O svemu tome ne bi uopće ne bi trebalo govoriti, samo kad “slučaj Merčep“ ne bi ukazivao na nešto drugo, odnosno, na nešto zanimljivije: Tomislav se Merčep, kojemu se tada sudilo zbog spomenute uloge u ratnim zločinima nad civilima u Pakračkoj poljani, u veljači 2015. pojavio kao pozvani uzvanik na inauguraciji predsjednice RH Kolinde Grabar-Kitarović, zbog čega se kasnije, kad on bude pravomoćno osuđen, raspravljalo o tome hoće li ga ta predsjednica, u skladu sa svojim ovlastima, pomilovati.
Ne znamo danas je li to naravno ili nije, ali KGK nije pomilovala Tomislava Merčepa, štoviše, ona je ukinula Ured za pomilovanja (ili kako se već zvao).. Što se dogodilo potom: novi predsjednik RH Zoran Milanović s njome se prešutno složio, odnosno tu instituciju predsjedničkoga pomilovanja demonstrativno – nije obnovio.
Nu, na kraju, eto sada, kad je Milanović predsjednik, pomilovanje je učinio njegov Vrhovni sud. Da se jadni čovik ne muči, a ni da se blamira.
Da je takvo što objavljeno na službenoj stranici Vrhovnoga suda u bilo kojoj državi tzv. civiliziranoga zapadnoga svijeta (koji bi se anglicizirano mogao zvati High ili Supreme Court), bilo bi neobično, smatralo bi se presedanom (precedent) jer se, naime, ne spominje ni “ime“ ni naziv “predmeta“, ali je to u hrvatskomu slučaju, po svemu sudeći nekakva praksa, posebno kad je prenese državna agencija (HINA), a s njome zajedno i oni iz tzv. mainstreama plus nestašni internetski portali.
Kaže: “Vrhovni je sud donio rješenje kojim je odbio žalbu državnog odvjetnika i potvrdio prvostupanjsko rješenje Županijskog suda u Sisku. Time je postalo pravomoćno rješenje o uvjetnom otpustu s izdržavanja kazne zatvora zatvoreniku koji je osuđen na kaznu zatvora 7 (sedam) godina za kazneno djelo ratnog zločina protiv civilnog stanovništva. Datum otpuštanja zatvorenika na uvjetni otpust odredit će nalogom sudac istrage u roku od tri dana od zaprimanja rješenja Vrhovnog suda. Zatvorenik mora biti otpušten najkasnije u roku tri dana od donošenja naloga suca izvršenja. Zatvorenik je dužan redovito se javljati nadležnoj policijskoj postaji. Prvo javljanje mora biti u roku 2 dana od dana otpuštanja na uvjetni otpust, a dalje jednom mjesečno do isteka uvjetnog otpusta. Zatvorenik je dužan javiti se i Probacijskom uredu u roku 2 dana od dana otpuštanja na uvjetni otpust i dalje prema pojedinačnom programu postupanja koji će Probacijski ured izraditi za zatvorenika. Zatvorenik može promijeniti mjesto prebivališta, odnosno boravišta, samo uz suglasnost suca izvršenja Županijskog suda u Zagrebu. Vrhovni sud smatra da su ispunjene zakonske pretpostavke za primjenu uvjetnog otpusta. Premda je zatvoreniku u kolovozu 2019. pravomoćno odbijen prethodni prijedlog za uvjetni otpust, u međuvremenu nastupila je nova okolnost. Zatvorenikovo je zdravstveno stanje znatno pogoršano, teško je pokretan, potrebna mu je stalna njega i pomoć. Prije nije kazneno osuđivan, drugi se postupak ne vodi, a zatvorenik se potpuno pridržava kućnog reda kaznionice. Sudjelovao je i u provođenju pojedinačnog programa izvršavanja kazne zatvora. Zatvorenik je do sada izdržao tri četvrtine izrečene mu kazne. Vrhovni je sud zaključio da je pravilan zaključak prvostupanjskog suda da je kod zatvorenika dosadašnjim izdržavanjem ove kazne zatvora u cijelosti ostvarena svrha kažnjavanja. Za očekivati je da zatvorenik na slobodi neće činiti nova kaznena djela”, stoji u priopćenju hrvatskoga Vrhovnog suda od 5. ožujka 2020.
O čemu taj zaumni birokratski teško razumljvi jezik govori, o kome je riječ, uostalom je li to presedan?
Jasno je, međutim, da je ovdje riječ, dobri ljudi, o Tomislavu Merčepu, o osobnosti o kojoj je toliko toga u medijima inficiranim demagoškim politikanstvom napisano da je neutralni, objektivni posljedični komentar – kakvim ovaj tekst nastoji biti – gotovo nemoguće sročiti.
Naime, jer onkraj takve nemogućnosti, u javnosti je odavno o Merčepu, o merčepovcima, pa tako redom, sve do hadezeovaca i navodne protujugoslavenske ustašije i toj retorici sličnim pojmovima, već odavno stvarana pa konačno zabetonirana slika, ergo, zaključak na razini aksioma, na razini dogme.
Dopustimo digresijsku parabolu: negdje oko 2000., u nedostatku zaposlenja i sa suviškom slobodnog vremena u Australiji, autor ovoga teksta, skroman kao i inače, upisao je bio (između ostaloga) studij povijesti na Victoria University, gdje se na jednomu od predavanje voditelja toga studija, u dvorano sa više stotinjaka studenata različitih nacija, vjera, rodova, spolova, boje kože, agregatnih stanja i inih odrednica, gromoglasno usprotivio na tvrdnju da su Slaveni tako nazvani po engleskoj riječi “slave“, slejv, rob, s primišlju da su ta engleska riječ potječe ili njima pripada još iz doba Rima u kojemu su narečeni Slaveni, eufemistički Hrvati, bili glavni, odnosno, ultimativni rimski robovi. Nakon neduge ali hektičke rasprave, taj akademik, šef katedere za povijest, ipak je ustuknuo, no da ne bi baš ispao posve ponižen, zaključio je svađu ex cathedra: – Možda si ti u pravu, ali je ovo widely recognised, dakle općeprihvaćeno.
Slično tome, odnosno upravo na precrtani način općeprihvaćena nekritičkoga pristupa zdravom razumu, tjedan dana nakon objavljene odluke Vrhovnoga suda, znači 12. ožujka 2020., stanoviti Goran Borković u zagrebačkom glasilu Srpskoga narodnoga vijeća (SNV) pod nazivom Novosti/Новости – inače napumpanom negdašnjim kontroverznim feralovcima među kojima bi se, zapravo, teško i nikako mogao pronaći neki kulturološki čisti Srbin, makar mu u zaglavlju znakovito stoji da je riječ o “samostalnom srpskom tjedniku“, što god to značilo u državi Hrvatskoj – pod čudnovatim parolaškim naslovom “Puštanje Merčepa na slobodu još je jedan poraz hrvatskog pravosuđa“, ispisuje tekst s početnm tezom da je porazno za sve nas da je Tomislav Merčep, kao “nemilosrdni gospodar života i smrti“, pušten na slobodu, jer je to “čovjek koji u najmanju ruku zaslužuje da svoju kaznu izdrži do kraja, a i to je malo za sve one patnje koje je počinio brojnim nevinim ljudima“: – “Tim je riječima Eugen Jakovčić iz Documente za Novosti komentirao odluku Vrhovnog suda da se Merčep prijevremeno pusti na slobodu“, da bi u nastavku bilo ispisano kako stanoviti “povjesničar Dragan Markovina objašnjava da je vijest o prijevremenom puštanju Merčepa na slobodu malo koga iznenadila, što ga, kako kaže, ne čudi, s obzirom da se hrvatsko društvo i država, baš kao i sve ostale postjugoslavenske države, nikad nisu željele suočiti sa zločinima počinjenim u njihovo ime. – Do takvih suđenja bi dolazilo isključivo kad se ona više nisu mogla izbjeći, maksimalno bi ih se otezalo, dopuštalo korištenje svih mogućih proceduralnih rupa osumnjičenicima. Puštalo ih se da bježe u Bosnu i Hercegovinu, što je bio slučaj s Glavašem, potom da se vrate kao da se ništa nije dogodilo. Čak i kad bi bili osuđeni poput Norca, provodili su vikende na slobodi, a u javnosti nisu značajno izgubili na ugledu. Redovno su konzumirali sve blagodati civilnog života, upravo poput Merčepa u Krapinskim Toplicama, a zločini zbog kojih su bili osuđeni, ne samo što nisu zaživjeli u društvenoj svijesti, nego su oni koji su ih nastojali ispričati, poput Olivera Frljića, gotovo prognani iz zemlje. Isto je vrijedilo i za haške optuženike i osuđenike, na čelu s Darijem Kordićem, koji je i danas poštovan građanin ove zemlje. Objektivno govoreći, sve je to bilo vidljivo još od onog ciničnog suđenja zapovjedniku jasenovačkog logora Dinku Šakiću, u kojem je osuđen reda radi bez pravog problematiziranja ustaške države i jasenovačkog logora smrti. Drukčije nismo mogli ni očekivati, s obzirom na općeprihvaćeni strukturni nacionalizam kao temeljni ideološki sadržaj zemlje – rekao je Markovina za Novosti“. Vrativši se ponovo natrag na Eugena J., Borković G. piše da “Jakovčić podsjeća da je Merčep 2017. pravomoćno osuđen za ratne zločine protiv civila i to po zapovjednoj odgovornosti na 7 godina zatvora. Tijekom inkriminacije, kako stoji u presudi, optuženik je u svojstvu savjetnika MUP-a, u okviru kojeg je postojala pričuvna postrojba stacionirana u Pakračkoj Poljani i dijelom u Zagrebu, nad kojom je on imao faktičku ovlast, djelovao kao stvarni zapovjednik te postrojbe, ovlašten time za izdavanje zapovijedi svojim podređenima te iako je znao da njemu podređeni nezakonito postupaju neovlašteno lišavajući slobode, pljačkajući, zlostavljajući, tjelesno povređujući i ubijajući civilne osobe nije poduzeo mjere da takva nezakonita postupanja spriječi i suzbije. – Pravomoćnom osuđujućom presudom obuhvaćeno je 14 ubijenih osoba, među kojima su i Mihajlo Zec, Marija Zec i njihova kćer Aleksandra Zec. Jedna osoba zadobila je teške tjelesne ozljede, a 7 osoba je tijekom nezakonitog zatočenja bilo izloženo zlostavljanju i tjelesnom povređivanju – kaže Jakovčić. Podsjeća i da je na pravo na ostvarivanje imovinsko-pravnog zahtjeva u parničnom postupku bilo upućeno 14 oštećenika/žrtava, ali da neki od njih još uvijek nisu dobili obeštećenje. – Tu posebno treba izdvojiti slučaj Đorđa Gunjevića, čovjeka koji je preživio Pakračku poljanu i u međuvremenu umro, a da još uvijek nije dobio obeštećenje zbog torture koju je prošao u Merčepovom mučilištu. Njegova obitelj nastavlja borbu za ovu simboličnu satisfakciju. Gunjević je bio ključan čovjek tadašnje Vlade RH za evakuaciju pakračke bolnice koja je bila na ratnoj liniji razdvajanja. Taj hrabri čin ga nije izuzeo od mučenja u Pakračkoj poljani, zbog posljedica kojih je prošle godine preminuo u Pakracu – govori Jakovčić, dodajući kako je jasno da je sve ove godine hrvatsko pravosuđe mazilo Merčepa. – Godinama je doslovno derao medije putem sudskih tužbi za duševne boli. Samo Feral je imao veliki broj njegovih tužbi koje je sve gubio na hrvatskim sudovima. I sam njegov zatvorski tretman je bio gotovo pod budnim patronatom njegovih političkih zaštitnika, pa se u jednom trenutku otkrilo da više zatvorskog vremena provodi u toplicama a ne u ćeliji – zaključuje Jakovčić“ – objavile su, dakle, Новости, strpavši u isti koš babe, žabe i tramvaje, kontekstualizirajući Merčepa, Norca, Glavaša, pokojnoga Dinka Šakića, Darija Kordića, pokojnu obitelj Zec, pokojnoga Đorđa Gunjevića, Markovinu, Jakovčića, Frljića, Feral, Pakrac, Zagreb, BiH, državu Hrvatsku, njeno pravosuđe i bogtepitaj što još podtekstualno.
Kad je o suđenju i sudskim presudama riječ, svakako valja uzeti u obzir da je od manjega značaja ono što je istina ili ono što je trač koji je uzet kao općeprihvaćena činjenica tj. ono što je widely recognised. Jer bi sudovi svoje presude morali donositi isključivo na osnovu dokaza, pa i u sudskim raspravama, na temelju suprotstavljenih, ali dokazanih ili dokazivih činjenica. Čega, međutim, u ovomu slučaju, naprosto nije bilo! Čak niti jedan od brojnih svjedoka niti u ijednomu verbalnom trenutku nije konkretno posvjedočio o ikakvoj Merčepovoj ulozi ili sudjelovanju u ikakvu zločinu koji mu je nametnut na sitno tijelo kao teret, a stanovita skupina njih čak ga nije ni vidjela uživo, odnosno, ne računajući njegov lik iz novina ili s televizije!
Da se ne zavaravamo, Tomislav Merčep osuđen je zbog medijskih tračeva, zbog onoga što se na engleskom kaže hearsay, i što je u biti nelogično, zapravo, nedopustivo!
Naravno, na tu se, blago rečeno, budalaštinu od tekstića ne bi trebalo ni osvrtati, nu samo kad to ne bi bio predložak za tzv. javno mnijenje, odnosno, samo kad to ne bi bio koncept i templejt za medijski i politički mainstream i za već spomenutu “općeprihvaćenost“.
S druge strane, zapravo u biografiji Tomislava Merčepa, rođena u Borovu naselju tj. u Vukovaru 28. rujna 1952. teško da ima išta posebno neobično, bez obzira na to što piše, recimo, u njegovu životpisu na wikipediji – a koji je tamošnji životopis očito pisao netko zločest! – gdje, između ostaloga, stoji da je rođen u obitelji pokojnih hrvatskih antifašističkih boraca (?!), obitelji koja se doselila (?!) iz Zagore (?!) iz Katuna (?!) u Slavoniju, pa je osnovnu školu završio u rodnom selu, a srednju i Višu građevinsku školu u Vukovaru, te je prije rata bio poslovođa u poduzeću Borovo, potom šef gradilišta, pa šef sektora te na kraju član Uprave SOUR-a Borovo (nap. u retorici neponovljiva i jedinstvena jugoslavenskoga socijalističkog samoupravljanja radnoga naroda, akronim SOUR označavao je Složenu organizaciju udruženoga rada), a prvi se put za Tomislava Merčepa u široj hrvatskosrpskoj (!) javnosti čulo 1990. kada je kao kandidat HDZ-a na prvim višestranačkim izborima ušao u vukovarsku gradsku vladu i postao tamošnji “sekretar narodne obrane“, te počeo organizirati gradske i seoske straže te nabavljati oružje i tome slično, čak je probio i tzv. Kukuruzni put koji će kasnije odigrati značajnu ulogu u obrani grada i u spašavanju ljudskih života pred navalom ljudoždera u tenkovima JNA.
Sredinom kolovoza 1991. uhićen je Merčep pod nerazjašnjenim okolnostima po nalogu iz Zagreba, ali je uskoro pušten i s obitelji transportiran u Zagreb, gdje je uskoro imenovan za savjetnika, odnosno pomoćnika ministra unutarnjih poslova (gdje su se na ministarskim mjestima tamo u doba ukupnoga Merčepova službovanja smjenjivali pokojni Ivan Vekić, Ivan Jarnjak i Ivan Penić), te je zadužen za poslove pričuvnoga policijskoga sastava. U kolovozu 1992. poražen je na izborima za Zastupnički dom Sabora, ali je godinu dana kasnije uspio ući u Županijski dom. Politički padati počinje na Trećem saboru HDZ-a 1995. (sada već u svojstvu predsjednika UHDDR-a), pa uskoro istupa iz HDZ-a, a početkom ožujka 1997. daje ostavku na mjesto pomoćnika ministra u MUP-u. Nezadovoljan listama HDZ-a za izbore u Podunavlju sastavlja svoju listu s kojom osvaja dva mandata u vukovarskoj skupštini, a nešto kasnije osnovat će i vlastitu Hrvatsku pučku stranku (HPS) koja će se, međutim, pokazati neuspješnom i ubrzo se zgasiti.
Merčepov je javni lik, zapravo, cijelo vrijeme obilježavan ekscesima i zločinima koje je počinio zapravo vrlo uski krug osoba koje su pripadale pričuvnom policijskom sastavu, kolokvijalno zvanima merčepovci, premda je sam taj naziv definitivno proizvoljan, proistekao samo iz spomenute njegove pozicije u MUP-u, bez ikakvih dokaza da je to bila nekakva ili ikakva paravojna iliti parapolicijska postrojba pasa rata, plaćenika ili razularenih mersenarijanaca kojom bi on zapovijedao.
Započelo je to još u Vukovaru, eskaliralo u doba ubojstva obitelji Zec s poznatim počiniteljima i nikada do kraja razjašnjenih ubojstava u Pakračkoj poljani, a kulminiralo nakon šokantnih izjava Mire (Miralema) Bajramovića koncem listopada 1997. u splitskom listu Feral Tribuneu, pripadnika pričuvnoga sastava MUP-a koji je detaljno opisivao raznolike navodne zločine, ubojstva i strašna mučenja za koje je rekao da su ih počinili pripadnici te postrojbe, uključujući i njega osobno (?!), i to, navodno sve od Gospića, preko Pakračke poljane i Kutine, sve do Slanoga pokraj Dubrovnika.
Stoga su, netom nakon promjene vlasti u Hrvatskoj početkom 2000-ih, odnosno dolaskom na vlast tzv. trećesiječanjske koalicije s Ivicom Račanom na čelu Vlade (te sa Stjepanom Mesićem na čelu države) krenule glasine da će haaški ICTY podignuti optužnicu protiv Merčepa, što se ipak nije dogodilo.
No, on je u međuvremenu pretrpio moždani udar u veljači 2007., pa uskoro još jedan, što ga je dovelo do teške invalidnosti, nakon koje se jedva kreće i teško govori, iako je u prosincu 2010., u doba čudnovate 11. Vlade RH sastavljene od HDZ-a, HSS-a, HSLS-a i SDSS-a te u koalicijskom sporazumu s manjinskim zastupnicima i umirovljeničkim HSU-om, koju je Vladu predvodila po Ivi Sanaderu oktroirana, dakle, neizabrana premijerka Jadranka Kosor rođ. Vlaisavljević, rodom iz Pakraca, hrvatske su vlasti uhitile i pritvorile Tomislava Merčepa, a uz to je na njega pokrenuta gadna medijska hajka. U svibnju 2016., on je nakon četverogodišnjeg suđenja nepravomoćno osuđen na pet i pol godina zatvora za navodni ratni zločin nad srpskim civilima 1991., a sredinom veljače 2017., donesena je odlukom Vrhovnog suda pravomoćna presuda koja je preinačena u zatvorsku kaznu od sedam godina.
Već tada bilo je to čudno, odnosno dostojno kakva holivudskoga apsurdističkoga filmića koji pretendira biti blokbasterom: Merčep je od početka postupka tvrdio da nije kriv te je poricao i to da je zapovijedao postrojbom koja se nazivala njegovim imenom, ali je predsjednik Sudskog vijeća Zdravko Majerović ipak kazao je da je Merčep kriv jer pripadnike postrojbe nad kojom je imao faktičku ovlast (?!) nije spriječio (?!) u zločinima im dajući time prešutno odobrenje (?!) za nedjela čak i za vrijeme dok nije bio na terenu (?!). Odnosno, Merčepa se isprva teretilo da je zapovijedao zločine, ali je takva optužnica, logično, ubrzo bila ublažavajuće redefinirana pa je osuđen (samo?!) zbog optužbe da “svoje podređene nije spriječio u zločinima“. U optužnici je stajalo čak i to da pripadnici te postrojbe nisu bili podučeni o svojim obvezama koje proizlaze iz normi međunarodnog i humanitarnog ratnog prava, čime im je tobože Merčep “dao prešutno odobrenje za takvo postupanje”. I u tako “ublaženoj“ (čitaj: demagoškoj) optužnici tužiteljstvo je ostalo pri tvrdnji da je znao za nezakonita postupanja postrojbe poznate kao merčepovci koja je tijekom rata bila smještena u Pakračkoj Poljani i na Zagrebačkom velesajmu, a ti grozomorni merčepovci su navodno na kutinskom, pakračkom i zagrebačkom području “nezakonito uhitili 52 osobe, od kojih su 43 ubili, tri se vode kao nestale, a šest ih je preživjelo mučenja i zlostavljanja“, zbog čega je u izreci presude Sudsko vijeće podrobno navelo pojedinosti o prisilnom odvođenju i mučenju brojnih civila, ali i opisalo situacije u kojima su žrtvama prije toga oduzimane vrijednosti poput automobila ili novca.
S druge strane, obrana je tvrdila da ništa od toga zapravo nije dokazano kao Merčepova odgovornost (kao što, uostalom, doista i nije!) pa je Merčepov branitelj Marko Ujević – poput legendarnog odvjetnika Politea na suđenju Stepincu ili na “bombaškom procesu“ – u završnom govoru uzalud napominjao da na suđenju nije dokazana zapovjedna linija između Merčepa i zapovjednika na području Pakračke poljane, gdje je bio zatočen dio civila pa se ne može izvesti ni zaključak da je Merčep bio stvarni zapovjednik, nekmoli da je sam počinio ili zapovijedio kakav zločin.
Upitajmo se na ovomu mjestu, što je smisao sudstva, odnosno, smisao suđenja?
Recimo, kad je o suđenju i sudskim presudama riječ, svakako valja uzeti u obzir da je od manjega značaja ono što je istina ili ono što je trač koji je uzet kao općeprihvaćena činjenica tj. ono što je widely recognised. Jer bi sudovi svoje presude morali donositi isključivo na osnovu dokaza, pa i u sudskim raspravama, na temelju suprotstavljenih, ali dokazanih ili dokazivih činjenica. Čega, međutim, u ovomu slučaju, naprosto nije bilo! Čak niti jedan od brojnih svjedoka niti u ijednomu verbalnom trenutku nije konkretno posvjedočio o ikakvoj Merčepovoj ulozi ili sudjelovanju u ikakvu zločinu koji mu je nametnut na sitno tijelo kao teret, a stanovita skupina njih čak ga nije ni vidjela uživo, odnosno, ne računajući njegov lik iz novina ili s televizije!
Da se ne zavaravamo, Tomislav Merčep osuđen je zbog medijskih tračeva, zbog onoga što se na engleskom kaže hearsay, i što je u biti nelogično, zapravo, nedopustivo!
Dva su indikativna momenta u tome: prvi je taj intervju Miralema Bajramovića koji je na suđenju Merčepu povukao, odnosno ogradio se od navedenih izjava u Feralu, uz notornost fakta da čovjek pod imenom Ivica Đikić (književnik, scenarist, bivši gl. ur. Ferala, bivši gl. ur riječkoga Novoga lista, bivši gl. ur Новости, itd.) koji je autorski potpisao taj intervju, kontroverznoga Bajramovića uopće nije intervjuirao (a u to doba, vjerojatno ga nije ni vidio), već je to učinio onaj stari Milan Gavrović, pa je pokojni Feral u sunsetu, odnosno u kaubojskom zalasku, to objavio iz samo njima razumljivih žurnalističkih razloga, primjerice, pokazujući kako su merčepovci identični s američkim paravojnim dragovoljcima u okolici Hamburga 1945. u onomadnom specijalnom izdanju “Timea“
Drugi je pak moment, koji je definitivno utjecao, kako na tzv. javno mnijenje, a vjerojatno i na sudsku presudu, ono što je pisao i objavljivao svojedobni nesporni autoritet u hrvatskom novinarstvu, odnosno u hrvatskoj javnosti: na web-stranici “Žurnalist online”, pod naslovom “Tomislav Merčep: Inženjer smrti iz Pakračke poljane“, 05.03.2018 moj pokojni frend i čovjek kojega sam osobno prekomjerno granatirao svojom bezuvjetnom lojalnošću dok je bio živ, pokojni Denis Kuljiš, ponovo je objavio izvadak iz svoje publicističke knjige “Majmuni, gangsteri & heroji” (2005) u kojoj je glagoljao: – “Kad smo počeli izdavati Nacional, Mate Bašić donio mi je Merčepovu poruku: ‘Tomica je rekao da mu se moraš javiti, inače…’ Čisti genij bez kojega se devedesetih u Zagrebu nisu pokretale ni jedne novine, Bašić je poslije Globusa, ST-a i Arkzina radio u Merčepovoj ‘Zori’, a zatim došao u Nacional. – “Znaš kakav je“, rekao mi je, “bolje da s njim razgovaraš nego da nam odleti koji auto u zrak, a naći ćemo se na javnom mjestu…“ To javno mjesto bio je nekakav restoran u Vrapču, gdje su svi umirali od straha od Merčepa i njegove pratnje, a učinilo mi se, također, da bi našu egzekuciju primili kao posve normalnu stvar. Došli smo Mate, moj suvozač Ivo Pukanić i ja, a s njihove strane, uz Merčepa, bio je Merčepov advokat, zatim Munib Suljić i Igor Mikola, čuveni pakrački “logornici“, te još nekoliko neidentificiranih spodoba: – “Znam koliko primjeraka tiskate, znam koliko prodajete. Nećete se održati ako vas ja ne uzmem u zaštitu“, rekao je Merčep, “pa ćeš mi odmah platiti sto tisuća maraka, zbog ranijih uvreda, a zatim ćemo vidjeti…“ Onda su počele prijetnje, psovke, opisi raznih oblika ubijanja i sakaćenja. Sve bi to moglo zadesiti mene i meni bliske osobe, a neće se razlikovati od poznatih pogibija i umlaćavanja ljudi o kojima on, doduše, ne zna ništa, iako smo ga u Globusu za to optuživali, nanijevši mu teške uvrede, ugrozivši ugled i uznemirivši obitelji… Kad sam došao na sastanak u vrapčansku birtiju, imao sam jednostavnu ideju: neka me izvrijeđa, neka se ispuca, pa sam tu stvar skinuo s dnevnog reda. Poslije se neće moći emocionalno nabrijati za kakav ozbiljan zločin. No, nisam znao kako funkcionira um Tomislava Merčepa. Senasa u vrapčanskoj restauraciji, u mramor optočenoj periferijskoj rupetini, pretvorila se u torturu. Životinjske prijetnje neprekidno su trajale po petnaest-dvadeset minuta, pola sata, a bile su potkrijepljene prisutnošću nekolicine mračnih ljudi koji su u istrazi priznali višestruko ubojstvo, uključujući umorstvo dvanaestogodišnje djevojčice. Kad bi se plima Merčepove mržnje i zloće malo povukla, prijetnje bi zamijenio “razgovor“, njegov monolog o istinskom liku Merčepa, verzija koja je uključivala priče o tome kako su mu, prije rata, kao direktoru građevinskih poslova u Borovu, iz tvorničkog pogona podvodili svakoga dana po jednu okupanu brkatu Srpkinju. Tomislav Merčep bio je prije rata bogat, moćan, visok čovjek s idealima, a zatim, kad je počeo rat, uzeo je pušku, postao vitez, borac, legendarni zapovjednik, kojemu su pokušale nauditi razne gnjide, propalice, nehrvati… Šušak mu je rekao: “Ti si krenuo protiv Tuđmana, i tu se naši putovi razilaze!“ Šušak ne shvaća na čijoj je strani hrvatski narod, kakva je snaga hrvatski pokret dragovoljaca, kojemu Merčep stoji na čelu. Zato sad i možemo po novinama blatiti Merčepovo ime… Opet bi počinjale prijetnje, uvrede. “Nisam ja dao da se ubije obitelj Zec, ali u Hrvatskoj ima puno tih Zečeva, a ti ćeš završiti kao Zečevi, ti i tvoja djeca, svi ste vi Zečevi, koje bi moji borci davno posmicali, da sam im ja to dopustio, ali neću, jer kad te odlučim ubiti, to će učiniti Merčep, a ne netko drugi…“ Prijetnje su postajale nekoherentne. Nama se ledio izraz na licima, dok sam, metodom koja jedina vrijedi u takvim situacijama – praviš se lud – pokušavali oponirati na nekom sporednom detalju: “Ne, krivo, niste u pravu, nismo mi prvi sugerirali izručenje Haškom sudu, to priprema vlast, jer bi vas se oni htjeli riješiti, a mi smo samo prenijeli ono što…“ itd. itd. To pravdanje nije toliko ponižavajuće kako se čini, jer imaš osjećaj da sudjeluješ u razgovoru i da se nisi posve predao. Pukanić je stalno upadao pokušavajući, kako je tvrdio, skrenuti napadaj na sebe, ali Merčep bi ga uvijek otfikario kao statista: “Šuti, ti mali pjetliću, kakav glavni urednik, nemoj me farbati, ne guraj se, da te ne zakoljem čim zakukuričeš…“ Odvjetnik bi ga uvijek upozorio i zaustavio kad su prijetnje poprimale konkretan oblik, prestale biti posredne, uvijene. Tortura se nastavljala satima. U prostoriju odvojenu staklom konobari su nam donosili jela uobičajena na takvim mjestima: domaću juhu, janjetinu, pečenja… Jelo se polako, kao na svadbi, ili na Tiberijevu dvoru, pilo se polako i umjereno, ali se stalno izdašno nalijevalo. Plime i oseke Merčepove srdžbe izmjenjivale su se satima. Prošlo je četiri, pet sati, a prijetnje i monolog ne bi nimalo promijenili osnovni ton, kao džezističke improvizacije Charlieja Parkera. Naposlijetku, nastupio je zamor, seansa je polako prestajala, i ja sam se ispričao, te otišao na zahod. Među pisoarima suočio sam se s Munibom Suljićem. “Ti si o meni ono napisao, za obitelj Zec, znaš li ti što si time učinio mojoj obitelji?“ Počela je komorna verzija iste torture, potpuno jednako strukturirana: prijetnje, monolog… Ja sam se odmah naslonio ramenom na zid, zauzevši tijelom što pasivniji gard, jer je on bio sav napet, oslonjen na obje noge, a poantirao je bušeći zrak kažiprstom. Opet sam razvodnjavao, objašnjavao, tumačio, ukratko, kenjao… On odjednom izvadi iskaznicu i gurne mi je pod nos. “Vidiš li? Iskaznica Specijalne policije… Ja sam i dalje pripadnik MUP-a. A vidi ovo! Znaš li što je to? To je iskaznica vlasnika računa u švicarskoj banci, koju dobivaš samo s najvećim iznosima. Što meni itko može? Mogu li te ubiti, mogu li?“ Za to vrijeme, u restoranu je Mate ponavljao Merčepu: “Tomice, nemoj da Munib maltretira Denisa, znaš kakav je Munib, nemoj samo da ga maltretira…“ Još otprilike pola sata Muniba, pa smo se razišli. Oni su sjeli u svoj Mercedes i odjurili, a mi prvo dobro pogledali pod redakcijski Ritmo, pa i sami zapalili… Nikome nisam poslije o ovome pričao, mislim da nisu ni drugi, jer je to nekako nemoguće prepričati, objasniti situaciju. Stidiš se, imaš nametnut osjećaj krivnje: možda se nisam dolično držao? Osjećaš psihičke tragove nasilja….“
U Večernjem listu, 27. siječnja 2014., objavljeno je kako se Denis opet prisjetio toga, iako sada malo inčije: – “Na jednom sastanku s Tomislavom Merčepom, Merčep mi je osobno rekao da je “Hrvatska puna Zečeva koje treba ukloniti“. On mi se tom prigodom hvalio i onim što se događalo u Vukovaru, a nije bilo sumnje da su on i njegovi ljudi, točnije Munib Suljić, odgovorni za ubojstvo obitelji Zec. Na tom sastanku, osim mene, bili su još i Mate Bašić i sada pokojni Ivo Pukanić. Sastanak je organiziran jer smo pisali o ratnim zločinima, pa i Pakračkoj Poljani, zbog čega smo imali problema s Merčepom. Zbog toga je Bašić predložio da se nađemo s Merčepom, koji je na taj sastanak došao s Munibom Suljićem i odvjetnikom. Sastanak se pretvorio u prijetnje i vrijeđanja, a na kraju nas je tražio 100.000 njemačkih maraka da bi nam pružio zaštitu – kazao je među ostalim novinar Denis Kuljiš, koji je svjedočio u nastavku suđenja Tomislavu Merčepu na zagrebačkom Županijskom sudu“.
Konačno to valja reći u ovom životu, sve što je moj dragi pokojni Denis Kuljiš pisao, samo je slično istini.
Nije da je sve to potpuno netočno i/ili neistinito (navlastito, u kakvim sam ja relativnim odnosima s Merčepom bio, a nisam bio ni u kakvim posebnim, dalje od međusobne pristojnosti), nego je riječ o pukoj, Denisovoj, naknadnoj interpretaciji stvarnosti. Nažalost, o interpretaciji koja, naime – interpretacija – uvijek nalikuje na istinu, ali jebiga, nikada nije odraz istinske dogođene stvarnosti.
Jutarnji je list to, međutim, putem HINA-e, sve malo bolje detaljizirao: pokojni Denis je, dakle, na zagrebačkom Županijskom sudu bio svjedok protiv Merčepa, iako se ne zna baš točno zašto bi uopće bio ili trebao biti “svjedokom“, pa je tamo kontemplirao kako je Merčep očito bio šef jer je vodio glavnu riječ i djelovao kao nalogodavac, doduše, napominjući kako nema neposrednih saznanja o zločinima koji se pripisuju pričuvnoj postrojbi MUP-a, no na temelju sastanka (?!) s Merčepom zaključio da je on bio šef jer je držao glavnu riječ: – “Znam da je Tomislav Merčep bio zapovjednik nekolicini osoba iz njegove okoline, ja sam to i sam vidio svojim očima, znam da su pod njegovim zapovjedništvom činili ubojstva i zločine”, rekao je negdašnji glavni urednik tjednika Globus koji je o Merčepu napisao više članaka. Dodao je da ne zna je li im Merčep to zapovjedio, no zaključuje (?!) da jest jer je su ga slušali i jer je on bio pomoćnik ministra, a oni “obični kriminalci”. Pritom, dodao je, prvenstveno misli na ubojstvo obitelji Zec. Ispričao je kako je čuo da je ubojstvo imućnog zagrebačkog mesara Mihajla Zeca naručila konkurencija kako bi preuzela dio tržišta i da je iza toga stajao Stjepan Spajić. Dodao je da je Spajić vjerojatno Munibu Suljiću dao par tisuća maraka da ubije Zeca, nakon čega ga je sudac upozorio da je njegov iskaz pun glasina i priča. Upitan kakao to zna, kazao je da nije bio tamo, ali da se o tome pričalo i da postoje svjedoci. Kuljiš je rekao da su detaljno pratili slučaj Pakračke Poljane u kojem je bio koncentracijski logor gdje su zbog financijskih interesa maltretirani, premlaćivani i ubijani ljudi: – “Koncentracijski logor u Pakračkoj Poljani nije bilo velik, radilo se prije o baraci, to je bio butik za torturu”, kazao je Kuljiš. Ispričao je i da je tjednik Globus u članaku “Dossier Pakračka Poljana” objavio dokumentaciju državnog odvjetništva o ubojstvo obitelji Zec. Materijal mu je, kaže, dao bivši predsjednik Republike Stjepan Mesić, ogorčen što su osobe osumnjičene za to ubojstvo, unatoč priznanjima i materijalnim dokazima, puštene na slobodu, navodno na intervenciju Vladimira Šeksa, nakon što su ispitani bez odvjetnika. Kuljiš tvrdi da su nakon objave tog članka redakcija Globusa i njegova obitelj bili izvrgnuti prijetnjama. Kazao je da je Merčep nazvao redakciju i tajnici rekao da brzo izađu vani jer će sve “letjeti u zrak”, a Merčep je nazvao i njegovu ženu prijeteći joj da će im ubiti djecu. Dodao je da nema dokaz da je to bio Merčep, ali da se osoba koja je zvala tako predstavila te da mu je njegova supruga prepoznala glas. Kasnije mu je, dodao je, ravnatelj SZUP-a Smiljan Reljić rekao da ima snimku tog razgovora, ali mu je nikad nije dao (?!). Kuljiš se prisjetio i da je zbog toga razgovarao s bivšim ministrom unutarnjih poslova Ivanom Jarnjakom koji mu je rekao da ništa ne može učiniti jer njegov autoritet nije dovoljan da bi ga mogao sankcionirati…“
Dobri ljudi, konačno to valja reći u ovom životu, sve što je moj dragi pokojni Denis Kuljiš pisao, samo je slično istini.
Nije da je sve to potpuno netočno i/ili neistinito (navlastito, u kakvim sam ja relativnim odnosima s Merčepom bio, a nisam bio ni u kakvim posebnim, dalje od međusobne pristojnosti), nego je riječ o pukoj, Denisovoj, naknadnoj interpretaciji stvarnosti. Nažalost, o interpretaciji koja, naime – interpretacija – uvijek nalikuje na istinu, ali jebiga, nikada nije odraz istinske dogođene stvarnosti.
Zapravo, o svemu tome ne bi uopće ne bi trebalo govoriti, samo kad “slučaj Merčep“ ne bi ukazivao na nešto drugo, odnosno, na nešto zanimljivije: Tomislav se Merčep, kojemu se tada sudilo zbog spomenute uloge u ratnim zločinima nad civilima u Pakračkoj poljani, u veljači 2015. pojavio kao pozvani uzvanik na inauguraciji predsjednice RH Kolinde Grabar-Kitarović, zbog čega se kasnije, kad on bude pravomoćno osuđen, raspravljalo o tome hoće li ga ta predsjednica, u skladu sa svojim ovlastima, pomilovati.
Ne znamo danas je li to naravno ili nije, ali KGK nije pomilovala Tomislava Merčepa, štoviše, ona je ukinula Ured za pomilovanja (ili kako se već zvao).. Što se dogodilo potom: novi predsjednik RH Zoran Milanović s njome se prešutno složio, odnosno tu instituciju predsjedničkoga pomilovanja demonstrativno – nije obnovio.
Nu, na kraju, eto sada, kad je Milanović predsjednik, pomilovanje je učinio njegov Vrhovni sud. Da se jadni čovik ne muči, a ni da se blamira.