svetac i zločinac (10)
KOMUNIZAM U HRVATSKOJ PRESPORO UMIRE

Ogled o sudaru zagrebačkoga nadbiskupa i jugoslavenskoga maršala (1937. – 2017.)

0
211

 

Blaženi mučenik Alojzije Stepinac osudio je sve totalitarizme s kojima se suočio. Stoga se rad Plenkovićeva Vijeća može ravnati njegovim primjerom. Prerane smrti Stepinca je koštalo stajalište o komunističkom totalitarizmu za kojega je kazao: „Komunizam je utjelovljena laž. Komunizam se od laži rodio, od laži živi, i od laži će umrijeti“.

Mučno razdoblje posljednjih sedamnaest godina možda bi moglo završiti rezultatima rada vladinoga „Vijeća za suočavanje s posljedicama vladavine nedemokratskih režima od Drugog svjetskog rata do proglašenja neovisnosti“ utemeljenoga 2017. Predsjednik vlade Andrej Plenković potpisao je Odluku o osnivanju Vijeća kojemu je zadaća „izrada sveobuhvatnih preporuka usmjerenih na suočavanje s prošlošću; preporuka pravnog reguliranja uporabe i isticanja obilježja, znamenja i simbola nedemokratskih režima“. Neshvatljivo je, međutim, što u Vijeće nije imenovan nijedan stručnjak koji se znanstveno bavi Stepinčevom pozitivnom ulogom u razdoblju tri totalitarizma – velikosrpskom, fašističkom i komunističkom, dok su u članstvo Vijeća imenovani deklarirani titoisti, jugoslaveni, krivotvoritelji…

Stepinac: Komunizam je utjelovljena laž

Kakve preporuke hrvatskome narodu može dati član vijeća Antun Vujić? On je imao prigodu suočiti se s prošlošću kad je pisao i uređivao Opću i nacionalnu enciklopediju sredinom prošloga desetljeća u kojoj je izostavio sve što bi na tragu europskih standarda moglo osvijetliti totalitarni karakter komunizma, Tita i Partije. Ili Nataša Jovičić poznata po tomu što se je tijekom njezina ravnanja Javnom ustanovom Spomen područje Jasenovac, na popisu jasenovačkih žrtava pronašlo ljudi koji su preminuli prije ili poslije rada logora, ljudi koji nikad nisu bili u Jasenovcu, ljudi koji su preminuli prirodnom smrću daleko od logora? Kakve će preporuke u Plenkovićevom vijeću zagovarati Ivo Goldstein poznat po tome što u hrvatskom veleposlanstvu u Parizu ističe fotografiju Maršala Jugoslavije? Ili, Nenad Zakošek, jedan od ključnih ljudi Ujedinjene jugoslavenske demokratske inicijative, čije je geslo bilo „Jugoslavija ili rat“? Predsjednik Vijeća je onkolog, akademik Zvonko Kusić, predsjednik HAZU, koja se nije odrekla počasnoga članstva Maršala Jugoslavije. U Vijeće nije imenovan cijeli niz znanstvenika, koji se profesionalno bave velikosrpskim i komunističkim totalitarizmom, niti itko od preživjelih žrtava komunističkoga totalitarizma.

Nad Hrvatskom, dakle, snažnije lebdi lex Tito, nepisani zakon CK SKJ o zaštiti lika i djela Maršala Jugoslavije, negoli europske rezolucije o potrebi osude svih totalitarizama. U nas je fašizam osuđen, ali velikosrpstvo i komunizam nisu. Štoviše, obnavljaju im se spomenici, poput onoga u Srbu.

Blaženi mučenik Alojzije Stepinac osudio je sve totalitarizme s kojima se suočio. Stoga se rad Plenkovićeva Vijeća može ravnati njegovim primjerom. Prerane smrti Stepinca je koštalo stajalište o komunističkom totalitarizmu za kojega je kazao: „Komunizam je utjelovljena laž. Komunizam se od laži rodio, od laži živi, i od laži će umrijeti“.

Žilavi ostatci Titova intelektualnog proletarijata

Komunizam u Hrvatskoj umire presporo, a velikosrpstvo se obnavlja hrvatskim proračunom. Zbog toga će se borba za istinu o hrvatskom blaženom mučeniku kardinalu Alojziju Stepincu i jugoslavenskome maršalu Josipu Brozu Titu nastaviti do daljnjega. Ona je dio mukotrpnoga, ali neophodnoga suočavanja s prošlošću i ispravljanja iskrivljene slike nametnute partijske interpretacije povijesti. Sve odluke o progonu Katoličke crkve, odnosima s Vatikanom i suđenju Stepincu donošene su u dogovoru s Maršalom Jugoslavije. Kad je u Rumi izjavio kako je došlo vrijeme da se prestane s nasiljem prema svećenstvu, ono je odmah prestalo. Zločin je trajao dokle je Tito htio. I kasnija normalizacija odnosa s Vatikanom trebala mu je poslužiti kako bi ojačao poziciju i ugled u pokretu nesvrstanih.

Titov se režim brutalno obračunao s građanskom inteligencijom, brzo i efikasno sasjekao ju je u korijenu. Poslije 8. svibnja 1945., primjerice, od 330 ondašnjih novinara ubijeno je 38, doživotnu zabranu rada dobilo ih je stotinjak, u inozemstvo je otišao 131, 45 novinara promijenilo je profesiju, samo 27 dobilo je novinarsku licencu. Antifašističke očnjake „oslobođenja“ osjetilo je 90 posto novinarskoga kadra! Novi obračun uslijedio je poslije 1971. kad je na crnim listama završilo oko 170 novinara, da bi u agresiji na Hrvatsku do studenoga 1991. bilo ubijeno 18 i ranjeno 23 novinara. Postavlja se pitanje tko je popunio mjesto sustavno uništavane građanske inteligencije.

Tito je stvarao novoga čovjeka i novo društvo. Jedan od proizvoda bio je i intelektualni proletarijat s ugrađenom autocenzurom, ali uvijek spreman prokazati i napasti, optužiti i osuditi izmišljene, stvarne ili potencijalne neprijatelje naroda, Tita, Partije, Jugoslavije i tekovina revolucije. Djelujući prema neistomišljenicima kao vučji čopor, a prema Hrvatskoj kao nepoželjnoj i trajno sumnjivoj državi i danas prepoznajemo plodove rada Titova i Rankovićeva intelektualnoga proletarijata.

Pretvaranje Hrvata u objekte bez duše, mozga i spola

Pretvaranje Hrvata u objekte bez duše, mozga i spola
Dovoljno je zaviriti u novinske članke Drage Hedla, Jurice Pavičića, Miljenka Jergovića, Ante Tomića, Branimira Pofuka… i doživjeti dosege jugoslavenske duše i pameti Vladimira Čerine. Ili u tjednik Novosti koji pod patronatom Milorada Pupovca u 21. stoljeću nastavlja najbolje dionice Srbobrana – do istrage naše ili vaše. Ili pak u stajališta povjesničara s hrvatskih sveučilišta poput Jakovine, Klasića, Markovine – iz kojih proizlazi da Tito, Partija i Jugoslavija žive vječno. Ili pak u hrvatskim novcem sufinanciranu knjigu Jezik i nacionalizam Snježane Kordić koja tvrdi da hrvatski jezik ne postoji. Ili u uratke starih oznaša, poput Josipa Manolića, koji u knjizi „Politika i domovina. Moja borba za suverenu i socijalnu Hrvatsku“ muti istinu o zatočeničkim danima blaženoga mučenika Alojzija Stepinca. Ili pak slušati političare koji nas uvjeravaju kako je potrebno „zaboraviti prošlost i okrenuti se budućnosti“. Budućnosti, međutim, nema bez istine o prošlosti.

Dovoljno je zaviriti u novinske članke Drage Hedla, Jurice Pavičića, Miljenka Jergovića, Ante Tomića, Branimira Pofuka… i doživjeti dosege jugoslavenske duše i pameti Vladimira Čerine. Ili u tjednik Novosti koji pod patronatom Milorada Pupovca u 21. stoljeću nastavlja najbolje dionice Srbobrana – do istrage naše ili vaše. Ili pak u stajališta povjesničara s hrvatskih sveučilišta poput Jakovine, Klasića, Markovine – iz kojih proizlazi da Tito, Partija i Jugoslavija žive vječno. Ili pak u hrvatskim novcem sufinanciranu knjigu Jezik i nacionalizam Snježane Kordić koja tvrdi da hrvatski jezik ne postoji. Ili u uratke starih oznaša, poput Josipa Manolića, koji u knjizi „Politika i domovina. Moja borba za suverenu i socijalnu Hrvatsku“ muti istinu o zatočeničkim danima blaženoga mučenika Alojzija Stepinca. Ili pak slušati političare koji nas uvjeravaju kako je potrebno „zaboraviti prošlost i okrenuti se budućnosti“. Budućnosti, međutim, nema bez istine o prošlosti.

U neokomunističkoj praksi došlo se dotle da je bivši ministar znanosti, obrazovanja i športa Željko Jovanović, kroz obrazovni sustav metodama kulturne revolucije pokušao provesti preodgoj djece i mladeži. I on bi, kao i Tito, stvarao novoga čovjeka s pripadajućim intelektualnim proletarijatom političke korektnosti bez vlastite duše i mozga, a čini se i spola.

Santo subito!

Stoga je na poticaj Slavka Goldsteina Jovanović obračunao i s hrvatskim jezikom, najboljim jamcem opstanka hrvatske duše i mozga. Ukinuo je Vijeće za normu hrvatskoga standardnoga jezika i pokrenuo pisanje novoga pronovosadskoga pravopisa, što je struka nazvala nasiljem i „krpeži“. Zbog kritike Goldstein – Jovanović – Jozićeva pravopisa dr. sc. Nataša Bašić završila je na sudu. Istina, s oslobađajućom presudom, umjesto s očekivanom „u ime naroda“ s parolom „Smrt fašizmu, sloboda narodu“.

Hrvati u Titu, dakle, nemaju nikakav trajan oslonac. On je krivi orijentir i zalog nesagledivih zabluda. Hrvati u Stepincu imaju „čvrst oslonac, ispravan orijentir i zalog nade“. Za ozbiljno suočavanje s prošlošću potrebno je svaku stvar, osobu i pojavu nazvati njezinim pravim imenom. Kad god završila borba za istinu o Titu i Stepincu, slijedom povijesnih činjenica ishod može biti, kao i istina, samo jedan: Tito je zločinac. Stepinac je svetac. Santo subito! (Kraj)

svetac i zločinac (9)

Popis osnovne literature

Akrap, Gordan – Kardinal Stepinac u dokumentima Gestapa i Ozn-e, Zagreb, 2016.
Artuković, Mato – Srbi u Hrvatskoj, Slavonski Brod, 2001.
Batelja, Juraj – Rivellijeva zavjera laži, Blaženi Alojzije Stepinac i Srpska Pravoslavna Crkva, Zagreb, 2015.
Batelja, Juraj – Svi narodi i rase potječu od Boga, Zagreb, 2016.
Benigar, Aleksa – Stepinac, Zagreb, 1993.
Besancon, Alain – Stoljeće zla, Zagreb, 2009.
Borovčak, Damir – Macelj 1945., Zagreb – Đurmanec, 2015.
Bošković, J. Ivan – Orjuna – ideologija i književnost, Zagreb, 2006.
Despot, Zvonimir i Tatić, Danijel – Ideja o velikoj Srbiji: od Ilije Garašanina do Tomislava Nikolića, Zagreb, 2012.
Dujmović, Tihomir – Hrvatske novinarske tragedije 1945 – 1995, Zagreb, 2017.
Ferenc, Mitja – Prikrito in očem zakrito, Celje, 2005.
Grahek-Ravančić, Martina – Bleiburg i križni put 1945., Zagreb, 2009.
Hebrang, Andrija – Zločini nad civilima u srpsko-crnogorskoj agresiji na Republiku Hrvatsku, Zagreb – Zadar, 2013.
Horvat, Josip – Ante Starčević, Zagreb, 1990.
Horvat, Joža i Štambuk, Zdenko – Dokumenti o protunarodnom radu i zločinima jednog dijela katoličkog klera, Zagreb, 1946., pretisak – Zagreb, 2008.
Hrvatski institut za povijest, podružnica Slavonski Brod – Partizanska i komunistička represija i zločini u Hrvatskoj 1944. – 1946., Slavonski Brod, 2006.
Hrvatski institut za povijest, podružnica Slavonski Brod – Partizanska i komunistička represija i zločini u Hrvatskoj 1944. – 1946., Dokumenti, Slavonski Brod, 2005.
Hrvatski leksikografski zavod – Enciklopedija Hrvatskog zagorja, Zagreb, 2017.
Jelčić, Dubravko – 100 krvavih godina, Zagreb, 2004.
Jurčević, Josip – Bleiburg, Zagreb, 2005.
Komisija Vlade Republike Slovenije – Prikrita grobišta, Izvješće komisije Vlade Republike Slovenije za rješavanje pitanja skrivenih grobišta 2005.-2008., Sarajevo, 2010.
Košutić, Ivan – 49 mjeseci NDH, Zagreb, 1997.
Krleža, Miroslav – Krleža o Titu, Sarajevo – Zagreb, 1980.
Kujundžić, Nedjeljko – Hrvati u stoljeću smrti, Zagreb, 2000.
Matković, Hrvoje – Povijest Jugoslavije, Zagreb, 2003.
Pavličević, Dragutin – Povijest Hrvatske, Zagreb, 2002.
Pečarić, Josip – Srpski mit o Jasenovcu, Zagreb, 1998.
Požar, Petar – Hrvatska pravoslavna crkva u prošlosti i budućnosti, Zagreb, 1996.
Sagrak, Darko – Nezavisna država Hrvatska prijepori i mitovi, Zagreb, MMX
Samardžija, Marko – Hrvatski jezik i pravopis od ujedinjenja do kraja Banovine Hrvatske (1918. – 1941.)
Samardžija, Marko – Hrvatski jezik, pravopis i jezična politika u NDH, Zagreb, 2008.
Simić, Pero – Tito fenomen stoljeća, Zagreb, 2009.
Starčević, Ante – Djela dra Ante Starčevića, pretisak, Varaždin, 1995.
Štefan, Ljubica – Istinom i činjenicama za Hrvatsku, Zagreb, 1999.
Štefan, Ljubica – Stepinac i Židov, Zagreb, 1998.
Tomić, Celestin, Moć pisane riječi – blaženi Alojzije Stepinac i katolički mediji, Zagreb, 2006.
Trkmić, Vladimir – Prilozi za povijest župe sv. Vida, Brdovec, 2010.
Tuđman, Franjo – Bespuća, Zagreb, 1989.
Tuđman, Franjo – Hrvatska u monarhističkoj Jugoslaviji (1-2), Zagreb, 1993.
Više autora – Drug Tito, Zagreb – Rijeka – Ljubljana, 1981.
Više autora – Enciklopedija hrvatske povijesti i kulture, Zagreb, 1980.
Više autora – Hrvatska između slobode i jugoslavenstva, Zagreb, 2009.
Više autora – Izvori velikosrpske agresije, Zagreb, 1991.
Više autora – Jugoslavija za pobedu i slobodu 1941 – 1945, Beograd, 1985.
Više autora – Naš Tito, prerađeno i dopunjeno izdanje, Zagreb – Rijeka, 1982.
Više autora – Opća i nacionalna enciklopedija u 20 knjiga, Zagreb, 2005.
Više autora – Tito – SKJ – samoupravni socijalizam, Zagreb, 1975.
Više autora – Zaprešić, monografija, Zaprešić, 2015.
Više autora – Nadbiskup Stepinac i Srbi u Hrvatskoj u kontekstu Drugoga svjetskog rata i poraća, Zagreb, 2016.
Više autora – Znameniti i zaslužni Hrvati 925. – 1925., pretisak, Zagreb, 1990.
Vodušek-Starič, Jera – Kako su komunisti osvojili vlast 1944.-1946., Zagreb, 2006.
Vuković, Tomislav – Drugačija povijest, Zagreb, 2012.
Vuković, Tomislav – Kako je nastao mit, Zagreb, 2016.

Komentari