Izraz volje hrvatskoga naroda danas ne zastupa nijedna politička stranka u Hrvatskome saboru što je i slijepima vidljivo poslije preslagivanja vlade mimo izborne volje, a osobito ratifikacije rodne ideologije Istanbulske konvencije. Od Sabora i političkih stranaka veću težinu i utjecaj na društvo imaju udruge zadužene za discipliniranje hrvatskoga naroda, kao nekad fašističke Pribićevićeva Orjuna (Organizacija jugoslavenskih nacionalista) i Pašićeva Srnao (Srpska nacionalna omladina).

Tijekom ove 2018. godine na nekoliko mjesta spominjalo se korupciju kao jedan od hrvatskih problema, ako ne i glavni. Tako i Davor Ivo Stier u svom govoru na saboru HDZ-a, zbog kojega je u stranci ostao bez visoke funkcije. No, ne spominje se kad se i zašto korupcija kao dominantni model pojavila u Hrvatskoj. A baš je ove godine, tužne li obljetnice, izvrsna prigoda za takav osvrt.

1. prosinca, naime, navršit će se sto godina od čina veleizdaje skupine hrvatskih gusaka i srbijanske okupacije. Hrvatske guske nisu ozbiljno shvatile jugoslavenske magle, a osobito ne srbijanske upozorbe što se u toj magli sprema. Nije bila dovoljna najava Nikole Stojanovića objavljena 1902. u Srbobranu: “Hrvati, dakle, nisu i ne mogu biti posebna narodnost, ali su na putu da postanu srpska narodnost… Proces toga pretapanja nitko ne može zaustaviti“. Doba pretapanja došlo je 16 godina kasnije…

Hrvati! Izvan velike Srbije slobodno stvorite državu


Guske su prihvatile srbijansko pretapanje Hrvata u Srbe, Hrvatske u Srbiju i umjesto za vlastitu državu opredijelile su se za proširenu Srbiju. I to mimo Hrvatskoga sabora i volje hrvatskoga naroda, stoga je geganje zapravo veleizdaja. Po srbijanskoj okupaciji, koju neki nazivaju “ujedinjenje”, uslijedio je jugoslavenski raj: Hrvatska je razoružana, temeljito opljačkana, izložena nametanju ćirilice, gospodarskom i prometnom zaostajanju, zatiranju imena, zastave i grba. Teritorijalno je razbijena na neprirodne i nepovijesne cjeline.

Jugoslavenskim guskama i veleizdajicama iz Narodnoga vijeća Države Slovenaca, Hrvata i Srba, na čelu s potpredsjednicima Antom Pavelićem starijim (zubarom) i čovjekom Beograda Svetozarom Pribićevićem, nije bila dovoljna ni prijetnja srbijanskoga pukovnika Dušana Simovića. On im je uoči prvoprosinačkoga geganja u maglu, u Zagrebu 13. studenoga 1918. kao opunomoćenik srbijanske Vrhovne komande, objasnio ciljeve velikosrpske politike na zapadu. Rekao im je da Srbija ne može dopustiti na njezinim granicama formiranje nove države koja bi u svoj sastav uzela njezine sunarodnjake. Dodao je – Srbiji po pravu oružja pripadaju Srijem, dio Slavonije, Bosna i Hercegovina i Dalmacija. I zaključio: “Izvan te teritorije možete se opredjeljivati po volji: da idete sa Srbijom ili da formirate zasebnu državu“.

Guske su prihvatile srbijansko pretapanje Hrvata u Srbe, Hrvatske u Srbiju i umjesto za vlastitu državu opredijelile su se za proširenu Srbiju. I to mimo Hrvatskoga sabora i volje hrvatskoga naroda, stoga je geganje zapravo veleizdaja. Po srbijanskoj okupaciji, koju neki nazivaju “ujedinjenje”, uslijedio je jugoslavenski raj: Hrvatska je razoružana, temeljito opljačkana, izložena nametanju ćirilice, gospodarskom i prometnom zaostajanju, zatiranju imena, zastave i grba. Teritorijalno je razbijena na neprirodne i nepovijesne cjeline. Tko se bunio protiv okupacije i okupatorskoga režima, bio je izložen brutalnome Zakonu o zaštiti države i Pravilniku o batinanju (25 udaraca batinom zagovorniku republike!). Tako se nasiljem i terorom održavao srbijanski poredak u hrvatskim zemljama “prisajedinjenim” Kraljevini Srbiji uz pomoć hrvatske pete kolone.

Pod “prisajedinjenje” srbijanskoj kraljevini potpali su teritoriji Države SHS: Hrvatska, Slavonija i Rijeka, Dalmacija, Bosna i Hercegovina, Istra, Trst, Kranjska, Gorica, Štajerska, Koruška, Bačka, Banat, Srijem sa Zemunom, Baranja, Prekomurje i Međimurje, Boka kotorska, Budva i primorje do Spića (sjeverozadni dio Bara). “Prisajedinjena” područja tretirana su kao “neprijateljske oblasti”. Osim terorom žandara, Orjune i Srnao, srbijanska okupacija u njima održavala se i uz pomoć paragrafa 298 srbijanskoga “krivičnoga” zakona: “Stanovnici neprijateljskih oblasti koje je vojska zauzela, predležu suđenju vojnih sudova“.

Stanje od 1918. preživjelo je do 2018.


Srbijanska okupacija je  u Hrvatsku na velika vrata dovela i uvela korupciju, glomaznu i skupu, a neučinkovitu, državnu upravu…
Kako je i zašto takav monstruozan birokratski aparat preživio skoro tri desetljeća u samostalnoj hrvatskoj državi, pitanje je prvenstveno za čimbenike današnjega poretka, na koje oni, naravno, ne će odgovoriti, jer im osigurava opstanak i razmnožavanje.

Razdoblje “monarhističke Jugoslavije” odlično je poznavao utemeljitelj HDZ-a i prvi predsjednik Franjo Tuđman, ali se hdz odrekao njegovih povijesnih ocjena i djela, koristeći se njime samo u predizbornom zavaravanju birača. Pa, kad se već u hadezeu govorilo o korupciji u Hrvatskoj kao modelu upravljanja državom, onda bi trebalo reći koju riječ i o tom dobu, kad je korupcija pustila korijenje. Naime, kaj. Postoje i bez Tuđmana, provjerljivi izvori za argumentaciju stajališta da je srbijanska okupacija u Hrvatsku na velika vrata dovela i uvela korupciju, glomaznu i skupu, a neučinkovitu, državnu upravu.

List Radnik opisao je političko i gospodarsko stanje u Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca, koje neodoljivo podsjeća na današnje: “U državi sada postoji jedan ogromno veliki birokratsko-militaristički sistem. Taj sistem sa dve stotine i pedeset hiljada državnih službenika, sa 150 hiljada vojnika i preko 50 hiljada žandarma troši više od polovine celokupnog državnog budžeta, koji iznosi više od 20 miliona dinara. Pa onda otplate državnog duga, koji iznosi više od 20 miliona dinara. Sve to utiče da se s druge strane sve više štampaju hartije koje se zovu novac. A ovo društvo sa berzanskim spekulacijama utiče da vrednost novca padne tako fatalno nisko da skupoća postaje sve veća i prema tomu da život narodnih masa biva sve teži. Svojom pljačkaškom politikom pribiranja prihoda u obliku posrednih poreza, carina, raznim monopola, trošarina, taksa i skupim podvozom, država još više utiče na povećavanje skupoće, pa prema tome i na pogoršavanje ekonomskog stanja širokih narodnih slojeva. Danas tako nema ni jednog predmeta za život koji nije opterećen svim mogućim posrednim porezima“. Koliko se stanje iz početnoga doba srbijanske okupacije podudara s našom suvremenošću? Odgovoriti, dakle, ili “zaboraviti prošlost” i okrenuti se ponavljanju grješaka u budućnosti?

U knjizi Ekonomska podloga hrvatskog pitanja, autor Rudolf Bićanić piše o tome kakav je (bio) okupacijski pljačkaški režim: “Jedan glomazni, tromi, lijeni, indiferentni, do očaja formalistički, neekspeditivni, nepraktični, neracionalni i ignorantski, a strašno skupi birokratski aparat s orijentalnim tradicijama, metodama i moralom koji se samo ‘mazivom’ može da pokreće, koji se održava samo ličnim protekcijama ili pak strada od ličnih partijskih osveta, a koji uz to drži u svojim rukama čitavu moć i vlast u državi od najkrupnijih državnih poslova, radova i liferacija do bagatela namještanja i premještanja državnih namještenika ili malih obrtnih dozvola, – najpodesniji je milieu za korupciju, koja se odatle kružno širi po cijeloj državi“.

Kako je i zašto takav monstruozan birokratski aparat preživio skoro tri desetljeća u samostalnoj hrvatskoj državi, pitanje je prvenstveno za čimbenike današnjega poretka, na koje oni, naravno, ne će odgovoriti, jer im osigurava opstanak i razmnožavanje.

Što je danas izraz težnje hrvatskoga naroda?


Zbog čega je u samostalnoj Hrvatskoj nastavljena praksa da u njoj uvijek mora postojati nekakav nedodirljivi srbijanski arbitar, prije sto godina Pribićević, danas Pupovac?

Stoga je pravo pitanje zašto je Hrvatska i danas vezana i opterećena istim onim problemima koje je u nju uvela i ugradila srbijanska okupacija po 1. prosincu 1918. Odnosno, u kojoj smo mjeri i dalje “okupirani” jugoslavenskim modelima upravljanja državom, kad znamo da oni ne spadaju u izraz težnje hrvatskoga naroda?

Napokon, drži li uspostavljeni poredak proteklih osamnaest godina (od 3. siječnja 2000.) Hrvate u mekanoj okupaciji, posebice stoga što ništa ne rješava. Pa, niti teritorijalna otvorena pitanja, a i kad ih rješava, poput okupatorske Kraljevine SHS, čini to na štetu Hrvatske. K tome potiče iseljavanje Hrvata iz Hrvatske i BiH prema istom načelu kao i u doba Kraljevine SHS (od 1918.), Kraljevine Jugoslavije (od 1929.) i obnovljene totalitarne, komunističke, Jugoslavije (od 1945.)? I zbog čega je u samostalnoj Hrvatskoj nastavljena praksa da u njoj uvijek mora postojati nekakav nedodirljivi srbijanski arbitar, prije sto godina Pribićević, danas Pupovac?

Izraz volje hrvatskoga naroda danas ne zastupa nijedna politička stranka u Hrvatskome saboru što je i slijepima vidljivo poslije preslagivanja vlade mimo izborne volje, a osobito ratifikacije rodne ideologije Istanbulske konvencije. Od Sabora i političkih stranaka veću težinu i utjecaj na društvo imaju udruge zadužene za discipliniranje hrvatskoga naroda, kao nekad fašističke Pribićevićeva Orjuna (Organizacija jugoslavenskih nacionalista) i Pašićeva Srnao (Srpska nacionalna omladina).

Budućnost nam je stoga, ne dođe li do nužnih i dubinskih promjena, u većoj ili manjoj mjeri starojugoslavenska. Pritom su korupcija i nepotizam posljedice, a ne uzrok – to je ono što je Stier na saboru HDZ-a zaboravio, ili se nije usudio reći. Kao i to što je još nasušni “izraz težnje hrvatskoga naroda” osim deratifikacije Istanbulske i (kozmetičke) promjene izbornoga zakonodavstva. S krnjim programom ne može se naprijed, ali se može sijati lažna nada. Upravo se za tu slamku spasa drži raspadajući posttuđmanovski, odnarođeni, idejno, nacionalno i politički ispražnjeni poredak.

Na temelju sublimiranja suvremenih težnja hrvatskoga naroda vrijeme je za novi nacionalni uzlet okrenut budućnosti kulture života.