Hrvatska pravica prevladala Pupovčevu pravdu

Odbačena kaznena prijava Srpskog narodnog vijeća - Božidar Alić: "Druže Pupovac, niste mi uspjeli uništiti obitelj."

0
2203

Godine 1945., iste one kada su u jame zajedno s roditeljima pobacana i njihova djeca koja su se našla u kolonama smrti, u procesu koji je Tito Ivanu Meštroviću “opravdao” potrebom da se Srbi izdovolje, otprilike u isto to vrijeme, u malo hrvatsko selo na Banovini Hrastovicu, po prvi puta je umarširala partizanska kolona. Prolazeći u stroju, cestom pokraj obiteljske kuće mog susjeda Tome Stojanovića, njegov mali trogodišnji sin Joso, koji je u svom kratkom životu vidio puno vojske kako prolazi cestom pokraj kuće, ali uvijek hrvatske, uzverao se na dvorišnu ogradu i viknuo “Pemni!

Jedan od partizana se uhvatio za automat a Josina majka je brže-bolje potrčala do ograde, zgrabila Josu, odvukla ga iza kuće i bacila pod veliki stog slame, gdje se bila sklonila cijela obitelj.

Joso i njegovi roditelji su se izvukli, ali izgleda da srpska “pravada” ne zastarijeva, pa je Joso Stojanović, 46 godina kasnije, kada su jugo-četničke formacije zauzele Hrastovicu i Petrinju, ubijen u prvm naletu (vidi prilog).

Ovo je priča iz hrvatske prošlosti koja mi je prava pala na pamet kada sam čuo da je Pupovčevo SNV podnijelo kaznenu prijavu protiv Božidara Alića, oca šestogodišnjeg dečkića, koji se na javnom mjestu “drznuo” izgovoriti riječi “Za dom spremni!

Pupovac, koji između lojalnosti bivšim četničkim vođama u Beogadu i partizanskim tekovinama iz 1945. predstavlja najreprezetativnijeg ideološkog nasljednika vojnika koji su prolazili hrastovačkom cestom, 71 godinu kasnije, naletio je na još jednog dječarca koji je viknuo “Pemni”.

Iako se svjetonazorski nije puno promijenilo, vremena jama i automata o ramenu, onih iz 45. i onih iz 91. su prošla (barem za sada). Na raspolaganju, na vjerovatno razočaranje, ostao je samo DORH, gdje počinje priča o pokušaju uništenja jedne hrvatske obitelji, o čemu je iz pera Vjekoslava Magaša, Hrvatski tjednik donio opširan izvještaj, objavljen ovdje u nastavku.
(Dinko Dedić)



Božidar Alić i obitelj – Šetnja gradom na prvi rođendan njegova sina, koji će se 5 godina kasnije naći u centru pravnog procesa, zasnovanog na mržnji prema svemu što je hrvatsko, prema svima zajedno i jednom po jednom, od 6 do 66.

Tko nije prošao komunistički labirint kafkijanskih smicalica, kakve su nekoć provođene  u obračunu s politički nepoćudnim pojedincima, teško će razumjeti kako su se osjećali Božidar Alić i njegova supruga Sanda, kad su prije desetak dana dobili poziv Centra za socijalnu skrb iz zagrebačkog Trnja. U pozivu je, naime, bilo naznačeno da ih se poziva “radi davanja zapisničke izjave u postupku: imenovanje posebnog skrbnika“ za njihova maloljetnog sina R.M.A.

Alić je, znajući s kim ima posla, shvatio ovaj ‘postupak’ krajnje ozbiljno. Već ranije je ocijenio da se radi o udaru na njegovu obitelj, s krajnje podlim i zlokobnim ciljem da mu se oduzme dijete. “Oni vrlo dobro znaju da je obitelj polazište i ishodišna točka mojeg socijalnog habitusa. Zato Pupovac i ideološki korumpirani moćnici zlorabe institucije, kako bi me onemogućili i kako bi mi se osvetili zbog mojih političkih stavova. Njima je više nego jasno da mene ne mogu zastrašiti, ali su udarili na najslabiju točku svakog roditelja, na moje dijete”, govorio je Alić. Iako je situaciju shvatio kao iznimno dramatičnu, Alić se ovaj puta suzdržao od impulzivnih reakcija, u prvom redu zahvaljujući sabranosti svoje supruge. Ona se naoružala strpljenjem, te ga je sasvim jasno upozorila da njegovi progonitelji samo čekaju da učini krivi korak.

Naš tjednik je već izvještavao o Alićevim nevoljama s Centrom i s Državnim odvjetništvom. Sve je počelo početkom veljače prošle godine kad je Alić na društvenoj mreži Facebook objavio kratki video-zapis u kojem njegov šestogodišnji sin, umiljatim i dražesnim dječjim glasićem, izgovara u javnosti često korišteni hrvatski pozdrav ‘Za Dom spremni!’ Prva se o tome izrazito negativno oglasila pravobraniteljica za djecu Ivana Milas Klarić, koja je ocijenila kako se radi o “potpuno neprimjerenom činu”. Istoga dana ekspresno se, u letećem startu, pokrenulo Državno odvjetništvo. Zatražili su promptno postupanje Centra za socijalnu skrb. U jezično nepismenom, a pravno više nego spornom dopisu, od 1. veljače, navodi se da je baš toga 1. veljače “u medijima objavljena informacija da je glumac Božidar Alić iz Zagreba, na svom facebook profilu objavio snimke na kojima njegov maloljetni sin R.M.A., na nagovor i poticanje oca, izgovara Za Dom spremni”. Dakle, DORH je pokrenuo postupak brzinom munje, u istom danu kad je do njega došla prijava ili glasina (fama volat). Tako to, uostalom, i priliči jednom tako opasnom i društveno štetnom činu i jednom domoljubnom pozdravu. Jer domoljublje, možda, iritira one koji domovinu ionako ne osjećaju svojom. Nakon što su pogubili hrpetinu procesa protiv kojekakvih zločinačkih skupina, gospoda iz DORH-a su namjerili glancati svoj ugled na jednom drskom šestogodišnjem “krimimnalcu”, koji se otima njihovom nadzoru

DORH protupravno provodi ‘fishing expedition

DORH se pritom, u svojem postupanju, upustio u nešto što je pravno nedopustivo, pače strogo zabranjeno.  Nakon što je zatražio da mu Centar dostavi “žurno izvješće o obiteljskim prilikama djeteta”, DORH posve neprimjereno, i prije nego li je to izvješće dobio, nalaže Centru da razmotri “potrebu poduzimanja neke od mjera obiteljsko-pravne zaštite, kako bi se zaštitili interesi djeteta R.M.A.” Dakle, prije nego li je utvrđeno postojanje bilo kakvog kažnjivog djela, a, napose, prije nego li bi takvo djelo sankcionirao sud, Dorh nalaže razmatranje “potrebe poduzimanja mjera”.

Kao prvo, to nije ni posao ni pravo DORH-a! Dorh nema pravo ni nalagati, ni predlagati, ni sugerirati poduzimanje takvih mjera, kao što nema ni nikakve ovlasti nametati socijalnoj službi takve mjere. Centar je samostalan i autonoman u svojem djelokrugu rada. Dorh mu nije nadređen. I Hrvatska nije policijska država! Dorh ima pravo samo predlagati pred sudom sankcije, odn. kazne, za počinitelje kažnjivih djela. I dokazivati počinjenje istih.

Drugo, DORH ne smije ‘nabadati’, pokretati postupak i otvarati istragu bez barem osnovane sumnje na počinjenje sasvim određenog djela, propisanog zakonom. Dorh ne smije ići u akciju nasumce s tezom “…pa nešto će se već naći”. Upravo na taj način je Dorh krenuo u napad na obitelj Božidara Alića. Nigdje u svojim obraćanjima i zahtjevima prema drugim institucijama Dorh se nije pozvao na zakonske odredbe, odn. na konkretno djelo iz Kaznenog zakona, zbog kojega pokreće postupak. Ali Dorh nije sanitarna inspekcija. Postupak/istraga se mora temeljiti na osnovanoj sumnji na počinjenje konkretnog kaznenog djela, i ta sumnja mora postojati i prije započinjanja postupka.

Koje kazneno djelo je bilo povod da DORH zalazi ‘u utrobu’ Božidaru Aliću, da mu pretresa obitelj i da mu invazivnim metodama traži ‘bubrežne kamence’? Umjesto kaznenog djela, (koje ovdje ne postoji), Dorh ide na političku ‘odmazdu’, i to preko djeteta kao najranjivije karike obiteljske zajednice. Bez specificiranja djela zbog kojeg pokreće postupak Dorh ulazi u opći nadzor obiteljskog života. Bez ikakvih indikacija i saznanja o razvojnim poteškoćama, od Dječjeg vrtića je zatraženo izvješće “da li su uočeni elementi koji bi ukazivali na neprimjereno odgojno postupanje roditelja u odnosu na mlt. R.M.A.?

Slično je postupao i Haški sud, koji je najprije zahtijevao izručenje hrvatskih ratnika a onda je, preko svojih adlatusa, u Hrvatskoj prikupljao ‘dokaze’ o krivnji, kako bi opravdao već skicirane političke optužnice. “Nije zakonita pretraga koja je započeta bez osnovane sumnje, čak i ako su njeni rezultati naknadno doveli do uvjerenja ili sumnje da je počinjeno kazneno djelo (zabrana tzv. fishing expeditions)”. (Tako je svojedobno pisao Ivo Josipović, dr. sc. u stručnom članku o izvidnim mjerama, zajedno s dr. iur. Ileanom Vinja). Radi se o načelu koje u anglosaksonskom pravu počesto nalazimo kao fishing interrogatory, i koje zabranjuje nešto što bismo, ovaj čas, mogli opisno nazvati pecajuća istraga. Kršeći takva načela, i reagirajući pavlovljevim refleksom na bezazlene iskaze domoljublja, DORH se svodi na politikantski servis za zadovoljavanje neurotičnih ispada i za smirivanje histerije kojekakvih parazitskih udruga koje se poduzetnički bave dizanjem moralne panike.

Gospodo iz Dorha, Hrvatska nije policijska država!

Juriš institucija na obitelj Alić neslavno je propao jer se uskoro pokazalo da su Dorhova naklapanja o razvojnim poteškoćama mlt. R.M.A. obične budalaštine. U izvješću odgojnih ustanova iznijete su ocjene koje uvjerljivo svjedoče o požrtvovanoj brizi roditelja za odgoj, odrastanje i općenito za interese njihova maloljetnog djeteta. “Dječak ima primjereno razvijene emocionalne i socijalne vještine… ostvaruje kvalitetnu komunikaciju u igri i u druženju… ostvaruje bliska prijateljstva… otvoreno i slobodno izražava svoje potrebe… u situacijama frustracije ponaša se na socijalno prihvatljiv način primjeren djetetovoj dobi… dolazi uredan i primjereno odjeven… ima topao odnos s roditeljimja, bez teškoće se odvaja od njih i s veseljem ih iščekuje…

Izvješća su potvrdila i odgovorno roditeljstvo: “Oba roditelja dovode i odvode dijete iz vrtića, češće otac… s odgojiteljima uglavnom ostvaruju dobru suradnju pri svakodnevnom kontaktu, pokazuju interes za svakodnevnicu djetetovog života u vrtićkoj skupini… redovito se informiraju i adekvatno odgovaraju na dobivene informacije…”. Veliko je pitanje kako bi stvar završila da su izvješća o razvoju mlt. R.M.A. bila imalo sporna. Ovako je Centar za socijalnu skrb morao poslati DORH-u nedvosmislen odgovor i mišljenje da “interesi i odgoj mlt. R.M.A. nisu ugroženi”.

Ipak, roditelji Alić su se prošlog tjedna u Centru Trnje morali zapisničkim izjavama usprotiviti da se njihovu sinu imenuje poseban skrbnik. Tamo su upoznati “da je Centar pozvan od strane Općinskog državnog odvjetništva u Zagrebu da se imenuje posebnog skrbnika njihovom sinu”. Gospoda iz Dorha, očito, ne razumiju granice svojih ovlasti.

Pupovac progonitelj – simptom socijalne shizofrenije

Roditelji Alić su tek u Centru saznali i za opskurnu pozadinu svojih nevolja. Upoznati su s kaznenom prijavom, koju je 2. studenoga 2016. g., putem odvjetnice Line Budak, podnijelo Srpsko narodno vijeće i Milorad Pupovac.

To im je postalo jasno nakon uručenja Rješenja kojim je “Općinsko državno odvjetništvo u Zagrebu, po zamjenici općinske državne odvjetnice za mladež Aniti Kalajžić, odbacilo kaznenu prijavu u kaznenom predmetu protiv osumnjičenog Božidara Alića,

– zbog kaznenog djela povrede djetetovih prava… (177/2);
– zbog kaznenog djela povrede privatnosti djeteta… (178/1) i
– zbog kaznenog djela javnog poticanja na nasilje i mržnju (325/1,4)”.

Iz odbačaja prijave je razvidno da su se Pupovčevi inkvizitori iz Srpskog narodnog vijeća zapravo s prilično kašnjenja prisjetili “kako je osum. Božidar Alić dana 02. svibnja 2015. u Zagrebu, u svojstvu oca malodobnog R.M.A., putem interneta objavio video-snimku svog djeteta pod nazivom ‘Božidar Alić: Poruka mog petogodišnjeg sina!’, na kojoj snimci njegov sin govori: ‘Srbi su zločesti, Hrvati su dobri!’, koju snimku je do danas vidjelo nekoliko tisuća ljudi, a koja snimka je još uvijek dostupna, na koji način je dijete navodio na ponašanje koje je štetno za njegov razvoj, te je protivno propisima objavio djetetovu fotografiju i otkrio identitet djeteta, što je kod djeteta izazvalo uznemirenost, porugu vršnjaka i drugih osoba ili je na drugi način ugrozilo dobrobit djeteta… te je javno poticao ili javnosti učinio dostupnom video-snimku kojom se poziva na mržnju usmjerenu prema skupini ljudi ili pripadnika skupine zbog njihove nacionalne ili etničke pripadnosti”.

Dakle, tata krši prava svojega djeteta, ali – Mile će to časkom da sredi. Kad Milorad Pupovac počne brinuti o povredi prava vašega djeteta, o povredi njegove privatnosti – onda znate da ste daleko dogurali. Odsad će jedna od gorih kletvi u Hrvatskoj biti: Dabogda ti Pupovac brinuo o dobrobiti djeteta!No ipak, usprkos zloporabi institucija, nije uspjela njegova namjera da Božidaru Aliću otme dijete.

Pupovac očito ima opsesivnu potrebu i vjeru da je baš on kriterij i mjerilo javnog morala, političke podobnosti i odgojne represije, da je upravo on pozvan prosvjetljavati hrvatsko društvo, biti dežurna tužibaba, sudac i dželat. Stoljeće privilegija i političke protežiranosti očito je ostavilo traga i na ovom pripadniku ‘nebeskog naroda’. Dok se sa svojom klijentelističkom, etnobiznismenskom klikom, mimo svih demokratskih standarda, ukotvio u hrvatskoj vlasti, dok zaziva zapošljavanje u javnim tvrtkama po nacionalnom ključu, dok (o našem trošku!), pljuje po državi, po hrvatskom narodu i po njegovim vrijednostima i dok sve to bezobrazno naziva satirom, on opet patetično, (ah, tako poznato!), dreči o ugroženosti. I to od petogodišnjeg djeteta.

DORH ili nepodnošljiva lakoća moralne prodike

Pravno razmatranje ove prijave bilo bi posve besmisleno i daleko bi nas odvelo. O pravnim obilježjima prijave i o njenim pravničkim dometima najviše govori činjenica da je – odbačena. Više nego opravdano! Treba samo reći da je u pitanju drastičan slučaj socijalne i politikantske shizofrenije. Čista manipulacija povampirenog uma. ‘Protivno propisima objavio djetetovu fotografiju’… Nije navedeno kojim propisima – jer takvih nema. Uznermirenost djeteta… poruga vršnjaka… štetno za razvoj… ugrožena dobrobit… Trice i kučine. Ne može se, u demokratskom društvu, u ime lažne političke korektnost i zbog očuvanja privilegija jedne političke kaste, zabraniti sloboda izražavanja.

Doista, nisu svi Srbi zločesti, ali sudeći po Pupovcu, to se ne bi reklo. On, kao udionik hrvatske vlasti, proslavlja hrvatske državne blagdane u okupiranom hrvatskom Zemunu, on dovlači srbijanske ministre, koji kade nad praznim jamama i oblajavaju našeg svetca, on ugošćuje četničke emisare koji u Novinarskom domu prijete ‘svim raspoloživim sredstvima’, on u ratnim godinama obilazi četničke pobunjenike… Nitko razuman ne vjeruje da su svi Srbi zločesti. Ali, kad su već dobri, neka barem oni dobri vrate Šarengradske ade, opljačkana kulturna dobra, ratnu filmoteku i državni arhiv, neka plate ratnu odštetu, neka se pokaju i neka zatraže oprost za sve grozne zločine koje su u proteklih stotinu godina počinili nad hrvatskim narodom.

Valja još na kraju reći da je Dorh u svojem odbačaju još jednom prešao svoje ovlasti i zakonom utvrđen opseg svojeg mandata. Umjesto da se drži propisa Dorh se upušta u preodgajanje, moraliziranje, poučavanje i dociranje. Potpuno je nedopustivo da Dorh mimo meritorne odluke i izvan zakonskih okvira poučava osumnjičenika. Dorh nije savjetodavno tijelo i svjetonazorska apoteka. Nakon utvrđenja da nema kaznenog djela, svaka daljnja ovlast Dorha tu prestaje. Posve je neprimjerena tvrdnja da je “takvo izlaganje djeteta neprimjereno i od istih bi se otac Božidar Alić trebao suzdržavati, te je svakako potrebno, putem nadležnog Centra za socijalnu skrb, putem raspoloživih mjera obiteljske pravne zaštite djeteta, na Božidara Alića utjecati da se suzdrži od takvih nepotrebnih i neprimjerenih izlaganja djeteta u medijima”. Čak ako je takav stav ispravan, čak ako ga je sasvim moguće zamisliti kao stav sustava i službi socijalne skrbi, on je u postupanju Dorha nedopustiv i predstavlja grub nasrtaj na autonomiju osobe, pače povredu prava osobnosti. Naročito zato što u nastavku piše da nakon “detaljne analize, ne proizlazi da bi opisano postupanje predstavljalo ugrozu djeteta na način da bi zahtijevalo kazneno-pravnu akciju”.

Takvo moraliziranje zvuči kao loša isprika Pupovčevim inkvizitorima, iako sumnjamo da će to udobrovoljiti sveprisutnog Milentija, nakon ovako brutalnog pravnog poraza.

Božidar Alić: Druže Pupovac, niste mi uspjeli uništiti obitelj

Druže Pupovac, ne možete i nikada ne ćete po svojem četničkom modelu ‘prevaspitati’ našu voljenu Hrvatsku. Ne, na način kako nastupate i u Hrvatskom državnom saboru u ime svojeg aboliranog četničkog kluba. “Za Dom sveti – spremni mrijeti” jest puni izričaj našega prastarog hrvatskog domoljubnog pozdrava. Od stoljeća sedmog kad se zavjerismo Petrovoj pećini i papi Agatonu, svojevoljno prihvaćajući Kristov nauk. Zarekosmo se tada da nećemo nikada ratovati na tuđoj zemlji, nego samo braniti svoj Dom.

Mogu svakako mirne duše ustvrditi da je vaš brat časniji, čestitiji i dosljedniji od vas. On se kao četnik otvoreno borio protiv nezavisne hrvatske države, za razliku od vas koji je pokušavate mijesiti po svojim, lažima ispunjenim, bizantinskim pravilima. To vam možda uspijeva na vašem fakultetu, u vašim polupismenim i petparačkim Novostima, ili u malom kružoku kreatura koje sebe nazivaju antifašistima. S mojim djetetom nećete tako. Na vašu veliku žalost, fašizma u Hrvatskoj nema, niti ga je ikada bilo.

Nakon svih zala koja smo prošli, s nekima vama sličnima, što uopće očekujete od mojeg tada petogodišnjeg sina, sina branitelja iz hrvatskoga obrambenog Domovinskog rata, nego da kaže ‘Srbi su zločesti, Hrvati su dobri’. Kada biste mogli, vi biste njegove roditelje i danas strijeljali. Njemu biste nadjenuli neko prikladnije ime, recimo Jovan ili Porfirije, izmjestili ga u neki dom ili ubožnicu… I mali Hrvat bi uskoro govorio ekavicom i pisao ćirilicom. Sudeći po vašoj obrani Tita i Partije, po vašem aboliranom četničkom klubu, a napose sudeći po vašem bratu, ne dvojim da biste bili u stanju i ubijati.

Izlišno je nabrajati, ali dokazali ste svoju mržnju prema svemu hrvatskome. Govoreći nekidan na HTV-u o kanonizaciji našeg kardinala, koji je nama Hrvatima već odavno svet, tresli ste se kao četnički vibrator. Vi, kao osvjedočeni ateist, zdušno zagovarate Srpsku pravoslavnu crkvu, a mi se prisjećamo devedesetih, kad je ista ta SPC s Cvjetnoga trga najavljivala krvavi Uskrs, kojeg uskoro i ostvariste. Progonite moje dijete i hoćete ga oteti roditeljima, a zbog našeg plemenitog i povijesnog domoljubnog pozdrava. No, ne smeta vam što usred Zagreba stoluje velikodostojnik SPC-a koji umilno poje u slavu četničkog koljača s Dinare, ne smeta vam što gudi pjesme u kojima se poziva na klanje Hrvata.

Mnogi moji prijatelji Srbi, a i moji suborci Srbi, vas se stide i gadite im se. Jadan li je danas Srbin kojem je ‘portparol’ Milorad Pupovac.

Pupovče, niste mi uspjeli oteti sina i uništiti nam obitelj. Na moju veliku sreću, a na vašu tugu i jad DORH je odbacio takvu vašu priglupost. Ličite mi (dobrodušno govoreći) na Don Kihota u jurišu na vjetrenjače. Moja Sanda i ja ćemo i nadalje odgajati našeg sina u domoljubnom duhu, čuvajući naš prastari pozdrav ‘Za Dom spremni!’

Vjekoslav Magaš/Hrvatski Tjednik/Kamenjar.com
Prethodni članakProslava Prvog i Drugog srbskog ustanka
Sljedeći članakŠto se u Srbu dogodilo 27. srpnja 1941. godine (video)
Hrvatski državotvorni i suverenistički djelatnik od 1971. godine Urednik emigrantskog "Hrvatskog tjednika" 1980-1990. Pročelnik za promičbu HDP-a od osnutka do 1991. Inicijator Projekta Velebit 2016. i urednik portala projektvelebit.com.