Američka se politika prema prostoru bivše komunističke Jugoslavije prije svega rukovodila pragmatičnim ciljevima. Iako je u početku pod utjecajem Ujedinjenog Kraljevstva Washington podržavao Srbiju kao vodećeg faktora na području Balkana, tijekom Miloševićeve velikosrpske agresije Sjedinjene Države su u skladu s razvojem situacije promijenile svoju politiku. U tom okviru Washington je prešutno a kasnije i otvoreno podržao borbu hrvatskog naroda za demokraciju i državno osamostaljenje da bi na kraju rata Clintonova administracija podržala hrvatsku vojnoredarstvenu operaciju Oluja koja je prislila Slobodana Miloševića na pregovore, što je dovelo do nesavršenog Daytonskog sporazuma.

Autor: Vjekoslav Krsnik

Iako je demokratski kandidat na američkim predsjedničkim izborima Joe Biden proglasio tijesnu pobjedu, Donald Trump je još uvijek ne priznaje. On je pokrenuo sudski postupak da se zbog niza nepravilnosti u prebrojavanju glasova u nekoliko ključnih saveznih država pobjeda Joe Bidena poništi. Indikativno je da Joe Bidenu još uvijek nisu čestitali ni predsjednici Rusije, Kine, Brazila i Sjeverne Koreje, pa zato treba počekati nekoliko dana da sudske instance donesu konačnu odluku o tome tko je 46. predsjednik Sjedinjenih Američkih Država.

Kao u cijelom svijetu i u Hrvatskoj su se američki predsjednički izbori pozorno pratili s obzirom na političke programe oba kandidata. Pojednostavljeno rečeno Donald Trump je najavio da će nastaviti svoju suverenističku politiku Sjedinjenih Država pod sloganom “Na prvom mjestu Amerika”, dok je Joe Biden kao eksponent liberalnog globalizma ponudio program vraćanja na stare pozicije prethodne demokratske Obamine administracije. U svakom slučaju konačni razultat američkih predsjedničkih izbora imat će velikog utjecaja na globalnom planu što se manifestira i samom činjenicom da su dvije vodeće svjetske sile, Rusija i Kina još uvijek suzdržane očekujući konačnu sudsku odluku o novom predsjedniku Sjedinjenih Američkih Država.

Što za Hrvatsku znači novi još uvijek nepotvrđeni predsjednik Joe Biden, a što bi značilo da Donald Trump kojim slučajem uspije sudskim putem osporiti pobjedu demokratskog predsjedničkog kandidata?

Treba voditi računa da se američka politika prema prostoru bivše komunističke Jugoslavije prije svega rukovodila pragmatičnim ciljevima. Iako je u početku pod utjecajem Ujedinjenog Kraljevstva Washington podržavao Srbiju kao vodećeg faktora na području Balkana, tijekom Miloševićeve velikosrpske agresije Sjedinjene Države su u skladu s razvojem situacije promijenile svoju politiku. U tom okviru Washington je prešutno a kasnije i otvoreno podržao borbu hrvatskog naroda za demokraciju i državno osamostaljenje da bi na kraju rata Clintonova administracija podržala hrvatsku vojnoredarstvenu operaciju Oluja koja je prislila Slobodana Miloševića na pregovore, što je dovelo do nesavršenog Daytonskog sporazuma. Kratku analizu američke politike prema Hrvatskoj dao sam prije 20 godina u svojim novinama za američke Hrvate “Croatian American Times”. Citirat ću glavne naglaske iz te analize objavljene u broju 28 od 8. kolovoza 2000. godine:

“U novostvorenoj Europi, koja se s jedne strane ujedinjuje a s druge strane se padom komunizma državno dijeli, Hrvatska na Balkanu dobiva značajnu ulogu stabilizatora na tom u europskoj povijesti permanentno nestabilnom području. Obrisi te hrvatske uloge tek se naziru, jer se cijelo područje nalazi u previranju nakon sloma komunizma, raspada Jugoslavije i neuspjele Miloševićeve agresije kojom je Srbija pokušala na pragu 21. stoljeća metodama imperijalnih ratova iz 19. stoljeća ostvariti svoj san širenja na Zapad što ga je još u prošlom stoljeću razradio njezin ministar vojske Garašanin. Da je uspio puč generala Jazova u Rusiji protiv Gorbačova, možda bi se taj plan i bio ostvario, ali povijesno on je od samog početka bio osuđen na propast, jer je proveden u doba opće globalizacije demokratskih procesa i europske gospodarske i političke integracije.

Hrvatska je u teškim uvjetima, unatoč svim stranim procjenama, uspjela zaustaviti srpski prodor na Zapad i što je još važnije na geostrateški važan Jadran, pa se tako silom činjenica nametnula kao nezaobilazan čimbenik u stvaranju nove geopolitičke slike u Jugoistočnoj Europi. Tek u okviru tog pojma Hrvatska ulazi u sferu geopolitike Sjedinjenih Država, jer je čista iluzija da bi Hrvatska kao državna jedinka mogla nešto značiti u globalnoj slici Washingtona, angažiranog u mnogo napetijim i vrelijim otvorenim ili latentnim sukobima u svijetu. Hrvatska nema ni nafte, niti milijarde uloženog američkog kapitala, da bi predstavljala točku od posebnog američkog interesa u Europi. Jugoistočna Europa je međutim nešto drugo. Ona je dio jedne šire geopolitičke regije koja obuhvaća cijelo Sredozemlje s Bliskim istokom i sjevernom Afrikom. Prema procjeni što ju je svojedobno izložio u jednom pismu “Washington Postu” kratkotrajni zapovjednik NATO snaga u Bosni, a sada zapovjednik Južnog krila NATO-a admiral Joseph Lopez nakon završetka Hladnog rata “to je regija najnestabilnijeg i nepredvidivog okružja s kojim je suočen NATO, ako ne i svijet”. Brojni su izvori nestabilnosti na tom području, od unutarnjih etničkih napetosti, sukoba oko prirodnih resursa kao što su teritoriji, voda i nafta, iredentističke pretenzije, siromaštvo, demografske silnice i vjerski ekstremizam. S nekima od tih aktivno i pasivno suočena je i Hrvatska i njezina vanjska politika koja na početku državnosti nema još razrađenu strategiju, prvenstveno zbog toga što je Hrvatskoj kao kost, a toga se predsjednik Tuđman uhvatio kao pijan plota, bačena ideja o podjeli Bosne i Hercegovine, odnosno ideja u stvaranju “Velike Hrvatske..

Hrvatska se na Balkanu javlja kao novi pouzdani partner Zapada, a osobito Sjedinjenih Država. Postoji više razloga za to. Prvi je da se nalazi na području koje će još desetljećima biti nestabilno, ne mislim samo na Balkan nego na širi geopolitički pojas Sredozemlja. Raspadom Jugoslavije Sjedinjene Države koje su u ovom stoljeću bile pupčano povezane s britanskom vanjskim politikom gube Srbiju kao glavnog saveznika na ovim prostorima. Stvara se nova europska ravnoteža s Njemačkom kao glavnom europskom silom, ali samo u okviru Europske unije. Europa se zaokružuje, a njezin kolektivni sustav oličen u NATO savezu se ne raspada nego se učvršćuje proširenjem na Istok. Hrvatska je praktički, iako još daleko od punopravnog članstva, pod NATO-vim kišobranom. Podjela Bosne je iluzija koja će nestati s Tuđmanom, jer je to protiv američkih geopolitičkih interesa, budući da bi predstavljalo opasan presedan, i to potaknut agresijom, za slične i mnogo kompliciranije probleme u drugim dijelovima svijeta gdje su američki interesi mnogo veći. Srbija će se na kraju svesti na pašaluk, ali taj će proces također trajati godinama. Međutim, Milošević ju sigurno vodi u tom smjeru. Hrvatska je perspektivna država s odličnim ljudskim resursima, uključujući i vojnu silu, koja bi mogla, kao što je to bilo u Oluji i Bljesku, poslužiti Amerikancima u bilo kakvom mogućem pogoršanju situacije na ovom području. Zato je Hrvatska interesantna, pa ju se priželjkuje u NATO-u.”

Komentari