Ove godine nije najboljim filmom proglašen neki Radin film, ali samo zato što Rade nije ništa režirao. Zato je najboljim filmom ove godine proglašen film Danila Šerbedžije koji nije ni približno tako dobar glumac kao Rade Šerbedžija. On je zato dobio nagradu za najboljeg glumca. Kako bi se naglasilo čiji je to u stvari festival, najboljom je kostimografkinjom proglašena Slobodanka Milošević. Odavno je već svima poznato i to da kod nas najbolju filmsku glazbu “zna da komponuje” jedino Bajaga, a najbolja montažerka je Jovanka Karadžić… Radovana, za divno čudo, nitko ne spominje. Očito je otac festivala “na službenom putu…”
Subota… Potraga za temama. Pula, “zlatna Arena”. Ove godine nema “Generala”, pa ni frke da slučajno Vrdoljakov film pokvari već davno pripremljen scenarij o dodjeli prve nagrade “majci” svih filmova – Diani Budisavljević. Ove godine ne čeka iz prikrajka neki desni dark horse – desničarski film kako bi pokvario dobro smišljeni scenarij. Sedlar, Vrdoljak, Ivona Juka…imaju u našoj filmskoj industriji status Thompsona u glazbenoj. Dosta je bilo, drugovi, terora desničarskih režisera, pisaca i pjevača…
Pa zar ne vidite da oni stalno snimaju filmove? Diana Budisavljević čvrsto drži progresivne uzde trijumfatora u svojim rukama. Prošlogodišnji trijumfator neće dozvoliti šizofreni strah koji je tresao naše ljevičare od “nepotrebnog” i “retrogradnog” Generala. Sada sve štima k’o na izborima u Crnoj Gori.
Čitajući izvješće Tanjuga, pardon, HINA-e, osjetih laganu grižnju savjesti zbog svog rigidnog, ognjištarskog stava prema našem filmskom velikanu Radi Šerbedžiji. Kako to lijepo kažu u Srbiji: “Ej, bre Stavro, kud’ si navro…”
Rade je zbrisao na istok kad je počeo rat na “na našem otoku”. Dobro, zbrisao, ali se i vratio. Baš na vrijeme da mu poklonimo “Breone”. Rijeku, Pulu i Istru mu nitko ne mora poklanjati. Tamo se Rade već osjeća kao doma. S pravom i (što je najvažnije) zasluženo. Ove godine nije najboljim filmom proglašen neki Radin film, ali samo zato što Rade nije ništa režirao. Zato je najboljim filmom ove godine proglašen film Danila Šerbedžije koji nije ni približno tako dobar glumac kao Rade Šerbedžija. On je zato dobio nagradu za najboljeg glumca. Kako bi se naglasilo čiji je to u stvari festival, najboljom je kostimografkinjom proglašena Slobodanka Milošević. Odavno je već svima poznato i to da kod nas najbolju filmsku glazbu “zna da komponuje” jedino Bajaga, a najbolja montažerka je Jovanka Karadžić… Radovana, za divno čudo, nitko ne spominje. Očito je otac festivala “na službenom putu…”
Zločesti i maliciozni Dražen Travaš na fejsu podbada: “Nije im prošlo da posthumno odlikuju još jedino Batu Živojinovića i Nedu Arnerić, i to najboljim glumcima s ovih prostora sve do Tokija… Vratite nam Motovun!!! Raskiseliše li im se opanci, prijazno, buraseri!” Evo kako se dižu tenzije među našim narodima i narodnostima. Sad će desničari opet lajati na mjesec kada druge godine naša Nina iz kace HAVC-a podijeli svu lovu pulskim pobjednicima. Možda nešto malo kapne Daliboru Mataniću za final resolution domaćih influencera koji žicaju ručkove po “elitnim” birtijama Lijepe naše. Tu je i famozni tandem Rajko Grlić i Ante Tomić te raskošno antitalentirani Oliver Frljić… I tako svake godine svakom od njih ponešto i ode Ninina lova. Malo je da je ima i do krova…
Izbori u Crnoj Gori. Dva oka će ponovno biti u glavi. Prosrpski pravoslavni popovi pokazali su svima, a napose Hrvatekima, kako se organiziraju izbori. Kakav Apis, kakvo prebrojavanje… Nema Mila, nema Tita, Vladika se o’đe pita… Vuk Drašković, pisac i bivši Miloševićev ministar je jasan: “Ovo je popovski ustanak, SPC predvodi tu prorusku opoziciju… Cilj im je raskinuti članstvo Crne Gore u NATO-članstvu, da ponište odluku o suverenitetu i nezavisnosti Crne Gore i da Rusiji otvore vrata Boke Kotorske…”
Dolazi opasna jesen. Navodno će neprijavljeni radnici štrajkati na crno…
Možda nam pomogne iskusni financijski savjetnik na fejsu koji ima izlaz za jesen: “Ako uzmete kredit od banke, otplaćivat ćete ga trideset godina, ali ako opljačkate banku, vani ste za deset godina”. Eto, i za opasnu jesen ima lijeka.
Nema Mila, nema Tita, Vladika se o’đe pita.
Malo međunarodne politike. Izbori u Crnoj Gori. Dva oka će ponovno biti u glavi. Prosrpski pravoslavni popovi pokazali su svima, a napose Hrvatekima, kako se organiziraju izbori. Kakav Apis, kakvo prebrojavanje… Nema Mila, nema Tita, Vladika se o’đe pita… Vuk Drašković, pisac i bivši Miloševićev ministar je jasan: “Ovo je popovski ustanak, SPC predvodi tu prorusku opoziciju… Cilj im je raskinuti članstvo Crne Gore u NATO-članstvu, da ponište odluku o suverenitetu i nezavisnosti Crne Gore i da Rusiji otvore vrata Boke Kotorske…”
Pobjednici su oprezni. Nema euforije. Polako. “Nećemo poništiti priznanje Kosova od strane Crne Gore, nećemo izaći iz NATO-saveza…” itd. itd. Prvi zadatak je kanalizirati “javno mišljenje”. Valjda prema načelu: tko samostalno ne diše, priključi ga na respirator, a tko samostalno ne misli priključi ga na televizor!
Kažu na fejsu da je na Islandu jedan posto nepismenih ljudi. Nema gdje nas nema…
Nije mi ni na kraj moje ognjištarske pameti pomisliti da je Tomislav Krasnec iz mitskog lijevog Večernjaka nepismen. Dapače, ako ništa drugo, pisanje mu je sukladno strogoj državnoj gramatici. Kao i mnoge druge, našeg Tomislava su ozbiljno zabrinule munje koje su zaparale nebom Crne Gore.
Iz “briselskog bunkera” upozorava nas Krasnec: “Ne smije se dopustiti Srbiji da otme europski put Crnoj Gori”. Čudna neka euro-demokracija. Koliko ja znam, još nitko izbore u Crnoj Gori nije proglasio “izbornom krađom”, regularnost nije upitna, tijesna, ali legitimna volja birača je izražena. I sad mi ne smijemo dozvoliti Srbiji… Kao da smo do sada bili jako aktivni u obrani crnogorskog nacionalnog identiteta i samostalnosti. U kojem on to paralelnom svijetu živi…?
“Europski Srbi”
Godinama su naši “europski” Srbi, ali i cijela Juga, taj sramni događaj u Srbu nazivali “Danom ustanka naroda Like i Korduna…”. Koja jeftina farsa. U dogovoru s Talijanima i lokalnim četnicima radilo se o teškim ratnim zločinima i etničkom čišćenju svih Hrvata od Velebita u Lici pa do Drvara u susjednoj BiH. Davno su već locirani pokolji Hrvata kod Drvara, u Bosanskom Grahovu, ubojstvo dvadeset i osmero Hrvata u Brotinji u Lici itd. U pokolju kod Kulen Vakufa četnici su pobili dvije i pol tisuće ljudi.
No kad se člančić pročita do kraja, evo zeca, a evo i grma. Pojavljuje se pojam “europski Srbi” ma što bi to trebalo značiti. Međutim, naš je Tomica odmah rastjerao maglu s tog najblaže rečeno “maglovitog” pojma. Kaže: “Odmah napomena: pod europskim Srbima ne mislimo, naravno, na Aleksandra Vučića i njegove pokušaje da svoju, u osnovi nacionalističku politiku, prepakira u europski omot…” I sad šećer na kraju: “Europski Srbi na koje mislimo su, naravno, jedini, činjenično europski Srbi u ovom trenutku – hrvatski Srbi. I njihova politika Milorada Pupovca i Borisa Miloševića…i zbog toga Hrvatska može biti sretna da ima europske Srbe…!!?”
Slažem se sa zaključkom koji se nameće sam od sebe. Treba imati jači želudac od Borisa Miloševića pred put u Knin pa da se ova reklamna tirada čita i pročita. Recimo, mnogi ti “europski” (naši) Srbi su se ove godine okupili 27. srpnja na tradicionalnom slavlju na kojem su se evocirala “srpanjska klanja” davne 1941. Odmah se prisjetih Emila Zole i njegovog naturalizma. Okretanja svećenika Gospodnetića na ražnju pred njegovom majkom.
Godinama su naši “europski” Srbi, ali i cijela Juga, taj sramni događaj u Srbu nazivali “Danom ustanka naroda Like i Korduna…”. Koja jeftina farsa. U dogovoru s Talijanima i lokalnim četnicima radilo se o teškim ratnim zločinima i etničkom čišćenju svih Hrvata od Velebita u Lici pa do Drvara u susjednoj BiH. Davno su već locirani pokolji Hrvata kod Drvara, u Bosanskom Grahovu, ubojstvo dvadeset i osmero Hrvata u Brotinji u Lici itd. U pokolju kod Kulen Vakufa četnici su pobili dvije i pol tisuće ljudi… A onda su Krasnecovi istomišljenici, nakon svega utvrđenog 2010. sredili da Vlada Republike Hrvatske obnovi s dva milijuna kuna četnički spomenik koji je bio uništen za vrijeme Domovinskog rata.
To je bila zasluga naše drage Jace Kosor. Hvala joj za spomenik! Isto vrijedi i za ovaj amaterski, ali iskreni i domišljati pokušaj Krasneca da nam prodaje staru, ustajalu i ukiseljenu povijesnu bozu o “europskim Srbima”. Dosadno je već lamentirati o raznim ubojstvima, izdajstvima i prodavačima kriptokomunističke magle na “ovim prostorima”. Kako mogu biti “europski Srbi” oni koji još dan danas podržavaju slavljenje ubojstva devet članova obitelji Ivezić, među kojima je najmlađi član imao tri godine?
Ovakvi “europski farizeji” mogu proći samo kod “hrvatskih lajbeka” kakav je izgleda i Tomislav Krasnec… No, naš Tomy, kako mu tepaju u Bruxellesu, nikako da ubode tko bi u RH mogao biti taj “europski Srbin”. A Srba u Hrvatskoj ima oko deset tisuća, i to onih pravoslavaca, poštenih građana ove države koji su sudjelovali kao branitelji u Domovinskom ratu. Ali oni se ne bave “etno biznisom”. Danas su potpuno marginalizirani, nema ih na mjestu potpredsjednika Sabora RH, ne slikaju se sa Stipom Mesićem, Ivom Josipovićem, Radom Šerbedžijom. Nema ih ni na vampirijadama 25. svibnja u Kumrovcu. Kao što su se borili sa svojim hrvatskim susjedima protiv četničkih agresora tako se i sada bore sa svima nama protiv korone, otpuštanja, blefiranja i lažnih mirenja te namjerne marginalizacije. Njih nema 27. svibnja u Srbu… Oni dijele dobro i zlo sa svima nama drugima različitih narodnosti, vjera i spolova.
Jeste li ikada igdje nešto pročitali o ratnoj hrabrosti i jednog Srbina koji se borio na hrvatskoj strani u Domovinskom ratu kao npr.: Predraga Mišića, Željka Ilića, Radivoja Đurića, Nenada Gagića i brojnih drugih? Znate li da je na Ovčari ubijen Srbin, i to vukovarski dragovoljac Zoran Gruber? Jesu li ikada o tome pisali naši ljevičarski mediji? Jesu li tim i takvim ljudima ikada naše političke elite odale počast? Sada, nakon “novo-mirenja” iskristalizirat će se sigurno dvije pod varijante Gruberove smrti. Ili su ga ubile ustaše ili je ubijen u Jasenovcu. Pričekajmo, sigurno će nam uskoro stići objašnjenje “istoričara” Hrvoja Klasića…
Zbog velikog interesa za otvaranje restorana “Tito” u Kumrovcu na prazan stol čeka se u četveroredu…
Klasićevo dodavanje ružičaste boje događajima u Zrinu
Tko bi mogao pokušati dodati nešto ružičaste boje događajima u Zrinu? Odgovor je – naš Hrvojica Klasić. Našem “partizančini” Hrvoju Klasiću učinilo se da je taj događaj previše “ofarban” crnom i crvenom bojom pa je 2018. dao svoj prilog progresivnim medijima. Uglavnom, naš Hrvoje piše i tvrdi da su mještani Zrina uglavnom pripadali ustaškom pokretu i da su partizani zbog “raznih ustaških zločina” morali uništiti Zrin. Zbog ovakve opservacije jednog gnjusnog zločina povjesničarka Vlatka Vukelić se prekrižila, ali ne s tri prsta.
Već sam pisao o vjerojatno najbizarnijem ili jednom od najbizarnijih zločina u Drugom svjetskom ratu. Radi se o partizanskom masakru stanovnika Zrina i sravnjenju čitavog mjesta sa zemljom.
Ovih je dana tom prigodom održana sveta misa povodom 77. obljetnice tog zločina kojeg se ne bi posramio ni SS pa ni Himmler. Tom prilikom, oko osam sati ujutro, pojavio se neki “hrabri antifa” te iz vozila marke Golf izvadio i postavio ploču na ćirilici s velikom crvenom zvijezdom i “dirljivim” tekstom: “Putniče, stani i odmori se! Pogledaj i pročitaj imena onih koji su dali svoje živote za tvoju slobodu, za bratstvo i jedinstvo i našu budućnost. 4. jula 1966. Narod ovog kraja”. E, da smo mi država pobjednica u krvavom agresorskom ratu, onda bi se taj naš četnik već davno “odmarao”, zna se gdje. Naš antifa je tobože “hrabar” jer zna da je viđen od strane djelatnika Laudato TV-a, pripadnika MUP-a i brojnih hodočasnika. Ali nema zime za njega. Mi smo se s njegovima pomirili. Može možda imati problema s lokacijskom dozvolom, ali zbog ćiriličnog izrugivanja sa 103 ubijena 9.-10. rujna 1943. neće dobiti ni mahanje kažiprstom.
Naravno, tko bi mogao pokušati dodati nešto ružičaste boje događajima u Zrinu? Odgovor je – naš Hrvojica Klasić. Našem “partizančini” Hrvoju Klasiću učinilo se da je taj događaj previše “ofarban” crnom i crvenom bojom pa je 2018. dao svoj prilog progresivnim medijima.
Uglavnom, naš Hrvoje piše i tvrdi da su mještani Zrina uglavnom pripadali ustaškom pokretu i da su partizani zbog “raznih ustaških zločina” morali uništiti Zrin. Zbog ovakve opservacije jednog gnjusnog zločina povjesničarka Vlatka Vukelić se prekrižila, ali ne s tri prsta. Hrvatima je bio strogo zabranjen povratak u Zrin, a sve je to bilo zacementirano čak i presudom Kotarskog suda u Dvoru na Uni od 7. veljače 1946. kojom je kolektivno konfiscirana imovina svih stanovnika Zrina. Tema za doktorat iz novije hrvatske povijesti na Filozofskom faksu u Zagrebu: Kad će se organizirati “pomirbena molitva” između poubijanih i protjeranih Zrinjana i partizana te četnika zbog klanja i ubijanja 9. i 10. rujna 1943. kao i kada će biti dopuštena žalba na presudu br.1-2/46-Z od 7. veljače 1946.g. kojom je konfiscirana sva imovina svih stanovnika Zrina, inače rodnog mjesta Nikole Šubića Zrinskog.
Naš legendarni ministar i vječni savjetnik Mate Granić nije podnio ostavku ni kad je u javnost dospio onaj njegov genijalni savjet: pola meni, pola tebi, a pola i Bagi. Zašto? Zato što Mate jednostavno ne podnosi ostavke…
Na fejsu vlada čista depresija. Čudna su vremena, čudne normalnosti. Tako u ovo moderno vrijeme imamo telefon bez tipki, kruh bez motike, pivo bez alkohola, duhan bez nikotina, kavu bez kofeina, zimu bez snijega, ljeto bez sunca, veze bez ljubavi, brak bez obveza, ljude bez mozga…