Tako je kosova logika presudila ne samo hosovoj, nego se i narugala znanstveno utvrđenoj istini da je od nositelja crvene zvijezde pod zemlju poslano u najmanju ruku pola milijuna Hrvata, Hrvatica i njihove djece, a bit će i puno više. Čuvajmo dakle, kulturu smrti, čuvajmo simbol smrti. Neka živi simbol najvećega genocida nad hrvatskim narodom u svekolikoj povijesti. Čestitam komitetu za suočavanje na intelektualno zamršenom žongliranju, akademskom naporu kojemu je cilj da cijeli jedan narod proglasi autističnim. Pritom od čestitaka izuzimam Mladena Ančića, Natašu Jovičić, Ivu Lučića, Antu Nazora, zmaja Nevija Šetića i nastavno Željka Tanjića koji su izdvojenim mišljenjima narušili zaključke mudroga komiteta.

Grozna, zimogrozna veljača je za nama, minusi kakvi se viđaju samo na tekućim računima smrznutih hrvatskih ljudi, a kada stignu računi za struju bit će to doista povijesni minusi. Da ljudima bude još hladnije oko srca, pobrinula se družba za suočavanje s prošlošću koja je nakon godinu dana suočavanja suočila hrvatsku javnost s vrlo mudrim i vrlo opširnim tekstom, proviđenim latinštinom, poput prima facie, te sličnim dosjetkama. Prima vista, taj je učeni uradak doista kompilacija svega i svačega (štono reče Zlatko H.), a na drugi pogled izvan svake sumnje – kapitulacija. Poraz prirodne težnje hrvatskoga naroda da se sve strane povijesne istine stave u jednu knjigu koja će pravedno i nepristrano opisati i zapisati što nam se dogodilo u nesretnom dvadesetom stoljeću i završiti točkom nakon koje se može izgovoriti samo amen.

Pametniji su i očekivali neprirodan rasplet rada komiteta, budući da je bio sastavljen tako da zaključci ispadnu kako su ispali, jer su prevladavali dijelom bolesni od jugonostalgije, crvene zvezde i partizana, dijelom nesvrstani kunktatori s vidljivim tragovima bijelih mrlja od pranja mozga tijekom komunističkoga razdoblja čiji su i dalje duhovni taoci, a tek trećim i manjim dijelom Hrvati oslobođeni od demona jugoslavenske historiografije, ljudi nazbilj.

Pozorno sam pročitao tekst komiteta za suočavanje. Glede crvene zvijezde, stvari se u tekstu odvijaju ovako: nabrajaju se sve rezolucije i deklaracije koje osuđuju komunistički totalitarni sustav i oprezno se spominje stanovita njegova kompromitiranost (što je pomodna riječ), valjda se hoće reći da je bio zločinački, ali ne tim uvrjedljivim riječima, da se drugovi ne uvrijede. Taj je sustav imao svoje simbole i pod njima činio što je učinio Hrvatima četrdeset pete i nadalje, pa devedeset i prve i nadalje do Oluje. Ali nije to radila crvena zvijezda, nego komunisti. Crvena zvijezda je doduše bila na kapama i drugdje, no ona je mala, ne može držati pušku, ni pištolj ni nož, nikoga nije ubila. Ergo, komunisti i njihov sustav su loši i odbačeni, ali nedužna crvena zvezda je eskulpirana. Jest glupo, ali samo ako se ovako jednostavno i okrutno prepriča, kao što ja činim, i inače.

Glede ZDS-a komitet ima drugu logiku: ustaški je režim bilo loš i odbačen je, a za sva zla kriv je jedan pozdrav i jedan samoglasnik koji asocira isključivo na zločine, za razliku od crvene zvijezde koja asocira na puno veće (brojem žrtava) zločine, ali je po sebi nevina iz razloga koje komitet jednostavno ne može objasniti. To jest nije imao hrabrosti izjednačiti dva po svemu srodna totalitarizma jer je znao da bi u tom slučaju bio samljeven u projugoslavenskim medijima, društvima i udrugama, a članovi onemogućeni u karijerama budući da su institucije u Hrvatskoj čvrsto u rukama crvenih.

Iz osude i presude ZDS-u izuzeti su pripadnici HOS-a koji su se borili za samostalnu, demokratsku hrvatsku državu, ali samo ako su mrtvi. To jest, samo mrtav hosovac je dobar hosovac.

Tako je kosova logika presudila ne samo hosovoj, nego se i narugala znanstveno utvrđenoj istini da je od nositelja crvene zvijezde pod zemlju poslano u najmanju ruku pola milijuna Hrvata, Hrvatica i njihove djece, a bit će i puno više. Čuvajmo dakle, kulturu smrti, čuvajmo simbol smrti. Neka živi simbol najvećega genocida nad hrvatskim narodom u svekolikoj povijesti. Čestitam komitetu za suočavanje na intelektualno zamršenom žongliranju, akademskom naporu kojemu je cilj da cijeli jedan narod proglasi autističnim. Pritom od čestitaka izuzimam Mladena Ančića, Natašu Jovičić, Ivu Lučića, Antu Nazora, zmaja Nevija Šetića i nastavno Željka Tanjića koji su izdvojenim mišljenjima narušili zaključke mudroga komiteta.

Cjelovit tekst suočavanja nisam vidio u masivnim medijima, samo neke djeliće i reakcije. No, čujem da će cijeli tekst biti objavljen u zagrebačkoj “Borbi” i beogradskoj “Politici”. A kakve su doista reakcije Hrvata na komitetski tekst koji bi trebao postati podlogom za kaznene i (ili) prekršajne odredbe? Većina Hrvata odmahnula je rukom, pokazujući tako da je posao komiteta uzaludan i besmislen, da će prvi kazneni postupci izazvati gnjev i pojačati točan dojam naroda da i nadalje živimo u vremenu koje je prošlo ali i ostalo u četvrtastim glavama vlastodržaca, čudom medicinske znanosti presađenih u naše doba.

Nakon svega rečenoga, i oni hrvatski iseljenici koji su se možda kanili vratiti u Hrvatsku, raspremit će već spremljene kovčege.


U Nürnbergu i Tokiju sudilo se samo agresorima

Nekako je ispod radara (i to je pomodni izraz) prošla sjednica Europskoga parlamenta o radu i nasljeđu Međunarodnoga kaznenog suda za bivšu Jugoslaviju.

Europa je uglavnom zadovoljna, posebno ona Europa koja nema pojma o zbilji ratova na jugoistoku, kojima je nečinjenjem ili podlim činjenjem (Francuska, primjerice) pridonijela. Raduje činjenica da su neki hrvatski europarlamentarci na obziran, ali ne i nejasan način govorili o pravom karakteru haaškoga sudišta. Dubravka Šuica nazvala je sud kontroverznim, podsjetila na Dubrovnik, Vukovar i Srebrenicu, izjavila da je “sud imao svijetlih trenutaka”, ali su zasjenjeni samoubojstvom Slobodana Praljka. Ivica Tolić je podsjetio da se u Nürnbergu i Tokiju sudilo samo agresorima.

Na Praljka je prošlih dana podsjetila i istraga tko mu je dostavio otrov, ali nema istrage kako je došlo do toga da mu je otrov uopće bio potreban. A dostavio mu ga je isti taj sud u obliku ne samo nepravdne nego i ništetne presude koja je donijela nova zla Hrvatima u Herceg-Bosni ali i u Hrvatskoj. U FBiH se sve više iživljavaju nad Hrvatima i hrvatskim jezikom, hrvatskom kulturom. I još nešto: nisam vidio ni čuo da itko govori o sudbini ostalih osuđenih (od kojih je jedan i general Hrvatske vojske), jesu li još u pritvoru, je li onaj među njima koji je već trebao biti na slobodi, doista i pušten? Ako nije, zašto nije? Ima li hrvatska politika i diplomacija snage isposlovati da budu prebačeni u Hrvatsku i tu u dobrim uvjetima (ima li ih?) odsluže ostatak “kazne” za djela koja nisu počinili.

Umjesto toga, u Mostar iz Hrvatske dolazi notorna Snježana Kordić i drži predavanja o zajedničkom jeziku, što nikoga ne uzbuđuje, premda je riječ o neprijeporno protuustavnim činima. U DORH-u je očito ostala ista situacija kao u vrijeme kada je odbijena moja tužba protiv sufinancijera knjige “Jezik i nacionalizam”. Govoriti o zajedničkom jeziku u Herceg-Bosni nije samo skandalozno, nego i arhaično stupidno ponavljanje propale ideje ministra Kallaya svršetkom 19. stoljeća, kada je taj lingvistički i politički genije silom htio stvoriti jednu, bosansku naciju i jedan, bosanski jezik – od čega nije bilo ništa, a on se nakon duge karijere “povjerenika” odvukao u Mađarsku i lupao po glavi… Nekako usporedno, spominjana je nedavnih dana Sarajevska deklaracija koja je nastala nedugo nakon Deklaracije o nazivu i položaju hrvatskoga jezika u Hrvatskoj. Očito je vrijeme za novu Sarajevsku (ili kako god) deklaraciju, jer muslimanski fundamentalisti idu protiv hrvatskoga jezika svim oružjima, a usput se oštre askerske sablje.


U Zaprešiću s Titom ali bez Tita

U Zagrebu je Broz odstranjen na profinjeniji način, nije razrezan. A moglo se.Recimo: od Sveučilišta do Zdenca života Trg Republike Hrvatske, od Zdenca do pola kazališta Trg Alojzija Stepinca, a od druge polovice kazališne zgrade do Sokola Trg maršala Tita. Kako se samo nismo dosjetili?

Veleumovi u Zaprešiću odlučili su malo skratiti Tita, ali tako da ipak nešto od njega ostane. Bez Tita, ali s Titom.

Dosadašnju Titovu ulicu razrezrali su na tri dijela, jedan od ta tri dali Stepincu, a u ostatku zadržali velikoga vođu naših naroda i narodnosti. Suvremena desnocentristička politika na djelu, u karikiranom obliku. Nek je glupo, samo nek ostane nešto od Broza, barem tanka crvena linija koja se u pogodnom trenutku može opet podebljati i zato se ne smije prerezati pupčana vrpca s komunističkim zločincem. Uostalom, i zaključci komiteta za suočavanje s istinom na istoj su liniji. Do Zaprešića još nisu stigli popisi britanskih znanstvenika, povjesnika, koji Tita u pravilu stavljaju među deset najvećih zlikovaca dvadesetoga stoljeća. Na nekim portalima vidim bojažljivo pitanje kako to da na istim popisima nigdje nema poglavnika i nije li to neka podvala hrvatskih desničara koji imaju dobre veze u Britaniji?

U Zagrebu je Broz odstranjen na profinjeniji način, nije razrezan. A moglo se.Recimo: od Sveučilišta do Zdenca života Trg Republike Hrvatske, od Zdenca do pola kazališta Trg Alojzija Stepinca, a od druge polovice kazališne zgrade do Sokola Trg maršala Tita. Kako se samo nismo dosjetili?


Želimir Ciglar – Smrt koja ostavlja trag u dušama suvremenika

Nadareni pisac, autor vrsne i nagrađivane knjige za djecu i odmjerenih, točnih kazališnih kritika koje je mogao ukoričiti, nije se uklapao u tvrdu zbilju šarenoga hrvatskog društva u kojemu gotovo u pravilu (s rijetkim iznimkama) na površinu ispliva smeće.

Tragično je završio život novinara i pisca Želimira Ciglara, čovjeka u naponu snage, umjetnika osjećajnog i osjetljivog prema nepravdama i suvremenim hrvatskim gibanjima za koje su potrebni čvrsti živci i ponešto pragmatičnosti. Svestrani Ciglar bio je dugo godina ugledni kazališni kritičar u tiražnom dnevnom listu, sve dok ondje nisu poslali komesara koji je u jednoj jedinoj Bartolomejskoj noći (kao i na HRT-u nešto prije) dao otkaz mnogim vrsnim novinarima. Bez ikakvih stručnih razloga, tek zato što se od njih nije moglo očekivati da će nepokolebljivo slijediti političku i (ne)etičku liniju, valjda i u kazališnoj kritici.

Želimir Ciglar, koji je bio simpatičan čovjek, cijenjen u kazališnim i novinarskim krugovima, našao se na ulici. Posao je morao tražiti i naći čak u Skopju, baš kao što su četrdeset pete komunisti poslali u makedonsku metropolu slavnoga dirigenta Matačića. Kada se nakon dvije ili tri godine vratio u Zagreb, Ciglar je teškom mukom našao posao ispod svoje razine, u stanovitom kulturnom centru, gdje je – kažu upućeni – bio izložen svakovrsnim ponižavanjima ili je barem njegova suptila priroda tako doživljavala neželjeni, ali njemu egzistencijalno potreban “radni odnos”. Nadareni pisac, autor vrsne i nagrađivane knjige za djecu i odmjerenih, točnih kazališnih kritika koje je mogao ukoričiti, nije se uklapao u tvrdu zbilju šarenoga hrvatskog društva u kojemu gotovo u pravilu (s rijetkim iznimkama) na površinu ispliva smeće.

Za masivne medije smrt Želimira Ciglara nije bila vijest (iznimka je D. Derk). Oni imaju svoje ljubimce, čijim smrtima posvećuju mnoge stranice, to više ako su bili feralovci i slični protuhrvatski likovi. No zato je zagrebački (i ne samo zagrebački) umjetnički krug, kazalištarci prvenstveno ali i ljudi iz bliskih struka, pokazao masovnim dolaskom na sprovod koliko im je Ciglar bio drag, i ispratili ga suzama u obredu koji je predvodio župnik iz Sigeta, iz župe kojoj je vjernik Želimir pripadao. Dostojan ali mučan sprovod u hladnom zimskom danu, jedna od onih hrvatskih smrti koje ostavljaju trag u dušama suvremenika.

Foto: dnevno.hr
Prethodni članakVijeće i dokument koji su iznjedrili –
obična jugo-musaka neprovediva u praksi
Sljedeći članakEuropski je Vučić zapravo prilagođeni Milošević (2)