Tomislav Jonjić: Odesa nas uči

U teritorijalnome pogledu je za nas jugoslavenska bilanca katastrofalna, ma što nam govorili profesionalni antifašisti; u političkome i moralnom je još tragičnija, jer smo pretvoreni u predgrađe jedne kasabe, potom demografski, gospodarski, moralno i kulturno desetkovani do te mjere da se ne ćemo oporaviti još desetljećima.

Izlaganje dr. sc. Tomislava Jonjića na predstavljanju knjige “100. obljetnica pravaške saborske interpelacije 1918. – 2018. Grozote u Odesi 1916. – 1917.”

U jednome leksikonskom priručniku što ga je prije tri godine, 2015., usred Zagreba objavio Leksikografski zavod Miroslava Krleže, u sklopu jedne natuknice koja se bavi sukobom hrvatske i jugoslavenske ideje uoči Prvoga svjetskoga rata, spominje se da je “kasnija (…) historiografija retrospektivno vidjela jugoslavensku ideju i hrvatsko-srpsku suradnju kao realnu i nužnu…”[1]

Nažalost, ne može se reći da je autor natuknice krivo opisao zaključke onoga što naziva “kasnijom historiografijom”, ali je pritom, opet nažalost, propustio precizirati da se ne radi samo o jugoslavenskoj, nego i postjugoslavenskoj historiografiji, dakle i onome što se danas formalno naziva hrvatskom historiografijom, hrvatskom – iako je još uvijek do pasa u jugoslavenskoj kaljuži.

K tome, ne može se reći da je autor – čije ime u ovome kontekstu nije ni bitno, baš zato što nije usamljeno – pritom bio osobito originalan.

Njegova će misao prije biti prežvakavanje općepoznatoga: jer nemali broj ne samo jugoslavenskih, nego i hrvatskih povjesničara, uključujući i one koji ne očekuju niti traže da ih se pripusti na nehrvatske, ponekad i protuhrvatske jasle, i danas, kad Jugoslavije nema skoro tri desetljeća, uvjerava nas da je zalaganje za samostalnu Hrvatsku, ili bar za trijalističko preuređenje Austro-Ugarske i 1903. i 1908. i 1917./18. značilo izdaju, a da je Jugoslavija za nas bila spas, jer da je zadržala na okupu hrvatske zemlje koje bi inače, prema tom tumačenju, bile podijeljene između Italije i Srbije, dijelom i Mađarske.

Za potrebe te doskočice koja ima jasnu i zlokobnu jugoslavensku aromu, prešućuje se da jugoslavenska država nije značila ni spas niti očuvanje hrvatskih zemalja na okupu, jer su izvan nje ostali Istra bez dijela kastavskoga kotara, Zadar s okolicom, neki kvarnerski i dalmatinski otoci, a onda i Rijeka s okolicom, postavši nekoliko godina kasnije sastavnim dijelom Kraljevine Italije.

K tome su one hrvatske zemlje koje su ušle u Jugoslaviju – kako se onda govorilo – uskoro razbijene i parcelirane, a mi smo se više od dva desetljeća borili (stotine i stotine glava je palo za to!) da dokažemo jednu naizgled banalnu činjenicu: da smo Hrvati i da Hrvati kanimo ostati.

U teritorijalnome pogledu je za nas jugoslavenska bilanca katastrofalna, ma što nam govorili profesionalni antifašisti; u političkome i moralnom je još tragičnija, jer smo pretvoreni u predgrađe jedne kasabe, potom demografski, gospodarski, moralno i kulturno desetkovani do te mjere da se ne ćemo oporaviti još desetljećima.

A ipak se za potrebe doskočice o nužnosti suradnje sa Srbima, o pozitivnim plodovima jugoslavenstva, nikad i nigdje nije plaćenicima, a kamoli kvislinzima nazvalo one koji su – poput Ive Vojnovića, Tina Ujevića ili Milana Marjanovića – primali novčane potpore iz javnih, a još više iz tajnih fondova srpske vlade i njezinih ekspozitura, što diplomatskih, a što terorističkih (ukoliko je u tom pogledu uopće bilo jasne razlike).

U duhu te misaone škole, hrvatskome uhu još i danas normalno zvuče hvalospjevi koje je u ožujku 1912. u podnožju beogradskog spomenika knezu Mihajlu srpskoj vojsci ispjevao ushićeni Tin Ujević: Mi smo spašeni, jer su Srbija i srpska vojska uz nas!

Zato se stranim plaćenicima i kvislinzima nikad ne nazivaju oni koji su tu srpsku vojsku pozivali da nas oslobodi.

Ne časte se takvim atributima oni hrvatski potpisnici i zagovornici bezbrojnih teritorijalnih, političkih i gospodarskih žrtava na jugoslavenskom oltaru.

Kako je svojedobno, na početku Prvoga svjetskog rata, odlazeći u emigraciju kliknuo Frano Supilo: “Ili Jugoslavija ili ništa!” Jugoslaviju smo dobili, a ni činjenica da smo se od nje dva puta u krvi oslobađali, mnogima nije pomogla da shvate kako se nikada i nigdje – nikada i nigdje – Hrvatska nije mogla osloboditi Jugoslavijom i u ime Jugoslavije.

Jer, izdajicom i kvislingom se postaje kad se žrtva možda podnese u ime Hrvatske. A kad se ona podnosi u ime Jugoslavije, na jugoslavenskom oltaru, onda slijedi nagrada, onda se šakom i kapom dijele udžbeničke pohvale, nazivi naselja, ulica i trgova, javni spomenici i počasti najrazličitije vrste.

Jer, kako je svojedobno, na početku Prvoga svjetskog rata, odlazeći u emigraciju kliknuo Frano Supilo: “Ili Jugoslavija ili ništa!”

Jugoslaviju smo dobili, a ni činjenica da smo se od nje dva puta u krvi oslobađali, mnogima nije pomogla da shvate kako se nikada i nigdje – nikada i nigdje – Hrvatska nije mogla osloboditi Jugoslavijom i u ime Jugoslavije.

Jugoslavija je uvijek bila okupacija, jugoslavenska zastava na Markovu trgu uvijek i beziznimno simbol je našega ropstva.

A zašto je, ipak, i danas, 2018. godine, nemali dio naše stručne i naše laičke javnost spreman ne samo ravnodušno, nego i s odobravanjem primiti onu početnu leksikonsku konstataciju da je “kasnija (…) historiografija retrospektivno vidjela jugoslavensku ideju i hrvatsko-srpsku suradnju kao realnu i nužnu…”?

Jesu li ondašnji hrvatski političari i današnji hrvatski povjesničari do tog zaključka došli na temelju pogleda na povijesne zemljovide?

Jesu li iz njih uspjeli zaključiti ono što samo slijepac ne vidi: da su hrvatske narodne (i državne) granice na zapadu i na sjeveru praktično nedirnute više od jednog tisućljeća, dok one istočne stalno uzmiču, nikad drastičnije nego u doba prodora Osmanlija i u XX. stoljeću, u doba te tobože tako realne i nužne suradnje sa Srbima?

Nije li iz toga trebalo izvući zaključke onda, i zar ih ne treba izvući sada?

Zar su drugačije zaključke zazivala ona bezbrojna poricanja našega narodnog imena, našega postojanja i našega jezika?

Zar su drugačije zaključke nametale one zlokobne riječi Nikole Stojanovića o istrazi našoj ili vašoj iz 1902. godine?

Zar je drugačije sugerirao Stanoje Stanojević kad je u prosincu 1908. s naslovnice beogradske Politike poručio Hrvatima da će Srbi svojim mačevima pokazati Hrvatima čija je Bosna i Hercegovina, jer:

Jesmo li i danas išta od svega toga naučili, ili još i danas, kad sa zvonika zagrebačke katedrale vidimo granice srpske države i iz dana u dan slušamo prijetnje i uvrede, smatramo kako je hrvatsko-srpska suradnja realna i nužna?
Ili ipak treba kliknuti: Odesa docet, Odesa nas uči!

“Naše je pravo naša narodna snaga. A pravo naše narodne snage i pravo naših bajoneta biće važnije od vašeg prava, koje se može na kantar meriti. (…) Kada naša vojska i naš narod pođe u tu veliku svetu borbu, mi nećemo ići na tu veliku kasapnicu za to, da osvajamo zemlje ili da branimo svoja prava. Ne, mi ćemo poći u tu borbu da branimo život svoga naroda. Jer bez Bosne i Hercegovine nema života Srbiji i Crnoj Gori, nema života Srpskom Narodu. Jer Bosna i Hercegovina, to zapamtite dobro i Vi i Vaši gospodari, isto su za Srpski Narod što i Srbija i Crna Gora.”[2]

Zar tu “veliku kasapnicu” – koju smo od tada doživjeli ne jednom – nije nagovješćivala i Odesa?

I, na kraju, jesmo li i danas išta od svega toga naučili, ili još i danas, kad sa zvonika zagrebačke katedrale vidimo granice srpske države i iz dana u dan slušamo prijetnje i uvrede, smatramo kako je hrvatsko-srpska suradnja realna i nužna?

Ili ipak treba kliknuti: Odesa docet, Odesa nas uči!

[1] F. KOZINA, “Frank Josip”, LAGM, 2015., 114.

[2] Stanoje STANOJEVIĆ, “Otvoreno pismo g. dr. F. Šišiću, profesoru hrvatske istorije na zagrebačkom Univerzitetu”, Politika, br. 1761, Beograd, 10. XII. 1908. (julij. kalendar), 1., srp. ćir.

Izvor: hkv.hr