetoši Srbe, pa je dobar sugovornik. Tako se uz hrvatsko-srpsku koaliciju u Hrvatskoj oblikuje i zametak hrvatsko-srpske koalicije u BiH. Protiv koga je prva upravljena, znamo, protiv povijesnih iskustava i obične hrvatske razboritosti, a protiv koga je druga, jasno je. Pa dobro, glede BiH možda u ovom trenutku treba i s vragom saditi tikve, tek da bi se otklonila, barem privremeno, opasnost da Hrvati izgube baš sve što imaju i nestanu isprva u političkom smislu, a potom i stvarno. Naoko je uzalud pozivati se na Daytonske sporazume, prisjećati se već davno zaboravljene ali zapisane unije Hrvatske i Federacije BiH, vapiti do neba da su visoki predstavnici tako izmijenili ionako nepravedan Dayton te ne sliči na sebe, ali ipak treba pokušati objasniti autističnim gospodarima svijeta da se mora sazvati novi Dayton kako bi bile ispravljene krive Drine i onog originalnog i naknadnih “umetaka”. Kako god, i bez toga, Hrvatska treba napokon energično lupiti šakom o stol, a ne vječno frazirati o konstitutivnosti i ravnopravnosti jer govori o nečemu što na terenu ne postoji. A da i u Hrvatskoj ima onih koji bi dignuli ruke od Hrvata u Herceg-Bosni, i to je točno, pa se u emisiju “Otvoreno” čak poziva jedan od tih, Dejan Jović, koji je u kratko vrijeme izgovorio takve besmislice kakve dugo nismo čuli, pa će, nakon što je bio (otjerani) Josipovićev savjetnik, lako postati Bakirovim savjetnikom. Uz to je, kako čujem, i nadalje nastavnik na Fakultetu političkih znanosti, gdje valjda studentima govori da se Jugoslavija raspala jer su narodi bili ravnopravni, pa će tako i BiH ako narodi budu ravnopravni. Iste večeri je, čini mi se, prikazan često repriziran film “Glup i gluplji”.

Lipicanci


Ispričao sam u sada već davnoj kolumni i što se dogodilo s lipicancima u vrijeme srpske agresije, ali jedno su riječi a drugo slika – ta se slika, baš potresna, pojavila u rečenom dokumentarcu: vađenje konjskih leševa iz jama u koje su bačeni, povratak ukradenih konja iz Srbije u tako strašnom stanju da mnogi nisu preživjeli, mnogi i ostali zauvijek “tamo daleko” izmučeni, izmrcvareni. Da, to je taj divljački, primitivni odnos prema ljepoti, nagon urjamerski da sve lijepo treba unakaziti. I konje, jer to su za njih bili hrvatski konji.

O njima sam pisao prije koju godinu, kada sam nakon svečanosti nagrade “Dr. Ivan Šreter” posjetio ergelu, a čitateljima ispričao što možda nisu znali. Sada, neki dan, gledam sjajan dokumentarni film o konjima, o onom što su nam značili i još znače, o neusporedivoj njihovoj ljepoti, posebno lipicancima koji su dio slavonskog kulturnog krajolika, pa opstaju i u vremenu traktora i kombajna, kao plemenita baština. Ispričao sam u sada već davnoj kolumni i što se dogodilo s lipicancima u vrijeme srpske agresije, ali jedno su riječi a drugo slika – ta se slika, baš potresna, pojavila u rečenom dokumentarcu: vađenje konjskih leševa iz jama u koje su bačeni, povratak ukradenih konja iz Srbije u tako strašnom stanju da mnogi nisu preživjeli, mnogi i ostali zauvijek “tamo daleko” izmučeni, izmrcvareni. Da, to je taj divljački, primitivni odnos prema ljepoti, nagon urjamerski da sve lijepo treba unakaziti. I konje, jer to su za njih bili hrvatski konji.

U takvom su se stanju vraćali i hrvatski ljudi iz srbijanskih logora, ako su imali sreću preživjeti, makar s doživotnim posljedicama. Ako nisu ubijeni, ako nisu “nestali”. Istina o nestalima ne može se saznati ni nakon tolikih godina, četnička se srbijanska vlast pravi nevještom, zaostali četnici u Podunavlju kao i oni koji su prebjegli preko Dunava šute kao zaliveni, iz pakosne mržnje ili samo zato da ih se ne dovede u vezu, da, bolje je šutjeti kao grob o grobovima koji su u međuvremenu, uostalom, premještani kako bi se zatrli tragovi. No, tehnologija je napredovala, sateliti lete oko kugle i ne može im promaknuti ništa na Zemlji ni ispod zemlje. Na tom tragu slutim da će doći red i na skrivena grobišta.

O crvenoj zvezdi u Dnevniku HTV-a te večeri nije bilo priloga


Na ulice su izašli navijači Rijeke koji se s takvim stanjem (da ne kažem sličnu riječ koja se omaknula Milanoviću u svezi s drugom temom) ne mogu pomiriti. Htio sam vidjeti kako će izgledati prilog o crvenoj zvezdi u Dnevniku HTV-a te večeri, ali nisam jer priloga nije bilo. Valjda poradi političke korektnosti. U svemu, vrijeme je da se crveni dinosauri maknu iz Rijeke, da se taj lijepi grad ne bi morao crvenjeti od stida.

Dobro, nije baš u tunelu, nego na riječkom neboderu gdje je umeteonstvo umjetnika Nemanje ipak realizirano u obliku kolosalne umjetničke instalacije, dotično velike crvene zvijezde, u znak da EPK nije posve propala, kao ni komunističko nasilje u Rijeci, ali i kao odgovor svima koji su poželjeli istragu o trošenju novca i koliko je komu dospjelo u džepove. I kako su organizatori sami sebi namještali poslove, a ne drugima kao u aktualnoj aferi, što je viši stupanj (samo)korumpiranosti.

U Dnevniku jedne komercijalne televizije emitiran je podosta informativan prilog o dojmovima Riječana, ni jedan od zapitanih nije pohvalio tu skandaloznu “instalaciju” nego naprotiv, ali sam u izjavama uglavnom mlađih ljudi osjetio očaj da ne mogu ništa učiniti protiv nasilja, da su ih nitkovi prisilili živjeti u komunističkoj tiraniji koja je svugdje drugdje u Europama odavno crknula. Doduše, na ulice su izašli navijači Rijeke koji se s takvim stanjem (da ne kažem sličnu riječ koja se omaknula Milanoviću u svezi s drugom temom) ne mogu pomiriti. Htio sam vidjeti kako će izgledati prilog o crvenoj zvezdi u Dnevniku HTV-a te večeri, ali nisam jer priloga nije bilo. Valjda poradi političke korektnosti. U svemu, vrijeme je da se crveni dinosauri maknu iz Rijeke, da se taj lijepi grad ne bi morao crvenjeti od stida.

Princ


Čitam u novinama da je veleposlanik na odlasku, mislim ruski, dobio odličje nazvano po “princu Branimiru”. To me je jako razveselilo jer se Hrvatsko kraljevstvo pomiče (napokon) unatrag u povijesti, a ne unaprijed kao kod znane povjesničarske klateži. Ako je, kao što piše novinar, Branimir bio princ, onda je njegov otac bio kralj, zar ne? Na žalost (i moju) Branimir je bio “samo” knez i to (uz Trpimira) najveći, a knez je i u nazivu rečenoga hrvatskog odličja koje je i u mojoj kolekciji. Papa (Ivan VIII.) rabi za Branimira riječi dux i comes, a jednom i princeps. Naslov princeps u ranom srednjem vijeku nema izravnu vezu, odnosno nema veze, s potonjim princom. A tko je bio Branimirov otac, ne zna se.

Komentari