Najnovija Statistika u nizu Državnog zavoda za statistiku Republike Hrvatske od 29. srpnja 2021. (dakle prije tri dana u rubrici Stanovništvo, Prirodno kretanje), objavljuje prirodno kretanje u RH za mjesec lipanj: broj rođenih 2899, broj umrlih 4529 i prirodni pad (više umrlih nego rođenih) – 1730 osoba.
Možemo li i dalje političkim predstavama uvjeravati javnost da se nevjerojatno puno čini po pitanju demografske revitalizacije ili povratka hrvatskog iseljeništva?

Autor: Stjepan Šterc

Nikako se uslišiti želja s političkog izvršnog i saborskog vrha o javnom ispuhivanju demografskih negativnosti i njezinu konačnom potiskivanju iz javnih rasprava, a nezadovoljstva nisu lišeni ni veliki gospodarski gurui recentnih političkih izvršitelja, koji svojom skromnošću nisu u stanju čak niti progovoriti o istom u općem zanosu s pozicijom koju po mnogo čemu nikad nisu niti trebali obnašati. Razumljiva je dijelom čak u ovakvim političkim okolnostima saborska podređenost, ali je potpuno nerazumljiva i neprihvatljiva selekcijska, u osnovi beskriterijska jednostranost pri postavljanju resornih izvršitelja infinitezimalne osobnosti prema obrazovnim, voljnim, iskustvenim i sličnim vrijednostima toliko potrebnim hrvatskim prizemljenim pozicijama.

Nastavak mirnoće


Očekivanja su u takvim obrascima vladanja Hrvatskom izvana (briselske administracije i hrvatskog iseljeništva) nerealna, dok su ona iznutra već poprilično pomirena s mirnoćom, političkom dugotrajnom predstavom i nastavkom koji nudi puno neizvjesnosti u globalnoj virusnoj, demografskoj i migracijskoj složenosti. Jedino se ne nikad ne mijenja potreba za javnim retoričkim potvrđivanjem vlastite uspješnosti i naravno nezamjenjivosti, uvijek praćena unutar stranačkom (partijskom) i uslužnom novinarskom zadivljenošću. Tako postavljenom sustavu nikakve znanstvene zakonitosti i razvojne egzaktnosti nisu potrebne jer samo remete uspostavljenu političku i inu mirnoću.

Odgovor je na postavljeno naslovno pitanje jednostavan, očekivan i nimalo iznenađujući, a svodi se na već uvriježeno vladanje Hrvatskom modelom političke dominacije u svemu. Sve su ostalo nepotrebnosti među koje primarno spadaju znanstvena zanovijetanja o važnosti ljudskog potencijala, o važnosti djece za razvojnu budućnosti, o hrvatskom iseljeništvu kao temelju opstanka i budućnosti, o ljepotama, bogatstvu i potencijalu hrvatskog državnog prostora (posebno obalnog, otočnog i ravničarskog), o mogućnostima hrvatske populacije kad se identitet, idealizam, selekcija i civilizacijske tradicijske vrijednosti spoje u zajedništvo, o temeljima na kojima je stvarana Hrvatska početkom devedesetih prošlog stoljeća i konačno o Hrvatskoj koju izvana promatraju kroz njezino (naše) prostorno bogatstvo i sportske domete nedokučive za brojne druge zemlje.

Nikad se dovoljno ne načuditi kako je uopće moguć toliki raskorak između političkog vladanja, gospodarskih dosega prizemnih pozicija, financijskih svakodnevnih borbi kod većine hrvatske državne populacije i dosega sportskih visina kojima se objektivno i treba diviti. Hrvatski su sportski idealizam temeljen na velikim olimpijskim i ostalim dosezima i njegovi doživljaji u hrvatskom puku pravi putokaz izlaza iz mirnoće praktički za cijeli vladajući politički sustav, a posebno bi trebali biti i za opozicijska nastojanja uvođenja promjena. Trebao bi, ali nije pa je nastavak mirnoće i čekanja javnog ispuhivanja hrvatska stvarnost pod kojom mladi dižu ruke od čekanja, a stariji i stari odlaze brzinom koja zabrinjava svakog iole svjesnog posljedica isključive političke dominacije.

Lakše do Olimpa


Dovoljan je samo pogled na ljestvicu olimpijske uspješnosti u Tokiju u posebnom kriznom vremenu i shvatiti kako se i koliko može pokazati hrvatska posebnost kad se poslože kriteriji vrijednosti prema osobnosti, sposobnosti, uloženom trudu, egzaktnosti rezultata, hrabrosti, idealizmu i hrvatskom identitetu. Iako još nije kraj sportskog i nacionalnog zanosa, valja samo navesti zemlje koje su trenutačno (1. kolovoza u 12 sati) iza Hrvatske po uspješnosti osvojenih medalja. Iza Hrvatske su: Italija, Mađarska, Slovenija, Brazil, Španjolska, Švedska, Austrija, Danska, Srbija, Norveška, Poljska, Irska, Izrael, Turska, Grčka, Ukrajina, Belgija, Bugarska, Indija, Argentina, Finska, Portugal…, te niz drugih država. Hrvatski sportski zanos i doživljaj u Hrvatskoj njegovih dostignuća trebao bi, gospodo politički izvršitelji, biti obrazac kojem bi se trebali prvo pokloniti (a ne mu gasiti struju ili ne puštati snimke njihova slavlja s hrvatskim pjesmama), bez ikakve dileme slijediti i nikad ne dozvoliti bilo kojem političkom partnerstvu njegovu negaciju ili javni istovremeni paralelizam s prošlošću. Pogotovo kad je vrijeme hrvatskog ponosa i slave.

Usporedbe većine navedenih zemalja po drugim kriterijima, npr. gospodarskim, financijskim, socijalnim, razvojnim, demokratskim i naročito prema kriterijima uređenosti pokazuju sasvim druge odnose, ali istovremeno i potvrđuju hrvatske mogućnosti koje su primarno političkom dominacijom u svemu i nasljednim nastavkom limitirane.

Puno je već puta utvrđeno da u hrvatskoj demografskoj stvarnosti s puno negativnosti svaki novi službeni statistički podatak tu negativnost dodatno pojačava, a trebao bi i pojačavati političku odgovornost ili barem utjecati na konačno političko razumijevanje njegove težine i sukladno tomu usmjeravati djelovanje političkih izvršitelja. Utopijsko očekivanje ili početak uključivanja razuma?

Nova zabrinutost


Najnovija Statistika u nizu Državnog zavoda za statistiku Republike Hrvatske od 29. srpnja 2021. (dakle prije tri dana u rubrici Stanovništvo, Prirodno kretanje), objavljuje prirodno kretanje u RH za mjesec lipanj: broj rođenih 2899, broj umrlih 4529 i prirodni pad (više umrlih nego rođenih) – 1730 osoba.

  1. Broj rođenih u prvih šest mjeseci ove godine iznosio je 17.739 djece i 414 je rođene djece više nego 2020. godine (17.325 rođene djece 2020.), s tim da je upravo u lipnju ove godine rođeno 18 djece manje nego u lipnju 2020.
  2. Broj je umrlih bio u prvih šest mjeseci ove godine 31.612 osoba, a to je 5156 osoba više nego 2020. ili za čak 19,5 %! (26.456 umrlih u prvih šest mjeseci 2020.).
  3. Najveće su negativnosti vezane za prirodni pad hrvatske populacije i njegovo je izrazito ubrzavanje trenutačno i najveći demografski problem Hrvatske ili najveća hrvatska demografska negativnost. Prirodni je pad (više umrlih nego rođenih) u prvih šest mjeseci ove 2021. godine iznosio – 13.873 osobe i čak je 4742 osobe više umrlo nego što ih se rodilo prema 2020. godini. To je povećanje za nevjerojatnih 51,9 % (prirodni pad je u 2020. iznosio – 9131 osoba).
  4. Usporedba prirodnog pada (ne negativnog prirodnog prirasta kako se pogrešno navodi i u službenoj statistici, jer nema negativnog prirasta niti terminološki niti matematički), samo u šest mjeseci 2021. i 2020. godine potvrđuje njegov porast 2021. za čak 584 osoba ili 51,0 % (prirodni pad – 1730 u lipnju 2021. prema prirodnom padu – 1146 u lipnju 2020. godine).
  5. Ovakva drastična povećanja demografskih negativnosti u samo godinu dana nisu standardna ni očekivana i jasno potvrđuju izvanrednu situaciju, prema kojoj bi Hrvatska u 2021. godini mogla imati prirodni pad stanovništva čak između 27.000 i 28.000 osoba i to uz uvjet samo linearnog povećanja iz prvih šest mjeseci ove godine.
  6. Prirodni nestanak hrvatske populacije samo u dvije godine na razini gotovo 50.000 osoba apsolutno je znak za uzbunu i političko pokretanje, a pogotovo što su pokazatelji vanjske migracije za ovih šest mjeseci 2021. i prošlu godinu potvrdili da je u Hrvatskoj počela zamjena stanovništva na godišnjoj razini bez ozbiljne selektivne imigracijske politike za više od 30.000 osoba.
  7. Mirnoća, nerazumijevanje, zadržavanje pozicija ili, kako iz dijelova Vlade neki potiho tvrde, stavljanje demografske problematike u političke sfere radi jednostavnijeg dodvoravanja, apsolutno je anacionalno političko djelovanje.

Koraci


Vrijeme bi mirnoće trebala biti hrvatska prošlost, a prihvaćanje demografske i uže migracijske problematike strateška sadašnjost i budućnost. Samo treba politički prihvatiti realnost i djelovati u nacionalnom interesu. Primjera imamo svuda po Hrvatskoj na lokalnim razinama, pa čak i u neposrednom susjedstvu, tamo gdje se shvaća što to čini temelj opstanka i ukupnog razvoja.

Možemo li si zamisliti kako će Hrvatska izgledati već za deset godina uz ovakve pokazatelje i trendove prirodnog pada i supstitucije stanovništva, ukupnu starost hrvatske populacije, intenzivno smanjivanje učenika osnovnih i srednjih škola te studenata? Ostale procese kao što su depopulacija, izumiranje i demografski slom pa odnose dobnih skupina, aktivnog i neaktivnog stanovništva, sve praznijih ruralnih prostora i gradskih aglomeracija i slične ne treba dodatno niti spominjati. Možemo li i dalje političkim predstavama uvjeravati javnost da se nevjerojatno puno čini po pitanju demografske revitalizacije ili povratka hrvatskog iseljeništva? Možemo, naravno kad je sve drugo važnije od osnova društvene i prostorne uređenosti i ukupnog razvoja Hrvatske.

Spajanje kriznih virusnih i potresnih vremena s već ustaljenim i rastućim demografskim negativnostima u suženim demografskim okvirima (sastavima stanovništva), linearne trendove može i ubrzavati u geometrijske dodatno destrukcijske. U deset sljedećih godina Hrvatska može samo prirodnim putem izgubiti gotovo 250.000 osoba (toliko je izgubila u proteklih dvadeset), a iseljavanjem i oko 300.000. Supstitucijom se pak također prema najnovijim trendovima (prošle i početkom ove godine) može u stihijskoj imigraciji nadomjestiti također gotovo 300.000 osoba u uvjetima izostanka racionalne i selektivne imigracije kakvu imaju sve europske zemlje. Hrvatska može uz takvu imigracijsku politiku posebno razvijati i model identitetske imigracije s obzirom na više hrvatske populacije izvan domicilnog prostora, slično zemljama s istim obilježjem.

Apsolutna je nužnost uvesti oba modela revitalizacije (poticajni klasični model populacijske politike s domicilnom populacijom i imigracijski selektivni i identitetski), uz primarnost razvijanja ovog drugog jer se on odražava na brojnost i sastav populacije odmah po provođenju. Vrijeme bi mirnoće trebala biti hrvatska prošlost, a prihvaćanje demografske i uže migracijske problematike strateška sadašnjost i budućnost. Samo treba politički prihvatiti realnost i djelovati u nacionalnom interesu. Primjera imamo svuda po Hrvatskoj na lokalnim razinama, pa čak i u neposrednom susjedstvu, tamo gdje se shvaća što to čini temelj opstanka i ukupnog razvoja.

Izvor: dnevno.hr
Prethodni članakMilanović Pupovcu: “Nek SDSS dođe u Oklaj, tamo su Hrvati ubijani na kućnom pragu”
Sljedeći članakPolitika kapitulantstva pred agresivnim snagama u Srbiji i Bosni i Hercegovini