Treba li se na hrvatskom jeziku nekoga pitati da li mu nešto treba?
Da li se treba umjesto toga na prvo mjesto staviti predikat i upitati treba li mu nešto?
Na nastup jedne zarazno i izrazno čudne članice Hrvatskoga sabora, koja je izabrala kompletno svoje saborsko izlaganje najaviti, obaviti, objaviti i izrijekom izričito izgovoriti na srpskom jeziku, bilo je dosta reakcija, ali ih nema na notornu činjenicu da članovi Sabora, politički, pravni, upravni i svi drugi nosici funkcija vlasti i javnoga života u Hrvatskoj, pa čak i sveučilišni profesori, u svom govoru koriste i srpske riječi i srpski način izgovora, za čije prepoznavanje uopće nije potrebno biti jezični stručnjak, niti je potrebno detaljnije poznavati hrvatski pravopis i gramatiku.
Među njima najčešću nagrdu hrvatskoga jezika nalazimo u skoro svakoj upitnoj rečenici, koje uvijek i redovno počinju sa “da li”.
Od televizija u Hrvatskoj – ne usudim se reći “hrvatskih televizija” – jedino je HRT iz uporabe izbacila postavljati pitanja u toj formi, ali opet, ne može odrediti u kojoj će formi dolaziti protupitanja.
Kada bi ministrica Martina Dalić postavila pitanje: “Da li ste dali doprinos u Fond Salvador Dali?”, onda bi joj se moglo oprostiti na temelju prezimena.
Koji izgovor bi za “da li” dali drugi? Možda bi se pozvali na slobodu govora ili slobodu na drage uspomene iz minulih vremena.
Čudno da potomci glagoljaške baštine imaju tako velikih problema staviti glagol na početak rečenice.
Ili im je stalo da Vuk bude sit a ovce na broju?