S jedne strane ovdje imamo vodstvo stranke koje samozvano predstavlja i štiti interese “Srba u Hrvatskoj” iako ishodište svoje političke opstojnosti veže uz naslijeđe određeno djelovanjem pravomoćno utvrđenih ratnih zločinaca, dok se ovoj prljavoj raboti s druge strane priključuje medijska peta kolona sastavljena od slavoserba u našim redovima. Cjelokupna ova groteskna parada svoju personifikaciju doživljava kroz lik lingviste plačljivog glasa kojem sredstva javnog informiranja u Hrvata pridružuju nadnaravne sposobnosti.
Političko ljeto anno domini 2019. nanovo su obilježile isprazne rasprave o navodnoj ustašizaciji hrvatskog društva. Svake godine između Oluje i Dana neovisnosti u ratu poraženi agresor i njegovi jataci, kao izraz posvemašne frustracije izazvane postojanjem i opstankom Republike Hrvatske, te žala za izgubljenom Jugoslavijom, pokušavaju karakter svoje traktor-epizode pretvoriti u povijesno relevantnu činjenicu izmišljenog i lažnog sadržaja. Pri tome se genocidne radnje izvršene u srbijanskoj i srpskoj agresiji na Republiku Hrvatsku pokušavaju dovesti u istu ravan sa čarkama oko parkinga ili sukobom navijačkih skupina, odnosno u istu razinu se stavljaju pogromi počinjeni tijekom balvan revolucije na Ovčari, u Aljmašu, Tovorniku, Borovu selu, Škabranji i drugim stratištima nastalim uslijed četničkog divljanja nad različitima, sa limun ili vijak atentatima te etničkom netrpeljivošću.
Protagonisti ove farse su godinama isti. S jedne strane ovdje imamo vodstvo stranke koje samozvano predstavlja i štiti interese “Srba u Hrvatskoj” iako ishodište svoje političke opstojnosti veže uz naslijeđe određeno djelovanjem pravomoćno utvrđenih ratnih zločinaca, dok se ovoj prljavoj raboti s druge strane priključuje medijska peta kolona sastavljena od slavoserba u našim redovima. Cjelokupna ova groteskna parada svoju personifikaciju doživljava kroz lik lingviste plačljivog glasa kojem sredstva javnog informiranja u Hrvata pridružuju nadnaravne sposobnosti. Pa ga proglašavaju gubernatorom Hrvatske, osobom o kojoj ovisi odvijanje svakog društvenog odnosa u naznačenoj državnoj tvorevini, ili političkom alfom i omegom o čijem mišljenju ovisi politika i državno ustrojstvo Lijepe naše. Realno, ovdje se pak doista radi o političaru beznačajnog utjecaja čiji se izborni legitimitet sastoji od minorne podrške birača. Odnosno radi se o osobi čija stranka u Saboru ima zanemarujući utjecaj i irelevantan broj ruku, jer empirija dokazuje da i bez njega sadašnja vlast ima potrebnu većinu za egzistenciju do slijedećih izbora. Osobi koja ne posjeduje niti može realno koristiti se polugama moći koje omogućavaju osvajanje i zadržavanje vlasti, odnosno i ad fine, osobi čiji politički vijek definitivno ovisi o učinkovitosti rada DORH-a i sličnih mu institucija hrvatskog pravosuđa.
Njega iz različitih interesa treba i srbijanska i hrvatska politika. Iako vučji čopor koji zaposjeda vlast u istočnom nam susjedu nema bog zna kakvo mišljenje o našem plačljivku, a što se najbolje moglo vidjeti za vrijeme nedavne posjete vođe tog čopora našoj domaji, on ga ipak treba. Treba ga jer dotični gospodin patetičnog izričaja jedini može učinkovito biti pojačalo zvuka i prijenosnik otrovnih tonova upućenih prema Republici Hrvatskoj od nekad “bratskog nam naroda”, a koji bi se inače teško probijali preko Dunava.
Zašto u prkos narečenom, istupi takvog političara zaslužuju realno enormnu medijsku pozornost. Odgovor na ovo pitanje je zapravo jednostavan. Njega iz različitih interesa treba i srbijanska i hrvatska politika. Iako vučji čopor koji zaposjeda vlast u istočnom nam susjedu nema bog zna kakvo mišljenje o našem plačljivku, a što se najbolje moglo vidjeti za vrijeme nedavne posjete vođe tog čopora našoj domaji, on ga ipak treba. Treba ga jer dotični gospodin patetičnog izričaja jedini može učinkovito biti pojačalo zvuka i prijenosnik otrovnih tonova upućenih prema Republici Hrvatskoj od nekad “bratskog nam naroda”, a koji bi se inače teško probijali preko Dunava. Što je sadržaj srbijanske ekspanzionističke politike i što je sadržaj Memoranduma II SANU, više manje je svima poznato. Serviranje objeda, laži i neistina ne bi imalo utjecaj na hrvatsku životnu zbilju da se one distribuiraju isključivo iz Beograda. Daleko od očiju, daleko od srca. Međutim, sasvim drugačiji učinak ima istovjetno djelanje počinjeno u Zagrebu. Ono će prije ili kasnije naići na odjeke te reakcije koje će po domino efektu zagaditi i zaglušiti cijeli javni prostor. A upravo takvo stanje odgovara srbijanskim i hrvatskim vlasima. Dok se naivni iscrpljuju u obrtimice recikliranim pričama o sadržaju nečijih izjava, demantijima, isprikama i analizama, dotle ispod radara odvijaju se igre čijih posljedica ćemo biti svjesni tek kad nam se obiju u glavu. Skretanje pozornosti nacije na već riješenog i nepostojećeg pitanje odnosa hrvatskog naroda i srpske manjine u Hrvatskoj, omogućava aktualnoj vlasti u miru obaviti poslove kojima se erodira obrazovni sustav, sustav kulture, zdravstva i nekih drugih oblasti javnih funkcija. Ujedno, dreka u javnom prostoru nastala uslijed bavljenja ispravnim sadržajima, pogodna je dimna zavjesa za prikrivanje izgradnje četničke infrastrukture potrebne za destabilizaciju Hrvatske kojima je njezina opstojnost još uvijek trn u oko. Svekolika pozornost usmjerena na činjenicu hoće li se netko za izgovorenu riječ ispričati ili ne, a što je za Hrvatsku zbilju doista nebitno, proporcionalna je nemaru koju učesnici u javnom dijalogu pokazuju za stvarne i bitne probleme koji nas realno tište.
Ipak, ostavljajući da se opisanim fenomenom bave za to pozvaniji politolozi i sociolozi, pozornost bih sa pravne strane htio skrenuti na dvije pojavnosti. Prva je zagovaranje smanjenja opsega i sadržaja ovlasti zastupnika izabranih u XII izbornoj jedinici, dok je druga pojavnost proglašavanje ovdje izabranih zastupnika, zastupnicima nacionalnih manjina.
U Republici Hrvatskoj Ustav, iako bi on trebao u našem ustavnopravnom sustavu imati primarno i posebno mjesto kao temeljni pravni akt društva, do recentnih vremena najčešće sadržajno nije bio objekt posebnih razmatranja. Od osamostaljenja pa do prve demokratske promjene vlasti, relativna nezainteresiranost za Ustav bila je posljedica naslijeđenoga totalitarnog shvaćanja prema kojem je on zapravo skup imperfektnih normi čiji se sadržaj razrađuje u zakonima. Ustav se smatrao programskim dokumentom kojeg se ne može neposredno primjenjivati.
Uređenje političkih prava neizostavna je sastavnica temeljnopravnog uređenja svake države koja se smatra demokratskom. Jasnoća i nedvojbenost ustavnih određenja u ovoj domeni uvjet je uspostave vlasti sukladno volji demokratske baze. Demokratska država je socijalna tvorevina utemeljena na strogoj diobi vlasti te komunikativnom, a ne kauzalnom, funkcionalnom ili teleološkom odnosu između egzekutive, legislative i judikative. U njoj je politička vlast podređena ustavom uspostavljenim ograničenjima, dok se promjene društvenih odnosa događaju na način kako je to određeno ustavom neovisno o pragmatičnim željama i volji suverena ili vladajuće parlamentarne većine. Time se pravni poredak štiti od neposrednog pritiska gole većine, a pojedinac od nametanja volje kolektiviteta. Ustav uređuje pravila borbe za vlast predstavnika konkurirajućih društvenih skupina kako njihova kreativnost u zastupanju posebnih interesa ne bi prekoračila ustavne granice. Ustav ne propisuje adresatima što moraju činiti, već kako to moraju činiti u njegovim granicama. Pritom ustav ne smije limitirati kreativne potencijale demokratske politike da ne bi postao kočnica društvenog progresa. On na jednak način mora korespondirati politici koja teži k promjeni društvenih odnosa, kao i onoj koja ima za cilj očuvanje dostignutih vrijednosti.
U Republici Hrvatskoj Ustav, iako bi on trebao u našem ustavnopravnom sustavu imati primarno i posebno mjesto kao temeljni pravni akt društva, do recentnih vremena najčešće sadržajno nije bio objekt posebnih razmatranja. Od osamostaljenja pa do prve demokratske promjene vlasti, relativna nezainteresiranost za Ustav bila je posljedica naslijeđenoga totalitarnog shvaćanja prema kojem je on zapravo skup imperfektnih normi čiji se sadržaj razrađuje u zakonima. Ustav se smatrao programskim dokumentom kojeg se ne može neposredno primjenjivati. Zato je, zapravo, zakon bio onaj akt koji je obilježen kao opća norma koja treba biti predmet rasprave, dok je skup osnovnih normi bio samo deskripcija željenog stanja društvene zbilje, te je tretiran kao nedostižni ideal nepodoban za primjenu i ozbiljniju analizu. Stoga je realna uloga Ustava u društvu bila minorna, a sama pomisao na njegovu neposrednu aplikaciju na konkretne slučajeve nezamisliva. Nebriga za vlastiti Ustav očitavala se i iz činjenice da su neke njegove promjene faktično vršene predsjedničkom poslanicom, a da je to ostalo bez odjeka u stručnoj javnosti.
Ustavne promjene koje su bile poduzimane nakon prve demokratske promjene vlasti provođene su u pravilu nemušto, nestručno i nadasve površno. U situacijama politički stabilne parlamentarne većine sve nagomilane nelogičnosti u ustavnom tekstu nisu u redovnom društvenom životu izazivale veću pomutnju. Međutim, njihova štetnost izašla je na vidjelo već kod prvih društvenih akcija koje su izazivale zaoštravanje društvenih odnosa. Slijedom navedenoga čini se kako su u ovom trenutku ustavne promjene preduvjet za pokretanje bilo kakvih društvenih reformi.
Nakon prve demokratske smjene vlasti, iako to nije i ne bi smjela biti uloga Ustava, on je prestao biti akt koji određuje okvire političke utakmice, već su se njegovim promjenama počeli ostvarivati uvjeti za ostvarivanje političkih probitaka i interesa užih društvenih grupa. On je od regulatornog okvira političke borbe bio nerijetko pretvaran u sredstvo ostvarivanja sadržaja volje parlamentarne većine. Ustavne promjene koje su bile poduzimane nakon prve demokratske promjene vlasti provođene su u pravilu nemušto, nestručno i nadasve površno. U situacijama politički stabilne parlamentarne većine sve nagomilane nelogičnosti u ustavnom tekstu nisu u redovnom društvenom životu izazivale veću pomutnju. Međutim, njihova štetnost izašla je na vidjelo već kod prvih društvenih akcija koje su izazivale zaoštravanje društvenih odnosa. Slijedom navedenoga čini se kako su u ovom trenutku ustavne promjene preduvjet za pokretanje bilo kakvih društvenih reformi. Ne iz razloga kojeg je kao relevantnog isticao jedan bivši Predsjednik, odnosno ne iz razloga navodne zastarjelosti ustavnih rješenja, već iz razloga međusobne inkompatibilnosti i kolizije ustavnih instituta nastalih radi stihijskih zahvata u ustavni tekst lišenih svake sistematičnosti i racionalnosti.
Razmišljanja o možebitnim promjenama sustava organizacije vlasti ovdje bi također imala svoje mjesto. Kroz povijest gledano, vlast može biti organizirana kao aristokratska ili kao demokratska. Aristokracija je sustav vladavine manjine ili najboljih među nama pri čemu su se kriteriji utvrđivanja odličnosti ovdje tijekom vremena mijenjali. Demokraciju određuje vladavina većine. Iako je još Voltaire govorio da je demokracija najbolji od svih loših oblika ustrojstva državne vlasti koje poznajemo, objektivno u svojim čistim oblicima oba sustava dobivaju pozitivan karakter dok se vlast obnaša na način koji osigurava probitke za društvo kao cjelinu. Isto tako oba ova oblika vladavine mogu se izroditi u svoje suprotnosti izražene kroz tiraniju ili oligokraciju, odnosno ohlokraciju. Izbor bilo kojeg od naznačenih sustava vlasti, sam po sebi, ne dovodi do opasnosti po opstojnost narodnog suvereniteta tako dugo dok se on izvršava na temelju ustava shvaćenog kao društvenog ugovora.
Govoriti o pravnom poretku kao posebnoj izdvojenoj kategoriji predstavlja deskripciju pravne forme koju neka socijalna zajednica ima, oslobođenu od svakog pokušaja zalaženja u sadržaj i kvalitetu njezinih ustrojbenih i socijalnih rješenja. Postojanje sustava pravnih pravila samo za sebe ni na koji način ne određuje bit položaja pojedinca u društvu niti govori o instrumentariju njegove zaštite od državnog aparata, kao latentnog izvora društvene represije. Hijerarhija pravnih pravila ne može biti uspostavljena ako se njihov sadržaj ne uskladi s kulturom društva koje uobličavaju.
Nadalje, da bi se razumio neki ustavnopravni poredak, promišljanje ne može biti strogo vezano uz činjenicu kreacije prava koje se odnosi na širi krug adresata. Pravni poredak ne može biti samo puki skup pravnih pravila lišen spoznaje temeljnih pravila koja uobličavaju društvenu zajednicu. Pravno pravilo, samo po sebi, ne stvara pravni poredak, već ono ima ograničenu regulativnu funkciju koja nije neovisna u odnosu na temeljne postavke društva. Pravni poredak efikasno uređuje društvene odnose do granice kad anomalije u društvu poprime intenzitet abnormalnosti koji onemogućava funkcioniranje temeljnih društvenih vrednota. Međutim, to ne znači da se na današnjem stupnju razvoja ljudske misli možemo zadovoljiti konstatacijom da u društvu trebaju vladati zakoni, a ne ljudi, kao osnovnoj potki normativizma ili pravnog pozitivizma pravne države. Ustavnopravni poredak ne može isključivo biti nadosoban, pravna norma bezosobna, a pojedinačni akt osoban. Puka činjenica postojanja pravnog poretka sama za sebe ne govori o karakteru društva kojeg ona uobličava. Govoriti o pravnom poretku kao posebnoj izdvojenoj kategoriji predstavlja deskripciju pravne forme koju neka socijalna zajednica ima, oslobođenu od svakog pokušaja zalaženja u sadržaj i kvalitetu njezinih ustrojbenih i socijalnih rješenja. Postojanje sustava pravnih pravila samo za sebe ni na koji način ne određuje bit položaja pojedinca u društvu niti govori o instrumentariju njegove zaštite od državnog aparata, kao latentnog izvora društvene represije. Hijerarhija pravnih pravila ne može biti uspostavljena ako se njihov sadržaj ne uskladi s kulturom društva koje uobličavaju. Spoznavanje pojedinih pravnih pravila ekskluzivno prema volji njihova kreatora predstavlja izigravanje demokratske volje koja je izvorište pravnog poretka. Pravo nije samo skup apstraktnih pravila koja moraju biti poštivana i učinkovita. Pravni poredak mora biti sustav koji je u što je mogućoj većoj mjeri lišen neizvjesnosti njegova djelovanja na adresate. U svakom demokratskom društvu mora postojati granica nakon koje se interes pravne sigurnosti ne može pretpostaviti interesu pravde i zaštite temeljnopravne sfere. Tvorac svake pravne norme je samo čovjek i prema tome nije savršen. Sadržaj normi koje je on uobličio, ako nije nedvosmisleno i precizno utvrđen u suglasju sa sustavom osnovnih normi, može biti interpretiran i primijenjen neovisno o stvarnoj volji ustavotvorca. Otklanjanje mogućnosti utjecaja na pravno tumačenje različitih svjetonazorskih, socioloških ili moralnih društveno prihvaćenih navada neminovno rezultira činjenicom da za znanstveno-pravnu argumentaciju sadržaja pravnih pravila faktički nije ništa ostalo. U svakom slučaju, kad tekst pojedinog pravnog pravila nije u mogućnosti nedvojbeno pravno uobličiti stvarne društvene odnose, pravni pozitivizam nužno mora zamijeniti pravna kreativnost koja svoje uporište ima u sustavu osnovnih normi i filozofskom određenju temeljnih vrednota društva kao što su, primjerice, ljudsko dostojanstvo, sloboda, jednakost ili solidarnost. Tumačenje pravnih pravila snažno ovisi o povijesnim okolnostima društvene zajednice unutar koje se izvršava. Pravno tumačenje ne može biti relativističko, ono svoju svrhu dobiva isključivo u sklopu konkretnog prezentnog stanja i stvarnosti društvenog pravnog života.
Izborni sustav u Republici Hrvatskoj primarno je uređen odredbama sadržanim u članku 45 stavku 1. Ustava kojom se aktivno i pasivno biračko pravo određuje općim i jednakim. Odredbom sadržanom u članku 75. stavku 1. ustava određeno je da zastupnici u Saboru nemaju obvezujući mandat. Podredno, proklamirana jednakost izbornog prava je definirana nemogućnošću diskriminacije ili uspostave povlaštenog položaja pri stjecanju prava i obveza na temelju etničke pripadnost sadržanom u članku 14. stavku 1. Ustava, pri čemu se načelo jednakosti treba tumačiti prema sadržaju kojeg ima opća ustavna jednakost sadržana u članku 3. Ustava, koja je po samom ustavu najviša vrednota hrvatskog ustavnopravnog poretka i temelj za njegovo tumačenje.
U sustavu predstavničkog mandata, kojeg preferira naš Ustav, zastupnik treba djelovati u cilju ostvarivanja koristi za sve državljane Republike Hrvatske prema načelu obliti privatorum, publica curate. Dakle, u hrvatsko ustavnopravnom sustavu izabrani predstavnici naroda obnašaju predstavnički mandat kao temeljni oblik ostvarivanja narodnog suvereniteta. Sustav predstavničke vladavine ustavnopravno se izražava kroz predstavnički mandat koji proizlazi iz teorije o nedjeljivom narodnom suverenitetu.
Općenito gledano, zastupnički mandat može biti imperativni ili obvezujući, odnosno predstavnički ili neobvezujući. Kod imperativnoga mandata zastupnik je odgovoran svojemu biračkomu tijelu. Kod neobvezujućega mandata zastupnik odgovara apstraktnomu narodu, a u krajnjoj konzekvenci svojoj savjesti. U sustavu predstavničkog mandata, kojeg preferira naš Ustav, zastupnik treba djelovati u cilju ostvarivanja koristi za sve državljane Republike Hrvatske prema načelu obliti privatorum, publica curate. Dakle, u hrvatsko ustavnopravnom sustavu izabrani predstavnici naroda obnašaju predstavnički mandat kao temeljni oblik ostvarivanja narodnog suvereniteta. Sustav predstavničke vladavine ustavnopravno se izražava kroz predstavnički mandat koji proizlazi iz teorije o nedjeljivom narodnom suverenitetu. Predstavnički mandat znači takav odnos između birača i njihovih zastupnika prema kojem su zastupnici u svom djelovanju neovisni o stavovima birača koji su ih izabrali, pa ih stoga birači ne mogu ni opozvati. Izabrani zastupnik nositelj je kolektivnog mandata kojeg je stekao izborom. On zastupa cijeli narod, a ne samo birače koji su ga izabrali ili izbornu jedinicu u kojoj je izabran.
Ustavnopravno načelo jednakosti temelj je slobode i društvene pravde u svakom demokratskom društvu. Ono u svom općem obliku od centara društvene moći zahtijeva postupanje sa svakim pripadnikom društva kao s jednakim. Načelo jednakosti ne dopušta zakonodavcu razradu prava i sloboda iz temeljnopravne sfere ispod minimalnog sadržaja koji je pojedinim ustavnim pravom ili slobodom svakom pripadniku društva zajamčen, kao i svako postupanje koje određene adresate pri ostvarivanju ustavnih prava i sloboda stavlja u diskriminirajući položaj lišen svake društvene i racionalne osnove. Zbog toga je ustavno načelo jednakosti utkano u uživanje svakog obrambenog ustavnog prava i slobode, odnosno u sadržaj svakog ustavnog jamstva čiji supstrat ostaje izvan utjecaja države. Pri ostvarivanju ostalih prava sadržanih u temeljnopravnoj sferi ustavno načelo jednakosti djeluje kao zahtjev postavljen pred zakonodavca za jednakim tretmanom adresata pri normativnoj djelatnosti. Zakonodavac je ovlašten određene društvene skupine stavljati i u privilegirani položaj, ali samo prema unaprijed utvrđenim u ustavu sadržanim kriterijima te na način koji ostalima koji nisu obuhvaćeni privilegijom na njihovoj strani ne ustanovljava teret koji bi bio u nerazmjeru s društvenim ciljem koji se je određenom normativnom djelatnošću htio postići. Svaka uspostava privilegiranog položaja mora biti obavljena na transparentan način i utemeljena na racionalnoj osnovi koja prethodno mora biti utvrđena kao društveno relevantna. Dok postupanje kao s jednakim svakom jamči tretman lišen bilo kakve diskriminacije, jednakost u tretmanu svakom pripadniku društva jamče normativna uređenja kod kojih realno izvršena diferencijacija ne uspostavlja takve privilegije koji bi za neprivilegirane uspostavljali društveno neprihvatljiv teret. Svaka diferencijacija u normativnoj djelatnosti mora imati svoju legitimnu svrhu i društveni cilj. Društveno relevantne okolnosti za razlikovanje moraju u svojem ishodištu imati postizanje općedruštvene koristi, odnosno ostvarivanje dugoročno društveno prihvatljive.
Manjinska prava nisu temeljna ljudska prava niti su ona pogodan sadržaj za integralno uređenje. Pravnom normom utvrđena prava nacionalnih manjina ne obuhvaćaju ni sve pripadnike istog etnosa na cijelom području domicilne države, jer se ostvarivanje tih prava veže za državljanstvo, lojalnost, autohtonost, brojčanost na određenom teritoriju užem od onog uobličenog državnim granicama, kao i za neke druge uvjete propisane mjerodavnim pravom utemeljenom na standardima utvrđenim u međunarodnim pravnim aktima. Svaka privilegija unutar instituta biračkog prava, pa makar ona bila propisana zakonom ili ustavom, a koja nema uporište u izbornim rezultatima dobivenima na izborima provedenima u skladu s načelom jednake izborne moći glasača, ne bi bila u skladu s načelom jednakosti.
U demokratskim društvima utemeljenim na narodnom suverenitetu zakonsko uređenje društvenih odnosa mora biti uređeno na način koji jamči načelnu jednakost u raspodjeli društvenih dobara ili tereta svim pripadnicima društva. Društva kojima nije imanentno diferenciranje prema rođenju, da bi imala atribut pravednosti, moraju svima osigurati načelnu jednakopravnost kao temelj njihove participacije u društvenim odnosima. Načelo ustavne jednakosti predstavlja branu stvaranju društveno nepoželjnih razlika između njegovih članova utemeljenih na okolnostima koje nisu društveno relevantne.
Manjinska prava nisu temeljna ljudska prava niti su ona pogodan sadržaj za integralno uređenje. Pravnom normom utvrđena prava nacionalnih manjina ne obuhvaćaju ni sve pripadnike istog etnosa na cijelom području domicilne države, jer se ostvarivanje tih prava veže za državljanstvo, lojalnost, autohtonost, brojčanost na određenom teritoriju užem od onog uobličenog državnim granicama, kao i za neke druge uvjete propisane mjerodavnim pravom utemeljenom na standardima utvrđenim u međunarodnim pravnim aktima. Svaka privilegija unutar instituta biračkog prava, pa makar ona bila propisana zakonom ili ustavom, a koja nema uporište u izbornim rezultatima dobivenima na izborima provedenima u skladu s načelom jednake izborne moći glasača, ne bi bila u skladu s načelom jednakosti. Biračko pravo je osnovno političko pravo, pa stoga ex constitutio uživa zaštitu koja je imanentna temeljnopravnoj sferi. Biračko pravo nije samo pravo već je ono i obveza svakog njegova nositelja usmjerena k doprinosu uspostavi državne vlasti koja će biti garant ostvarivanja općeg dobra i koristi za sve pripadnike društva. Demokratsko društvo utemeljeno je na sudjelovanju pojedinca u politici neovisno o činjenici je li to sudjelovanje usmjereno ka pronalaženju za birača osobno prihvatljive opcije ponuđene na izborima ili se pak radi o protestnom sudjelovanju izazvanom negativnim stavom prema postignućima političkih elita. Posljedica prakticiranja biračkog prava je legitimitet vlasti proizašle iz političke opcije čije ciljeve demokratska većina doživljava poželjnima ili najmanjim zlom. Temeljni sadržaj biračkog prava utvrđen je osnovnom normom, dok se razrada izbornog sustava u pravilu prepušta zakonodavcu. U svojoj legislativnoj djelatnosti zakonodavac nije apsolutno slobodan, već je vezan dometima ostvarivanja načela jednakosti kao temelja uređenja biračkog prava. Svako ustavom i zakonom ustanovljeno ograničenje biračkog prava govori o dostignutoj razini demokracije u društvu. U Republici Hrvatskoj je trenutno važeći izborni sustav u svojoj provedbi pokazao niz negativnosti. Analizom instituta biračkog prava teško je oteti se dojmu prema kojemu je kod nas Ustav prestao biti društveni okvir održavanja političke utakmice, pretvarajući se u sredstvo ostvarivanja određenih probitaka koji nisu u interesu većine građana. Sadašnje uređenje izbornog sustava u Republici Hrvatskoj i iskustva u njegovu provođenju ukazuju na potrebu njegove cjelovite revizije.
Ovakvo uređenje biračkog prava jest neustavno jer etnička pripadnost ne može biti opravdan razlog za diferencijaciju adresata, a s obzirom na sadržaj članka 14. stavak 1. Ustava. Nadalje, zakonskom regulativom omogućeno je srpskoj nacionalnoj manjini imati fiksno tri zastupnika u parlamentu, zatim talijanskoj, mađarskoj i češkoj po jednoga, dok ostale manjine predstavlja po jedan zastupnik ovisno o tome jesu li njihove matične države bile ili ne u sastavu bivše SFRJ. Fiksne kvote nisu u suglasnosti s Ustavom jer u takvom uređenju se bitno narušava jednakost biračke moći na aktivnoj strani, kao i jednakost izbornog legitimiteti na pasivnoj strani biračkog prava.
Specifikum ustavnog ustrojstva biračkog prava u Republici Hrvatskoj čini članak 15. stavak 3. Ustava kojim je propisano da se zakonom, pored općega biračkog prava, pripadnicima nacionalnih manjina može utvrditi dodatno pravo da biraju svoje zastupnike u Hrvatski sabor prema posebno propisanim pravilima. Ovdje se radi o privilegiji pripadnika nacionalnih manjina, odnosno o pravu nepripadnom većinskom stanovništvu, koje se očituje u pravu izbora participacije u izbornom procesu prema općim pravilima ili prema posebnom režimu u kojem pripadnici nacionalne manjine, ako to žele, mogu birati osobe isključivo istovjetne etničke pripadnosti ili osobe određene etničke pripadnosti. Ovakvo uređenje biračkog prava jest neustavno jer etnička pripadnost ne može biti opravdan razlog za diferencijaciju adresata, a s obzirom na sadržaj članka 14. stavak 1. Ustava. Nadalje, zakonskom regulativom omogućeno je srpskoj nacionalnoj manjini imati fiksno tri zastupnika u parlamentu, zatim talijanskoj, mađarskoj i češkoj po jednoga, dok ostale manjine predstavlja po jedan zastupnik ovisno o tome jesu li njihove matične države bile ili ne u sastavu bivše SFRJ. Fiksne kvote nisu u suglasnosti s Ustavom jer u takvom uređenju se bitno narušava jednakost biračke moći na aktivnoj strani, kao i jednakost izbornog legitimiteti na pasivnoj strani biračkog prava. Nejednakost biračkog prava prema trenutnom zakonodavnom rješenju proizlazi i iz činjenice nerazmjera u brojnosti biračkog tijela u zakonom utvrđenim izbornim jedinicama uslijed čega birači nemaju istu izbornu moć utjecati na formiranje tijela državne vlasti.
Slijedom navedenog može se zaključiti da izabrani zastupnici u XII. izbornoj jedinici nisu niti mogu biti zastupnici nacionalnih manjina jer nemaju imperativni mandat. Oni su jednostavno saborski zastupnici sa manjkavom izbornom legitimacijom. Da je tome tako pokazuju i realni podatci. Prema popisu stanovništva iz 2011. u Republici Hrvatskoj živi 186.436 državljana koji su se izjasnili kao etnički Srbi. Prema popisu birača za parlamentarne izbore iz 2016. pravo na glasovanje za liste etničkih Srba imalo je 138.539 državljana. Lik iz uvoda ovog teksta dobio je povjerenje 16.166 birača. Zaključak o tome koga bi on mogao zastupati, osim samog sebe i svoje partikularne interese, ostavljam cijenjenim štiocima na ocjenu.
S druge strane, hrvatski Ustav ne poznaje, a uslijed propisivanja predstavničkog mandate ni može poznavati limitiranja opsega zastupničkih ovlasti prema njihovom sadržaju. U hrvatskom ustavnopravnom sustavu ne mogu postojati zastupnici prvog i drugog reda niti im se može ograničiti učešće u raspravi i glasovanje o bilo kojem pitanju iz nadležnosti Sabora.
Regulativu izbornog zakonodavstva svakako treba izmijeniti od sustava osnovnih normi do sustava provedbenih normi sadržanih u zakonima. Međutim, pri tome bi se konačno trebalo naznačeni institut izgraditi lege artis, a ne prema “osobnim afinitetima navodno strčne ili nestručne javnosti.