U teritorijalnome pogledu je za nas jugoslavenska bilanca katastrofalna, ma što nam govorili profesionalni antifašisti; u političkome i moralnom je još tragičnija, jer smo pretvoreni u predgrađe jedne kasabe, potom demografski, gospodarski, moralno i kulturno desetkovani do te mjere da se ne ćemo oporaviti još desetljećima.

Dr. sc. Tomislav Jonjić

Izlaganje dr. sc. Tomislava Jonjića na predstavljanju knjige “100. obljetnica pravaške saborske interpelacije 1918. – 2018. Grozote u Odesi 1916. – 1917.”


U jednome leksikonskom priručniku što ga je prije tri godine, 2015., usred Zagreba objavio Leksikografski zavod Miroslava Krleže, u sklopu jedne natuknice koja se bavi sukobom hrvatske i jugoslavenske ideje uoči Prvoga svjetskoga rata, spominje se da je “kasnija (…) historiografija retrospektivno vidjela jugoslavensku ideju i hrvatsko-srpsku suradnju kao realnu i nužnu…”[1]

Nažalost, ne može se reći da je autor natuknice krivo opisao zaključke onoga što naziva “kasnijom historiografijom”, ali je pritom, opet nažalost, propustio precizirati da se ne radi samo o jugoslavenskoj, nego i postjugoslavenskoj historiografiji, dakle i onome što se danas formalno naziva hrvatskom historiografijom, hrvatskom – iako je još uvijek do pasa u jugoslavenskoj kaljuži.

K tome, ne može se reći da je autor – čije ime u ovome kontekstu nije ni bitno, baš zato što nije usamljeno – pritom bio osobito originalan.

Njegova će misao prije biti prežvakavanje općepoznatoga: jer nemali broj ne samo jugoslavenskih, nego i hrvatskih povjesničara, uključujući i one koji ne očekuju niti traže da ih se pripusti na nehrvatske, ponekad i protuhrvatske jasle, i danas, kad Jugoslavije nema skoro tri desetljeća, uvjerava nas da je zalaganje za samostalnu Hrvatsku, ili bar za trijalističko preuređenje Austro-Ugarske i 1903. i 1908. i 1917./18. značilo izdaju, a da je Jugoslavija za nas bila spas, jer da je zadržala na okupu hrvatske zemlje koje bi inače, prema tom tumačenju, bile podijeljene između Italije i Srbije, dijelom i Mađarske.

Za potrebe te doskočice koja ima jasnu i zlokobnu jugoslavensku aromu, prešućuje se da jugoslavenska država nije značila ni spas niti očuvanje hrvatskih zemalja na okupu, jer su izvan nje ostali Istra bez dijela kastavskoga kotara, Zadar s okolicom, neki kvarnerski i dalmatinski otoci, a onda i Rijeka s okolicom, postavši nekoliko godina kasnije sastavnim dijelom Kraljevine Italije.

K tome su one hrvatske zemlje koje su ušle u Jugoslaviju – kako se onda govorilo – uskoro razbijene i parcelirane, a mi smo se više od dva desetljeća borili (stotine i stotine glava je palo za to!) da dokažemo jednu naizgled banalnu činjenicu: da smo Hrvati i da Hrvati kanimo ostati.

U teritorijalnome pogledu je za nas jugoslavenska bilanca katastrofalna, ma što nam govorili profesionalni antifašisti; u političkome i moralnom je još tragičnija, jer smo pretvoreni u predgrađe jedne kasabe, potom demografski, gospodarski, moralno i kulturno desetkovani do te mjere da se ne ćemo oporaviti još desetljećima.

A ipak se za potrebe doskočice o nužnosti suradnje sa Srbima, o pozitivnim plodovima jugoslavenstva, nikad i nigdje nije plaćenicima, a kamoli kvislinzima nazvalo one koji su – poput Ive Vojnovića, Tina Ujevića ili Milana Marjanovića – primali novčane potpore iz javnih, a još više iz tajnih fondova srpske vlade i njezinih ekspozitura, što diplomatskih, a što terorističkih (ukoliko je u tom pogledu uopće bilo jasne razlike).

U duhu te misaone škole, hrvatskome uhu još i danas normalno zvuče hvalospjevi koje je u ožujku 1912. u podnožju beogradskog spomenika knezu Mihajlu srpskoj vojsci ispjevao ushićeni Tin Ujević: Mi smo spašeni, jer su Srbija i srpska vojska uz nas!

Zato se stranim plaćenicima i kvislinzima nikad ne nazivaju oni koji su tu srpsku vojsku pozivali da nas oslobodi.

Ne časte se takvim atributima oni hrvatski potpisnici i zagovornici bezbrojnih teritorijalnih, političkih i gospodarskih žrtava na jugoslavenskom oltaru.

Kako je svojedobno, na početku Prvoga svjetskog rata, odlazeći u emigraciju kliknuo Frano Supilo: “Ili Jugoslavija ili ništa!” Jugoslaviju smo dobili, a ni činjenica da smo se od nje dva puta u krvi oslobađali, mnogima nije pomogla da shvate kako se nikada i nigdje – nikada i nigdje – Hrvatska nije mogla osloboditi Jugoslavijom i u ime Jugoslavije.

Jer, izdajicom i kvislingom se postaje kad se žrtva možda podnese u ime Hrvatske. A kad se ona podnosi u ime Jugoslavije, na jugoslavenskom oltaru, onda slijedi nagrada, onda se šakom i kapom dijele udžbeničke pohvale, nazivi naselja, ulica i trgova, javni spomenici i počasti najrazličitije vrste.

Jer, kako je svojedobno, na početku Prvoga svjetskog rata, odlazeći u emigraciju kliknuo Frano Supilo: “Ili Jugoslavija ili ništa!”

Jugoslaviju smo dobili, a ni činjenica da smo se od nje dva puta u krvi oslobađali, mnogima nije pomogla da shvate kako se nikada i nigdje – nikada i nigdje – Hrvatska nije mogla osloboditi Jugoslavijom i u ime Jugoslavije.

Jugoslavija je uvijek bila okupacija, jugoslavenska zastava na Markovu trgu uvijek i beziznimno simbol je našega ropstva.

A zašto je, ipak, i danas, 2018. godine, nemali dio naše stručne i naše laičke javnost spreman ne samo ravnodušno, nego i s odobravanjem primiti onu početnu leksikonsku konstataciju da je “kasnija (…) historiografija retrospektivno vidjela jugoslavensku ideju i hrvatsko-srpsku suradnju kao realnu i nužnu…”?

Jesu li ondašnji hrvatski političari i današnji hrvatski povjesničari do tog zaključka došli na temelju pogleda na povijesne zemljovide?

Jesu li iz njih uspjeli zaključiti ono što samo slijepac ne vidi: da su hrvatske narodne (i državne) granice na zapadu i na sjeveru praktično nedirnute više od jednog tisućljeća, dok one istočne stalno uzmiču, nikad drastičnije nego u doba prodora Osmanlija i u XX. stoljeću, u doba te tobože tako realne i nužne suradnje sa Srbima?

Nije li iz toga trebalo izvući zaključke onda, i zar ih ne treba izvući sada?

Zar su drugačije zaključke zazivala ona bezbrojna poricanja našega narodnog imena, našega postojanja i našega jezika?

Zar su drugačije zaključke nametale one zlokobne riječi Nikole Stojanovića o istrazi našoj ili vašoj iz 1902. godine?

Zar je drugačije sugerirao Stanoje Stanojević kad je u prosincu 1908. s naslovnice beogradske Politike poručio Hrvatima da će Srbi svojim mačevima pokazati Hrvatima čija je Bosna i Hercegovina, jer:

Jesmo li i danas išta od svega toga naučili, ili još i danas, kad sa zvonika zagrebačke katedrale vidimo granice srpske države i iz dana u dan slušamo prijetnje i uvrede, smatramo kako je hrvatsko-srpska suradnja realna i nužna?
Ili ipak treba kliknuti: Odesa docet, Odesa nas uči!

“Naše je pravo naša narodna snaga. A pravo naše narodne snage i pravo naših bajoneta biće važnije od vašeg prava, koje se može na kantar meriti. (…) Kada naša vojska i naš narod pođe u tu veliku svetu borbu, mi nećemo ići na tu veliku kasapnicu za to, da osvajamo zemlje ili da branimo svoja prava. Ne, mi ćemo poći u tu borbu da branimo život svoga naroda. Jer bez Bosne i Hercegovine nema života Srbiji i Crnoj Gori, nema života Srpskom Narodu. Jer Bosna i Hercegovina, to zapamtite dobro i Vi i Vaši gospodari, isto su za Srpski Narod što i Srbija i Crna Gora.”[2]

Zar tu “veliku kasapnicu” – koju smo od tada doživjeli ne jednom – nije nagovješćivala i Odesa?

I, na kraju, jesmo li i danas išta od svega toga naučili, ili još i danas, kad sa zvonika zagrebačke katedrale vidimo granice srpske države i iz dana u dan slušamo prijetnje i uvrede, smatramo kako je hrvatsko-srpska suradnja realna i nužna?

Ili ipak treba kliknuti: Odesa docet, Odesa nas uči!

[1] F. KOZINA, “Frank Josip”, LAGM, 2015., 114.
[2] Stanoje STANOJEVIĆ, “Otvoreno pismo g. dr. F. Šišiću, profesoru hrvatske istorije na zagrebačkom Univerzitetu”, Politika, br. 1761, Beograd, 10. XII. 1908. (julij. kalendar), 1., srp. ćir.

Izvor: hkv.hr

Prethodni članakOd Odese do Ovčare
Sljedeći članakPredstavljanje knjige Marka Ljubića
u Makarskoj, Metkoviću i Širokom Brijegu

1 KOMENTAR

  1. 1. Ne podnosim previše instrumenala koji ekstremno izopačuje jezik: nije Bog postade čovjekom nego Bog postade (koga ili što) čovjek! Jezik NDH je totalno bio bezvezan jer se nije mislilo iz jezika kao jezika nego da se razlikuje od čobanskog srpskog ili da se strogo drži lošeg naslijeđa. HR jezik treba radikalno reformirati ili preoblikovati da se na njemu može misliti. Korijenski koji se isto treba modificirati je temelj. Što se god spuštamo prema jugu su izopačeniji jezici. Srpski je drastično izopačeniji, bugarski još više do svahilija. Kakva rasa takav i jezik jer ništa nema izvan rase, a ona je tijelo+duša+duh!

    2. Autor nekoliko puta spominje Quislinga. Trebao bi znati kao netko tko se intezivno bavi 2 sv. ratom, da je Quisling doslovno HEROJ nad herojima i jedna od najvećih europskih sinova uz Adolfa Hitlera. Quisling je spasio 5 milijuna ukrajinske djece u Gladomoru kao britanski izaslanik u međunarodnoj pomoći. Dobio je najveći orden od zločinačke Imperije “Commander of the Order of the British Empire (CBE)”. I baš je tu u Ukrajini shvatio što je to judeo-boljševički režim i nije htio biti saveznik Chruchillu i nakon toga je od TVORNICE LAŽI BBC-a proglašen izdajnikom. (više u https://archive.org/details/TheSlayingOfAVikingTheEpicOfVidkunQuisling )

    3. HR vlasi nemaju promila svijesti o geopolitici dok Srbi već imaju desetke knjiga objavljene na tu temu od najozbiljnih stručnjaka iz geopolitike, geoekonomije i strategije. Srbija ima institute koji na tome rade. Plenković je sad poklonio stotine miljuna dolara internacionalnom židovstvu u slučaju Agrokora s čijim novcima se moglo kupiti sve okupatorske medije i fabricirati partije prema našim interesima i promijeniti hr. iz korijena. Ali nije. Hr danas kao i prije 100 god. vode amateri. Mi cijelo vrijeme gledamo šah između žido-globalista Kasparova i lokanih pijanaca koji uopće ne znaju tko je Kasparov niti ga prepoznaju i žive u iluziji da će da pobijediti. HR je za organiziranu Srbiju prelagan plijen! To je igra nekog tko misli 50 poteza unaprijed protiv nasuprot alkoholičaru koji ne zna za sebe. Svoj tubitak!

OSTAVI KOMENTAR

Please enter your comment!
Please enter your name here