Europa se sprema za veliki rat, kažu analitičarska nabadala, ali i upućeni vojni prognostičari. Užurbano se uvode vojne obveze, puške se mašaju i oni koji su mislili da više nikada ne će, čak i Švedska koja dugo nije ozbiljnije ratovala, još otkako je napala Norvešku. U Hrvatskoj razmišljaju što bi i kako bi, u rasponu od tečajeva vikendom do tri mjeseca…
Snježni tjedan. Pao napokon i snijeg, što bi rekli mafijaši. Moralo se i to jednom dogoditi, dosta je vremena izbjegavao policiji i zimskim službama. Priveden pred sudca istrage, branio se teškim djetinjstvom i dugotrajnom nezaposlenošću, što mu je olakotna okolnost.
Bijela Hrvatska, vrištali novinski naslovi. Kao da smo ostali gore na sjeveru oko Krakova ili gdje ono, reče učeni moj pas Tor koji je čitao Porfirogeneta, za razliku od većine suvremenih hrvatskih povjesničara. Da, ali i kada smo se dolje preselili bila je isto tako neko vrijeme Bijela Hrvatska, a još južnije Crvena Hrvatska, zatim su ti nazivi pomalo nestajali, ali se Crvena opet pojavila 1945., reče mačak Mak koji je još mlad i nije mu jasna povijest, sve je pobrkao. Dobro, životinje, nemojte mi tu mudrovati, velim ja, nego uzmite lopate i idemo se iskopavati. Samo su frknuli, sjeli u naslonjač i gledali televizijske vijesti. Ja sam lopatao oko uru vremena da bih mogao izvesti auto na cestu i otići po novine. Jer ondje gdje živim nije palo samo deset centimetara nego barem dvadeset, sve se pretvorilo u zimsku bajku. Borovi i jele svijali se jedni do drugih, a ledom okovane grane lješnjaka spustile se na moj auto, pa sam i njih morao udarati lopatom. I na krovu automobila dvadeset centimetara snijega, pa i njega lupam, ne štedim ga, kao ni on mene. Onda čupam smrznuta vrata, nakon nekoga vremena uspijem ući u zaleđeno čudovište, s nelagodnim osjećajem da se ne će pokrenuti, a nije ni prije. Za divno čudo, nakon nekoliko minuta grgljanja, prenavljanja i oklijevanja, motor proradi. “Bolje to nego da se smrzavam stojeći na cesti kao noćas, gazda”, kao da kaže, ”bilo je minus šesnaest! Stalno sam u minusu. A čujem da imaš garažu, koja bi mi dobro došla, ali ti u njoj držiš smeće pa izgleda kao Jakuševec.”
Operacija Maslenica 93 – Sada samo čekam kada će se pojaviti neki udžbenik njemačkih vlasnika ili uradak iz SNV-a, koji će školarcima i inima tumačiti kako su ustaše odbacili goloruke krajinaše i njihove rođake iz Srbije pod kodnim imenom JNA, a oni samo htjeli razgledati Zadar i sv. Donata. Donirati uzgred, u svrhu unaprjeđenja turizma.
I tako, već zaboravljene zimske radosti. Sutradan granulo sunce s pokvarenim zubima, čitam novine i pijem kavu, vijesti s bojišnica. Oko mene sve mirno, ja nemiran. Europa se sprema za veliki rat, kažu analitičarska nabadala, ali i upućeni vojni prognostičari. Užurbano se uvode vojne obveze, puške se mašaju i oni koji su mislili da više nikada ne će, čak i Švedska koja dugo nije ozbiljnije ratovala, još otkako je napala Norvešku. U Hrvatskoj razmišljaju što bi i kako bi, u rasponu od tečajeva vikendom do tri mjeseca, nakon mature, a prije studija, valjda, da vide razliku između videoigara i zbilje, koja je okrutna i hladna. Sva je sreća da smo mi Hrvati nedavno, takoreći, ratovali, pa ne moramo navrat-nanos učiti kako se to radi, a to što su idioti desetljećima zanemarivali i uništavali Hrvatsku vojsku ne treba biti velika prepreka, iskustva imamo, imamo ljude – oni koji su u Domovinskom ratu imali dvadeset pet ili samo dvadeset ili još manje, nisu ni sada toliko stari da ne bi, uz mlađe mogli u rat ako baš bude potrebno, a živi su i u relativno dobrom stanju zapovjednici poput Gotovine i Markača, da ne nabrajam, kojima hrvatski političari ipak moraju dati jamstva da ih nakon novoga rata koji se sprema ne će izručiti Haagu ili sličnim sudovima. Nisu prastari, ne, pa koliko je godina bilo Bobetku? Eto se Gotovina pojavio na tridesetoj obljetnici akcije Maslenica (kodno ime Gusar), koja je spojila Hrvatsku, zapovijedao Bobetko, a pomoćnici mu bili Gotovina i Roso. Tek desetljećima poslije Hrvatska je još jednom spojena, Pelješkim mostom. Doduše, i prije akcije Maslenica Hrvatska nije baš bila posve nespojena, vozili smo se preko Paga (trajektom) i zatim južnije preko rasklimanoga Paškoga mosta, uske se ceste ubrzano širile i popravljale. Elem, sada samo čekam kada će se pojaviti neki udžbenik njemačkih vlasnika ili uradak iz SNV-a, koji će školarcima i inima tumačiti kako su ustaše odbacili goloruke krajinaše i njihove rođake iz Srbije pod kodnim imenom JNA, a oni samo htjeli razgledati Zadar i sv. Donata. Donirati uzgred, u svrhu unaprjeđenja turizma.
Modernoga oružja nemamo dosta, nemamo tvornicu streljiva, ali bi neki novi europski fond mogao pomoći. Čega imamo dovoljno? Pa lovačkih pušaka, kao i 1991. I zato mi je vrlo sumnjivo što su se baš sada okomili na lovce, te nemaju ispravne dozvole, te se tu nešto muti, korumpira. Kao da je važno. Da i ne bude rata, treba nam što više lovačkih pucaljka jer ima sve manje Hrvata, a sve više divljih životinja.
Sada je, čini se, svima jasno da Zelenski nije sebično plašio europske političare da će Putin, ako uspije u Ukrajini, krenuti dalje na zapad. Glede našega okruženja, javio se čak i sanjivi Biden prognozom da će u slučaju ruske pobjede buknuti Balkan, a ako se to dogodi uvjetno nebalkanska i pribalkanska Hrvatska ne će ostati pošteđenom, i eto vraga. Modernoga oružja nemamo dosta, nemamo tvornicu streljiva, ali bi neki novi europski fond mogao pomoći. Čega imamo dovoljno? Pa lovačkih pušaka, kao i 1991. I zato mi je vrlo sumnjivo što su se baš sada okomili na lovce, te nemaju ispravne dozvole, te se tu nešto muti, korumpira. Kao da je važno. Da i ne bude rata, treba nam što više lovačkih pucaljka jer ima sve manje Hrvata, a sve više divljih životinja. Nikada nije bilo toliko medvjeda, vukova, veprova, čagljeva i ostalih divnih stvorenja, kojima je rečeno da je Hrvatska raj za njih i slične, a ne samo za kupce nekretnina. Razularile se životinje, ako u šumi nema hrane, ima na poljima i njivama, na kopnu i na moru koje preplivavaju s otoka na otok, a ako sve unište i pojedu – odu u grad, u šoping. Čude se cijenama, ali glad je glad. Da se razumijemo: ja sam ljubitelj životinja, oduvijek, ali sada su pretjerale, osilile se, uvele diktaturu. Znaju da smo ukinuli smrtnu kaznu, pa im se fućka. Ako dođu pred sud, angažirat će odvjetnike i tjerati predmet u zastaru, ili će sudci biti blagonakloni ili štrajkati, u svakom slučaju izvući će se barem s presudom za rad za opće dobro, čuvanje ovaca i slično. Medvjedi i veprovi mogu kopati rovove, barem nešto, a čagljevi bi se mogli noću šuljati iza neprijateljskih linija i motriti kretanje.
Je li tko od knjižara prelistao knjigu Krajina 1991. – 1995., prije nego što ju je stavio na police ili u izloge. A nije, knjižari ne čitaju knjige. Ne čitaju ni saborski zastupnici, osim Stipe Mlinarića, a ne čitaju ni novinari kulturnih i nekulturnih rubrika, koji su trebali obavijestiti javnost. Tek se nakon pitanja u Saboru uputio razbarjušeni novinar u knjižaru i napisao da ta krajinska i srbijanska mutež “skriva stvarne uzroke i krivce za rat”…
U svemu je najvažnije da je Hrvatska iznutra kompaktna, jedinstvena, bez pete kolone. Da ju se iznutra ne buši, da nema termita. Ili da, ne daj Bože, budući ratni neprijatelj ima već u sadanjosti ispostave u Hrvatskoj. A ima ih, rade sve da bi mlađima prikazali stariju i noviju hrvatsku povijest tako da ispadnemo zli i opaki, a oni na suprotnoj strani dragi, dobri i miru predani. Od udžbenika do knjiga za nešto starije. Kao i u poznatom slučaju udžbenika za gimnazijalce, kada sam zapitao je li tko, pobogu, od nastavnika u školama pročitao udžbenik pun svinjarija, tako i sada pitam je li tko od knjižara prelistao knjigu Krajina 1991. – 1995., prije nego što ju je stavio na police ili u izloge. A nije, knjižari ne čitaju knjige. Ne čitaju ni saborski zastupnici, osim Stipe Mlinarića, a ne čitaju ni novinari kulturnih i nekulturnih rubrika, koji su trebali obavijestiti javnost. Tek se nakon pitanja u Saboru uputio razbarjušeni novinar u knjižaru i napisao da ta krajinska i srbijanska mutež “skriva stvarne uzroke i krivce za rat”, je li? Uzgred je razjasnio da su knjigu “publicirali” Srpsko narodno vijeće i nakladnička kuća Fraktura, a tiskana je u Kragujevcu. Eto nama procvata bratstva i jedinstva, gotovo me podsjeća na košarkašku ABA ligu ili cajke u Zagrebu. A da je cijeli klatežni pothvat financiran hrvatskim novcem, glupo je i isticati, nego tko bi, pa svoji smo. I nije prvi put, nije začudno, oguglali smo već. SNV, u redu, to im je posao, ali kako se tu našla Fraktura o kojoj sam već pisao objašnjavajući pojavu frakture kulture u Hrvatskoj? I zašto baš Fraktura? Zato što ima novca, jer je miljenica hrvatske kulturne politike i dobiva više nego (gotovo) svi ostali nakladnici zajedno. Pa se onda može upustiti u rečene koprodukcije, ostalo joj valjda viška, a od viška glava ne boli. Barem da su pupovčani i frakturani dali nekoj hrvatskoj tiskari, da zaradi, ali ne, neka zaradi Kragujevac. Ili su hrvatske tiskare odbile štampati tu provokaciju posve protuhrvatsku, iz pera istoričara beogradskog Koste Nikolića. Pa i glede autora, imali smo mi takve slučajeve iz pera srpskih književnika u Hrvatskoj, ne ću sada o imenima da sačuvam temu koju dugo pripremam. Tako se to radi, tako započinju i budući ratovi, razaranjem povijesnih činjenica i povijesne istine, e da bi školarci i studenti, mladi uopće, počeli “drukčije” gledati na stvari, sramiti se svojih otaca i djedova. A dotle se Srbija naoružala do zuba.
Nego, u spomenutom novinskom napisu koji više-manje točno procjenjuje rečenu knjigu, nalazim kanone iz jugoslavenskoga doba, koji kažu: nikada nemoj o nekome u Srbiji pisati samo o njemu, koliko god gadno bilo, uvijek nađi neki pandan u Hrvatskoj, glajhšaltung takoreći. Pa tako čini i razbarušeni novinar, kaže otprilike: jest taj Kosta Nikolić gadan, ali imamo mi Zlatka Hasanbegovića, koji je pandan Kosti. Ničime razbarušeni ne može dokazati tu tvrdnju, ali neka se nađe. Stara jugoslavenska škola. Koja se proteže i dalje od novinstva i novinarstva, opažam ju u svim sferama života našega svagdanjeg.
Zima je. Zima pojačava osjećaj hladnoće, ha, a statistike o standardu hrvatskih ljudi pojačavaju osjećaj topline. Opet se vraćamo onoj staroj floskuli da ljudi žive bolje, samo što to ne osjećaju.
Lijepo se uklapaju rečeni slučajevi, od naznaka velikoga rata koji bi, srećom, mogao biti posljednji vrisak ratobornoga čovječanstva barem po masovnosti umiranja, a preživjelima će ostati kamene sjekire, od tih naznaka, velim, pa do podmukloga potkopavanja hrvatske samosvijesti, a sve to u siječnju koji je po prirodi stvari depresivan. Jedino je još impresivan sadanji sastav Hrvatskoga sabora, gdje oporba naziva poziciju hitlerovskom, što je nova faza u početku izborne godine. Najčešća su pitanja, novinarska i ina ide li Plenković u Bruxelles. Pa ide, naravno. Svaki čas je u Bruselju. I svaki se čas vraća.
Zima je. Zima pojačava osjećaj hladnoće, ha, a statistike o standardu hrvatskih ljudi pojačavaju osjećaj topline. Opet se vraćamo onoj staroj floskuli da ljudi žive bolje, samo što to ne osjećaju. Ima ih naravno koji osjećaju, gornjih dvjesto tisuća s milijunima “depozita” u bankama (stranim), među njima i milijarderi, pa tko kaže da nam (im) ne ide dobro, u prosjeku smo svi relativno bogati. A još kada se zna da ljudi i dalje drže nekoliko milijarda kuna u svojim domovima, stvari izgledaju i bolje. Što takvi čekaju? Pa povratak kune i ostalih divnih stvorenja na kovanicama. Ako ih ima sve više u šumama, na njivama, u gradovima – eh, tek sada bi hrvatska moneta zrcalila stanje domovine.