Sama činjenica da je hrvatski premijer uspio posjetiti Srbiju, i to, što je važno istaknuti, neslužbeno, dovoljna je da se ocijene odnosi dvije države. Temeljno polazište Plenkovićeve politike prema Srbiji leži u tome što on nastoji unaprijediti odnose s Beogradom, ali ne na temelju zalaganja za hrvatske državne i nacionalne interese, nego prije svega kao eksponent politike Europske unije prema Srbiji.
Ništa u hrvatskoj vanjskoj politici nije tako sigurno pa čak ni dosljedno kao što je podanički odnos prema Srbiji i njezinoj upornoj politici ignoriranja obveza koje ih ima prema Republici Hrvatskoj, proisteklih nakon Domovinskog rata, koji je, kako je to presudio Međunarodni sud pravde u Haagu, bio u stvari međudržavni srpsko-hrvatski rat. Ta konstanta hrvatske vanjske politike prema istočnom susjedu potvrdila se i nedavnom prvom posjetom premijera Andreja Plenkovića Srbiji prigodom otvaranja Hrvatske kuće u Subotici.
Već sama činjenica da je hrvatski premijer uspio posjetiti Srbiju, i to, što je važno istaknuti, neslužbeno, dovoljna je da se ocijene odnosi dvije države. Temeljno polazište Plenkovićeve politike prema Srbiji leži u tome što on nastoji unaprijediti odnose s Beogradom, ali ne na temelju zalaganja za hrvatske državne i nacionalne interese, nego prije svega kao eksponent politike Europske unije prema Srbiji.
Andrej Plenković u svojoj politici prema Srbiji nastupa kao poslušni čimbenik svojeg koalicijskog partnera Milorada Pupovca koji uporno zagovara tezu da se u Hrvatskoj vodio građanski rat, a ne da je Hrvatska bila žrtva velikosrpske agresije. Milorad Pupovac redovno sudjeluje na četničkim dernecima u Srbiji, pa kad je na jednom od njih Aleksandar Vučić usporedio Hrvatsku s Hitlerovom Njemačkom, Andrej Plenkovićje reagirao izjavom “da je Vučić malo pretjerao”.
U više navrata se pokazalo da svojim istupima prema Srbiji Andrej Plenković zauzima podaničko stajalište, kao da je Hrvatska vodila agresorski rat prema istočnom susjedu. Dovoljno se sjetiti njegove izjave od prije nekoliko godina na međunarodnom skupu u Dubrovniku, kad je rekao da su se na ovim prostorima dogodili neki sukobi, a ne da još jednom pred sudionicima “Croatia foruma” ukaže da je Hrvatska bila žrtva velikosrpske agresije. Andrej Plenković u svojoj politici prema Srbiji nastupa kao poslušni čimbenik svojeg koalicijskog partnera Milorada Pupovca koji uporno zagovara tezu da se u Hrvatskoj vodio građanski rat, a ne da je Hrvatska bila žrtva velikosrpske agresije. Milorad Pupovac redovno sudjeluje na četničkim dernecima u Srbiji, pa kad je na jednom od njih Aleksandar Vučić usporedio Hrvatsku s Hitlerovom Njemačkom, Andrej Plenkovićje reagirao izjavom “da je Vučić malo pretjerao” (?!).
Andrej Plenković opet pod kontrolom Milorada Pupovca redovito sudjeluje u svim događajima koji promoviraju takvu velikosrpsku agendu, kao što je bilo ove godine s domjenkom povodom pravoslavnog Božića kad se susreo s “malim Slobom” Ivicom Dačićem koji drži da u Hrvatskoj treba biti uvedena ćirilica, a onda je sudjelovao i na Velikoj skupštini Srpskog narodnog vijeća gdje se susreo sa srbijanskom premijerkom Anom Brnabić koja je svojedobno izjavila da je Hrvatska Srbiji neprijateljska zemlja. Koliko je Andrej Plenković zaslijepljen briselskom politikom prema Srbiji najbolje je pokazala najavljena agenda srećom neostvarenog službenog posjeta Beogradu 2020. godine u kojoj je najvažniji neriješeni problem nestalih u Domovinskom ratu jednostavno bio izbrisan. Zbog pandemije službeni posjet Beogradu je otkazan, pa se u novim kontaktima sa Srbijom ta ključna tema više ne briše, ali se ništa konkretno ni ne poduzima.
Treba samo podsjetiti da je obnovu Hrvatske kuće u Subotici u potpunosti finacirala hrvatska država, a da Srbija nije sudjelovala ni s jednim eurom. To samo pokazuje kakav je položaj hrvatske manjine u Srbiji za razliku od Pupovčeve srpske nacionalne manjine u Hrvatskoj koja dobiva stotine tisuća eura za bljuvanje po Hrvatskoj u njihovom glasilu “Novosti”.
U takvom ozračju treba promatrati i ovaj neslužbeni posjet Andreja Plenkovića Srbiji prilikom otvaranja Hrvatske kuće u Subotici. Treba samo podsjetiti da je njezinu obnovu u potpunosti finacirala hrvatska država, a da Srbija nije sudjelovala ni s jednim eurom. To samo pokazuje kakav je položaj hrvatske manjine u Srbiji za razliku od Pupovčeve srpske nacionalne manjine u Hrvatskoj koja dobiva stotine tisuća eura za bljuvanje po Hrvatskoj u njihovom glasilu “Novosti”. Od tog posjeta nije se moglo ništa više očekivati osim praznih diplomatskih izjava u kojima Srbija nastavlja kupovati vrijeme pokazujući nespremnost da bilo koji problem iz Domovinskog rata uopće pokrene a kamoli riješi.
Nakon posjete Subotici prema Plenkoviću, u proteklim mjesecima “stvara se ozračje” za rješavanje konkretnih pitanja no da je za napredak potrebno “puno dana, stručnjaka, resuirsa i dobre volje”. Treba biti krajnji cinik pa govoriti o nekom ozračju za rješavanje problema koji stoje netaknuti gotovo tridesetak godina, ne samo kad se radi o nestalima, nego i o drugim važnim pitanjima, poput ratne štete, odštete logorašima u srbijanskim logorima, neriješene granice, arhivske građe itd. Srbijanska premijerka je rekla da su za Srbiju odnosi s Hrvatskom veoma važni, ali da nije tajna da dvije zemlje opterećuju teške posljedice zajedničke povijesti. Naravno u toj izjavi nema ni trunke istine da je za to odgovorna Srbija, pa je po njoj odgovornost podjednaka.
To se posebice odnosi na nestale, jer je čelnik vojvođanskih Hrvata Tomislav Žigmanov otkrio ovih dana da su od 1800 nestalih posmrtni ostatci njih nekoliko stotina nađeni ali nisu identificirani. Ako je Srbija, kako je rekla Ana Brnabić “iskreno zainteresirana” za unapređenje i razvijanje odnosa s Hrvatskom u ovom slučaju jednostavno pitanje glasi “koliko još treba čekati da se posmrtni ostatci tih nekoliko stotina identificiraju”, a briselskom birokratu Andreju Plenkoviću treba postaviti pitanje “što će zahtijevati od Srbije u ovom slučaju”. Taj novi podatak o nestalima bit će test i za i za jednu i za drugu stranu da se prekine postojeće stanje u kojemu Srbija već dvadesetak godina zbog izdajničkog i podaničkog odnosa hrvatskih političara prema Beogradu vuče Hrvatsku za nos.